Italija: Pismo anarhističkog zatvorenika Alfreda Cospita (10./2016.)

22. oktobra Alfredo i Anna prekidaju štrajk glađu započet 3. i 10. oktobra, nakon ukidanja izolacije.

Napomena RadioAzione (20.10.2016.): Slijedi tekst anarhističkog druga Alfreda Cospita o štrajkug glađu bez obustave, koju vodi i njegova partnerica Anna Beniamino, i nekoliko njegovih razmatranja o hapšenjima u operaciji „Scripta Manent”, u kojoj je, uz druga Nicola Gaia, i on ponovno uhapšen. Svakovrsna ograničanja, izolacija koja traje već gotovo dva mjeseca, šikaniranja i kroz odgađanja susreta dvoje drugova (Danila i Valentina) s njihovo dvoje male djece, razgolitila su bolesne želje jednog javnog tužitelja, Roberta Sparagne, koji misli da će se na taj način domoći jedne žrtve, jedne izdajice ili nekoga tko će za sve preuzeti odgovornost. Između ostalog, pošto su drugovi podvrgnuti „cenzuri” nad poštom nastoje im na bijedan način ograničiti izlaz pošte iz zatvora, stavljajući ljepilo na pisma zatvorenih drugova koja se u trenutku otvaranja koverte poderu. Uživaj i ti, ti jeftini bijedni stvore kojeg plaća država; uživaj i smij se tvojim prljavim torturama na štetu zatvorenih drugova, ali sjeti se da najslađe se smije tko se zadnji smije! A to će biti smijeh koji će pokopati tebe i tvoju voljenu državu!

Anarhistima-cama

Poziv na Revolucionarnu Solidarnost

Neo-inkvizitor torinskog tužiteljstva, Roberto Sparagna, želi preuzeti Laudijevo mjesto [preminuli tužitelj], igra se našim životima, koje želi uništiti. Za početk, protiv izolacije (ograničenja – torture koju nam je nametnuo Sparagna) štrajk glađu bez prekida, bez granica, sve do krajnjih posljedica,

Nastavit ću odlučan do prekida izolacije.

Roberto Sparagna nas želi slomiti, prekidajući naše odnose, pogađajući nas cenzurom i izolacijom kako bi uništio svaki tračak osjećaja, svaku šansu otpora.

Idućih ću tjedana staviti svoj život na kocku.

Priznajem da je dostizanje cilja složeno, ali uzdam se u mržnju koju osjećam prema svakom obliku moći i nadmoći nad revolucionarnom solidarnošću moje anarhističke braće i sestara, nadasve u svoju volju.

Moja snaga je jedan višestrani anarhistički pokret u neprekidnom razvoju. Samo ako stavimo u igru, da za danom, život i sigurnost. Samo ako si zaprljamo ruke djelom (kakvo god ono bilo) utjecat ćemo na realnost, učinit ćemo nešto drugačije.

„Štrajk glađu” (s moje točke gledišta, nezamislive izvana) u situaciji u kojoj se nalazim ne sadrži nikakav prezir. Očaj ili podcjenjivanje mojeg vlastitog života. Predivnog i radosnog života, baš zato jer sam ga doveo u rizik, bacio u borbu bez računica i oportunizma. Stav koji ću i zadržati do posljednjeg daška.

Prekinuti ravnodušnost, političku računicu jednog anarhističkog pokreta u Italiji, prečesto nepokretnog, ledenog, koji se kreće kompaktno samo u slučaju smrti, nevine žrtve.

Prekinimo izolaciju.

Revolucionare treba osloboditi.

Za anarhiju.

Alfredo Cospito

Valentina, Danilo, Anna, Marco, Sandro, Daniele, Nicola, prijatelji, braća, sestre, drugovi i drugarice, uhapšeni su i ponovno uhapšeni.

Trebao bih ponovno iznositi istu priču o još jednoj namještaljki. No, ja želim reći zašto su uhapšeni. Zato jer su braća i sestre napali, jer su se umorili od čekanja, jer su zanemarili odluke većine i prešli na djela.

Ipak ostajem optimističan i dobro raspoložen, zato što mi logika „1+1=2” kaže da su drugovi-arice koju su napali još na slobodi, dakle sposobni da ponovno napadnu.

Moć ne pogađa nasumice. Danas želi izolirati i uništiti dio anarhističkog pokreta koji koliko god „malen” bio ipak je uspio slomiti lance koji su ga vezivali za „staru socijalnu anarhiju”.

Socijalni anarhizam koji traži i traži na suicidalan i kompulzivan način „suglasnost pod svaku cijenu”.

Neprekidno ublažujući svoje stavove.

Moć odobrava takve ideje koje ne idu nikada „dalje”, ali se, nasuprot, plaši onih anarhista koji ne dozvoljavaju da im „suglasnost” sveže ruke, zato što su uvjereni da se samo iz djela (ne iz apstraktnih teorija ili traganja-slijeđenja „naroda”) rađa strategija, put koji treba prijeći.

Ne želim ulaziti u detalje „optužbi” i takozvanih „dokaza”. Jedinu stvar koju želim reći je da su braća i sestre iz FAI-FRI uvijek preuzeli visoke uzdignute glave, naspram svinja u togama, vlastite zasluge, vlastita djela, uvijek preuzeli odgovornost, pljujući im u lice, kao što smo to mi učinili u Genovi.

Moj apsolutni prioritet nije izaći pod svaku cijenu, nego izaći visoko uzdignute glave, bez da opovrgnem išta što sam bio i što jesam.

Izaći ću na dobar ili loš način, ovisit će to o mojoj snazi, o mojim sposobnostima, o snazi moje braće i sestara vani, ali zasigurno ću izaći visoko uzdignute glave.

Moje suučesništvo braći i sestrama iz „Cooperativa Artigiana Fuoco ed Affini”-FAI, braći i sestrama iz FAI-RAT (Rivolta Anonima e Tremenda), te braći i sestrama iz Narodnaje Volje-FAI, gdjegod bili, tkogod bili.

Moje idealno suučesništvo upućujem anarhizmu na djelu koji u novim oblicima se ponovno rađa u brojnim dijelovima svijeta nakon dugog sna.

Naprijed neustrašivo.

Budućnost je naša.

Ideja i Dinamit

Alfredo Cospito