insurrezionalismo Hrvatski

20. aprila započinje drugostupanjsko suđenje ne samo protiv ZVĆ i njihovih djela, nego i protiv drugih anarhista optuženih za revolucionarno nasilje. Svi ti procesi spojeni su u jedno jedino suđenje, kako bi poslužili različitim i paralelnim sudskim manipulacijama protiv optuženih.
Što se nas tiče jasno izjavljujemo da smo naspram zakonskog procesa ove sudnice, kao i prema svim drugima, sasvim ravnodušni. Međutim, iako nas zakonska dimenzija ne zanima, želimo iskoristiti priliku da još jednom stanemo u obranu djela Zavjere Vatrenih Ćelija, da pretvorimo još jedno suđenje u arenu gdje anarhija stoji naspram neprijatelja slobode. Priliku da se ponovno suočimo s tehnokratskim lakejima Pravde i dokažemo im da su oni odgovorni za bijedu koju njihovo postojanje donosi.
Polazna točka državne represije, napad i upad u kuću u Halandriju 23.09.2009. te hapšenje Harisa Hadzimihelakisa - člana Zavjere te drugih povezanih sa slučajem ili ne, kao i masovni progon koji je uslijedio, predstavili su veliko iznenađenje bitnom dijelu anarhije. Činjenica je da je velika sjena straha uzrokovala jednu sveopću paralizu koja je pridonijela prekidu agresivne polimorfije, koja se bila odvila između 2008. i 2009., pošto su direktne akcije postepeno bile sve rjeđe.
Na nadolazećem suđenju unutar sudnice, jedan dio povijesti Zavjere Vatrenih Ćelija, koju država nastoji kazniti putem mrtvih slova stranica krivičnog zakona, koji predstavlja vrhunac represije protiv anarhističkih zatvorenika, ponovno će zaživjeti.
Brojni požari protiv države i kapitalističkih meta, bombe u domovima političara, nalozi za hapšenje, zatočeništvo, ilegala, eksplozivne naprave na sudovima, u zatvorima, bankama, domovima fašista i drugih neprijatelja revolucionarne ideje, naše su vlastito subverzivno iskustvo pošto proizlaze iz Zavjere, i kao takvo ćemo obraniti.
...

(Za žalbeno ročište 20. aprila)
„Udaljenost koja razdvaja slobodu od ropstva... je jasna...”
20. april, zatvor Korydallos, Žalbeno ročište protiv Zavjere Vatrenih Ćelija
Sudi nam se za eksplozivnu napravu pronađenu u domu u Halandriju (slučaj „Halandri”), za postavljanje bombe u stan bivšeg ministra unutrašnjih poslova P. Hinofotisa (radio je u vojsci u doba vojne diktature), u stan bivšeg zastupnika i današnjeg predsjednika Grčke banke, L. Katselija te za postavljanje bombe u ministarstvo Makedonije-Trakije, na dan Međunarodnog sajma u Solunu.
Optuženi smo i za slanje paketa-bombi ambasadama, međunarodnim policijskim-pravosudnim institucijama (Eurojust-Europol) te kancelarki [Angeli] Merkel, (tadašnjem) premijeru Italije, medijskom mogulu Berlusconiju i rasističkom bivšem francuskom predsjedniku Sarkozyju.
Na koncu, sudi nam se i za posjedovanje oružja s otežavajućim okolnostima te za sukob s pandurima u Pefkiju.
Sve to su samo neki fotogrami iz djelovanja Zavjere Vatrenih Ćelija. Mi smo otvoreno preuzeli odgovornost i stali u obranu svih naših djela, pošto smo uvjereni da se svijet ne može doseći ni molitvama ni kletvama.
Na ovom suđenju, 20. aprila, ne sudi se samo članovima Zavjere Vatrenih Ćelija i drugim anarhistima za druge slučajeve, NEGO urbanoj gerili općenito.
U biti, sudi se odabiru oružane borbe protiv ubojitog stroja moći.
Danas, svatko tko ne shvaća nužnost oružanog anarhističkog djelovanja protiv tiranina naših života ili je krajnje naivan ili je pandur.
Svi oni koji se kockaju našim životima na burzama, u središnjim bankama, na međunarodnim susretima moćnika neće odustati od svojih službi i od svojeg blagostanja samo zato što smo ih pristojno zamolili... Jedini jezik koji oni razumiju je strah.
Naši glasovi i naše ideje postaju snažniji kada dolaze iz cijevi pištolja...
...

Krajem 2008., tokom hajke koju je pokrenula policija zbog nemira u Grčkoj nakon ubojstva Alexisa, belgijsko federalno tužilaštvo pokreće istragu protiv nekoliko anarhista i antiautoritarnih. 2010., na temelju jednog popisa djela koja policija pripisuje "anarhističkoj sredini" i dok se razvijala borba protiv izgradnje još jednog centra za migrante u Steenokkerzeelu, istražna sutkinja Isabelle Panou postavljena je na čelo istrage koja već ulazi u okvire antiterorizma. U maju, a zatim i u septembru 2013., u kontekstu iste istrage, izvršeno je desetak pretresa domova i anarhističke biblioteke "Acrata" u Bruxellesu. Radi se o prvoj antiterorističkoj istrazi. Istragu sprovodi antiteroristička jedinica federalne sudske policije, koja će se najprije oslanjati na Državnu sigurnost, zatim na vojnu Opću službu za informaciju i sigurnost te na različite antiterorističke organe drugih europskih država. Istraga je okončana 2014., da bi danas dospjela čak do parlamenta, zbog optužbe protiv dvanaestoro anarhista i antiautoritarnih. Nakon rasprave o legalizaciji posebnih metoda istraživanja korištenih tokom istrage (praćenja, telefonska prisluškivanja, prisluškivanja putem aparata postavljenih u domove, službeni pretresi, pokušaji infiltracije, nadzorne kamere ispred domova i unutar, barem, jednog doma) u oktobru 2015., spisi su poslani u parlament koji će 10. maja 2016. odlučiti da li će se otvoriti suđenje, i za koja krivična djela.
...

"Tiha, instinktivna koordinacija solidarnosti ne prouzrokuje samo velike neprilike normalnom životu na različitim stranama svijeta, nego i jača naše veze, naglašava da ne postoje granice i da nam nisu potrebne vođe ili vertikalne strukture kako bi napali nekoliko rešetaka istog kaveza" - Riječi drugova iz Brazila u izjavi za preuzimanje odgovornosti za podmetanja požara u znak solidarnosti s Monicom Caballerom i Franciscom Solarom

Rano u subotu 12. marta detonirali smo zvučnu bombu ispred ureda za upravljanje autocestom, "Vespucio Sur", u središtu Santiaga. Odlučili smo da naša meta bude jasna i da izvršimo napad u trenutku kada nema prolaznika, zato što smatramo nepoželjnim raniti osobe koje nemaju nikakve veze s metama naših napada.
Smatramo da borba protiv civilizacije se ne treba razlikovati, ili odvajati, od borbe protiv svih oblika autoriteta. Utvrdili smo da poduzeće za upravljanje autocestom predstavlja važne arterije koje stvaraju mrežu dominacije, olakšavajući napredak civilizaciji, dok sebe obogaćuju kroz nametanje urbanizma koji služi interesima moći.
Kako sadašnjost tako i prošlost dokazuju da su se zameci iz kojih se rađa autoritet razvili u zajednicama koje su postojale prije civilizacije, a manifestirali su se u grupama koje su ostale izvan civilizacije. Zato je naša borba u srži ANTI-AUTORITARNA. Zato osjećamo potrebu da se distanciramo od samozvanih "eko-ekstremnih tendencija" koje promiču indiskriminirani napad, oprečan ideji "protiv svih autoriteta". Takve ideje nisu ni "evolucija" ni "radikalnije", nego su u biti suprotnost. Nismo zainteresirani za virtualne polemike s njima, preferiramo dijalog s našim drugovima putem djela.
Naši drugovi su oni koji se postavljaju, životom i djelima, kao neprijatelji svih oblika dominacije, i sprovode u djelo svoju solidarnost s drugovima, koji ostaju dostojanstveni i borbeni čak unutar kaveza moći.
...

Plan.
Anarhističkom "prostoru".

