w-1-wp-170-import-1.png

NAORUŽANA NEGACIJA

Prosječnost ubija. Za nas ne postoji srednji pojam. Tkogod kaže da je anarhist suočava se s odlučujućom dilemom da li djelovati ili mirovati i napustiti anarhiju. Zato što anarhija na rubu zakona i s riječima okolišanja nije moguća.

(neobjavljen tekst ZVĆ)

I. Simbolizam u slučajnostima

Nakon gotovo dvije godine treće suđenje države protiv Zavjere Vatrenih Ćelija bliži se kraju. Kazališni spektakl sudnice dostiže svoj vrhunac "svetim" činom obrane.

Simbolizam riječi nije slučajan. U stvari, pravosudna civilizacija smatra oproštaj "svetim" pravom okrivljenika. Podsjeća na ispovijed vjernika svećeniku. To je vrhunac uzvišenja sudske vlasti, prije presude. Od okrivljenika se traži da se klanja svojim sucima (slučajno, u Grčkoj postoji kršćanska slika "Božjeg sina" iznad glava sudaca. Svaka slučajnost se ostavlja na volju pojedinca) i moli za oprost od kaznenih grijeha, za milost ili čak za opravadanje. U jeziku simbolizma uvijek su nam bili draži heretični ikonoklasti od Inkvizicijske pravde. U svijetu realnosti mi smo anarho-nihilisti i nećemo se braniti pred nijednim sucem.

II. Raskrižje sjećanja i negacije

Naš odbijanje obrane pred sucima nije, naravno, izolirani trenutak, već dio ustaničke povijesti anarho-individualista od prakse. Iskustva prethodnih doba približavaju nas drugovima iz prošlosti, Emile Henry, Ravachol, Clement Duval, Marius Jacob, Vaillant, Severino di Giovanni i deseci drugih vječno buntovnih duša.

Tada su ti drugovi koristili suđenje da bi dali glasa ustanku i slomili strah od autoriteta. Njihove "obrane" preokrenule su pojmove "poraza" zatvoreništva i pretvorile u "optužnicu" protiv sudaca, svećenika i vlasti toga doba. Istovremeno, njihov prezirni osmijeh naspram giljotine urezao je neizbrisiv ožiljak negacije i neposluha u svijet pokornosti.

Međutim, povijesna sanktifikacija drugova iz prošlosti bila bi naivna. Osim toga, jedina stvar koja proizlazi iz sanktifikacije je svećenstvo i sljedbenici.

Sada je naše vrijeme i moramo naoštriti naše izazove u sadašnjosti.

Danas ne moramo nužno biti u sudnici da bi naš glas probio zidove zatočeništva. Digitalni tehnološki fašizam, osim nasilne kataklizme prevladavajuće slike i režimske internet propagande, ima pukotine (unatoč naporima vlasti da se potpuno zaštite) koje su "zaražene" anarhističkom riječi i njenim širenjem.

Dakle, svaka epoha mora otkriti vlastite negacije. Nemamo razloga zbog kojih bi ostali vezani za tradiciju koja želi anarhističke zatvorenike u političkoj obrani ispred sudaca.

Te obrane koje su do jučer predstavljale radikalne geste protiv suda, danas mogu biti pogubna vezanost za tradiciju i sanktifikacija prošlosti bez ikakve perspektive ili razvoja.

Opsesija prošlošću, njena idealizacija i oponašanje iste, umjesto da se koristi radikalna tradicija, oni je zatvaraju i pretvaraju u "religioznu" doktrinu. Pogotovo danas kada je veliki dio anarhističke scene odabrao da se posluži podgrijanim marksizmom i maštarijama o narodnom ustanku, oružana anarhistička gerila nema razloga da slijedi etiku političkog vlasništva koja pod svaku cijenu želi da se anarhisti "brane" ispred svojih sudaca. Svi tipovi sudaca (konzervativni, fašisti, demokratski) su institucionalni predstavnici vlasti i odabrali su stranu. Ne postoji prostora za dijalektiku, samo situacija rata između svijeta koji oni zastupaju i vrijednosti koje mi izražavamo. U dvije godine otkad nam se sudi nepokajnički smo branili sve napade organizacije, jedan po jedan.

Istaknuli smo razloge zbog kojih su počinjeni, podržali smo izbor anarhističke urbane gerile, demistificirali smo policijsku svemoć, razotkrili smo spletke antiterorističke jedinice, neprekidno smo naglašavali da ostali optuženi nisu sudjelovali u oružanoj akciji Zavjere Vatrenih Ćelija, izrazili smo međunarodno našu solidarnost s drugovima u zatvoru, javno smo podržali oružana djela (npr. bombu ilegalnog sektora ZVĆ protiv direktorice zatvora Korydallos), čija je posljedica bila optužba, kao osveta države, za poticanje na "Projekt Feniks", i općenito nismo dopustili ni trunke primirja u ratu protiv države.

