w-5-wp-531-import-1.png

Kratki tekst o protuzakonitosti je još jedan doprinos tekstovima kritike o "građanskom anarhizmu"*, čiju su skicu već napravili Venona Q i drugovi iz Dark Matter Publications. Ovaj tekst ne namjerava biti sveobuhvatan, govori o eksproprijaciji/pljački, crnom tržištu, prijevari itd. U nekom budućem fragmentu izinijet ću moje stavove o takozvanim "kriminalnim" aspektima anarhističke sabotaže i nasilja.

Kako ljudi traže izlaz iz otuđenog izrabljivanja u kojem smo primorani živjeti, tako protuzakonita djela postaju popularnija i nužnija. Kada anarhisti odaberu protuzakonitost, mi ne podrazumijevamo djela na štetu drugih osoba, mada svatko od nas u nekom trenutku može izabrati svoj vlastiti put, bez obzira na perspektivu kolektiva ili na odnose u koje smo uključeni.

Kao što podržavamo borbe onih koji završe u zatvoru - ne zbog našeg sažaljenja, već zbog afiniteta i solidarnosti borbe, ja sam i uz sve one prave buntovnike koji su izvan-zakona, prekršili zakon ili suilegalisti, kako se oni vole nazivati. One koje ovaj sistem prisiljava da budu odmetnici, i one koji su izabrali da to budu.

Uvjeti za pristojan život trebali bi biti dostupni svima i pruženi svakome tko ih treba, uz odgoj i oslobođenje svakog pojedinca uvijek kao krajnji cilj. Naš anarhistički individualizam, naš ilegalizam, npr. naše nepoštivanje svih pravila koje stvaraju moćne klase, vidljiv je u vrijednostima svake odluke koju donesemo, ne krećemo od pretpostavki koje je donijelo društvo, a to je upravo ono što zakon i prilagođeni građani ne vole. Što razlikuje neko djelo, zakonito ili protuzakonito, ako ono umanjuje anarhističke ideje samo-organizacije i uzajamne pomoći? Kao anarhist odbacujem moralne kodove, ali posjedujem mjeru utemeljenu na mojim principima da zadržim vlastiti život, i nijedna vlast, policijski službenik ili zaštitar neće mi to oduzeti.

Protuzakonitost je prikladno sredstvo kao i svako drugo kojim ćemo steći sve što je potrebno za naše živote i borbe, i ako na trenutak ostavimo sa strane da je "krivično djelo" protiv vlasništva ili ugnjetavanja sasvim valjano, glavno pitanje bi moglo biti, koje su moje vrijednosti u tom djelu, da li su one štetne za razvoj slobodarskih prostora ili nisu? Umjesto poštivanja štete nanesene nekom imaginarnom "društvenom dobru", "pravima" ili "zakonima" društva.

Zatvori i policija su kako političari na vlasti nameću svoje odluke, stvarajući jednu ekonomiju zatvora za "zločince" i pokušavajući riješiti proturječje njihovog svijeta. Čitav ovaj svijet je sačinjen za pravno-kazneni-korporativni sistem, koji neće nikada nikoga "popraviti". Samo par stvari pokreće više od morala koji mediji i država nameću svojim "građanima".

Pošto je kriminalitet samo još jedan način života za dobar dio društva, iz svih klasa, radi se o biznisu s istim pitanjima i varijacijama, i duboko je ukorijenjen u sakrivenu povijest moći i kapitalizma.

Za anarhiste uključene u revolucionarno djelovanje, napetosti oko protuzakonitosti često proizlaze iz morala, a policija pažnja ga proizvodi. Mogu dovesti do problema, jer ako dovoljno često kršiš zakon imaš šanse da, prije ili poslije, budeš uhvaćen. Radi se o "zakonu" vjerojatnosti kriminalnog prosjeka. Ili se trebaš razviti - postati mudar - ili spektakularno doživjeti neuspjeh ako dozvoliš da tvoja odvažnost pomete i tvoj um. I tu postoje greške. Anarhistička povijest nudi nam brojne primjere takozvanih "neuspjeha" anarhističkih protuzakonskih djela, na koja su ponekad uticali i upropastili doušnici ili infiltrirani policajci. No, nitko ne govori o uspješnim kaznenim djelima, osim statistike u policijskim arhivama ili pregledima vijesti, a oružani pljačkaši i lopovi vrlo rijetko objavljuju izjave.

Ta iskustva, realnosti i sjećanja postoje izvan "prihvatljivog" ponašanja u društvu, ali neka od tih iskustava sadrže zajedničku borbu, samo-dostatnost i nepoštovanje prema sistemu i njegovim dobrovoljno nasamarenim. Sve to se vrlo rijetko zapisalo, a razlozi uključenih osoba su izgubljeni i gotovo nikada zabilježeni.

Teške realnosti postoje svugdje gdje je rašireno siromaštvo, a za kapitalistički sistem zatvor je njegov glavni lijek i vrhovna metoda suzbijanja. Oni koji preziru "zakon" u doba rasprostranjene dvoličnosti mogu očekivati samo njegovu mržnju, i da budu opisani na najgori način, dok iskusni terorizatori nastavljaju zakonito svoje biznis.

Što se pak mene tiče, ja sam zločinac i egoist, i ne ispričavam se nikome zbog toga.

L

Izvor: In The Belly of The Beast