I. Poziv
Svaki poziv na djelovanje, kao što je bio Crni Decembar, je pokušaj koordinacije naših snaga. To je ulaganje napora u prekid normalnog toka realnosti. To je plan za njenu okupaciju našim vlastitim obilježjima, kako bi je izvrnuli. To je naša želja za anarhijom sada i ovdje, i naša sposobnost da se suočimo sa snagama reda. To je prilika za osobe, koje se poznaju ili ne, da se susretnu na polju djelovanja i da pokušaju prodrijeti u palače države, organizirano i iznenadno. To je međunarodni znak suučesništva svim drugovima unutar i izvan zidova, koji jača našu solidarnost. To je anarhistički dogovor koji potvrđuje da postoje osobe na svim uglovima zemlje, koje mada ne govore istim jezikom, ipak koordiniraju otkucaje svojih srca, usklađuju svoj pogled gledajući neprijatelja, stišću svoje šake, navlače kapuljaču i napadaju društveni motor vlasti, njegove strukture i odnose.
Poziv na "Crni Decembar" je imao takve trenutke...
I što sada? Povratak u normalnost?
Svaki poziv na djelovanje može biti samo jedan snimak pobune koji se ponavlja, čekajući iduću godišnjicu, iduću priliku, idući "Poziv", ili se pak može pretvoriti u sastanak s poviješću...
Za sve one kojima anarhija znači "iza sebe sam ostavio spaljene mostove kapitalucije i društvenog mira", anarhističko djelovanje ne posjeduje datume početka ili završetka.
Zato, ulog u "Crni Decembar" danas otvara još jedan veći ulog. Ulog za sve one čiji je kalendar napada zaustavljen na danas, sada i ovdje. Izazov za stvaranje autonomnog anarhističkog pola za organizaciju anarhističke urbane gerile.
II. Sjećanje nije smeće
"Crni Decembar" je bio otvoreni poziv svima, ali ostao je zapamćen nadasve kao referentna točka za ustanike, anarho-nihiliste, mlade drugove, izvan redova, "problematične", protiv države (i djelomično protiv inercije službenog "anarhističkog prostora", protiv njegove pacifističke transformacije).
Nećemo mnogo reći o pozivu na "Crni Decembar". Svaki poziv na djelovanje je epizoda jedne opsežnije povijesti koja joj prethodi i možda akcelerator jedne perspektive koja slijedi.
Ne bi bilo nikakvog "Crnog Decembra" da nije bilo novembra, oktobra, septembra... ne bi bilo nikakve urbane gerile da nije bilo sukoba na prosvjedima, barikadama i molotovljevih koktela; ne bi bilo nikakve pobune 2008. da nije bilo požara i napada u prethodne tri godine; ne može biti perspektive ako ne postoje sjećanja.
Kroz vrijeme, iz anarhije se - unutra - rađa njeno anarhističko prevladavanje. Rađaju se pravci (anarhistički individualizam, anarho-nihilizam, ustanička anarhija itd.) s oštrijim uglovima, koji odabiru da se kreću prema rubovima pokreta, "prostora", revolucije...
Ponekad takvi pravci djeluju kao detonator za anarhiju, podižući rampu za anarhistički napad, ponekad međusobno se izjedajući umišljeni i oholi...
U Grčkoj je pojava heretičkih pravaca unutar "prostora" stara kao i sam "prostor"... Pravci koji ili propadnu i pretvore se u kružoke umjetničkih intelektualaca (npr. situacionisti), ili se pak asimiliraju i integriraju u službeni "prostor"... No, većina njih su ipak ostavili svoj trag u povijesti bez kraja.
2005. je grupa ljudi javno istupila, na vrlo vidljivi način (plakatima, časopisima, sudjelovanjem na susretima), podržavajući jačanje anarhističkog nasilja, sloganom "misli revolucionarno - djeluj nasilno". Danas to liči na najorganiziranije i najstalnije javno prisustvo. Ustanička tendencija koje ne cilja samo na državu i na vlast, nego i na suučesništvo društvene apatije. U međuvremenu se pitanje odbijanja posla javno otvorilo, oružanim pljačkama banaka kao ekstremom... U biti, parcijalna tema odbijanja posla još sjaji u očima i danas predstavlja uvod u raspravu o širenju anarhističke urbane gerile. Iz te šireće pokretljivosti (požari, pljačke, napadi, skupštine kao Koordinacija Djelovanje) rodila se, u januaru 2008., Zavjera Vatrenih Ćelija.
Zavjera Vatrenih Ćelija pojavljuje se kao organizirani izraz jednog heretičkog anarhističkog pravca, koji je jasno usmjeren na oružanu borbu, anarhistički individualizam, nihilizam, na revoluciju svakidanjeg života i kritiku cjeline država-društvo.
Naravno, nije se iz tog pravca rodio ustanak u decembru 2008. Pobuna ne može biti nečije vlasništvo.
Ali je nadasve taj pravac ubrzao neke od najžešćih konflikata koji su se odvili u decembru 2008., pošto su male jezgre strukture već djelovale koordiniranim napadima.

SVIM DRUGOVIMA ČIJA SU MI PRUŽILA TRENUTKE SLOBODE
Nešto prije okončanja suđenja za 4. uzastopni slučaj protiv Zavjere Vatrenih Ćelija, i osobno protiv mene kao anarhista koji je preuzeo odgovornost za sudjelovanje u ZVĆ, želio bih reći par stvari, ali ne sudu, nego svim drugovima čija su djela doprinijela žestini i smislu Feniks Projekta.
Iz očitih razloga svi zatvoreni članovi ZVĆ pozdravljaju drugove iz Ćelije Sole-Baleno (ćelija među-prakse Zavjere Vatrenih Ćelija i Bandi Svjesti), čije nas je djelo odmah koštalo optužbe za poticanje [na grčkoma, moralno poticanje] na 4 Djela Feniks Projekta: napad eksplozivom na osobno vozilo upraviteljice zatvora Korydallos, napad eksplozivom na osobno vozilo šefa stražara zatvora Nafplion, napad požarom u indonezijskom hotelu, pismo-bomba poslana bivšem komandantu antiterorističke jedinice u Ateni.
Nadležne vlasti shvatile su naknadno da se optužbe za poticanje na napad u Indoneziji, za koji je odgovornost preuzela Bijesna Jedinica/Međunarodna Zavjera Osvete FAI/IRF, ne bi nikada mogle održati na sudu, zato je ta optužnica odbačena čak i prije nego je krenulo suđenje.
No, što se ostalih napada tiče, vrijeđaju me optužbe za koje sam optužen zato što kao anarhist ne podnosim hijerarhijske odnose bilo kojeg stupnja; s druge pak strane, te optužbe pomažu mi da shvatim kako se moć osjeća pod prijetnjom kada anarhistički gerilci, čak i u stanju zatočeništva, pokušavaju ostaviti trag i povezati se s borbom izvan zatvorskih zidova, podržavajući neprijateljska djela koja poduzimaju drugovi.
Moć se osjeća pod prijetnjom kada shvati da uvjeti zatvora nisu ni približno dovoljni da slome borbenu energiju anarhističkih zatvorenika. Samo to je dovoljno da se sastave sve optužbe za poticanje na napade. Međutim, ni u kom slučaju nije dovoljno da slome moje raspoloženje i moju volju da se povežem sa svim drugovima na borbenim pozicijama.
...

Suđenja anarhističkim zatvorenicima koji su odabrali da svoje ideje i vrijednosti pretvore u nasilni oblik, koji su odabrali da se udruže s vatrom, eksplozivima i mecima protiv Moći, su samo još jedan stupanj rata između Anarhističke Pobune i svijeta Suverenosti. Zato, pri kraju jednog takvog suđenja, trećeg po redu s kojim sam suočen zbog mojeg djelovanja kao član anarhističke grupe direktne akcije Zavjera Vatrenih Ćelija, osjećam potrebu da se moje riječi ponovno sretnu sa svakim anarhističkim drugom izvan zidova.
Od septembra 2009., kada sam skočio u protuzakonitu slobodu dok su me gonili, i odabrao da nastavim anarhističko djelovanje sudjelujući u Zavjeri Vatrenih Ćelija pa sve do sada, proteklo je šest godina. Šest godina, od kojih sam pet trčao kroz betonsko vrijeme i prostor, i gušeću stvarnost zatočeništva. Oko 1825 dana prohodao sam beskrajne kilometre u krugovima ispod komadića neba izrezanim bodljikavom žicom. Oko 1825 dana zaključan prije zalaska sunca.
Pet godina daleko od lutanja divljim ulicama anarhističkog djelovanja, daleko od tih predivnih trenutaka kada napad poremeti redovitost. Pet godina u kojima se pojava drugova, prijatelja i voljenih odražava na staklima predodređenog vremena posjeta i dana, upotpunjujući mozaik izblijeđenih portreta tako mnogo osoba koje posjeduju živući razlog da prijeđu prag zatvora nadajući se u "jednog dana ponovno zajedno".
Da, u ovih pet godina nije bilo ni jednog jedinog trenutka kada sam se osvrnuo na prošlost sumnjajući da li je vrijedilo truda. Zato jer vrijednost i ljepota anarhističke pobune se ne može zamijeniti hladnom matematikom sudskih presuda.
...