Sve su to dijelovi ne-mirovnog izbora kako ne bi dozvolili jeziku neprijatelja da kleveta, blati lažima i iskrivljuje naše djelo. Naše riječi i naši stavovi pobjegli su iz sudnice unutar zatvora i uz suučesništvo radikalnih projekata kontra-informacije i anarhističkih prevodilačkih mreža postali su javni.

Zato nam nije potrebno da se individualno "branimo" osobnim "isprikama". Što smo rekli još i dalje vrijedi...

III. Ostati Nepokajan

Naravno, kao što smo već i napisali, to je naša individualni i kolektivni stav, a ne sveta istina "super-revolucionarstva" koju bi željeli svima nametnuti. Za one koji ne kapituliraju pred neprijateljem, i koji preuzimaju odgovornost za oružanu akciju i anarhističku pobunu, riječi se mogu razlikovati (ponekad i mnogo), ali suština ustaničkog djela je ono što vrijedi. Zato, ako se još netko želi "braniti", čak samo zbog estetske ili osobne satisfakcije, zasipajući bujicom uvreda i omalovažavanja pravosudnu vlast, mi ćemo naravno podržati takav izbor. Isto vrijedi i za borce koji kroz svoju političku riječ poništavaju u suštini suce i ističu činjenicu da pobuna ne može biti ni osuđena ni zatvorena... Za nas se pravi problem rađa kada netko s jedne strane želi zadržati svoj javni anarhistički profil, a s druge pak želi iskoristiti zakonske olakotne okolnosti (koje odobrava sudska vlast koje takvi navodno odbacuju) i poziva se na zakonske nepravilnosti ne samo da bi naglasio manipulaciju represije, nego i da bi presuda bila blaža. I upravo tada vlast zaista trijumfira i smije se nebulozama, polu-riječima, izlikama i kontradikcijama svojih bivših neprijatelja.

Zato što ne postoji ništa gore nego kao anarhist najprije reći da si rasplamsao rat protiv države, a zatim moliti za milost i pogodnosti.

Neki, naravno, mogu na taj način dostići osakaćenu slobodu ili blažu presudu. No, za nas je sjećanje najstroži "sudac" nas samih. Sjećanje na obećanje što smo dali i što smo učinili. Sjećanje na obećanje što smo dali i što ćemo učiniti.

Zato mi nemamo što reći sudu, osim da se izjasnimo kao NEPOKAJANI ANARHISTIČKI URBANI GERILCI i da podržimo čitavom našom snagom i srcem SVE napade ZVĆ-a za koje smo optuženi. Ti su napadi dio nas i mi smo dio tih napada.

Odbijamo ispriku, odbijamo da molimo za ublažavanja, da pozivamo svjedoke osobne (ne političke) obrane, zato što odbijamo igrati ulogu potlačenih koji su neprekidno u obrambenom stavu.

Ne prihvaćamo moral slabih i estetiku žrtve, koja traži obranu.

Umorni smo od stalnog sakrivanja iza riječi koje razoružavaju rizik Anarhije pričajući samo o političkom proganjanju jedne ideologije. Anarhija nije ideologija koja trune na policama knjiga, to je način života protiv zakona.

Baršunasti udar demokracije obično ne treba progoniti ideje, već nadasve osobe koje svojim djelima nastoje biti dosljedni sa svojim idejama.

To smo učinili stvaranjem anarhističke zavjere prijateljstva, drugarstva, napada... Tako je rođena nova anarhistička urbana gerila, tako Zavjera Vatrenih Ćelija i dalje postoji. Naši napadi nanose udarce službenicima i simbolima sistema, uništavaju hramove novca, pale urede političkih stranaka, napadaju privatne zaštitare i zaštitarska poduzeća, postavljaju bombe u zatvore, sudove, imigrantske centre, fašistima, u parlament, policijske stanice, crkve, domove ministara, šaljemo eksploziv ambasadama i državnim poglavarima, dižemo u zrak vojna vozila i vojne ciljeve, palimo urede štampe i vozila novinara, odabrali smo da živimo na strani bezakonja, daleko od estetike novca i morala autoriteta, protiv tehnološkog jarma digitalnog svijeta i čopora robova, protiv kulture kompromisa i civilizacije koja izrabljuje životinje i prirodu.

Od trenutka kada smo odabrali put anarhističke urbane gerile znali smo unaprijed da je postojala šansa da poginemo u borbi ili da budemo osuđeni na dugogodišnji zatvor. Ali, na koncu, mada smo trenutno zatočenici vlasti, znamo da nismo vodili život roba.

Zato jer kad zatvorenik pronađe način da pobjegne, on/ona će to i učiniti, dok će rob ostati u svojoj ćeliji čak i kad otkrije da su vrata otvorena.

