Subverzivno disociranje
Fragment protiv građanskog anarhizma

Kritika „građanskog anarhizma”, koja je krenula od nekoliko kraćih tekstova, drugova nihilista-egoista iz Dark Matter Pubblications [1] i članka Venone Q „Skandalozna razmišljanja” [2], oživjela je neophodnu osudu tipičnog britanskog (i ne samo) načina razmišljanja. Ta kritika još nije ni cjelovita ni širokog spektra, sastoji se samo od par crtica, ali dirnula je u živac. Gotovo jednu deceniju je građanski anarhizam u Britaniji usavršavao svoje teoretske izjave neometano, zato je ova kritika vrlo osvježavajuća. Ovaj fragment želi biti samo još jedan doprinos osvježenju navedenoj kritici „građanskog anarhizma”, uz nekoliko mojih razmatranja.

Ako je akcija odredivno svojstvo nove anarhističke prakse, što je antiteza „građanskom anarhizmu”, onda citiram ZVĆ (Zavjera Vatrenih Ćelija) kada kažu da „drugovi koji iskazuju čast svojim riječima sa svojim akcijama, predstavljaju najidealniji početak autentičnog dijaloga između tendencija anarhističkog pokreta. Mi preziremo lažne-reformističke anarhiste čija se politička teorija, idealizirana, sastoji od komocija i kukavičluka.”

Građanski anarhizam nije baš politička struja, već jedan otvoreni pojam koji se koristi za ocrtavanje utočišta za kukavične, reformistične i kolaboracionističke pojedince, koji koriste anarhizam kao oslonac za bijeg iz represije društva i potrebe za djelovanjem.

Ja ne ulazim u raspravu s tim osobama, ili s njihovim građanstvom utemeljenoj na odabranom obliku organizacije, ili izabranim metodama „direktne akcije”, na njima je da ustraju na čemu god preferiraju. To nije moja briga, osim kada mi pokušavaju nametnuti svoju volju.

Nemam ništa protiv masovne organizacije samoj po sebi, smatram je, jasno, osnovnim principom gotovo svih revolucionarnih aktivnosti, no budući da sam bio duže vremena blizak s tim „građanskim anarhizmom”, i da sam imao stoga vremena da razmotrim njegov današnji razvoj i smjer, mislim da se to krdo susreće s jednim ozbiljnim problemom, to jest odobrenje izražavanja različitih stavova i perspektiva koji odudaraju od grupnog razmišljanja po „partijskoj liniji”.

Kao anarhisti oni iskreno vjeruju, ili barem njihova propaganda toliko veliča, da ljudsko biće, zla životinja, može doživjeti iskupljenje kroz njihov politički program. Ostavljajući to pitanje trenutno sa strane, mi kao anarhisti imamo naizgled više toga što nas spaja nego što nas dijeli, i rekao bih čak da bi po njihovim zaključcima ideje građanskih anarhista mogle biti kongruentne sa socijalnim ustankom, ali sumnjam da bi oni bili.

U Britaniji [i ne samo, nap.prev.], izgleda da je jedna od ključnih vrijednosti građanskog anarhizma aktivno političko djelovanje kao svrha samoj sebi, umjesto kao sredstvo određene svrhe; i zato, mjesto da se kreće prema društvenom konfliktu i ustanku, smješta se u malenu nišu medijskog/političkog-spektakla i naširoko izbjegava potrebu izlaganja riziku. No, on može tako djelovati i zato što je „demokracija” kao pojam toliko zloupotrebljavana za neo-liberalne projekte da pokušaj čišćenja njenog lika i „povratka na istinsku i participativnu demokraciju” (ili građanstvo i građansko investiranje u vlast) počinje izgledati radikalno (premda nije). Anarhistički legalizam ne doživljava sebe snagom negacije, ali postaje nerazlučiv od demokratske politike, mada se pretvara da je nadilazi. Građanski anarhizam se neće nikada razviti u prepoznatljivo svojstvo konflikta na društvenom terenu, zato što nema specifičnu narav, slijedi stope mase i ljubomorno kljuca po glavama onih koji se usuđuju izraziti svoje neodobravanje pred ostalima.

Ove grupice, pošto se stalno brinu za očuvanje vlastite egzistencije u društvu, zauzimaju što manje opasniju poziciju naspram Moći i djeluju jednostavno kao interesna grupa za vrlo marginalizirane osobe koje su izolirane i u potrazi za moći. Psihološkom supstitucijom moći mehanizmom „formalne” organizacije, krivo ponašanje se nastoji sakriti političkim rasuđivanjem. Što znači odbiti, cenzurirati i ocrniti pojedince i grupe na koje ne mogu utjecati ili kontrolirati, budući da nastoje nadzirati tuđe ponašanje.