U četvrtak 5. novembra zatražilu su moje izvinjenje na suđenju koji se već 2 i po godine vodi protiv Zavjere Vatrenih Ćelija. Sudi se za 250 napada na organizacije.
U sudnici unutar zatvora, ispunjenoj sucima, kamerama, pandurima, tajnom policijom, antiterorističkom policijom, i uz prisustvo nekoliko članova obitelji i čak nekoliko prijatelja i drugova, oni sude djelima Zavjere Vatrenih Ćelija.
Ali kako strpati u prostoriju od nekoliko kvadratnih metara naša djela koja su pokušala izazvati mudru i poslušnu povijest našeg doba...
Djelo koje je prekinulo vječni san mirnog "miroljubivog" naroda na nekoliko noći, uznemirilo eksplozijom porobljene tišine metropole i našim izjavama odbilo pravila života gdje je nasilje gospodara uvijek prisutno, a mi neprekidno odsutni...
Putem naših napada željeli smo smrskati tiraniju brutalne realnosti. Namjeravali smo izokrenuti ravnotežu terora mehaničke rutine života. Pokušali smo izbrisati kompromis sa smrću uzrokovanom ropstvom plaće, tehnološke kontrole, dosade i ispraznih odnosa.
Željeli smo ratovati s "mirom" banaka, sudaca, bogatih, pandura, fašista, novinara, političara, ali i s "miroljubivim" građanima koji umjesto da traže osvetu, da se razbjesne i djeluju, sakrivaju se iza rezignacije i stare zajedno sa svojim namještajem... "Miroljubivi" i zakonima poslušni građani su najodgovorniji za sve, jer kroz svoju "mirnoću" dozvoljavaju da ružnoća vlada našim životima.
...
Čijoj će te pravdi sada suditi? Nakon što sam prošao kroz sve ceremonijalne razine pravde, tužiteljstvo-advokati-pritvor, nova gonjenja, nove optužbe, pritvori članova obitelji, svjedoka, sada traže od mene da se izvinem...
Neću im pružiti to zadovoljstvo. Ni jednu jedinu riječ neprijatelju. Odbijam da igram ulogu optuženog. Mogli su mi svezati ruke lisicama, zaključati moje godine i nebo pokriti bodljikavom žicom, nadzirati me kamerama, ali moju želja za nastavak oružane borbe gori u meni kao užareno željezo...
Jedini način da bacim krivnju na sebe bilo bi da ostanem inertan, poslušan, discipliniran, kao kućni rob koji uživa u sakatoj slobodi. Odbijam zato da se izvinem teologiji vaše pravde, koja ne trpi blasfemiju neporobljenog života. Niti ću sudjelovati u prikrivenim dijalozima među gluhima, pretvarajući se da odgovaram na svako pitanje sudaca...
Ono što ovdje pišem nije za suce...
To je za drugove, za anarhiste, za prijatelje, za buntovnike, za problematične, za memoriju borbe...
Optužen sam, uz ostale drugove Zavjere Vatrenih Ćelija i druge anarhiste, za "250 napada eksplozivom i požarom", na parlament, urede stranaka, domove ministara i tužitelja, podružnice banaka, novinarske organizacije, zatvorske zgrade, multinacionalne korporacije, vojna zdanja, crkve, policijske stanice, sudove, zaštitarske tvrtke, sigurnosne sisteme i video-nadzora, urede Zlatne Zore [neo-nacistička politička stranka], koncesionare luksuznih vozila, vladine agencije, diplomatska vozila itd.
Od prvog trenutka mog hapšenja preuzeo sam odgovornost i ponosan sam na sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija.
Preuzeti odgovornost znači Ne odustajem od oružja...
Preuzeti odgovornost znači Ne kajem se ni zbog čega...
Preuzeti odgovornost znači da strah nije pobijedio...
Preuzeti odgovornost znači da se borba nastavlja...
Izjava o preuzimanju odgovornosti je obećanje da će se zatvorena gerila vratiti na "mjesto zločina", da će on ili ona kročiti ponovno putem protuzakonite slobode.
Istovremeno je i znak suučesništva s novim drugovima da nastave s onim što je represija zaustavila. Zato što će uvijek biti ruku koje će podignuti pištolj tamo gdje je pao zatvoreniku, zato što će uvijek biti slobodnih umova i velikodušnih srca koja će nastaviti pisati drugačiju povijest ovog svijeta.
Kada odbijemo da se predamo, uz perspektive tog čina, plaše tiranine i posjednike straha.
Nakon toliko hapšenja, ispitivanja, godina zatvora, novih optužbi, teških presuda, nisu uspjeli izvući niti jedan jedini znak kajanja. Zato uzgajaju nove laži i upućuju ucjene...
Nakon što su otkrili plan bijega Zavjere Vatrenih Ćelija, izgradili su novu verziju lova na vještice, pohapsili majke, supruge, braću, osnovali nova mjesta egzila određena za karanten sačinjena od jednog kvadratnog kilometra "slobode", zabranili svaku komunikaciju mojem bratu i njegovoj partnerici, želeći izgraditi zidove potpune izolacije...
Istovremeno, zgusnuli su maglu represije šaljući jasnu poruku našim solidarnim drugovima: "Tkogod komunicira sa zatvorenicima Zavjere Vatrenih Ćelija mogao bi se također naći u susjednoj ćeliji."

Sukob s RWE u šumi Hambach postaje sve oštriji dan za danom od početka godine.
Brojni pojedinci koji se koriste različitim taktikama revno su se trudili da dovedu anarhističku prijetnju sve do rudnika.
Neki od elemenata otpora koje koriste su:
Neprekidne barikade na putovima koje koriste vozila zaštitara i strojevi, nanošenje štete krampovima i požarom na mostovima koje koriste;
Tree-speeking [zakucavanje metalnih klinaca u deblo stabala kako bi se oštetile pile nadasve u pilani, nap.prev.] i postavljanje "improviziranih zapaljivih naprava" na područja šume pod prijetnjom, te barikada, platformi i drugih zaštita dublje u šumu;
Gotovo svakidanje podmetanja požara na tehnološke naprave RWE-a, kao što su pumpe, radio-antene i električni transformatori.
Sabotaža infrastruktura za prijevoz ugljena, kao i dovođenja do kratkog spoja na električnim linijama koje teku nad prugama i podmetanje požara na električne komponente duž željeznice;
Brojni napadi kamenjem, praćkama, petardama i molotovima na privatne zaštitare rudnika, kako iz zasjede na patroliranja tako u neposrednim sukobima na kontrolnim mjestima.
Brojni napadi su izvršeni sada i zbog osvete za pokušaj ubojstva, ranjavanje i zatvaranje jednog druga, 21. januara.
Naravno, sve su to zamijetili i panduri, koji su otvoreno proglasili područje oko rudnika kao "razbojnički teritorij". Već više od tjedan dana pojačan je nadzor nad okupacijom šume, gotovo svakodnevnim nadlijetanjima helikoptera i slanjem interventnih jedinica u šumu. Došlo je i do nekoliko pokušaja identifikacije osoba koje odlaze u šumu sa željezničke stanice.
Nije ni potrebno naglasiti da nas prisustvo par blindiranih vozila s pandurima, koji se uplašeno kreću šumom, neće uplašiti. Svaki put helikopter je pozdravljen vatrometom, a jedno pandursko vozilo koje se usudilo ući nešto dublje u autonomnu zonu je uništeno, kao i vozilo poslano da ga odveze.
...

