w-6-wp-658-import-1.png

<strong>Plan.

Anarhističkom "prostoru"</strong>.

<strong>

I. Poziv</strong>

Svaki poziv na djelovanje, kao što je bio Crni Decembar, je pokušaj koordinacije naših snaga. To je ulaganje napora u prekid normalnog toka realnosti. To je plan za njenu okupaciju našim vlastitim obilježjima, kako bi je izvrnuli. To je naša želja za anarhijom sada i ovdje, i naša sposobnost da se suočimo sa snagama reda. To je prilika za osobe, koje se poznaju ili ne, da se susretnu na polju djelovanja i da pokušaju prodrijeti u palače države, organizirano i iznenadno. To je međunarodni znak suučesništva svim drugovima unutar i izvan zidova, koji jača našu solidarnost. To je anarhistički dogovor koji potvrđuje da postoje osobe na svim uglovima zemlje, koje mada ne govore istim jezikom, ipak koordiniraju otkucaje svojih srca, usklađuju svoj pogled gledajući neprijatelja, stišću svoje šake, navlače kapuljaču i napadaju društveni motor vlasti, njegove strukture i odnose.

Poziv na "Crni Decembar" je imao takve trenutke...

I što sada? Povratak u normalnost?

Svaki poziv na djelovanje može biti samo jedan snimak pobune koji se ponavlja, čekajući iduću godišnjicu, iduću priliku, idući "Poziv", ili se pak može pretvoriti u sastanak s poviješću...

Za sve one kojima anarhija znači "iza sebe sam ostavio spaljene mostove kapitalucije i društvenog mira", anarhističko djelovanje ne posjeduje datume početka ili završetka.

Zato, ulog u "Crni Decembar" danas otvara još jedan veći ulog. Ulog za sve one čiji je kalendar napada zaustavljen na danas, sada i ovdje. Izazov za stvaranje autonomnog anarhističkog pola za organizaciju anarhističke urbane gerile.

II. Sjećanje nije smeće

"Crni Decembar" je bio otvoreni poziv svima, ali ostao je zapamćen nadasve kao referentna točka za ustanike, anarho-nihiliste, mlade drugove, izvan redova, "problematične", protiv države (i djelomično protiv inercije službenog "anarhističkog prostora", protiv njegove pacifističke transformacije).

Nećemo mnogo reći o pozivu na "Crni Decembar". Svaki poziv na djelovanje je epizoda jedne opsežnije povijesti koja joj prethodi i možda akcelerator jedne perspektive koja slijedi.

Ne bi bilo nikakvog "Crnog Decembra" da nije bilo novembra, oktobra, septembra... ne bi bilo nikakve urbane gerile da nije bilo sukoba na prosvjedima, barikadama i molotovljevih koktela; ne bi bilo nikakve pobune 2008. da nije bilo požara i napada u prethodne tri godine; ne može biti perspektive ako ne postoje sjećanja.

Kroz vrijeme, iz anarhije se - unutra - rađa njeno anarhističko prevladavanje. Rađaju se pravci (anarhistički individualizam, anarho-nihilizam, ustanička anarhija itd.) s oštrijim uglovima, koji odabiru da se kreću prema rubovima pokreta, "prostora", revolucije...

Ponekad takvi pravci djeluju kao detonator za anarhiju, podižući rampu za anarhistički napad, ponekad međusobno se izjedajući umišljeni i oholi...

U Grčkoj je pojava heretičkih pravaca unutar "prostora" stara kao i sam "prostor"... Pravci koji ili propadnu i pretvore se u kružoke umjetničkih intelektualaca (npr. situacionisti), ili se pak asimiliraju i integriraju u službeni "prostor"... No, većina njih su ipak ostavili svoj trag u povijesti bez kraja.

2005. je grupa ljudi javno istupila, na vrlo vidljivi način (plakatima, časopisima, sudjelovanjem na susretima), podržavajući jačanje anarhističkog nasilja, sloganom "misli revolucionarno - djeluj nasilno". Danas to liči na najorganiziranije i najstalnije javno prisustvo. Ustanička tendencija koje ne cilja samo na državu i na vlast, nego i na suučesništvo društvene apatije. U međuvremenu se pitanje odbijanja posla javno otvorilo, oružanim pljačkama banaka kao ekstremom... U biti, parcijalna tema odbijanja posla još sjaji u očima i danas predstavlja uvod u raspravu o širenju anarhističke urbane gerile. Iz te šireće pokretljivosti (požari, pljačke, napadi, skupštine kao Koordinacija Djelovanje) rodila se, u januaru 2008., Zavjera Vatrenih Ćelija.

Zavjera Vatrenih Ćelija pojavljuje se kao organizirani izraz jednog heretičkog anarhističkog pravca, koji je jasno usmjeren na oružanu borbu, anarhistički individualizam, nihilizam, na revoluciju svakidanjeg života i kritiku cjeline država-društvo.

