w-3-wp-374-import-1.png

Smatram da država upravlja povlasticama interesa političke-ekonomske klase, vjerna sluga tehno-industrijskog kapitala i svih oblika društvene manipulacije koji o tome ovise; nije teško shvatiti da joj je običaj nametati kazne svakom pojedincu koji se pobuni protiv njenih zakona i pravila kontrole, pošto ima na raspolaganju između širokog spektra jedno od svojih brojnih odvratnih sredstava: pravosudni zatvorski sistem.

Osnovna karakteristika navedene institucije je posjedovanje, kao da si radi o igri, odluke o budućnosti osuđenika, izručivanjem istog brutalnosti policijskog i administrativnog zatvora, upotrebom perverzne i sulude taktike fizičkog, moralnog i duhuvnog iscrpljivanja, kako nad osobom koja je neposredno uključena, tako nad njenom obitelji, prijateljima i drugovima.

Osim što je „kazneno djelo” čvrsto sredstvo za nastavak i ostvarenje planova vladanja moći, ono je i plodonosna ekonomska aktivnost, rezultat administrativnog utjerivanja, kao što je plaćanje kaucije, kazni, mita i drugih barbarija, barem u latino-američkim zatvorima, i novčano samo-uzdržavanje zatvorenika.

Ova posljednja točka je vrlo značajna, da bi naglasili veliku laž, jer upravo država podržava ostanak osobe u zatvoru, zbog čega je „službeni” iznos od 150 dolara koji se troši na pojedinca sasvim lažan u odnosu na stvarnost.

Suditi „kazneno djelo” je sasvim hipotetska vjerodostojnost, zato jer se trebamo podsjetiti da samo institucije i osobe koje vladaju – i žive u potpuno drugačijoj stvarnosti u odnosu na one koji ne uživaju povlastice kupole moći – brišu i pišu zakone putem demokratske i reformističke politike. Trebamo dovesti u pitanje zašto se moramo pokoriti da činimo ono što oni smatraju pod kriminalom i kako ga ispraviti, te da samo društvo to podržava. Ne možemo govoriti o ljudima iz naroda unutar zakona, pošto bi to značilo ponoviti isti model koji nastojimo uništiti.

I tako suci, tužitelji i suci preuzimaju zadatak da donose teške kazne; čak i kada im zakon ne odobrava da sprovedu svoj kazneni kriterij, koji se očito temelji na uživanju da osude na godine zatvora u svojoj kanti za smeće, otvorenoj za sve one koji se ne prilagođavaju ideji kapitalističkog društva.

Anarhisti se ne žale na nepravedne suce, i ne očekuju da će ovi suditi pravedno, zato što znamo da ne može postojati pravda tamo gdje se nastoji samo nametnuti demokratski poredak, kojeg su odredile zastrašujuće struktrure nadzora iza maske uključivanja u društvo.

Zato ne molimo za pravednost pri presudama, a još manje tražimo milost za naše zatvorenike, zahtijevamo samo neposrednu fizičku slobodu i kraj otmice, ne prihvačajući legalnost njihove hrpe zakone i odbijamo tezu krivci i nevini, što je sasvim drugačije od preuzimanja odgovornosti za činove koje smo odlučili počiniti.

Borimo se za uništenje zatvora, ali nije dovoljna obična želja za rušenjem fizičkih zidova ili osjećanje duboke mržnje protiv zatvora. Moramo započeti se potpuno odvajati od propagande države koju smo usisali od malena kroz građanske i odgojne institucije, kada se utuvi normalizacija kaznenog djela i kazne. Trebamo nastaviti raskid i postepeno uništavanje u našim glavama i u postojećim odnosima s osobama i prijateljima u sredini koja nas okružuje.

Na primjer, moramo ostaviti iza sebe pravni jezik i njegovu praksu, kao kada osuđujemo djela drugova koji su odlučili da prijeđu na akciju, zato što se ne možemo identificirati s njihovim metodama ili izjavama o preuzimanju odgovornosti, te na taj način postajemo mi sami suci i krvnici. Na taj ćemo način osnažiti borbu, jer nije ista stvar kritizirati moći i uputiti konstruktivnu kritiku drugu, već ogovaranje koje će samo podijeliti i zakočiti slobodarski poticaj. Ili kada tražimo slobodu za naše zatvorenike i zatvor za „krivce” koji predstavljaju prijetnju našem miru i našim prostorima borbe, zapadamo u zabrinjavajuću kontradikciju. Kao kada nastavljamo pokušati izvršiti pravdu da bi oslobodili drugove te stoga priznali, mada možda nije namjerno, da pravosudni sistem može biti pravedan ili nepravedan, i na taj ga način opravdali.

Osim toga, i dalje govoriti o zatvorenim drugovima kao o „političkim zatvorenicima”, koje se često koristi kao povlastica i da bi se razlikovali od drugih zatvorenika, je stara crvena navada, pošto anarhistička borba nije ni politička niti nastoji izvući korist iz pregovora, dogovora ili zahtjeva, naprotiv, ona je puna raskida sa svim autoritarnim sredstvima, a pravosudna presuda ne iziskuje nužno i prihvaćanje političkog pojma. Mi želimo uništiti, zato se radije smatramo anarhističkim zatvorenicima, ali samo kao način da nastavimo odabranu borbu kraj svakog pojedinca u pobuni po afinitetu.

Zato, sloboda se ne pregovara, ona se gradi.

Solidarnost s drugom Abrahamom Cortesom Avilom i sa svim zatvorenim drugovima i drugaricama u borbi diljem čitavog planeta Zemlje.

Carlos Lopez „Chivo”

meksički Anarhistički Crni Križ via RadioAzione