"Zato, protiv tiranije stvarnosti koju ste nametnuli narodu odabrao sam zauvijek čarobni realizam anarhije i revolucije bez kraja..." - Christos Tsakalos u svojoj političkoj izjavi u sudnici na trećem suđenju protiv Zavjere Vatrenih Ćelija, 04.11.2015., u Grčkoj.

Borba za slobodu uključuje borbu protiv svih onih koji nekažnjeno guše i nadziru naše živote.
Zapalili smo vatru 2016., u nedjelju noć, 3. januara, zapaljivom napravom s ogođenom aktivacijom, u glavnom uredu ISP SERVICE, privatne zaštitarske službe koju je osnovao bivši agent sigurnosne-obaviještajne agencije čileanske diktature, kao i brojni drugi agenti diktatorske represije koji su razvili svoj vlastiti biznis zaštitarstva u privatnom sektoru kada je stigla demokracija. Naša je vatra uspješno oštetila dio fasade zgrade u ulici Lord Cochrane, u središtu Santiaga.
Svjesni smo činjenice da su poduzeća zaštitara, telekamera i nadzora unosan biznis utemeljen na ideologiji sigurnosti, koju promiču Država/Kapital, a podržava većinski dio društva, koji bez dovodeći u pitanje pojam moći reproducira i štiti pojam Totalne Sigurnosti, zadovoljni što na svakom uglu svakog kvarta ima sve više nadzornih kamera, zaštitara i policije.
Našom zapaljivom ustaničkom vatrom, pod nosom nadzora, još smo jednom dokazali ranjivost mreže dominacije; jačajući našu odluke, odnose i svakodnevno djelovanje u direktnom napadu na zgrade, predstavnike, upravitelje i zaštitnike društvene kontrole.
Već smo jednom rekli, i ponavljamo još jednom: moć nije nikada neranjiva, anarhistički napad je uvijek moguć.
...

Alfredo Cospito, iz Nukleusa Olga, u talijanskom zatvoru, opširno odgovara na pitanja Zavjere Vatrenih Ćelija, u grčkim zatvorima, o različitim aspektima anarhije i anarhizma: neformalna anarhistička federacija, crna internacionala, revolucionarna solidarnost i kampanje, međusobna komunikacija, direktna akcija kroz neposredan napad, podjele unutar talijanskog ustaničkog [insurekcionističkog] anarhizma (tzv. "klasičnog insurekcionizma" i "nove anarhije") i razlike u metodama, formalne strukture, pitanje akronima i anonimnosti djela, iščekivanja revolucije i osobnog ustanka, građanski/socijalni anarhizam, podilaženje masama i gubitak identiteta, masovni pokret, smisao skvota, reprodukcija moći u anarhističkim sredinama, anticivilizacijska nihilistička anarhija nasuprot anarhističkoj utopiji samoupravljanja i "anarhističke vladavine" svijetom, odnosi ALF/ELF sa FAI-FRI...

"U užarenim kraterima naših unutarnjih vulkana, napravljenih od lave emocija i plamena strasti, održavali smo našu želju za životom... i društvu koje nam je željelo nametnuti svoje zakone i moral odgovorit ćemo odlučno - ne! - dok će svi ostali pokorno ponavljati - da -." (Enzo Martucci)
U zoru petka 4. decembra [na području Licabetto u Ateni] približili smo se domu vrhovnog svećenika korupcije, i bivšeg ministra stranke PASOK, Kostasa Laliotisa, te postavili zapaljive naprave pred ulaz kuće i vozila.
Kao što je točno rečeno, odgovornosti svih onih koji su radili u upravljačkim središtima kapitalističkog stroja ne mogu biti ni zaboravljene ni izbrisane.
Kostas Laliotis bio je jedan od najkorumpiranijih političara nakon Metapolitefsija [period tranzicije nakon pada grčke vojne diktature]; njegove ime i njegov put vezani su za gramzivost, prevaru, intrige, interese, isprepleteni s bahatošću, a sve su to osnovna i sastavna obilježja marioneta koje sačinjavaju politički kadar kapitalističke dominacije.
Crve kao što je Kostas Laliotis, i njemu slične, treba napasti ili upucati; trebali bi gledati svoje domove u požaru, i živjeti svoj bijedan i odvratan život u strahu.
Plamen ustaničke anarhije koji se osvijetlio dom jednom moćnika, bivšeg državnog funkcionera sistema, je doprinos pozivu na Crni Decembar, koji se širi unutar i izvan zatvora čitavog svijeta, stvarajući raznovrsni ustanički anarhistički front koji kroz neformalnu organizaciju te prihvaćanje raznovrsnosti i trajnog anarhističkog ustanka kao sredstava, otvara perspektivu sveopćeg anarhističkog napada na svijet Moći.
Naši drugovi u zatvoru, Nikos Romanos i Panagiotis Argirou, izložili su jednu ideju anarhističke dijalektike. Predložili su ideju koja se odnosi na temu koju bi svatko od nas moga realizirati tokom jednog mjeseca koordiniranih djela - djela koja bi proizašla iz čitavog jednog spektra anarhističkog djelovanja, od javnih gesta do gerilskih aktivnosti.
...

Barcelona, španjolska država: naspram napada moći, naš napad se nastavlja

Nakon nedavnih policijskih operacija protiv anarhističkih sredina mnogo je rečeno i napisano, izjave i mišljenja koja nadasve "osuđuju" represiju koju vrši vlast. Nakon posljednje represivne operacije i reakcije koje su uslijedile, i mi smatramo da trebamo izraziti našu točku gledišta.
Krenuvši od činjenice da je represija koja se odvija samo jedan logički odgovor države protiv svih onih koji se smatraju (ili ih država smatra) njenim neprijateljem, ne razumijemo izjave ispunjene osjećajem žrtve kojima se u biti (i naravno s odgovarajućim riječima) moli državu da prekine tjerati policijske horde na anarhiste, "nasumice". Da je represija neopravdana, da nas napadaju zato što "drugačije mislimo", da ne činimo ništa "loše", naravno koristeći i iskorištavajući pojam "namještaljka"... Nastoji se prikazati slika "normalnosti" i na sve moguće načine pretvoriti je u javnu i čistu, društveno prihvatljivu. Čini se sve da bi se distanciralo od nasilne teorije i djelovanja, padajući tako u igru moći i koristeći njihov isti jezik, prave se razlike između "dobrih" i "loših" anarhista, koje promiču iznutra istu kriminalizaciju.
Na toj točki, među "anarhistima" postoje osobe koje se ne srame dati intervjue medijima, prikazujuću jednu bijednu sliku, a što je još gore prikazujući se kao glasnogovornici "anarhističkog pokreta" (i svih društvenih pokreta), ti nadobudni političari i vođe masa čine sve što im je u moći kako bi otuđili anarhizam od svog subverzivnog i konfliktualnog karaktera, opisujući ga kao jedan običan pokret društvenog aktivizma, ispražnjen od svake teorije i prakse sukoba s moći i s postojećim poretkom.
...

"Mi maštamo da su naši interesi i interesi super-bogatih isti - kao da će, nekako, bogati postati toliko imućni da se raspuknu, i da će karamele padati po nama ostalima. Kao da su oni neka vrsta lonca dobročinstva. Međutim, činjenica je da lonci neće sami puknuti. Moraš ih udariti štapom."
Naš nedavni napad na banku Bradesco podigao je neke sumnje u korporativnim medijima. U stvari, bomba postavljena na treći bankomat nije eksplodirala. Naša je namjera, po riječima nekih medija, bila pljačka vašeg trulog novca. No, na koncu, zapaljiva naprava s 20 litara benzina s uljem i dodacima neće nikada dignuti u zrak jedan bankomat.
Naša je namjera bila zapaliti vaš dom Kapitala.
U noći 13. septembra, u jednoj od elitnih četvrti Sao Jose dos Campos, izveli smo još jedan napad požarom na jednu podružnicu banke. Ovaj put je meta bila ITAU, koja je u drugom poslovnom kvartalu ostvarila sramotnu zaradu od 5.9 miliona reala [preko milijun eura, nap.prev.].
Izgleda da su kamatarenje i špekuliranje tuđim radom jedina stvar koja danas nastavlja pokretati već ionako rđave zupčanike kapitalističke superstrukture. To je ludilo našeg doba, gdje najslabiji žive u krizi dok se oni na vrhu časte na naš račun. Napade na niže klase oni nazivaju "prilagodbom", dok svaki napad na više klasu zovu "terorizmom".
I kao da to nije bilo dovoljno, marioneta [predsjednica] Dilma Rousseff napala je radnike oštrim mjerama štednje, dezinvesticijom i rezanjem socijalnih programa, a još moramo i gutati parlament ispunjen štakorima i crvima - i svim vrstama parazita - koji pune svoje stomake novcem iz podrške korporacijama, kompanijama, bankama i agribiznisu. Rade za svoj interes protiv želja naroda. To je ono što se naziva "demokracija"
Predstavnička demokracija - kapitalizirana i financirana do srži - se može jednostavno usporediti s kanibalnom večerom - svaki četiri godine biramo s kojim ćemo umakom biti živi požderani.
...