Zato se ne kajemo za nijedan trenutak naše zavjere i naše pobune. I da nas tisuću puta osude sudovi svijeta mi bi tisuću puta učinili isto. I kad bi se vrijeme vratilo tisuću puta unazad, mi bi izabrali tisuću puta isti način života, sa čak još više tenzije i još više napada.

IV. PROTIV URARA I PRODAVAČA IDEALA

Potpuno smo danas napustili iluzije. Znamo da se naše riječi ne obraćaju mnogima. Mnogi radije maštaju o blistavom načinu života, koji prodaje vrijednosti njihovog svijeta, reklamna sreća u obliku mobitela i kotača posljednjeg modela automobila.

Ali mi nismo prodavači ideala koji nastoje zadobiti širu masu potrošača. Niti smo urari koji će mjeriti vrijeme i svoje izbore satom zrelih i objektivnih uvjeta navodnog društvenog buđenja. Za nas vrijeme je sada i mjesto je ovdje. Mi se obraćamo onima koji imaju uši da čuju i srce da osjete. Na taj su način mogućnosti individualnog, egzistencijalnog, nasilnog oružanog ustanka, koji postavlja istinske temelje za kolektivno rušenje postojećeg, stvorene.

Sve ostalo što dolazi od reformističke-antigerilske tenzije su politika i izlike da bi se prikrila inercija i nedostatak djelovanja.

Danas urbana gerila u Grčkoj se mora suočiti ne samo s teškom državnom represijom nego i s anarho-šefovima antigerilske tenzije iz antiautoritarne sredine. Na taj se način objašnjava veliko proturječje našeg doba. Dok nepokajani urbani gerilci preuzimaju odgovornost za napade na moć, brišući tužnu tradiciju prošlih desetljeća koja je prikazivala anarhiste kao stalne žrtve represije, iz smiješnih razloga kao "Progonjen sam zbog mojih ideala", "Bio sam slučajni prolaznik...", istovremeno suočavaju se s polemikom, marginalizacijom i klevetama velike reformističke tenzije koja parazitira u anarhističkim sredinama i koja se brzo kreće prema alternativnom stilu života, formalnim žalopojkama, introverziji i dobrovoljnom upadanju u zamku mikrokozmosa sačinjenog od malenih otoka lažne slobode. Nije slučajnost što danas u mnogim slučajevima reformistički anarhisti razoružavaju samoorganizirane strukture (npr. skvotove) i pretvaraju ih od sredstva raznovrsne borbe u svrhu samoj sebi. No, skvot koji se isključuje iz nasilja, anarhističke direktne akcije i samo se reproducira kao maleni otok slobode, ubrzo će postati bezopasan, alternativna subkultura pseudo-anarhističkog životnog stila. Na taj način djelovanje oružane borbe i sabotaže uzmiče, a rezignacija i bijeda triumfiraju.

U tom današnjem kontekstu defetizma različiti anarho-šefovi izjavljuju da apsolutnost naših stavova u sudnici omogućava represivnim vlastima da ukinu naša "prava".

Istina je da smo odbijanjem kompromisa izabrali "pravosudno samoubojstvo", ali zato jer smo najprije ubili moralni zakon u nama samima.

Ne brinu nas našu vječne presude, ali ne zato jer smo imuni na zatočeništvo, nego zato jer jedino što nas zanima je nastavak našeg ustanka.

Ustanak koji nijedan zatvor i nijedna sudnica ne može pokoriti.

Zato, dok su u prošlom stoljeću anarhisti od prakse giljotinirani i vješani, danas grade izolacione odjele, specijalna krila i zatvore visoke sigurnosti. Zato smo prešli od neposrednosti krvnika na sporu smrt od betona, željeznih rešetki i brava. Ali to je mjesto na kojem ponovno susrećemo te drugove iz prošlosti.

To je mjesto na kojem se negacija naoružala. To je mjesto gdje ustrajnost i svjesnost kuju neprekidni ustanak. To je mjesto gdje održavamo na životu osmijeh onih koji su se suočili sa stratištem, to je mjesto na kojem održavamo njihov glas i njihove posljednje riječi neizmijenjenima.

"DUG ŽIVOT ANARHIJI"...

ZA NAS PRIMIRJE NEĆE NIKADA STIĆI...

NEKA NAŠE NEGACIJE

PROTIV DRUŠTVA AUTORITETA

POSTANU 1000 ORUŽANIH GERILSKIH ĆELIJA

ZA ŠIRENJE ANARHISTIČKOG USTANKA

DUG ŽIVOT FAI/IRF!

DUG ŽIVOT ZAVJERI VATRENIH ĆELIJA!

Zavjera Vatrenih Ćelija/Ćelija Zatvorenih Članova

Polydoros Giorgos

Hatzimihelakis Haris

Tsakalos Christos

Tsakalos Gerasimos

Argyrou Panagiotis

Nikolopoulos Michalis

Nikolopoulos Giorgos

Ekonomidou Olga

Bolano Damianos

Mavropoulos Theofilos

Izvor: InterArma