w-1-wp-184-import-1.png

Tko je odlučio da prijeđe s riječi na ustanička djela i da to prenese na sva polja života, gdjegod bilo potrebno, najvažnije je da neprekidno razmatra, i taj način ponovno, i ponovno, i ponovno osmišlja ideje, sredstva i strategije borbe. Kako ne bi zapali u pasivne dinamike čiji je ishod u trenutku napada sterilan i kontraproduktivan.

Iz toga proizlazi potreba za vraćanjem na važne teme koje, budući da nisu nešto nepokretno, moramo uvijek dovoditi u pitanje i raspravu.

Zato sam si zadao zadaću da, osobno i skromno, ponovno razmotrim što podrazumijevam pod neformalnošću i ustaničkim anarhizmom – ukratko – u namjeri da oni koji se s tim mogu identificirati, pridonesu raspravi i sa svoje točke gledišta dodaju više dubine i diskusije. A istovremeno želim iznijeti i jednu malu kritiku onim anarhističkim strujama koje su se potrudile da nas tretiraju kao „piromane bez ideja”.

Širom svijeta compañerxs anarhisti/ice i dalje stvaraju konflikte i tenzije protiv složenog aparata dominacije, i dalje nas, koji dijelimo istu borbu, nadahnjuju, nastojeći proširiti i generalizirati konflikt u obliku odlučnog i destruktivnog napada. Napor drugova/arica koji odluče da stave u praksu vlastite projekte utemeljene na dosljednosti između teorije i prakse te prakse i teorije (podrazumijevajući da jedna drugu nadopunjavaju) mora se uzeti u obzir, ne dozvoljavajući da padne u zaborav, već ga treba preispitati, raspraviti na kritičko-konstruktivan način, nastojeći učiti iz rezultata i grešaka, da bi se kasnije prešlo na borbeno polje: socijalni rat. Kako bi bilo jasno da sukob sa svim moćima i autoritetima nije ni ludorija ni ludost, nego stvaran i opipljiv oblik traženja, na definitivan način, naše totalne i definitivne slobode.

Za nas Anarhija nije ideologija (borba koja se temelji na fiksnim idejama koje nam govore kako djelovati), nego način poimanja života i življenja u skladu s našim stajalištima, analizama i kritikama, rođenima iz razmatranja borbi koje odražavaju našu stvarnost, koja stalno iziskuje nove metode, strategije i oblike napada; zato se smatramo ustaničkim anarhistima, organiziranim po neformalnoj logici.

Pod ustaničkim anarhizmom podrazumijevam djelo koje proizlazi iz pojedinca, raskid koji svatko nosi sa sobom, pretvarajući ono što ga okružuje, polazeći od obitelji, društva i politike, koji nas često zadržavaju u ovom društvu-zatvoru, iz kojeg nije baš lako izaći. Na taj način nadilazimo konflikt. Ono što daje identitet ustaničkoj borbi to je upravo njezino nadilaženje iluzija i riječi, ulazeći u klasni konflikt, raskidajući s pasivnim otporom da bi se prešlo u napad, bez čekanja na neku odmazdu, koja bi kasnije mogla opravdati napad; već izvršiti ga sada i ovdje. Neprekidni konflikt nosimo u našoj svakidašnjici, u našim glavama i u našim srcima, nastojeći ga proširiti na kvartove, rajone, naselja i šire; da bi se organizirali – putem baznih nukleusa – s drugim osobama, koje nisu anarhisti ali vode snažne borbe; na primjer, da bi zaustavili vladine projekte koji dovode u rizik njihovu dobrobit i/ili njihove živote. Bitno je da se ustanička borba ne smjesti u minimalnu strukturu „specifične organizacije”, zato što nadilazi ilegalu, kao što sam prije objasnio.

Mada ta borba nije ništa novo, ipak se obnovila, mogli bi navesti borbe seljaka i urođenika iz prošlosti koji su se s dostojanstvom pobunili protiv veleposjednika i zemljoposjednika, ali u drugačijem povijesnom kontekstu, zato gledamo na borbe iz prošlosti kao na referentnu točku, a ne kao metodu koju treba slijediti.

Trebamo prestati da se sjećamo samo borbi iz prošlosti, zaboravljajući da sada i ovdje ih moramo sprovesti u djelo.

Poimam neformalnost organizacione strukture ustaničkog anarhizma kao više-manje stabilan odnos među osobama, grupama i pokretima, koji se održavaju u neprekidnom približavanju nastojeći produbiti ono što se naučilo iz borbi, bez birokratskih struktura ili delegiranih odgovornosti, odbacujući moguće organigrame koji daju prostora odnosima moći. Tu – recimo – ulazi u igru aspekt o kojem mi „ustanici” toliko govorimo i branimo, a sastoji se od neprekidnog preispitivanja i izmjena oblika i metoda, kako bi u borbu unijeli destruktivni napad.

Neformalnost nije nešto statično, ona je u neprekidnoj izmijeni (ne smijemo nikada zaboraviti da „ono što je ustajalo trune”), inače ne bi bila neformalna.