Nedavno je projekt kontrainformacije "Zagovor na ednakvite" iznio - po meni, s pravom - pitanje kako različite anarhističke tenzije, od kojih su mnoge međusobno suprotne, mogu koegzistirati na istom projektu kontrainformacije.
Moglo bi se to objasniti činjenicom da svaki napad na dominaciju i represiju može omogućiti, u određenim situacijama, povremenu koegzistenciju, možda kroz djela, različitih struja/tenzija. No, čini mi se da različite metode djelovanja i dalje predstavljaju nepremostiv jaz koji nažalost (ili srećom) odvaja određene tenzije od anarhističkog projekta (ne vjerujem da su ikada uopće bile dio istog) te ih međusobno razdvaja, postavljajući ih u ideološki slobodarski panteon, lišen bilo kakvog ustaničkog alata.
Marginalizacija štrajka glađu Spyrosa Mandilasa, izostanak nihilističkih i ustaničkih knjiga i brošura s anarhističkih izložba u Grčkoj i drugdje, promocija komunizacije, neprekidno kritiziranje nasilnih činova otpora, ne samo da produbljuju taj jaz; u skladu s idejama koje u posljednje vrijeme sasvim jasno iznose razni antiautoritarni i slobodarski pokreti, to stvara jednu specifičnu ideju o procesu anarhističkog projekta, kroz pokušaj preispitivanja ideja, sredstava i ciljeva.
Čime se nastoji stvoriti jedan anarhistički (?) revolucionarni subjekt, negirajući njegovu ustaničku (a također i individualnu) egzistenciju, koji je spreman prihvatiti kompromis i iluziju o savezništvu s ljevičarskim snagama kao nešto nužno.
Predložena reorganizacija i stvaranje jedne šire platforme (DAK) se koristi za obraćanje fiktivnim i brojčano neodređenim snagama, a temelji se na anarho-komunističkom mitu iz paradigme '36. A ovaj, za uzvrat, uživa značajnu važnost kao model za pragmatično upravljanja moći, a izgleda da je tim pokretima upravo to i krajnji cilj.
...

Dobrodošli u naš pakao, u ono što mi nazivamo... CRNI JUNI!
Mi nastavljamo rat, DEMOKRACIJA NEĆE POBIJEDITI!
"Znaš, i ja isto plačem, korisno je da se riješiš pritiska. Ali smijeh bi mi učinio mnogo bolje. Vrlo te cijenim, željela bih te čvrsto zagrliti (...) Drugovi: u ovom trenutku bijes me drži. Uvijek sam mislila da je osoba odgovorna za ono što osoba učini, ali ovaj put su neke osobe krive i želim reći vrlo glasno tko su osobe koje su ubile Eduarda: država, suci, službenici, novinari, policija, zatvor, zakoni i čitavo to društvo robova koji prihvaćaju ovaj sistem." ("Ljubav i Anarhija; Neodložan život Soledad Rosa")
Neukroćenom bijesu i burnim srcima!
Čvrsto naprijed sve do kraja horizonta!
I
Stavili smo karte na stol i započeli stavljati naše uloge u našu igru, zbog logike života koja nam je nametnuta gledamo u tamu, zbog slomljenih srca i iscrpljenih grla mislimo da još nešto nedostaje, u našim mislima raste ustanički anarhistički projekt koji pita "kako ću krenuti u napad na realnom i određenom polju"?. Neprijateljska, drska, smiješna, neprekidna, opasna i neugodna slika za to mračno Trojstvo (država, kapital i crkva), koje i dalje funkcionira unatoč naporima da ga se uruši. Iznijeli smo to u našem prvom tekstu; razlozi, okolnosti, mjesta i nove perspektive koje se temelje na afinitetu, na autonomnoj i horizontalnoj koordinaciji, dodatak anarhističkoj ideji, ustanička strast uz zajednički projekt. No ipak, znamo da bombe, sabotaže i požari itd. nisu dovoljni da definitivno okončaju taj stroj smrti, potrebno je mnogo više, a između znati i činiti postoji velika razlika. Život je jedan kontinuum individualnih i zajedničkih gradnji, što dokazuje činjenica da se on zaista može izmijeniti, ali se te promjene vidljive na mikroskopskoj razini trebaju postaviti u jedno sveopće pitanje. Svako na temelju svojeg konteksta, svojih mogućnosti i gradeći različite ali koordinirane autonomije, jer nije cilj homogenizirati "ustaničku perspektivu", kao u klasičnim već izlizanim stavovima, mi želimo promjenu a ona započinje s pojedincem-zajednicom.
Radi se o: biti opasan zbog vlastitih ideja-djela (teorije-prakse). Bila to tenzija, raskid, izgledi s prijedlozima, stvarni napadi, od dizanja u zrak državne institucije do sađenja malene biljke, razgovora sa susjedom, organiziranjem u kolektiv, zato što negacija nije samo reći ne, nego odbiti, suprotstaviti se, uništiti i najvažniju stvar izgraditi na negaciji. Puni smo glupih upakiranih ideja, ne znamo kako točno se njih osloboditi, međutim, kroz analize, razmatranja i djela mi ulazimo na put da to učinimo. U tom naporu mi kujemo urotu s našim lažima i istinama, zato što još vjerujemo u stvaranje, zato što smatramo da pobuna i neprekidni sukob je put. Bez toga ništa, a s time sve!
Ne radi se o militantnosti, niti o pretvaranju anarhije u ideologiju, radi se o igri sa životom i njegovim oblicima, plešući na spasonosnom kaosu neprekidne pobune, skačući na ruševine dominantnog zdanja, smijući se svim srcem pobuni, plačući stvarajući radosti, zato što smo u igri, zato što otkrivamo, postajemo jači, umiremo i ponovno se rađamo. Svaki izum, svaka nova šansa može predstavljati jedno iskustvo za svaku osobu, bez upakiranih modela, stvarajući novo poglavlje u povijesti, gdje zvuk demokracije propada, dok se čuju anarhistički napadi na njene betonske zidove.
Imamo malo, ali planiramo da dobijemo sve!
II
Širenje borbe i njenih dinamika dokazuje da slobodarska pobuna nije pitanje prošlosti i da je moguće riješiti se ravnodušnosti, padova u kolotečinu i čekanja na Obećanu Zemlju, da je moguće to pretvoriti u najgori košmar vlasti, u radosni dinamit koji će dignuti u zrak državu i kapital baš sada i ovdje. Dug život sjaju natjecateljske vatre, radosti neukrotivog leta Molotovljevih koktela, užitku ustaničkih sablji na vjetru, slavljeničkom pucnju PVC bazuka. Ugodni radosni žamor kamenja koje pada na štitove i kacige stražara-lakeja države i kapitala. (Neformalna Anarhistička Koordinacija: Meksiko, Planet Zemlja, 16. novembar 2006.)

