XALAPA [MEKSIKO]: CRNI JUNI - ZAPALJEN URED MINISTARSTVA SOCIJALNE POLITIKE "SEDESOL"

Izjava o napadu požarom na ured SEDESOL-a, za Crni Juni

Naseljima, kvartovima i zajednicama - Svima koji se organiziraju i bore se - Našim drugovima - Neovisnim sredstvima informiranja - Meksikancima

Uništena zemlja je vaš pristup

Bit ću orana zemlja

ili pusta zemlja

Ne želim biti pas koji će se brinuti za tvoju sjenu

ako me ne želiš slobodnog

morat ćeš me gledati mrtvog

Deset dana od početka Crnog Juna brojna područja su uključena u vihor borbi i sukoba, zapaljenih barikada koje otvaraju put prema samoodređenju i izgradnji autonomije.

Ljutiti i objavom rata, od prvih sati Crnog Juna napali smo požarom Federalni Ured za Razvoj - SEDESOL - oko 4:40 u Xalapi, u državi Veracruz.

Brz i efikasan napad, o kojem kažu da je:

"Požar uništio većinu namještaja, uredskog materijala i uređaja, kablova za struju i digitalnu komunikaciju"

Ukratko, većina ureda je otišla u pakao.

Na mjestu događaja ostavili smo natpis "SRUŠIMO KAPITALISTČKI RAZVOJ (A) CRNI JUNI"

Onda, zašto bi trebali sravnati sa zemljom SEDESOL, uz bijes i vatru?

Dakle, već duže vremena imamo nerazriješenu situaciju, to jest, na početku su nam izmislili bolest koju su nazvali "siromaštvo", a zatim su nas uvjerili da patimo od iste, kako bi nam prodavali ili poklanjali "lijek", ili pak na njega prisilili: razvoj; koji nas liječi uništenjem i ispija nam krv, kako bi nas lakše stjerali u njihovu igru, u njihov pojam života, u njihovu "dužnost" građana i društva.

Jedino značenja pojma razvoj je neprekidno uništavanje svih oblika života, životinjskih i biljnih vrsta, načina života i organiziranja, razmišljanja, ljubavi, govora i veselja.

Koliko jezika, riječi i oblika je ugušeno kilometrima cigli i cementa? Ili pak uništeno "obaveznim, javnim i besplatnim školstvom" i programima "podrške", odnosno najpodlijim i najnemilosrdnijim oblicima protu-ustanka. Zato što se radi o "socijalnoj politici", pojam kojim vlade nazivaju svoja smrtonosna i najpogubnija oružja, kojima su izranjavali i ranjavaju područja, pustoše sela, primoravaju na iseljenje, zapostavljaju, truju.

Već desetljećima vode takav rat protiv nas, zato što su unaprijed znali da su područja i ekosistemi snažni i strašni kada kroz njih protječe život; i da su njihovi stanovnici i zaštitnici tako otporni upravo zato jer su dio isto tako snažnih ekosistema, i da ih nikada ne bi bili pokorili silom.

Polazeći od tog stanovišta, znaju da za izgradnju njihovih Mega Projekata smrti (urbanizacije, luka, autoputeva, hidroelektrana, vjetroelektrana, nuklearki, rudnika) trebaju dodatno oslabiti područja, prisvojiti njihove vode, razdvojiti njihove zemlje, kanalizirati njihove rijeke, ispustiti cijanid u rudnike i otrovne tvari hidrauličkog bušenja [fracking, nap. prev.] u podzemne vode, do te mjere kako bi se stjerani uza zid i bez izvora za život pokorili tiranji društva i novca.

Utrošili su desetljeća nadasve na vojne operacije na našim područjima, pokrečući jedan oblik totalnog rata koji mi i drugi nazivamo društveni rat. Za nas je društveni rat sačinjen od svih tih (makro i mikro) sukoba, koji se vode da bi zajednice, obitelji, grupe podvrgnuli shemama i dinamikama Društva. Tim djelima i vrijednostima koje su doveli kako bi nas natjerali, osakatili i pokorili.

Za nas društveni rat nije onaj koji mi pokrećemo protiv sistema (za razliku od onog kojeg su fašisti sa srpom i čekićem uporno nazivali klasni rat), nego velika ofanziva koja koristi sve oblike sredstava: od socijalnih politika sa svojim "modelom nacionalnog školstva" pa sve do televizijskih serijala, interneta itd., uz neprestano bombardiranje dinamikama i stereotipima, kako bi se uzastopno reproducirali. Taj društveni rat ne pogađa neprijatelja niti ga tjera na predaju, to je rat koji želi potpuno izbrisati i uništiti svaki oblik razmišljanja i postojanja koji ne doprinosi koristi kapitala, Svjetske Banke, Međunarodnog Monetarnog Fonda i patrijarhalnim logikama, koje god boje bili.

Ukratko, razvoj, bio on kapitalistički, socijalistički, fašistički i lopezobradoristički nije ništa drugo no rat protiv izvornog.

<strong>Rat protiv svega što je različito.

