građanski anarhizam

Napomena RadioAzione (20.10.2016.): Slijedi tekst anarhističkog druga Alfreda Cospita o štrajkug glađu bez obustave, koju vodi i njegova partnerica Anna Beniamino, i nekoliko njegovih razmatranja o hapšenjima u operaciji „Scripta Manent”, u kojoj je, uz druga Nicola Gaia, i on ponovno uhapšen. Svakovrsna ograničanja, izolacija koja traje već gotovo dva mjeseca, šikaniranja i kroz odgađanja susreta dvoje drugova (Danila i Valentina) s njihovo dvoje male djece, razgolitila su bolesne želje jednog javnog tužitelja, Roberta Sparagne, koji misli da će se na taj način domoći jedne žrtve, jedne izdajice ili nekoga tko će za sve preuzeti odgovornost. Između ostalog, pošto su drugovi podvrgnuti „cenzuri” nad poštom nastoje im na bijedan način ograničiti izlaz pošte iz zatvora, stavljajući ljepilo na pisma zatvorenih drugova koja se u trenutku otvaranja koverte poderu. Uživaj i ti, ti jeftini bijedni stvore kojeg plaća država; uživaj i smij se tvojim prljavim torturama na štetu zatvorenih drugova, ali sjeti se da najslađe se smije tko se zadnji smije! A to će biti smijeh koji će pokopati tebe i tvoju voljenu državu!

Anarhistima-cama
Poziv na Revolucionarnu Solidarnost
Neo-inkvizitor torinskog tužiteljstva, Roberto Sparagna, želi preuzeti Laudijevo mjesto [preminuli tužitelj], igra se našim životima, koje želi uništiti. Za početk, protiv izolacije (ograničenja – torture koju nam je nametnuo Sparagna) štrajk glađu bez prekida, bez granica, sve do krajnjih posljedica, Nastavit ću odlučan do prekida izolacije.
Roberto Sparagna nas želi slomiti, prekidajući naše odnose, pogađajući nas cenzurom i izolacijom kako bi uništio svaki tračak osjećaja, svaku šansu otpora.
Idućih ću tjedana staviti svoj život na kocku.
Priznajem da je dostizanje cilja složeno, ali uzdam se u mržnju koju osjećam prema svakom obliku moći i nadmoći nad revolucionarnom solidarnošću moje anarhističke braće i sestara, nadasve u svoju volju.
Moja snaga je jedan višestrani anarhistički pokret u neprekidnom razvoju. Samo ako stavimo u igru, da za danom, život i sigurnost. Samo ako si zaprljamo ruke djelom (kakvo god ono bilo) utjecat ćemo na realnost, učinit ćemo nešto drugačije.
„Štrajk glađu” (s moje točke gledišta, nezamislive izvana) u situaciji u kojoj se nalazim ne sadrži nikakav prezir. Očaj ili podcjenjivanje mojeg vlastitog života. Predivnog i radosnog života, baš zato jer sam ga doveo u rizik, bacio u borbu bez računica i oportunizma. Stav koji ću i zadržati do posljednjeg daška.
Prekinuti ravnodušnost, političku računicu jednog anarhističkog pokreta u Italiji, prečesto nepokretnog, ledenog, koji se kreće kompaktno samo u slučaju smrti, nevine žrtve.
Prekinimo
...

"Dosta nam je"
U utorak noć 26. aprila napali smo policijsku stanicu molotovljevim koktelima.
Nećemo vam više lagati.
Dosta nam je.
Umorni smo od slušanja da će "sutra biti bolje".
Umorni smo od građanskih pokreta.
Umorni smo od spektakla drugačijeg mišljenja, gdje se strah uvlači u stomak a rezignacija u glavu.
Umorni smo da gledamo na internetu "mjesta gdje se sukob podijelio" ili od masturbacije ispred snimaka sukoba na youtubeu.
Umorni smo od prevaljivanja 600 km da bi učestvovali u jednoj divljoj povorci.
Izgleda da je to postao novi sport. Ili još gore. Novo zanimanje.
Profesionalni pobunjenici društvenih pokreta.
Baš zgodno za životopis jednog aktivista.
Umorni smo bacanja par boca ili od izvrtanja kontejnera nasred ulice, i od policijskih suzavaca, da bi to kasnije nazivali pobjedom.
Umorni smo da izigravamo sretne osobe kada se u biti ništa ne dešava.
Umorni smo da hinimo slogu.
Umorni smo da hinimo kako nas uopće nešto briga o zakonu El-Khomri [zakon o reformi rada, kojeg je uvela Hollandeova vlada, a protiv njega ustali brojni sindikati, nap.prev. na talijanski].
Nismo čekali indignadose 2.0 da provedemo koju besanu noć.
Baš moramo to reći.
Nestrpljivi smo.
Ne shvaćamo zašto bi trebali planirati sastanak s Moći da bi se sukobili s njom, dok nas okružuje sve više uniformi i pacifista-pandura.

