insurrezionalismo Hrvatski

Kalamata,južni Peloponez: Po izvještajima korporativnih medija u utorak 13. januara antiteroristička policija je uhapsila dva muškarca, 37-godišnjeg Albanca i 54-godišnjeg Grka. 37-godišnji Albanac je optužen za iznajmljivanje kuće u Anavyssosu, kraj koje je drug Christodoulos Xiros* uhapšen, i gdje je je pronađena brojan municija, kalašnjikovi, piètolji, eksplozivi, dokoumenti i raketni bacač. Grk je bivši član EKAM-a, grčke antietorirstičke jedinice. Po nalogu za hapšenje, oba muškarca su osumnjičenja za pripadanje jednoj terorističkoj grupi, da su počinili teroristička djela, za stvaranje, nabavljanje i posjedovanje eksploziva i posjedovanje ilegalnog vatrenog oružja. Dva muškarca pojavila su se idući dan pred javni tužiteljem i opovrgli sve optužbe.

Međunarodna solidarnost Christodoulosu Xirosu i svim zatvorenim i traženim članovima za pokušaj bijega ZVĆ.
...

Nakon 31 jednog dana oštre i ustrajne borbe okončao sam moj štrajk glađu, i postigao važnu pobjedu. Amandman koji je izglasao Parlament, a čiji sam ja jedini korisnik, sadrži bitne razlike u odnosu na prvotnu izjavu Ministra Pravosuđa, na koncu je moj zahtjev prihvaćen - ma to znači da ću morati "nositi elektronsku narukvicu".
Jedina sigurna stvar je da je ova pobjeda rezultat političkog pritiska kojeg su izvršili ljudi u borbi, a Borbena Anarhija je nedvojbeno veliki moralni, politički i praktični pobjednik. Raznovrsna revolucionarna borba i mi, kao politički zatvorenici, izranjamo iz te borbre snažniji nego prije.
Podižem moju šaku i šaljem najtoplije pozdrave i moju beskrajnu ljubav svim drugovima koji su bili na mojoj strani.
SVIM SREDSTVIMA!
SOLIDARNOST S POLITIČKIM ZATVORENICIMA
DUG ŽIVOT ANARHIJI
PS: Opšriniji tekst uslijedit će idućih dana.
PS2: Želim također zahvaliti i liječnicima bolnice koji su odbili pokoriti se pritiscima tužitelja glede mojeg prisilnog hranjenja, i koji su me podržali koliko god su mogli.
...

Ponedjeljak, 13. oktobra 2014.
U 5:30 ujutro, dok sam još spavao u mojoj ćeliji u prizemlju odjela F zatvora Korydallos, zajedno s neopravdano zatvorenim drugom i prijateljem M.B., čuo sam kako me netko zove prezimenom. Probudio sam se i vidio dva stražara kako izgovaraju: "Premještaj". Ljutito sam ponovno upitao: "Zašto premještaj?", on je odgovorio "Hitni premještaj", pokazujući mi papir s imenima među kojima jedino moje je bilo napisano olovkom. Još jednom sam shvatio da se rat nastavlja i unutar zatvora. Odveli su me samog u takozvani frižider - "čekaonicu" - bez da znam u koji ću zatvor biti premješten. Četiri sata kasnije zvao me drugi stražar i pokazao mi papir za premještaj u zatvor Nigrita u Serresu. Dali su mi moje osobne stvari, a zatim me pretresli i odveli me u vozilo za premještaj. Krenuo sam za solunsku Agenciju za Premještaj s ostalih 30 zatvorenika. 11 sati kasnije stigao sam u Solun gdje su me uniformirani bijednici iz Agencije za Premještaj čekali i ponovno me podvrgnuli pretresu. Tu sam noć proveo u ćeliji. Ujutro smo krenuli zajedno s drugim zatvorenicima prema zatvoru Nigrita. Čim smo stigli odveli su nas u tzv. frižider, gdje sam ostao još dva sata. Stražari su me najprije pozvali da kontroliraju moje osobne stvari, a zatim da me još jednom pretresu. Zaplijenili su mi 2 džempera, jednu jaknu i jedno nalivpero (smatrajući da može poslužiti kao oružje). Tokom pretresa pokušali su mi nametnuti njihove ponižavajuće metode, tražeći da skinem svu odjeću, a zatim da se "savijem i kašljem". Naravno, susreli su se mojim totalnim odbijanjem, i jasno sam im rekao, podižući ton, da sam anarhist i da neću izvršavati njihove naredbe, koje vrijeđaju moje dostojanstvo. Nakon što su osjetili prvu neugodno zbunjenost, odveli su me u prizemlje odjela C2.
Tokom tog kratkog perioda što sam proveo u zatvoru, zamijetio sam nažalost da na mnogim odjelima većina zatvorenika živi od lijekova, droge i doušništva.
Utorak, 21. oktobar 2014.
Toga su jutra upali u moju ćeliju da izvrše pretres 4 stražara i jedan pandur, dok je jedan pandur u civilu bio vani. Tokom pretresa jedan moj predmet je "slučajno" nestao, dok je ćelija potpuno prevrnuta u potrazi za nečim. Sve je to osnažilo moju mržnju i bijes. Neću prestati da se borim za moja uvjerenja. Bio sam, jesam i biti ću nepokajani anarhist od prakse.
Što se tiče oružja pronađenog u mojem stanu, u Kolonakiju, ono je dio ustaničke ideje koju ja podržavam. Vjerujem u revolucionarno nasilje, u napade na sve oblike moći sada i ovdje. Mojim mislima i djelima želim promicati anarho-individualističku tenziju, i boriti se za dezintegraciju autoritarnog društva sve do uništenja svih zakona i vladajuće civilizacije. Zato prezirem reformizam, mirne prosvjede-pogrebe i lažni pseudo-anarhistički životni stil službene "scene" koji pretvaraju anarhističku borbu u opuštenu pseudo-slobodu (npr. alternativni skvotovi), odvojenu od svakog tipa ustaničkog elementa. Istovremeno, držim se podalje od potrošačkih odnosa od takozvanih kolektiviziranih anarho-shopova, gdje jedino što čine je nuditi alternativnu zabavu i patvorene podvige. Ne postoji anarhistička akcija bez nasilja. Revolucije nisu vođene cvijećem i molitvama. Jedini put je nasilje protiv nasilja autoriteta.