Rat drugačijem.

Rat zadovoljstvu.</strong>

Zato što znamo da su njihovi križarski pohodi protiv gladi samo ratovi - u biti križarski pohodi - protiv obitelji kako bi zatrovali njihovu prehranu i nagrizli zajednicu. Zato što znamo da je prodaja vode francuskim, brazilskim ili meksičkim poduzećima divlji rat protiv svakog oblika života.

I ako rat žele, rat će i dobiti.

I rat imaju. Ovom izjavom želimo i naglasiti da je deset dana nakon početka Crnog Juna miris baruta, prolivenog benzina, dima zapaljenih guma na barikadama ispunio različita područja ovog već povijesnog mjeseca, u kojem se izborni bojkot u selima, kvartovima i zajednicama odvio popraćen brzim sabotažama, požarima i eksplozijama, ispunjavajući zrak predivnim hukom oluje ustanka.

Nesumnjivo, nešto se pokrenulo, između širenja i povlačenja, sukoba, borbi i barikada, kao u Huajuapanu (možda najsnažnija posljednjih godina), Tixtli ili Juchitanu, 7. juna meksička je država napadanuta na brojnim našim mjestima i područjima; od visoravni Chipasa sve do visoravni Purepecha, kroz doline, ravnice, planine i obale Oaxace, sve do rijeka i stepa Yaquija otvorena su bojna polja protiv demokratskog izbornog sistema, suočavajući se s njim onako kako treba:

Svaki put i uvijek sve divlje, sve dok ubodom za ubodom u njegove bokove, zabarikadirani na njihovim autoputevima, ne otvorimo rane kako bi nastavili kopati rovove autonomije, graditi barikade snova, pokretati nemire slobode, uz koje dobivamo šansu da odlučimo kako živjeti, zašto živjeti i u kojem trenutku umrijeti.

Bili su to teški dani, ali znamo da se nigdje ne vidi kraj svemu tome - niti očekujemo takav trenutak - autonomiju nećemo izboriti građanskim udrugama, niti moleći za nju pregovorima, a niti ćemo je zaštiti komisijima za ljudska prava. Trebamo se divlje boriti da bi je stekli, nožem - Na krv i na nož - sa postojećim, njegovim braniocima i lažnim kritičarima.

Zato što "sistem", sistem svijet, prokleta stvar, usrani kapitalizam, ili kako god to želimo nazvati, postoji u onoj mjeri koliko mi sami reproduciramo njegove vrijednosti, stavove, ponašanja i dinamike. Kapital nije fiksiran negdje na nebu ili na zemlji. On teče svakodnevno, po svojim pravilima, zakonima, ritualima ili zabavama. Sudjelovati, surađivati, tražiti financijsku podršku za borbu protiv sistema ili utočište u institucijama, sve to samo osnažuje neprijatelja zato što se reproducira, multiplicira, jer se interiorizira.

Ali on ne opstaje uz pasivnost, nego uz nezasitnu proždrljivost koja nas želi sve natjerati da jedemo isto smrznuto smeće, GM sranja, da pijemo svi istu Coca-Colu, u Somaliji i u Patagoniji. Pretvara naše živote u zupčanike, u vijke i matice, koji na neki pervertan način pomažu da se reproduciraju dinamike i ponašanja stroja koji omogućava svjestki kapitalistički rat.

Ponavljat ćemo dok se ne umorimo, organizacije za zaštitu "Ljudskih prava" su ključni dio neprijatelja. Prije industrijalizacije Napredak je zapečatio svoj trijumf univerzalnom deklaracijom ljudskih prava. Dok su pisali i dogovorali se što su i što nisu "univerzalna prava", udarcima pera dokrajčili su svaku mogućnost izgradnje slobode ili autonomije unutar njihovih zapadnjačkih nacija.

Nikada se nećemo umoriti glasno govoriti da pozivati se na njih je kao surađivati s neprijateljem, na još bijedniji i ponizniji način od sakupljanja na ulici da bi se tražilo "više demokracije", mada ne tako bijedan kao podržavanje gradskih kandidata; ali ipak nešto bijednije od slanja potpisa nekoj instituciji kako bi podržala, ili pak ne bi, neki zakon.

Sve to jača nacionalne institucije, to jest, to je kao tražiti od mesara da ostavi svoj sirovi mesarski nož koji ne reže, da bi ga zamijenio sabljom blistave oštrice koju smo mi sami naoštrili. Osim toga, pozivati se na te metode i institucije reproducira logiku, načine, uloge i dinamike koji ne samo da dozvoljavaju, nego i omogućavaju da se razvije protiv nas - i protiv svega živućeg i ne-živućeg - taj kapitalistički svjetski rat, isti koji pali djecu u vrtićima i koji porobljava na poljima oxacalifornije.

Mi ne želimo biti uključeni u projekt nacije, ne želimo veći Meksiko, snažniji Meksiko, pobjedonosni Meksiko i transparentan, u kojem nema više korupcije. K vragu sve to!