Grupe afiniteta nadahnute ovim organizacionim oblikom obično se u ujedinjuju u male grupe, koje zbližava međusobno osobno poznavanje. Da bi se stvorio afinitet važno je kritički proučiti društvene probleme, ne samo parcijalne borbe, i dubinski raspraviti da bi korjenito shvatili s čim se suočavamo; a nadasve zbog istog destruktivnog osjećaja prema svemu postojećem osjećamo afinitet. I na taj način stižemo do suučesništva. Afinitet i prijateljstvo nisu ista stvar, mada mogu ići pod ruku ili odvojeni, to jest može postojati afinitet bez prijateljstva i obrnuto. Na taj se način takve grupe osnažuju i dobro se zna na koga se tko može osloniti u trenutku prelaska na djelo. Te su male grupe osuđene na nestanak nakon postizanja cilja zbog kojeg su stvorene, i rađaju se druge, ponavljajući prije rečeno „što je ustajalo trune”. I udruživanje različitih grupa afiniteta je dio tog neformalnog organizacionog oblika.

I do tu seže ovaj moj mali doprinos, koji bi želio, kao što sam rekao, da bude produbljen.

Sada bih želio iznijeti malenu kritiku onim grupama, platformama ili federacijama i nekim „ustaničkim” drugovima, o njihovom obliku djelovanja, zato što smatram da je to važno naglasiti, i zato što se s tim ne slažem. Premda je anarhija protiv svakog oblika strukture i odnosa sa moći – ono što se obično naziva „sistem upravljanja” – postoje i unutar samog pokreta struje koje omalovažavaju na škodljiv način djela koja nadilaze običnu riječ, djela osoba koje su odlučile da izađu iz monotone pasivnosti koju vuku za sobom. Struje koje se veličaju „popujući” da bi stvari trebale biti ovakve ili onakve, kao veliki teoretičari gostionice, bez ičeg više. Već dugo vremena više ne mogu prihvatiti takve anarhističke doktrine u kojima se sa žarom kaže da se „trebamo” uzdignuti iznad onoga što nam je nametnuto, stvoriti horizontalne odnose bratstva i ljubavi među jednakima, kao da polaze od kršćanskog idealizma koji uzvikuje slogane da treba „iskorijeniti zlo iz svijeta”, ali... bez da išta poduzmu, osim riječi, riječi i riječi, uz daljnje idealiziranje perspektive slobodnog života!!! No zaboravljaju, ili ostavljaju po strani, da je taj život u rukama moćnog neprijatelja, kojeg treba napasti na destruktivan i neprekidan način.

Bijesne i naivne ideje-teorije nisu dovoljne same po sebi. Smatram da su propaganda i kontrainformacija važne, ali ne kada se iste koriste samo u svrhu pokretanja masa; a nadasve ako to „pokretanje” neposredno povlači za sobom iščekivanje „idealnog trenutka” da bi se krenulo u napad, kao oni koji iščekuju svojeg mesiju, a u međuvremenu, u iščekivanju, posvetit ćemo se prozelitizmu kao bi brojčano osnažili redove i zapali u kvantitativna stajališta.

Dakle, budući da se ne slažu s onima koji odluče da sprovedu u djelo direktan napad, bez da čekaju posredovanje Države i Kapitala, oni nesolidarno ušutkaju te borbe i njihove posljedice, hineći da se „ovdje ništa ne zbiva”, te nastavljaju sa svojim pričama i narodnim indoktrinacijama – kao tko vuče ovce prema svojem toru.

Mislim da demonstracije, susreti, prosvjedi i priče o anarhiji, sastanci, velike i pompozne predstave o slobodi – same po sebi – neće izmijeniti, a niti uništiti neprijatelja protiv kojeg su odlučili da se bore.

Na završetku ovog teksta: mada su možda samo stvari koje su mnogo puta već rečene, radi se i o stvarima koje sam proživio i razmatrao iz blizine, ostavljajući ih na kritiku i raspravu svakome tko smatra shodnim.

Na posljetku želim iskoristiti priliku da pošaljem topli i bratski zagrljaj i svu moju solidarnost drugovima i drugaricama: Nikosu Maziotisu zatočenom u Grčkoj i Pola Roupi u bijegu, Monici Caballero i Francisco Solaru u Španjolskoj, Felicity Ryder u bijegu, Fredyju, Juanu i Marcelu u Čileu, puno snage drugarici Tamari Sol; Mariju “Tripi” u bijegu, Gianluci Iacovacciju i Adrianu Antonacciju u Italiji; Gabrielu Pombo da Silvi, a u Meksiku Mariju Gonzálezu, Abrahamu, Fernandu, Fallon i Amelie.

Svima njima i svima onima čije ime ne znam, šaljem moju ljubav, bijes i solidarnost.

Nepokoreni i uporni zauvijek, zato što se ne borimo ni za povlastice ni za udobniju budućnost, već zato što je borba uvjet-čin koja želi uništiti svaki oblik dominacije; da bi zatim ustali iz ruševina, napokon slobodni.

Carlos Lopez “Chivo”

Izvor: RadioAzione