Tko je odlučio da prijeđe s riječi na ustanička djela i da to prenese na sva polja života, gdjegod bilo potrebno, najvažnije je da neprekidno razmatra, i taj način ponovno, i ponovno, i ponovno osmišlja ideje, sredstva i strategije borbe. Kako ne bi zapali u pasivne dinamike čiji je ishod u trenutku napada sterilan i kontraproduktivan.
Iz toga proizlazi potreba za vraćanjem na važne teme koje, budući da nisu nešto nepokretno, moramo uvijek dovoditi u pitanje i raspravu.
Zato sam si zadao zadaću da, osobno i skromno, ponovno razmotrim što podrazumijevam pod neformalnošću i ustaničkim anarhizmom – ukratko – u namjeri da oni koji se s tim mogu identificirati, pridonesu raspravi i sa svoje točke gledišta dodaju više dubine i diskusije. A istovremeno želim iznijeti i jednu malu kritiku onim anarhističkim strujama koje su se potrudile da nas tretiraju kao „piromane bez ideja”.
Širom svijeta compañerxs anarhisti/ice i dalje stvaraju konflikte i tenzije protiv složenog aparata dominacije, i dalje nas, koji dijelimo istu borbu, nadahnjuju, nastojeći proširiti i generalizirati konflikt u obliku odlučnog i destruktivnog napada. Napor drugova/arica koji odluče da stave u praksu vlastite projekte utemeljene na dosljednosti između teorije i prakse te prakse i teorije (podrazumijevajući da jedna drugu nadopunjavaju) mora se uzeti u obzir, ne dozvoljavajući da padne u zaborav, već ga treba preispitati, raspraviti na kritičko-konstruktivan način, nastojeći učiti iz rezultata i grešaka, da bi se kasnije prešlo na borbeno polje: socijalni rat. Kako bi bilo jasno da sukob sa svim moćima i autoritetima nije ni ludorija ni ludost, nego stvaran i opipljiv oblik traženja, na definitivan način, naše totalne i definitivne slobode.
Za nas Anarhija nije ideologija (borba koja se temelji na fiksnim idejama koje nam govore kako djelovati), nego način poimanja života i življenja u skladu s našim stajalištima, analizama i kritikama, rođenima iz razmatranja borbi koje odražavaju našu stvarnost, koja stalno iziskuje nove metode, strategije i oblike napada; zato se smatramo ustaničkim anarhistima, organiziranim po neformalnoj logici.
Pod ustaničkim anarhizmom podrazumijevam djelo koje proizlazi iz pojedinca, raskid koji svatko nosi sa sobom, pretvarajući ono što ga okružuje, polazeći od obitelji, društva i politike, koji nas često zadržavaju u ovom društvu-zatvoru, iz kojeg nije baš lako izaći. Na taj način nadilazimo konflikt. Ono što daje identitet ustaničkoj borbi to je upravo njezino nadilaženje iluzija i riječi, ulazeći u klasni konflikt, raskidajući s pasivnim otporom da bi se prešlo u napad, bez čekanja na neku odmazdu, koja bi kasnije mogla opravdati napad; već izvršiti ga sada i ovdje. Neprekidni konflikt nosimo u našoj svakidašnjici, u našim glavama i u našim srcima, nastojeći ga proširiti na kvartove, rajone, naselja i šire; da bi se organizirali – putem baznih nukleusa – s drugim osobama, koje nisu anarhisti ali vode snažne borbe; na primjer, da bi zaustavili vladine projekte koji dovode u rizik njihovu dobrobit i/ili njihove živote. Bitno je da se ustanička borba ne smjesti u minimalnu strukturu „specifične organizacije”, zato što nadilazi ilegalu, kao što sam prije objasnio.