Nužni dodatak svakoj borbi je njena procjena nakon završetka. Djela njenih subjekata, pitanja, nedostaci i problematike na koje se naišlo, stvoreni odnosi i razvijene percepcije bilo bi dobro da postanu teme razmatranja, u cilju unapređenja naših sveukupnih stavova protiv postojećeg, izvlačeći korisne zaključke i vršeći autokritiku. Ovaj tekst nije ni u kom pogledu sveukupna ocjena date borbe. Nemamo namjeru analizirati specifične događaje, aktivnosti, točke gledišta i ponašanja koja su se odvila unutar pokreta solidarnosti, niti generalne probleme i patologije anarhističke sredine. Pored toga, svaka rasprava o specifičnim borbama i pokreta tiče se njihovih sudionika i onih koji namjeravaju nastaviti borbu pod uvjetima tih pokreta. Nakon tako dugih i brojnih aktivnosti i praktične borbe, sposobni smo izraziti naše mišljenje o širokom spektru pitanja kao što su „posredne borbe”, štrajk glađu kao sredstvo borbe, odnosi između zatvorenih anarhista i njihovih solidarnih, odnos između anarhista i projekata s političkim zahtjevima i još mnogo toga. Dakle, koristeći šansu, zauzet ćemo stav o onome što mislimo da je najvažnije, nastojeći podijeliti naše brige i naše zaključke.
Štrajk glađu kao sredstvo borbe

Štrajk glađu je sredstvo koje su anarhistički, politički i kriminalni zatvorenici u Grčkoj koristili desetljećima, relativno često. Učestalost povlači za sobom automatsko izražavanje podrške, solidarnosti i sudjelovanja u odgovarajućim pokretima, nešto što, međutim, ne ide u korist anarhističke kritike, ne samo u vezi pojedinačnih slučajeva, nego i samih sredstava.
Kada se odvija u uvjetima zatočeništva, štrajk glađu je u stvari jedan od najtežih sredstava borbe koje zatvorenik države ima na svom raspolaganju. No, štrajkaš priznaje neprijatelja kao „partnera za pregovore” i postavlja zahtjeve u jednom procesu ucjenjivanja humanitarne maske države, te stoga sredstvo kao takvo ne posjeduje agresivnu karakteristiku anarhističke borbe. Pasivna priroda, utemeljena na karakteru zahtjeva, štrajka glađu je realnost na koju mi gledamo kritički, ali uvijek u odnosu na posebne materijalne uslove nepovoljnog polja zatvora. Ne možemo ga zato usporediti sa sredstvima borbe izvan zidova. Ali posjeduje ipak jednu posebnu karakteristiku koja se uvijek mora uzimati u obzir; on je po definiciji auto-destruktivan u smislu biološke štete i obično vodi u trajne zdravstvene probleme. Što ne znači da borba posjeduje rizik koji se mora izbjeći pod svakom cijenu, na temelju jedinog kriterija preživljavanja. No, znači pažljiv odabir borbi i njihove odgovarajuće organizacije, a zasigurno ne olakšati istrebljenje koje nam neprijatelj priređuje.
U tom slučaju nije mudro za štrajkaše glađu i njihove solidarne obaviti subjekt u idealizam, niti pojmiti taj izbor kao samoodricanje i smatrati anarhističkog borca osobom koja se žrtvuje za neki viši Razlog, ili pak oportunistički zanemariti, ili iz frustracije, birokraciju pravosudno-zatvorskog sistema, vodeći u slijepu ulicu ili u „poraz” iz de facto poraženog položaja zatvorenika. Osobni izbori anarhista trebaju se, po nama, temeljiti na njihovoj odluci da žive u stalnom i višerazinskom ratu s dominacijom. A ta se odluka donosi zato jer njen subjekt shvaća da je umjetni „život”, posredstvom vlasti, robe i spektakla, u današnjoj društvenoj pustinji, lažan i okovan. Dakle, radi se o odluci da se živi, a ne o žrtvovanju i smrti. Ukratko, mi smatramo da ekstremna sredstva borbe se ne mogu koristiti kao paspartu, nepažljivo odabrana i korištena na neorganiziran i beskoristan način, bez uzimanja u obzir društveno-politički kontekst te apsolutnost i povijesno-političku težinu sredstava, kao i zasićenje kojem su podložni takvom uporabom, vodeći, na taj način, u neefikasnost i u beznačajnost fizičke egzistencije samog štrajkaša glađu. Unatoč tomu, štrajk glađu, s postojećim problemima gore navedenim, je osobni izbor, čije elemente ne možemo uvijek poznavati i zato ga ostavljamo temperamentu, analizama, realnim mogućnostima i šansama zatvorenih anarhista, koji su ga odabrali i koji su odgovorni za komunikaciju sa solidarnim drugovima, u vezi pitanja strategije i razvoja borbe.

English & Italiano

Nismo nikada imali namjeru napraviti od našeg bloga novinsku agenciju, niti da ga ograničimo samo na objavljivanje vijesti i prevođenje izjava, zato što nismo ni novinari ni prevodioci, nego anarhisti. Naš rad na ovom portalu kontrainformacije se temelji na afinitetu s borbom, što nas čini suučesnicima anarhističke borbe, a ne gledateljima ili reporterima spektakla. Zato se ne možemo zadovoljiti prostim prevođenjem i mahanjem transparenata za podršku djela naših drugova, jer pošto smo dio borbe i pošto smo anarhisti osjećamo potrebu da kritički preispitamo ono što se događa u trenutnim borbama, kuda nas one vode i gdje se mi nalazimo u svemu tome (kao i da kritički preispitamo akcije koje poduzimaju naši drugovi), i da na taj način obogatimo anarhističku borbu razmjenom ideja, da se izbjegne trenutna rigidnost i tišina prostora anarhističke kontrainformacije.
U ovom su se posljednjem periodu odvile intenzivne borbe u Grčkoj, no brojna su previranja pokrenula i mnoga pitanja. Nažalost, vidjeli smo jako malo rasprave oko tih pitanja na kontrainformacijskom prostoru, a svaki kritički osvrt na zbivanja u Grčkoj kao da je bio „zabranjen” ili ignoriran, kao od strane portala kontrainformacije, tako i od samih učesnika u tim zbivanjima. Krajnje neočekivano ponašanje među anarhističkim tenzijama i koje samo po sebi treba da bude predmet odvojene kritike.
Naravno, treba postojati podrška i solidarnost sa svakom borbom koju vode naši drugovi u inozemstvu. (Obratite pozornost da smo napisali drugovi, što znači da se ne odnosimo na podršku bilo kojem pojedincu ili grupi koji se deklarira kao anarhist, a još manje komunistima i ostalim ljevičarskim sranjima. Mi dijelimo naš afinitet s individualističkom i nihilističkom tenzijom anarhizma, zato ćemo iskazati našu solidarnost i podršku anarhistima od prakse koje pripadaju toj tenziji. Mnogi portali kontrainformacije odabiru da „pokrivaju” djela i izjave najrazličitijih grupa – od borbi za autonomiju kurdskog naroda, preko komunističkih grupa i markističkih urbanih gerila, pa sve do nihilističkih grupa i ćelija FAI/IRF. Ne razumijemo kako mogu te različite tenzije, koje su velikim dijelom međusobno u konfliktu, da se nađu u zajedničkom prostoru na istim anarhističkimportalima kontrainformacije. I ovdje se radi o jednom posebnom problemu koji bi trebao biti raspravljen.) Slažemo se i s mišljenjem nekih drugova da u određenim osjetljivim trenucima, kao što je na primjer u slučaju teškog i rizičnog štrajka glađu, trebamo pažljivije birati riječi i treba držati na umu ranjivi položaj drugova koji štrajkaju glađu, no to ne znači da treba u tišino promatrati kako se napuštaju neke temeljne ideje anarhije. Ne slažemo se pak, s druge strane, s tim istim drugovima koji kažu da treba čekati pravi trenutak i da se svaka rasprava treba odgoditi dok se okonča štrajk glađu. Tko može odlučiti koji je pravi trenutak za kritičku raspravu, pogotovo kada neki od nas definitivno osjete da treba nešto reći ovdje i sada? Solidarnost i podrška borbi moraju biti popraćene preispitivanjem, zato što se radi neraskidivim aspektima anarhističke borbe. Borimo se protiv konformizma mišljenja – ne smijemo dozvoliti njegovu reprodukciju u našim sredinama.