Građanski anarhizam napada svakog anarhista ili aktivista koji se usudi odbaciti grupno razmišljanje i samostalno se organizirati izvan „prihvatljivih granica”; i kao sve političke grupe, građanski anarhisti su također skloni homogenosti, centralizaciji, hijerarhiji, zastupanju i cenzuri, mada je sve zakrinkano suglasnošću. Usprkos čestom naglašavanju kako su te metode organizacije u stvari radikalne, one su u biti neformalne, gotovo se i ne razlikuju od stila knjižnice i dječjih vrtića koje postoje u svim grupnim zajednicama. Ako neki anarhisti izvlače snagu iz toga, onda mislim da naivno gledaju na ono protiv čega se bore.

Kapital nije nešto protiv čega se možemo boriti na „radnom mjestu” ili u nečijoj „zajednici”, zasigurno ne više, osim ako posljednjih 30 godina globalne ekonomske restrukturacije i klasne rekompozicije shvatim kao pobjedu klasičnih anarhističkih metoda. Možda griješim, ali ne vidim nikakve budućnosti u tradicionalnim oblicima anarhističke organizacije, pošto ne samo da je društveni model na kojima počivaju porazio kapitalizam, nego su se i uvjeti u kojima su bili nekada značajni izmijenili.

To me, naravno, vodi do moje slijedeće točke, odnosno što je revolucionarno, ili čak anarhističko, u prihvaćanju marksističkih i ljevičarskih ideja? Nisam siguran, mada gledam kroz dvije dekade mojeg osobnog iskustva, ali rekao bih „nije baš”. U posljednjih nekoliko godina anarho-ustaničke [insurekcionističke, nap.prev.] grupe stvorile su prekograničnu destruktivnu solidarnost i novu generaciju urbane gerile. Smiješno bi bilo pomisliti kako te grupe proizlaze iz ničega i kako nemaju nikakvog pozitivnog značaja. Građanske anarhističke metode i ideje već su dugo bile beznačajne u borbama onih zemalja gdje predstavljaju temelj (ako su uopće negdje bile značajne), ali neki se pozivaju na historijsku baštinu i na metode prakse i teorije, a to je polazišna točka mojeg antagonizma prema njima, koja se podudara s mojim otporom prema „anarhističkom” odricanju individualne akcije i propagande djelima.

Mislim da je važno reći kako su cjelinu anarhističke prakse – od organiziranja na radnim mjestima do ubojstava – te građanske anarhističke grupe ograničile na samo one metode koje ne „otuđuju” demokratsko društvo. To nije ideja „socijalnih” anarhista iz klasičnog perioda i zato nemaju prava da se pozivaju na povijesnu legitimnost. Zaključak je da se i ja smatram antagonistom fikcije civilnog anarhizma i njegovih ciljeva.

Međutim, ovaj fragment se ne fokusira na društveni nivo borbe u svojoj cjelini, napisan je s najboljom namjerom za one koji će se potruditi da pokušaju shvatiti moje stavove. Ovaj tekst je samo kratka polemika, i ne baš razumljiva ili čak ni dosljedna u svim svojim točkama. S tim na umu, iznosim slijedeće odluke koje je donijelo anarhističko rukovodstvo u Britaniji i drugdje:

- „Opasne” publikacije i anti-socijalne ideje, nadasve anticivilizacijske, su zabranjene.

- Potvrđivati svoja djela i život otporom, sabotažom i napadom je zabranjeno.

- Izražavati solidarnost s određenim anarhističkim zatvorenicima i projektima (često zvanim teroristima) je zabranjeno.

Ako iz vitalne revolucionarne tendencije očekujete hrabrost, raspravu, diskusiju i razmjenu, bit ćete razočarani jer građanski anarhizam ne zanimaju vaši stavovi, nego samo vaša suglasnost.

Čak i kada ne uzimaju distancu od zatvorenih drugova, često pomažu opresiji, zato što ne mogu podnijeti da ih mediji krivo prikažu i zamjeraju anarhistima od prakse na njihovim akcijama. Međutim anarhisti od prakse ne predstavljaju nikoga, samo sebe same, i njihove akcije pripadaju samo njima, a ne pokretu, i to je problem.

Posvećujem ovaj članak svim onima koji su pod istragom i zatvoreni u Italiji.

L

Napomene

1. Vidi „Anarchy in the UK : August Riots 2011” (Dark Matter Publications)

2. Vidi „Scandalous Thoughts – some notes on civil anarchism”, koji je jedan idiotski član Talijanske Anarhističke Federacije na libcom.org nazvao „uvredom anarhizma”. Strana 25.

Izvor: InterArma