NAORUŽANA NEGACIJA
Prosječnost ubija. Za nas ne postoji srednji pojam. Tkogod kaže da je anarhist suočava se s odlučujućom dilemom da li djelovati ili mirovati i napustiti anarhiju. Zato što anarhija na rubu zakona i s riječima okolišanja nije moguća.
(neobjavljen tekst ZVĆ)
I. Simbolizam u slučajnostima
Nakon gotovo dvije godine treće suđenje države protiv Zavjere Vatrenih Ćelija bliži se kraju. Kazališni spektakl sudnice dostiže svoj vrhunac "svetim" činom obrane.
Simbolizam riječi nije slučajan. U stvari, pravosudna civilizacija smatra oproštaj "svetim" pravom okrivljenika. Podsjeća na ispovijed vjernika svećeniku. To je vrhunac uzvišenja sudske vlasti, prije presude. Od okrivljenika se traži da se klanja svojim sucima (slučajno, u Grčkoj postoji kršćanska slika "Božjeg sina" iznad glava sudaca. Svaka slučajnost se ostavlja na volju pojedinca) i moli za oprost od kaznenih grijeha, za milost ili čak za opravadanje. U jeziku simbolizma uvijek su nam bili draži heretični ikonoklasti od Inkvizicijske pravde. U svijetu realnosti mi smo anarho-nihilisti i nećemo se braniti pred nijednim sucem.
II. Raskrižje sjećanja i negacije
Naš odbijanje obrane pred sucima nije, naravno, izolirani trenutak, već dio ustaničke povijesti anarho-individualista od prakse. Iskustva prethodnih doba približavaju nas drugovima iz prošlosti, Emile Henry, Ravachol, Clement Duval, Marius Jacob, Vaillant, Severino di Giovanni i deseci drugih vječno buntovnih duša.
Tada su ti drugovi koristili suđenje da bi dali glasa ustanku i slomili strah od autoriteta. Njihove "obrane" preokrenule su pojmove "poraza" zatvoreništva i pretvorile u "optužnicu" protiv sudaca, svećenika i vlasti toga doba. Istovremeno, njihov prezirni osmijeh naspram giljotine urezao je neizbrisiv ožiljak negacije i neposluha u svijet pokornosti.
Međutim, povijesna sanktifikacija drugova iz prošlosti bila bi naivna. Osim toga, jedina stvar koja proizlazi iz sanktifikacije je svećenstvo i sljedbenici.
Sada je naše vrijeme i moramo naoštriti naše izazove u sadašnjosti.
Danas ne moramo nužno biti u sudnici da bi naš glas probio zidove zatočeništva. Digitalni tehnološki fašizam, osim nasilne kataklizme prevladavajuće slike i režimske internet propagande, ima pukotine (unatoč naporima vlasti da se potpuno zaštite) koje su "zaražene" anarhističkom riječi i njenim širenjem.

STRAH SE NAJPRIJE UGNIJEZDI U NAŠE DUŠE, A ZATIM PODIŽE ZIDOVE NJIHOVIH ZATVORA
Jedna provokacija... Bijeg Christodoulosa Ksirosa iz zatvora i njegov povratak oružanoj borbi.
Brojne laži... TV monolog koji opisuje unutrašnjost zatvora, koji izgleda kao u filmu. „Zatvorenici koji rukovode stvarima u zatvoru...”
„Članovi ZVĆ koji šefuju zatvorskim stražarima”
„Teroristi slave Novu godinu i planiraju bijeg iz zatvora.”
Neprijatelj... Izgradnja zatvora unutar zatvora, šifra „zatvor maksimalne sigurnosti, tipa C”.
Istina... Sve brave na svijetu ne mogu zatvoriti našu nepokolebljivu odluku da ostanemo neprijatelji autoriteta do samoga kraja...
I. Propaganda postaje praksa
Posljednjih su mjeseci novinari, kao nositelji jedine istine, slijedeći naredbe vlasti, stvorili ozračje straha. Televizijski scenarij „istine”, koji govori o „teroristima žednih krvi”, obogaćen provokativnom ucjenom od četiri milijuna eura za svakog potencijalnog doušnika koji će doprinijeti hapšenju tražene osobe. Iza komunikativne bujice laži, pojavila se istina represije.
Nakon propagande slijede djela
Policijska kampanja je započela brojnim pretresima domova drugova i drugih pojedinaca iz anarhističkog pokreta. Istovremeno se histerija straha već proširila te je bio to pravi trenutak za testiranje prijedloga izgradnje grčkog Guantanama. Guantanamo koji vlast želi najprije primijeniti na zatvor Domokos, zatim na svaki zatvor i onda svugdje, na ulice, na gradske trgove, na ljudske umove i duše. Zato jer je to, u stvari, cilj.