* Iz anarhističkog časopisa „Molotov”, br.1, mart 2015.*
Ujutro 23. januara 2015. pojavili su se agenti Sigurnosno-obavještajne službe, SOA, kako bi razgovarali sa mnom u vezi moje veb stranice RadioAzione Hrvatska, i s mojim suprugom, anarhističkim drugom, talijanskim državljanom, koji uređuje, a i udomljava druge anarhističke sajtove (među kojima RadioAzione), prijeteći mu izbacivanjem iz države. Razgovor je otvoren prijetnjama upućenim mojim osobnim odnosima, kako današnjim tako i budućim, pošto oni pretpostavljaju da ih ostvarujem, i da ću ih ostvarivati, samo s anarhistima, naravno inozemnim, i upozoravaju da Hrvatska nema namjeru da postane utočište osoba koje predstavljaju problem svojim matičnim zemljama (ovo se naravno odnosi na moj odnos s drugom koji vodi anarhističku veb stranicu RadioAzione Italia). Prijetnje se naravno nisu ograničile samo na moje odnose s drugovima, već me i upozoravaju da će svaki strani državljanin koje će me u budućnosti posjetiti u Hrvatskoj, bio on anarhist ili ne, biti tretiran kao sumnjivac, da bi se zatim izgubili u uobičajenim prijetnjama u vezi mojih roditelja, moje nezaposlenosti, mogućih pretresa, hapšenja itd. Očita je njihova namjera da me uplaše izolacijom, ovdje u Hrvatskoj, daleko od mojih “talijanskih i grčkih prijatelja” (izraz koji su često koristili). A ujutro 25. januara, taman dok je stiglo izvješće hrvatskih agenata kolegama Talijanima, već su isti druga s RadioAzione Italia pratili u kvartu gdje živi dok je išao u kupovinu.
I više je nego očito da se radi o međunarodnom planu nadzora i represije.
Nakon napada u Parizu Franucska najavila drakonske anti-terorističke zakone. Europa na visokom stupnju pripravnosti: vojska na u ulicama Belgije, pojačana sigurnost u Britaniji, masovne racije u Njemačkoj. Britanski premijer Cameron najavio blokadu aplikacija za razmjenu poruka, Snapchat i WhatsApp, američka vojska priprema novu generaciju dronova za urbano ratovanje; teroristi oružje nabavljaju iz Hrvatske?
To su samo neki od naslova kojima se u posljednje vrijeme susrećemo. Teror-histerija vlada Europskom Unijom, a Hrvatska uredno slijedi naputke onih koji su je u nju uveli. Ujedinjena kontrola i represija u svrhu suzbijanja međunarodnog terorizma, pošto on kao takav kakvog nam ga predstavljaju i kojim nas zastrašuju mora postojati, budući da je za efikasniju kontrolu stanovništva nužan i unutarnji neprijatelj, jer strah od istog građane tjera u potragu za zaštitom, koju umjesto da potraže u vlastitim snagama ustupaju je (po pravilima demokracije) nekom drugom, da netko drugi zastupa njihovu zaštitu, tj. oni koji posjeduju monopol nad nasiljem i kao takvi imaju jedini pravo da ga vrše, odnosno snage reda, pravosuđe i vojska. Možda je ta teror-histerija s kojom se danas suočavamo za nas u Hrvatskoj nešto sasvim novo (više se ne radi o izgradnji nezavisne države; a u diktatorskim režimima stanovnici se na određeni način moraju plašiti države, moraju znati da ih se uhodi, i po potrebi eliminira, da postoji cenzura, politički zatvorenici, politički zatvori itd.; dok se u demokraciji građani moraju osjećati slobodnima, da mogu slobodni misliti, govoriti, izražavati se, kretati itd., a kažnjavaju se, tako tvrde, djela a ne ideje, a zatvori su institucije za preodgoj). Međutim, taj strah od terora u zapadnim europskim zemljama bio je prisutan kroz čitavu povijest demokratskih režima. Ponekad su ga oličavali anarhisti, ponekad komunisti, a ponekad i fašisti. Ili pak svi zajedno. Tada se takvim situacijama upravljalo na nešto drugačiji način, ali već su i tada bile prisutne ujedinjene politike zaštite Zapadnog bloka. Konsolidacijom EU, stvaranjem Super-Države, nacionalna sigurnost je izjednačena s europskom. A razvoj IT alata jača i olakšava kontrolu stanovništva i razmjenu podataka unutar Unije.
Primjera radi:
07.01. 2015. napad na Charlie Hebdo u Parizu.
26.01.2015. udarna vijest hrvatskih medija „U Hrvatskoj uhićen džihadist, državljanin BiH”. U stvari, osoba je uhićena još polovicom decembra, a 15.01. je izručena Austriji (u strogoj tajnosti). Ovo je prvi slučaj da ovakva vijest na ovakav način pogađa Hrvatsku.
Podrazumijeva se da neću solidarizirati s osobama koje za mene, kao anarhista, predstavljaju neprijatelja iste vrste kao što je i država (s bilo kojim oblikom političkog i ekonomskog ustrojstva). Što pak ne znači da podržavam, isto tako kao anarhist, hapšenje bilo koje osobe. Što se mene osobne tiče, idealno bi bilo da se svi oni međusobno pobiju.
Međutim, koliko je taj jedan Bosanac uhapšen u Hrvatskoj zaista bitan u ovom globalnom ratu protiv terorizma? Da li on, bez obzira na svoje fundamentalističke ideje, zaista predstavlja prijetnju poretku EU?
No, ta osoba je tek delić jednog veliko mozaika kojeg slažu europske zemlje (uz SAD i njihove saveznike). Ovim slučajem putem Austrije, i Hrvatske koja izvršava njihove naloge – da bi nam na kraju predstavili sliku o islamskom terorizmu, koji bi nas trebao uplašiti da potražimo spas pod skutima istih onih koji nas nadziru, izrabljuju, guše... Ono što iz medija moramo doznati je da i u Hrvatskoj također postoji teroristička opasnost, da je Hrvatska također uključena u borbu protiv terorizma, te da moramo živjeti istovremeno u strahu od mogućih terorističkih napada i u miru jer ionako nas „naša” država, uz potporu međunarodnih snaga (EU i NATO) štiti od njih.
Ovo je bilo, kao što sam rekla, primjera radi, ali slične se priče stvaraju o anarhistima u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj itd.
Ne želim, podrazumijeva se, povlačiti paralele između anarhista i grupa/pojedinaca koji su izravni neprijatelji anarhista, kao što je to i država, pošto se bore samo za jedan drugačiji oblik iste. No, uprava se ta ista država (koje god ona boje, uređenja bila), u svrhu zaštite svog opstanka, dakle Kapitala (bez obzira na oblik tržišta), služi terorom, ma iz kakvih sredina navodne prijetnje potjecale. Boja neprijatelja ovisi o političko-ekonomskom obliku Države/Kapitala, no u svim njenim oblicima samo jedan neprijatelj ostaje isti, jedini koji se bori za totalnu destrukciju postojećeg i potpunu slobodu čovjeka i svih drugih bića, anarhist.

Distro češkog anarhističkog web-sitea Jailbreaking objavilo prijevod pamfleta "Ustanička anarhija. Organizovanje za napad!".
Među ostalim izdanjima: "Neformalna Anarhistička Federacija", "Bastardi! Vim, kdo vas poslal!" [izjave članova Nukleusa Olga/FAI-FRI povodom napada na izvršnog direktora talijanskog poduzeća Ansaldo Nucleare, 2012.], "Kratki intervju s članovima Zavjere Vatrenih Ćelija", "Na krv i nož sa postojećim", A.M.Bonanno: "Što su anarhisti?", "Moralna podijeljenost", "Anarhistička tenzija", "Predgovor za Sabate. Guerrilla Extraordinary", "Anarhisti i akcija", "Oružana radost".

...

Video s podnapisima na engleskom i talijanskom jeziku, prikazuje početni dio Projekta Feniks, međunarodnog projekta brojnih i različitihe sabotaža i napada u različitim zemljama.
Posvećeno Alfredu Cospitu i Nicoli Gaiu, Ćelija Olga FAI/IRF, koji su preuzeli odgovornost za ranjavanje izvršnog direktora poduzeća Ansaldo Nucleare, Roberta Adinolfija.


"Mi smo ovdje, gdje sve započinje sada."

Projekt "Feniks" je odmotavanje sakrivene mape, koja označava jedan od puteva prema Atlantidi praktične teorije. Nepoznati i izgubljeni kontinent koji postoji onkraj rubova gorućih gradova međuprostora. Stvoren kroz djelo, dijalog i ideje, neformalno organiziran po anarhističkim principima neprekidnog autonomnog napada, revolucionarne solidarnosti i internacionalizma. Niz napada koje su počinile različite radikalne grupe direktne akcije širom svijeta, prekidajući tišinu izolacije i uzvračajući udarac zatvorskom društvu tehno-industrijskog sistema.
Zatvoreni članovi ZVĆ optuženi su za poticanje na napade, Spyros Mandylas i Andreas Tsavdaridis uhapšeni su i optuženi za čin 4. ovog projekta, šaljući paket-bombu bivšem komandantu antiterorističke agencije, Dimitrisu Xorianopoulosu; doke je Christos Rodopoulos optužen za slanje paketa-bombe Dimitrisu Mokkasu, glavnom tužitelju za slučaj ZVĆ, kao čin 6.
Projekt Feniks je danas obnovljen kroz napade 2015. u Čileu, Češkoj i Grčkoj, s drugovima s područja Češke koji su započeli kampanju "Uništimo represiju". Priča Feniksa se i dalje piše...
SOLIDARNOST JE NAŠE ORUŽJE

NI MILIMETAR NAZAD

DEVET MILIMETARA U GLAVU PANDURA
...

