Gdje ulazimo? [Grčka]

Nedavno je projekt kontrainformacije "Zagovor na ednakvite" iznio - po meni, s pravom - pitanje kako različite anarhističke tenzije, od kojih su mnoge međusobno suprotne, mogu koegzistirati na istom projektu kontrainformacije.

Moglo bi se to objasniti činjenicom da svaki napad na dominaciju i represiju može omogućiti, u određenim situacijama, povremenu koegzistenciju, možda kroz djela, različitih struja/tenzija. No, čini mi se da različite metode djelovanja i dalje predstavljaju nepremostiv jaz koji nažalost (ili srećom) odvaja određene tenzije od anarhističkog projekta (ne vjerujem da su ikada uopće bile dio istog) te ih međusobno razdvaja, postavljajući ih u ideološki slobodarski panteon, lišen bilo kakvog ustaničkog alata.

Marginalizacija štrajka glađu Spyrosa Mandilasa, izostanak nihilističkih i ustaničkih knjiga i brošura s anarhističkih izložba u Grčkoj i drugdje, promocija komunizacije, neprekidno kritiziranje nasilnih činova otpora, ne samo da produbljuju taj jaz; u skladu s idejama koje u posljednje vrijeme sasvim jasno iznose razni antiautoritarni i slobodarski pokreti, to stvara jednu specifičnu ideju o procesu anarhističkog projekta, kroz pokušaj preispitivanja ideja, sredstava i ciljeva.

Čime se nastoji stvoriti jedan anarhistički (?) revolucionarni subjekt, negirajući njegovu ustaničku (a također i individualnu) egzistenciju, koji je spreman prihvatiti kompromis i iluziju o savezništvu s ljevičarskim snagama kao nešto nužno.

Predložena reorganizacija i stvaranje jedne šire platforme (DAK) se koristi za obraćanje fiktivnim i brojčano neodređenim snagama, a temelji se na anarho-komunističkom mitu iz paradigme '36. A ovaj, za uzvrat, uživa značajnu važnost kao model za pragmatično upravljanja moći, a izgleda da je tim pokretima upravo to i krajnji cilj.

Ne iznenađuje stoga njihov zahtjev i poziv na reviziju izbora kao sredstvo, a glasanje kao taktičko oružje (vidi Eutopia). Sasvim je očito da se ovdje nastoji preispitati suzdržavanje i pozvati - drugove i ostale - na sudjelovanje u ovom odvratnom sredstvu buržoazijske demokracije (i ne samo). Čini se da oni poimaju Anarhiju kao samoorganizaciju s direkntom demokracijom i ekonomijom zadruga (npr. G.Lieros), ili kao stil života (npr. C.Taibo), ili pak kao solidarnost ili jednakost. Zasigurno ne kao slobodu (vidi K. Galanopoulos). Dakle, izjava da je "slobodarski pokret bedem protiv nihilizma i individualnog kolapsa" (G. Lieros) je istovremno logična i istinita.

Anarho-nihilizam, kao i ustanički anarhizam, polazi od životnog nagona za višerazinskim uništenjem autoriteta sada odmah. Krajnji cilj nije moć, niti se zanosi nekom sigurnom budučnošću. Zato se Nietzsche plašio njihove volje za uništenjem. On je shvatio dinamike svih tih "dekadentnih" koji žele uništiti "zdravo, moćno i snažno društvo". Međutim, pogrešno je protumačio njihovo ontološko načelo, misleći da žude za moći. No, njihova volja nije bila za moći, nisu gajili iluzije o osvajanjima, ciljali su na nešto drugo, samo na uništenje. Razne anarhističke tenzije (socijalni anarhizam, anarho-sindikalizam, anarho-komunizam) se na isti način plaše ove "igre" uništenja, koja je ugodno aktivna sada, te izoliraju anarho-nihilizam i ustanički anarhizam (mada ovaj ne traži nikakvu suradnju ni savezništvo) koliko god mogu.

Ali veličanstvo nagona može odoljeti svakom pokušaju rušenja. To je ono što te budi, mijenja, tjera te na ulicu, naoružava te, povlači okidač, bez pravila, bez uvjeta, bez sutra.

No ipak, i uz posljednje događaje u Patrasu, s čijim detaljima nisam upoznat, mislim da nasilna konfrontacija između anarhističkih tenzija dezorijentira drugove s obije strane i zarobljuje ih u konfrontaciju koja pogoduje samo autoritet. Braća, mada su daleko, mada posjeduje drugačije crte, ostaju braća.

"Mi ulazimo u noć, gdje se sve raspada, i više se ne možemo osvrtati, gdje se svjetlost potpuno gasi, sami s našim idejama i s našim djelima, u nemilosti njihove zajedničke asimetrije. A ipak treba ići dalje, nije u našoj moći da stanemo, izgubili smo put, i kada oklijevamo put nas vuče." A. Caraco

Nicolas Nessounos

15.06.2015.

Izvor: InterArma