Učinili smo to iz zadovoljstva.
Učinili smo to da bi označili jedan rascjep.
Zato što smo sretni i bijesni istodobno.
Ne želimo više biti tamo gdje nas čekaju.

Želimo poslati jedan dvostruki borbeni zagrljaj.
Prvi Moniki i Francisku u Španjolskoj.
Drugi drugovima u Bruxellesu koji još proživljavaju represiju zbog terorizma.
Naša solidarnost je napad, naš zločin sloboda.
Do skora
...

Kratki tekst o protuzakonitosti je još jedan doprinos tekstovima kritike o "građanskom anarhizmu"*, čiju su skicu već napravili Venona Q i drugovi iz Dark Matter Publications. Ovaj tekst ne namjerava biti sveobuhvatan, govori o eksproprijaciji/pljački, crnom tržištu, prijevari itd. U nekom budućem fragmentu izinijet ću moje stavove o takozvanim "kriminalnim" aspektima anarhističke sabotaže i nasilja.
Kako ljudi traže izlaz iz otuđenog izrabljivanja u kojem smo primorani živjeti, tako protuzakonita djela postaju popularnija i nužnija. Kada anarhisti odaberu protuzakonitost, mi ne podrazumijevamo djela na štetu drugih osoba, mada svatko od nas u nekom trenutku može izabrati svoj vlastiti put, bez obzira na perspektivu kolektiva ili na odnose u koje smo uključeni.
Kao što podržavamo borbe onih koji završe u zatvoru - ne zbog našeg sažaljenja, već zbog afiniteta i solidarnosti borbe, ja sam i uz sve one prave buntovnike koji su izvan-zakona, prekršili zakon ili suilegalisti, kako se oni vole nazivati. One koje ovaj sistem prisiljava da budu odmetnici, i one koji su izabrali da to budu.
Uvjeti za pristojan život trebali bi biti dostupni svima i pruženi svakome tko ih treba, uz odgoj i oslobođenje svakog pojedinca uvijek kao krajnji cilj. Naš anarhistički individualizam, naš ilegalizam, npr. naše nepoštivanje svih pravila koje stvaraju moćne klase, vidljiv je u vrijednostima svake odluke koju donesemo, ne krećemo od pretpostavki koje je donijelo društvo, a to je upravo ono što zakon i prilagođeni građani ne vole. Što razlikuje neko djelo, zakonito ili protuzakonito, ako ono umanjuje anarhističke ideje samo-organizacije i uzajamne pomoći? Kao anarhist odbacujem moralne kodove, ali posjedujem mjeru utemeljenu na mojim principima da zadržim vlastiti život, i nijedna vlast, policijski službenik ili zaštitar neće mi to oduzeti.

Kritika „građanskog anarhizma”, koja je krenula od nekoliko kraćih tekstova, drugova nihilista-egoista iz Dark Matter Pubblications [1] i članka Venone Q „Skandalozna razmišljanja” [2], oživjela je neophodnu osudu tipičnog britanskog (i ne samo) načina razmišljanja. Ta kritika još nije ni cjelovita ni širokog spektra, sastoji se samo od par crtica, ali dirnula je u živac. Gotovo jednu deceniju je građanski anarhizam u Britaniji usavršavao svoje teoretske izjave neometano, zato je ova kritika vrlo osvježavajuća. Ovaj fragment želi biti samo još jedan doprinos osvježenju navedenoj kritici „građanskog anarhizma”, uz nekoliko mojih razmatranja.
Ako je akcija odredivno svojstvo nove anarhističke prakse, što je antiteza „građanskom anarhizmu”, onda citiram ZVĆ (Zavjera Vatrenih Ćelija) kada kažu da „drugovi koji iskazuju čast svojim riječima sa svojim akcijama, predstavljaju najidealniji početak autentičnog dijaloga između tendencija anarhističkog pokreta. Mi preziremo lažne-reformističke anarhiste čija se politička teorija, idealizirana, sastoji od komocija i kukavičluka.”
Građanski anarhizam nije baš politička struja, već jedan otvoreni pojam koji se koristi za ocrtavanje utočišta za kukavične, reformistične i kolaboracionističke pojedince, koji koriste anarhizam kao oslonac za bijeg iz represije društva i potrebe za djelovanjem.
Ja ne ulazim u raspravu s tim osobama, ili s njihovom civiliziranosti utemeljenoj na odabranom obliku organizacije, ili izabranim metodama „direktne akcije”, na njima je da ustraju na čemu god preferiraju. To nije moja briga, osim kada mi pokušavaju nametnuti svoju volju.
Nemam ništa protiv masovne organizacije samoj po sebi, smatram je, jasno, osnovnim principom gotovo svih revolucionarnih aktivnosti, no budući da sam bio duže vremena blizak s tim „građanskim anarhizmom”, i da sam imao stoga vremena da razmotrim njegov današnji razvoj i smjer, mislim da se to krdo susreće s jednim ozbiljnim problemom, to jest odobrenje izražavanja različitih stavova i perspektiva koji odudaraju od grupnog razmišljanja po „partijskoj liniji”.