Napomena: Ovaj tekst druga Carlosa je odgovor IRI-BD - "Amelie y Fallon, de la arrogancia imperialista a la miseria pequeñoburguesa"
3. mart
Odgovaram u moje ime klevetničkoj agresiji koja je napisana protiv mojih drugarica u afinitetu, Fallon i Amelie.
Između stvari koje obilježavaju internacionalizma je borba protiv ideje o naciji, moći i vlasti, dovodeći u pitanje vrijednost fizičkih i mentalnih granica koje su vlade izgradile, da bi izbjegli bratski i slobodan suživot među osobama rođenim na različitim geografskim točkama.
Zato, reći da su te anarhistice stigle na ovo područje "da bi proživjele jedno iskustvo među narodima trećeg svijeta, nakon što su napustile svoj život u civiliziranom Quebecu", navodi me da mislim kako ste vi, međunarodni ljevičari, iskazali prezir prema strankinjama koje su odlučile sprovesti u djelo svoj destruktivnu strast protiv države/kapitala, bila ona kanadska, meksička, europska ili bilo koja druga.
Mi barem ne tražimo djelomično uništenje samo jedne države - zato jer su, ako uzete odvojeno, samo krakovi svjetske moći - niti ne nastojimo da ujedinimo napore/sposobnosti isključivo među Meksikancima ili s "revolucionarima trećeg svijeta"; naprotiv, boriti se zajedno sa svakom slobodnom osobom, rođena ona ovdje ili u Kini.
Ali što možemo očekivati od nekog tko podržava pripadanje "klasnom krilu meksičkog revolucionarnog pokreta", optužujući za imperijalističku aroganciju ili malograđanstvo one koji su odabrali da se organiziraju putem afiniteta ili da bi podijelili trenutke subverzije s kim god žele?
Naravno, afinitet nije nešto svojstveno samo anarhistima/slobodarima, u stvari ona se može izroditi između bilo kojeg pojedinca ili grupe, koji se poistovjećuje s borbom za potpuno oslobođenje, (borba) u kojoj umjesto da se usredotočimo na "stadij u kojem nitko više neće biti zatvaran", želi uništiti svaku zatvorsku zgradu, fizičku i mentalnu, svaku autoritarnu instituciju, sa svim što to podrazumijeva; to možda izgleda utopijski, ali smatram da je bolje prekinuti mlakost lijepih riječi i, daleko od idealiziranja ostvarenja utopije, nastaviti sa svakodnevnim neprekidnim konfliktom u društvenom kontekstu.

Nakon što smo dovršili više od godinu dana djelovanja na području kontrainformacije i širenja teorije i prakse Crne Anarhije, smatramo da vrijedi reći nešto i o našoj dosadašnjoj aktivnosti. Da bi rezimirali, prepoznali greške, slabe točke, ali i iznijeli naše viđenje stanja anarhističke kontrainformacije u Grčkoj i šire.
Kontroinformacija
Osobe koje sačinjavaju Inter Armu su drugovi koji su, budući da posjeduju više ili manje iskustva ne samo s područja kontrainformacije, nego i borbe u Grčkoj, shvatili nužnost jedne središnje (ali ni u kom slučaju centralizirane) strukture kontrainformacije. Struktura koja na svjestan i ciljani način širi vijesti, razmatranja, analize i praksu šire ustaničke anarhističke sredine. Mi smatramo da smo taj cilj dostigli. Prisustvo Inter Arme je, u kombinaciji s odgovarajućim naporima malobrojnih ali prisutnih drugova u Grčkoj, uspjelo konsolidirati, što se teorije tiče, taj skup stavova i odnosa, i nadasve učiniti ih prepoznatljivima u odnosu na druge anarhističke pravce i gledišta. Osim toga, smatramo da smo dostigli ravnotežu između informacija o aktualnim temama s jedne strane i širenja ustaničke teorije s druge, u svrhu promicanja ne samo upoznavanja konteksta u kojem se odvija anarhistička borba, nego i promicanja dijalektike teorije i prakse među drugovima. K tome, bitna je i činjenica da dok anarhističku teoriju činimo pristupačnom svakome tko je zainteresiran, doprinosimo i ponudi tema za razmatranje mlađim drugovima. Mi smatramo da razinu koju smo dosegli trebamo i održavati. Istovremeno, neprekidna oklada je i evolucija sredstava borbe koje posjedujemo, u nastojanju da budemo što učinkovitiji.
...

DOWNLOAD PDF: Actualising Collapse
"Actualising Collapse" je zbirka ikonoklastičkih tekstova, buntovnih razmatranja i prijedloga u bezgraničnom ratu protiv tehno-industrijskog sistema, s tekstovima zatvorenika urbane gerile, neciviliziranih sabotera i izjava s fronta crne internacionale anarhista od prakse.
Budući da je za dovršetak ovog izdanja bilo potrebno mnogo više vremena nego što se u početku mislilo, neke od izjava su zasigurno su dosad već pročitane. No, mi ipak smatramo da je važno objaljivati i štampane primjerke navedenih tekstova, kako bi izbjegli njihov neizbježni nestanak u vrtlogu interneta. Fizički primjerci mogu se čitati bilo gdje, dati prijateljima i nadasve neće vam zadati jebenu glavobolju kao kada pokušavate pročitati časopis na nekom usijanom ekranu. Zato, potražite štampane primjerke širom UK-a i slobodno štampajte i dijeliti bez oklijevanja.
Tekstovi u vezi ilegalizma, individualizma, taktičke analize uz nešto priča i poezije.
...

Preludij anarhističkog ustanka...
Anarhistička grupa „Simfonija Kaosa” je točka susreta djelovanja za drugove iz širokog spektra crne anarhije. Radi se anarhističkoj neformalnoj strukturi kojoj je cilj stvoriti stabilnu i mnogoliku intervenciju na javnim mjestima, šireći ustaničku perspektivu oko tema do kojih nam je stalo, i podržati drugove čije su riječi i ideje nama bliske.
Da bude jasan naš stav o solidarnosti, reći ćemo da smatramo pogrešnim staviti je u političke, stoga strateške, i simboličke pojmove. Za nas ona ima smisla samo kada je dio analiza i prakse anarhističke bitke, kao što je izražavaju subjekti i organičke ili dijalektičke veze koje oni razvijaju. Zato, solidarnost s progonjenim drugovima, na međunarodnoj razini (zatvorenici, bjegunci, kojima se sudi) može se odviti samo u kontekstu afiniteta teorije i prakse, a ne pod općenitim etiketama kao „anarhisti” ili „revolucionari”, što samo po sebi znači jako malo ili ništa. Istovremeno, očito je da, u svakom slučaju, podrška nije automatski refleks koji se aktivira prema potrebi, niti je uključen automatski pilot, bez obzira na poteze i ponašanje primatelja. Radi se o dinamičkom procesu, koji ispituje svaki slučaj i situaciju individualno. Također smatramo da je važno razviti konkretne odnose s onim anarhistima koji gledaju na anarhističku borbu kroz istu prizmu kao i mi, kako u Grčkoj tako i šire, s kojima postoji želja da se susretnemo na putovima pobune, kada se naši izbori dijalektično podudaraju ili međusobno djeluju.
Smatramo da u jednoj stvarnosti gdje se sustav dominacije neprestano mijenja i širi, gdje su mase, unatoč njihovom progresivnom duhovnom i materijalnom osiromašivanju, još uspavane, voljno poslušne, u iščekivanju mogućih spasioca, gdje veliki dio anarhističke sredine trči prema kolektivizaciji, alternativnim politikama ili podršci ljevice i socijal-demokratskih vlada, nužno je da izroni militantna anarhistička teorija i praksa, koja se suprotstavlja postojećem kao cjelini.