Carlos Lopez „Chivo”

Smatram da država upravlja povlasticama interesa političke-ekonomske klase, vjerna sluga tehno-industrijskog kapitala i svih oblika društvene manipulacije koji o tome ovise; nije teško shvatiti da joj je običaj nametati kazne svakom pojedincu koji se pobuni protiv njenih zakona i pravila kontrole, pošto ima na raspolaganju između širokog spektra jedno od svojih brojnih odvratnih sredstava: pravosudni zatvorski sistem.
Osnovna karakteristika navedene institucije je posjedovanje, kao da si radi o igri, odluke o budućnosti osuđenika, izručivanjem istog brutalnosti policijskog i administrativnog zatvora, upotrebom perverzne i sulude taktike fizičkog, moralnog i duhuvnog iscrpljivanja, kako nad osobom koja je neposredno uključena, tako nad njenom obitelji, prijateljima i drugovima.
Osim što je „kazneno djelo” čvrsto sredstvo za nastavak i ostvarenje planova vladanja moći, ono je i plodonosna ekonomska aktivnost, rezultat administrativnog utjerivanja, kao što je plaćanje kaucije, kazni, mita i drugih barbarija, barem u latino-američkim zatvorima, i novčano samo-uzdržavanje zatvorenika.
Ova posljednja točka je vrlo značajna, da bi naglasili veliku laž, jer upravo država podržava ostanak osobe u zatvoru, zbog čega je „službeni” iznos od 150 dolara koji se troši na pojedinca sasvim lažan u odnosu na stvarnost.
Suditi „kazneno djelo” je sasvim hipotetska vjerodostojnost, zato jer se trebamo podsjetiti da samo institucije i osobe koje vladaju – i žive u potpuno drugačijoj stvarnosti u odnosu na one koji ne uživaju povlastice kupole moći – brišu i pišu zakone putem demokratske i reformističke politike. Trebamo dovesti u pitanje zašto se moramo pokoriti da činimo ono što oni smatraju pod kriminalom i kako ga ispraviti, te da samo društvo to podržava. Ne možemo govoriti o ljudima iz naroda unutar zakona, pošto bi to značilo ponoviti isti model koji nastojimo uništiti.
...

Tko je odlučio da prijeđe s riječi na ustanička djela i da to prenese na sva polja života, gdjegod bilo potrebno, najvažnije je da neprekidno razmatra, i taj način ponovno, i ponovno, i ponovno osmišlja ideje, sredstva i strategije borbe. Kako ne bi zapali u pasivne dinamike čiji je ishod u trenutku napada sterilan i kontraproduktivan.
Iz toga proizlazi potreba za vraćanjem na važne teme koje, budući da nisu nešto nepokretno, moramo uvijek dovoditi u pitanje i raspravu.
Zato sam si zadao zadaću da, osobno i skromno, ponovno razmotrim što podrazumijevam pod neformalnošću i ustaničkim anarhizmom – ukratko – u namjeri da oni koji se s tim mogu identificirati, pridonesu raspravi i sa svoje točke gledišta dodaju više dubine i diskusije. A istovremeno želim iznijeti i jednu malu kritiku onim anarhističkim strujama koje su se potrudile da nas tretiraju kao „piromane bez ideja”.
Širom svijeta compañerxs anarhisti/ice i dalje stvaraju konflikte i tenzije protiv složenog aparata dominacije, i dalje nas, koji dijelimo istu borbu, nadahnjuju, nastojeći proširiti i generalizirati konflikt u obliku odlučnog i destruktivnog napada. Napor drugova/arica koji odluče da stave u praksu vlastite projekte utemeljene na dosljednosti između teorije i prakse te prakse i teorije (podrazumijevajući da jedna drugu nadopunjavaju) mora se uzeti u obzir, ne dozvoljavajući da padne u zaborav, već ga treba preispitati, raspraviti na kritičko-konstruktivan način, nastojeći učiti iz rezultata i grešaka, da bi se kasnije prešlo na borbeno polje: socijalni rat. Kako bi bilo jasno da sukob sa svim moćima i autoritetima nije ni ludorija ni ludost, nego stvaran i opipljiv oblik traženja, na definitivan način, naše totalne i definitivne slobode.
Za nas Anarhija nije ideologija (borba koja se temelji na fiksnim idejama koje nam govore kako djelovati), nego način poimanja života i življenja u skladu s našim stajalištima, analizama i kritikama, rođenima iz razmatranja borbi koje odražavaju našu stvarnost, koja stalno iziskuje nove metode, strategije i oblike napada; zato se smatramo ustaničkim anarhistima, organiziranim po neformalnoj logici.
Pod ustaničkim anarhizmom podrazumijevam djelo koje proizlazi iz pojedinca, raskid koji svatko nosi sa sobom, pretvarajući ono što ga okružuje, polazeći od obitelji, društva i politike, koji nas često zadržavaju u ovom društvu-zatvoru, iz kojeg nije baš lako izaći. Na taj način nadilazimo konflikt. Ono što daje identitet ustaničkoj borbi to je upravo njezino nadilaženje iluzija i riječi, ulazeći u klasni konflikt, raskidajući s pasivnim otporom da bi se prešlo u napad, bez čekanja na neku odmazdu, koja bi kasnije mogla opravdati napad; već izvršiti ga sada i ovdje. Neprekidni konflikt nosimo u našoj svakidašnjici, u našim glavama i u našim srcima, nastojeći ga proširiti na kvartove, rajone, naselja i šire; da bi se organizirali – putem baznih nukleusa – s drugim osobama, koje nisu anarhisti ali vode snažne borbe; na primjer, da bi zaustavili vladine projekte koji dovode u rizik njihovu dobrobit i/ili njihove živote. Bitno je da se ustanička borba ne smjesti u minimalnu strukturu „specifične organizacije”, zato što nadilazi ilegalu, kao što sam prije objasnio.