Kritika „građanskog anarhizma”, koja je krenula od nekoliko kraćih tekstova, drugova nihilista-egoista iz Dark Matter Pubblications [1] i članka Venone Q „Skandalozna razmišljanja” [2], oživjela je neophodnu osudu tipičnog britanskog (i ne samo) načina razmišljanja. Ta kritika još nije ni cjelovita ni širokog spektra, sastoji se samo od par crtica, ali dirnula je u živac. Gotovo jednu deceniju je građanski anarhizam u Britaniji usavršavao svoje teoretske izjave neometano, zato je ova kritika vrlo osvježavajuća. Ovaj fragment želi biti samo još jedan doprinos osvježenju navedenoj kritici „građanskog anarhizma”, uz nekoliko mojih razmatranja.
Ako je akcija odredivno svojstvo nove anarhističke prakse, što je antiteza „građanskom anarhizmu”, onda citiram ZVĆ (Zavjera Vatrenih Ćelija) kada kažu da „drugovi koji iskazuju čast svojim riječima sa svojim akcijama, predstavljaju najidealniji početak autentičnog dijaloga između tendencija anarhističkog pokreta. Mi preziremo lažne-reformističke anarhiste čija se politička teorija, idealizirana, sastoji od komocija i kukavičluka.”
Građanski anarhizam nije baš politička struja, već jedan otvoreni pojam koji se koristi za ocrtavanje utočišta za kukavične, reformistične i kolaboracionističke pojedince, koji koriste anarhizam kao oslonac za bijeg iz represije društva i potrebe za djelovanjem.
Ja ne ulazim u raspravu s tim osobama, ili s njihovom civiliziranosti utemeljenoj na odabranom obliku organizacije, ili izabranim metodama „direktne akcije”, na njima je da ustraju na čemu god preferiraju. To nije moja briga, osim kada mi pokušavaju nametnuti svoju volju.
Nemam ništa protiv masovne organizacije samoj po sebi, smatram je, jasno, osnovnim principom gotovo svih revolucionarnih aktivnosti, no budući da sam bio duže vremena blizak s tim „građanskim anarhizmom”, i da sam imao stoga vremena da razmotrim njegov današnji razvoj i smjer, mislim da se to krdo susreće s jednim ozbiljnim problemom, to jest odobrenje izražavanja različitih stavova i perspektiva koji odudaraju od grupnog razmišljanja po „partijskoj liniji”.

"Svijet je blatnjava i močvarna crkva, gdje svi posjeduju idol koji fetišistički obožavaju i oltar na kojem se žrtvuju" - Renzo Novatore
Anarhistički pokret bi trebao biti, pomislit ćeš, zajednički projekt sastavljen od individualnih ostvarenja i slobode, uzajamne pomoći i solidarnosti, iskrene komunikacije i individualne odgovornosti, nasilnih napada na institucije, menadžere i strukture Moći, protiv mentalnog programiranja i nesvjesnog ponašanja, protiv reproduciranja autoritarnog društva u našim međusobnim odnosima, u mislima i djelima.
Kakve veze ima s time ova konfuzija neformalnih hijerarhija, ideološkog reketarstva, mizernih klika, identitetskih geta, potencijalnih lidera, nepoštenja i noževa u leđe, koje vidimo pred nama ako pogledamo većinu samodefiniranog "anarhističkog pokreta"? Jako malo, osim možda u riječima ili u pukoj formi. Pokret je, očigledno, općenito više zainteresiran za zaštitu ideoloških utvrda, regrutiranje sljedbenika, očuvanje omarnih komocija vlastitih scena i, nadasve, praćenje svojih bezazlenih hobija, nego za anarhiju.
Orijentirati se i pokušati pronaći odredišnu točku u "pokretu" može izazvati dezorijentaciju. Mladi, ili novi, drugovi ulazeći u "pokret" (ili bolje reći u scenu) često bivaju zahvaćeni jednim od brandova političkih paket-aranžmana ili primorani da odaberu između lažnih izbora ponuđenih proizvoda koje serviraju razna ideološka reketarstva. Uvijek kada je sistem ideja strukturiran sa jednom vrhovnom apstrakcijom u središtu - dodijelivši ulogu ili zadatke tebi u njenu korist - taj je sistem ideologija. Ideologija je sistem reprimirane svjesnosti u kojoj ti više nisi jedinstveni pojedinac slobodne volje, nego samo komponenta, jedan kotačić.