Naravno, nije se iz tog pravca rodio ustanak u decembru 2008. Pobuna ne može biti nečije vlasništvo.

Ali je nadasve taj pravac ubrzao neke od najžešćih konflikata koji su se odvili u decembru 2008., pošto su male jezgre strukture već djelovale koordiniranim napadima.

III. Pa sve do danas

Prvo hapšenje Zavjere Vatrenih Ćelija u septembru 2009. (slučaj Halandri) stvorio je vihor straha. Većina heretičkih pravaca (anarho-nihilisti, anarho-individualisti, anti-društveni itd.) pokleknulo je pred panikom represije, integriralo se u sigurnost "službenog anarhističkog pokreta", i njihove velike riječi o "revoluciji i smrti" ostavljene su po strani kao trula lešina, nalikujući izdaji. Samo su rijetki drugovi ostali nepokolebljivi, u želji da nastave što je započeto... Ali o svim tim stvarima mnogi su već govorili i pisali... Danas veliki dio anarhističkog pokreta živi sa žigom poraza, u strahu od represije, gubeći priliku za ustanak koji se nikada neće desiti u ovo doba ekonomske krize, introverzije, neformalne hegemonije. Međutim, ne možemo odrediti kada će ostavština biti iskorištena i zasigurno nije sve potpuno izgubljeno. U posljednje dvije godine pojavila se nova generacija anarhističkog pravca, iz krhotina prošlosti, stvarajući svoj vlastiti put. Pravac koji se nije toliko rodio iz uzajamnih političkih obilježja, koliko iz uzajamnih želja za nečim drugačijim od onoga što već postoji u grčkom anarhističkom pokretu. Pravac koji izgleda homogeniji no što u stvari jeste, zbog onih koji kritiziraju opisujući. U stvari, radi se o valu osoba u koji su uključeni kako svjesni drugovi tako i obične osobe koje jednostavno mrze policiju i žele pobunu...

<strong>

IV. Sukob novog i starog</strong>

Svako rođenje je nasilno. Svaki novi val koji se rodi dovodi u pitanje i sukobljava se sa svojom maternicom, želeći presjeći pupčanu vrpcu. Tokom vremena su svi heretički pravci rođeni iz anarhističkog pokreta postali meta gorućih kritika starih struktura. Odnosno, senat anarhističkog pokreta, ako ne može prisvojiti novo projicirajući nepogrešivost svoje okorjelosti, onda će se protiv njega boriti svojim senilnim strahom od promjena. Nadasve danas, izgleda da je komunikacijska veza između novog i starog zauvijek izgubljena... Razlozi su brojni, ali povijest ne čeka našu introverziju. Ono što je hitno je nova ideja, plan za nastavak borbe. Svaki novi anarhistički val često se otkriva izjavama o onome što im je mrsko u "službenom" anarhističkom pokretu. Kritika inercije pokreta često pokriva kritiku tiranije autoriteta. Mislimo da je danas unutrašnja situacija anarhističkog pokreta polarizirana više nego ikada. Zato je vrijeme za idući korak. Novi anarhistički pravac može ukinuti introverziju, biti samo-određujuć i stvoriti svoj vlastiti autonomni politički anarhistički pokret.

Uspomene su temeljna komponenta tog napora. Sjećamo se naših prošlih iskustava, ne da bi ih oponašali, već da bi ih nadišli. Činjenica je da novom anarhističkom valu nedostaje organizacije u procedurama i sastancima, zato što misle da je to obilježje birokracije službenog anarhističko pokreta.

Organizacija, sastanci, političke procedure ne posjeduju autorsko pravo. To su sredstva borbe koje određuju političke osobe koje u njima sudjeluju... Aforizam i navodno neuobičajeno ponašanje kao "ne briga me za procedure, činit ću što želim..." je samo jedna perverzna zaštita i strah od točnosti i odgovornosti, koje su anarhistu potrebne kako bi sudjelovao u ratu urbane gerile. Alat ne posjeduj pozitivnu ili negativnu nijansu, naprotiv, to posjeduje način na koji se alat koristi. Politički sastanak je birokratski kada osobe sudjeluju u njemu kao birokrati. No, sastanak može biti i jedna živa procedura koordinacije i pokretačke analize, sredstvo osobnog i kolektivnog razvoja. Stvorimo naše vlastite političke procedure, bez birokracije, naše vlastite sastanke bez blebetala, naše vlastite organizacije bez rangova... Izgradimo našu vlastitu infrastrukturu za oružani napad na carstvo vlasti.

<strong>

V) 5 točaka - Za autonomni i napadački anarhistički pravac</strong>

Anarho-nihilizam, anarho-individualizam i općenito najagresivnije anarhističke hereze nisu "nezgode" u povijesti anarhije, naprotiv, to su njene najistureniji dijelovi.