Zemlje su izmišljene u XIX stoljeću, dogovorom između aristokracije koja se nije željela odreći moći i rađajuće buržoazije koja je željela ukinuti ograničenja starog režima. Demokracija: Frankestein izmišljen zajedno sa zaključkom da se "sve mora izmijeniti kako bi sve ostalo isto".

Kao takav, i Meksiko je skup aparata, institucija i teorija kojima se vodi društveni rat. Meksiko je velika ideja za čije je ostvarenje neophodno počiniti etnocid, neprekidno. Meksiko je uništenje jezika, načina razmišljanja, rijeka, močvara, prašuma, šuma i planina, od kojih su mnoge stavljene pred streljački vod, dok je druge pogodio grom, bez oklijevanja, nekih poduzeća, tiho kao mapa ili datoteka koja se zatvara.

Svima otkucavaju posljednji trenuci naspram razvoja Meksika i kapitalizma; razvoj koji postoji ako, i samo ako se reproduciraju dinamike koje su sinovi njihovog jebenog oca postavili namjerno kako bi, stalnim biranjem između Chana i Juana, gradili naš svakidašnji život na njihov način. Svakodnevno gradimo naše lance, tako da si Ti koji čitaš ovaj tekst glavni tamničar zatvora sebe samog, zatvora u kojem si izgradio svoj život. A između veza koje se stvaraju između osobnih zatvora i onih oko nas, gradimo zatvore od krvi i mesa, ali i od cementa, gdje nas drže pokorene, zatvorenike naših strahova, vezane za vrijednosti koje su ti odmah od malena uštrcali, tražeći stalno

više lanaca

više demokracije

više lokota

više razvoja

više uništenja.

Zato osjećamo potrebu da napadnemo i slomimo, stvorimo pukotine, povećamo one postojeće, prekidajući svakodnevne dinamike u koje su nas potopili - ili na koje nas žele prisiliti - zato jer veliki dio njihovog uspjeha je održavati nas uvijek u žurbi, s jednog mjesta na drugo, s ovim problemom ili onom potrebom, otvarajući prostore samo kada su potrebni logistici i uključuju moć. Zato su brojni trenuci u kojima je nužno zapaliti nebo kako bi imali mjesto za sjesti, za suživot i gradnju bez uplitanja države, ili za promatrati napredak svjetskog kapitalističkog rata, dok se pripremaju nove šanse, uvijek spremni za napad.

Zato - i zato jer nam predstavlja zadovoljstvo - stavljamo i naše zrno pijeska kako bi uništili vašu zemlju, kako bi zapalili njihove urede, bojkotirali njihove izbore, i sukobili se s njihovim svinjama svaki put kada nam ih pošalju.

<strong>Kako bi već jednom prekinuli taj vaš Mir,

vaš oružani mir

i vaš istrebljivački rat nazvan "razvoj"</strong>.

Nikada ne opraštamo i ne, nikada ne zaboravljamo.

Vrlo snažan zagrljaj i nadasve vrlo borben drugovima u Cheranu, Aquili, Ostuli, Uripuchuarou i drugim narodima Purepecha i Nahuatl, koji se na područjima države Michoacan bore za svoje samoopredjeljenje s ponosom u grudima, tradicijom na umu i oružjem u rukama.

Drugovima Yaqui koji pružaju otpor i ponosno opstaju.

Drugovima iz San Quentina čiji se otpor pojavio i u službenim medijima, podsječajući sve nas da su tamo, radeći čitav dan noseći rajčice u supermarkete i jagode za desert onih istih svinja koje ih guše. Mnogi od nas ne mogu više da pogledaju jagodu bez da pomisle na vas, drugovi. I neka blindirana kola koja ste uništili kamenjem budu mnogima za primjer.

Drugovima iz Eloxochitlána, Huautle, Guixhiróa i iz svih krajeva neukrotive Oaxace, kolijevke Magóna i majke ustanka, koja se ovih dana žestoko bori protiv vojnika, federalaca, žandara i drugih sinova njihovog jebenog oca, koji nas žele natjerati da vladamo i da nama vladaju.

Zapatističkim drugovima i drugaricama iz Bachajóna i La Realidada, voljeli bi biti uz vas u ovom trenutku, ali znate da je teško i ovdje, i ovdje vode rat protiv nas.

I drugim drugovima iz šuma i planina Chiapasa, pozdrav pokrivenim licima, zbog vaše velike upornosti i zbog vašeg odličnog duhana, to je znak anarhističke solidarnosti.

Anarhističke drugove podsjećamo da se slobodarska borba ne vodi crvenim oružjem, k vragu njihova želja za probadanje noževima, njihova dijalektika i njihova moć, u bilo kojem obliku ga željeli prikazati.

Solidarnost sa zatvorenicima Abrahamom Cortesom, Fernandom Barcenasom i Fernandom Sotelom!!

Crnim hordama koje vole kanalizaciju:

Ništa se nije izmijenilo! RAT SE NASTAVLJA!

Deset dana od početka juna

Bez potpisa, ali s mnogo bijesa.

CRNI JUNI!

Izvor: RadioAzione