Ti pravci danas mogu sačiniti jedan autonomni anarhistički pokret.

Pokret koji ne iziskuje jedan apsolutni dogovor oko svete istine i statuta ideološke jasnoće. Pokret koji ne traži zajedničku identifikaciju s točkama gledišta, nego koji prepoznaje sličnost grupa i pojedinaca u njemu i susreću se u 5 temeljnih obilježja: prije svega, anarhisti smo bez obzira na naše posebnosti (nihilisti, ustanici, individualisti). Kao anarhisti ne samo da ne priznajemo državu i vlast, nego ni centralni komitet "revolucije", ni ideološku stručnost, ni hijerarhijske odnose među nama. Organiziramo se na temelju nefermalnosti i koordinacije grupa i pojedinaca političkih sličnosti. Drugo, polemika protiv države i vlasti ne izostavlja kritiku društvenog povlađivanja tišini, apatiji i ulagivanju. Napadamo djelima državu službenika i njihove strukture, ali istovremeno želimo da naše riječi i djela razbiju društvene odnose koji prihvaćaju i ponekad stvaraju autoritete u našem svakidašnjem životu. Treće, podržavamo Međunarodnu Anarhističku Federaciju. Želimo da se naše neprijateljstvo prema državama u kojima živimo poveže kroz trenutke sveopćeg međunarodnog anarhističkog rata. Izmjenjujemo ideje, dijelimo iskustva, stvaramo solidarne odnose i želimo stvoriti međunarodnu anarhističku federaciju gdje će dijelovi eksplozije u Santiagu, Čileu dostići Atenu i zatim se umnogostručiti... Četvrto, ne zaboravljamo naše drugove u zatvorima. Naša napadačka solidarnost je osveta za njihovo zatočeništvo. Što ne znači da se identificiramo s njihovim točkama gledišta. Zatvorenici nisu sveti idoli, niti simboli borbe, ALI oni nisu prisutni, nisu uz nas... Posljedice svih tih zatvorenih drugova, koji ostaju nepokajani u zatvorima, dokaz je da se vrijedi boriti... Naposljetku, promičemo različitost anarhističkog djelovanja. Sposobni smo stvoriti vlastite skvotove, vlastite političke procedure, sastanke, grupe, naše izdavačke udruge, naša sredstva informativnih medija. Međutim, pošto pozivanje na različitost često postaje alibi za marginalizaciju oružanog anarhističkog djelovanja, trebamo razjasniti da se različitost ne može samo reproducirati. Skvotovi, plakati, zbivanja, štampanje, mediji informacija koji se zatvaraju u granice vlastitog opstanka, pretvaraju se u otoke navodne-slobode i prestaju biti prijetnja vlasti. Istinska različitost borbe treba u suštini podržavati i promicati oružani sukob sa sistemom. To je susret pokreta s ustaničkim carstvom. To je ritual prijelaza iz teorije u praksu, od slučajnosti u organizaciju, od nasumičnosti na plan.

To je propaganda kroz djela.

Tih pet ključnih točaka (neke od njih su već iznešene u prijašnjim tekstovima Zavjere Vatrenih Ćelija i FAI - vidi "Vatra i barut") su elementi jednog otvorenog prijedloga svima zainteresiranim za suradnju, obogaćivanje, kritiku, razradu.

Ni u kom slučaju ne predstavljaju ideološku barijeru, naprotiv, radi se o prilici za praktičku raspravu. U jezgri prijedloga za stvaranje jednog autonomnog prostora heretičkih anarhističkih pravaca stoji svjesnost.

Prvi kolektivni projekt gdje se svjesnost zaista testira je anarhistička grupa. U kontekstu pokretanja ove rasprave javno ćemo navesti idućih mjeseci nekoliko osobnih tekstova nekih zatvorenih drugova iz Zavjere Vatrenih Ćelija (Olga Economidou, George Polydoros, Christos and Gerasimos Tsakalos).

Iskustva, zabrinutosti i očekivanja projekta jedne anarhističke grupe kroz osobnu priču ne predstavljaju instrukcije za oružano djelovanje, ali zasigurno doprinose diskusiji o urbanoj gerili i njenom pokretanju. Osim toga, iskustvo se ne može prenijeti. Zato je najbolji ulog prijeći s teorije na djela.

Kao početak rasprave objavit ćemo za par dana brošuru druga iz Zavjere Vatrenih Ćelija, Gerasimosa Tsakalosa, "Pojedinci i anarhističke grupe", koja će ubrzo biti i štampana... Od čitanja... do suučesništva...

<em><strong>Zavjera Vatrenih Ćelija - Ćelija Urbane Gerile

Neformalna Anarhistička Federacija - F.A.I.

</strong></em>

Izvor: 325