Izjava prilikom štrajka glađu anarhističkih i političkih zatvorenika

Nužni dodatak svakoj borbi je njena procjena nakon završetka. Djela njenih subjekata, pitanja, nedostaci i problematike na koje se naišlo, stvoreni odnosi i razvijene percepcije bilo bi dobro da postanu teme razmatranja, u cilju unapređenja naših sveukupnih stavova protiv postojećeg, izvlačeći korisne zaključke i vršeći autokritiku. Ovaj tekst nije ni u kom pogledu sveukupna ocjena date borbe. Nemamo namjeru analizirati specifične događaje, aktivnosti, točke gledišta i ponašanja koja su se odvila unutar pokreta solidarnosti, niti generalne probleme i patologije anarhističke sredine. Pored toga, svaka rasprava o specifičnim borbama i pokreta tiče se njihovih sudionika i onih koji namjeravaju nastaviti borbu pod uvjetima tih pokreta. Nakon tako dugih i brojnih aktivnosti i praktične borbe, sposobni smo izraziti naše mišljenje o širokom spektru pitanja kao što su „posredne borbe”, štrajk glađu kao sredstvo borbe, odnosi između zatvorenih anarhista i njihovih solidarnih, odnos između anarhista i projekata s političkim zahtjevima i još mnogo toga. Dakle, koristeći šansu, zauzet ćemo stav o onome što mislimo da je najvažnije, nastojeći podijeliti naše brige i naše zaključke.

Štrajk glađu kao sredstvo borbe

Štrajk glađu je sredstvo koje su anarhistički, politički i kriminalni zatvorenici u Grčkoj koristili desetljećima, relativno često. Učestalost povlači za sobom automatsko izražavanje podrške, solidarnosti i sudjelovanja u odgovarajućim pokretima, nešto što, međutim, ne ide u korist anarhističke kritike, ne samo u vezi pojedinačnih slučajeva, nego i samih sredstava.

Kada se odvija u uvjetima zatočeništva, štrajk glađu je u stvari jedan od najtežih sredstava borbe koje zatvorenik države ima na svom raspolaganju. No, štrajkaš priznaje neprijatelja kao „partnera za pregovore” i postavlja zahtjeve u jednom procesu ucjenjivanja humanitarne maske države, te stoga sredstvo kao takvo ne posjeduje agresivnu karakteristiku anarhističke borbe. Pasivna priroda, utemeljena na karakteru zahtjeva, štrajka glađu je realnost na koju mi gledamo kritički, ali uvijek u odnosu na posebne materijalne uslove nepovoljnog polja zatvora. Ne možemo ga zato usporediti sa sredstvima borbe izvan zidova. Ali posjeduje ipak jednu posebnu karakteristiku koja se uvijek mora uzimati u obzir; on je po definiciji auto-destruktivan u smislu biološke štete i obično vodi u trajne zdravstvene probleme. Što ne znači da borba posjeduje rizik koji se mora izbjeći pod svakom cijenu, na temelju jedinog kriterija preživljavanja. No, znači pažljiv odabir borbi i njihove odgovarajuće organizacije, a zasigurno ne olakšati istrebljenje koje nam neprijatelj priređuje.

U tom slučaju nije mudro za štrajkaše glađu i njihove solidarne obaviti subjekt u idealizam, niti pojmiti taj izbor kao samoodricanje i smatrati anarhističkog borca osobom koja se žrtvuje za neki viši Razlog, ili pak oportunistički zanemariti, ili iz frustracije, birokraciju pravosudno-zatvorskog sistema, vodeći u slijepu ulicu ili u „poraz” iz de facto poraženog položaja zatvorenika. Osobni izbori anarhista trebaju se, po nama, temeljiti na njihovoj odluci da žive u stalnom i višerazinskom ratu s dominacijom. A ta se odluka donosi zato jer njen subjekt shvaća da je umjetni „život”, posredstvom vlasti, robe i spektakla, u današnjoj društvenoj pustinji, lažan i okovan. Dakle, radi se o odluci da se živi, a ne o žrtvovanju i smrti. Ukratko, mi smatramo da ekstremna sredstva borbe se ne mogu koristiti kao paspartu, nepažljivo odabrana i korištena na neorganiziran i beskoristan način, bez uzimanja u obzir društveno-politički kontekst te apsolutnost i povijesno-političku težinu sredstava, kao i zasićenje kojem su podložni takvom uporabom, vodeći, na taj način, u neefikasnost i u beznačajnost fizičke egzistencije samog štrajkaša glađu. Unatoč tomu, štrajk glađu, s postojećim problemima gore navedenim, je osobni izbor, čije elemente ne možemo uvijek poznavati i zato ga ostavljamo temperamentu, analizama, realnim mogućnostima i šansama zatvorenih anarhista, koji su ga odabrali i koji su odgovorni za komunikaciju sa solidarnim drugovima, u vezi pitanja strategije i razvoja borbe.

Borbe u zatvorima

No, nezavisno o prirodi sredstava, treba reći da štrajk glađu, kao svako drugo sredstvo, samo po sebi ne znači ništa. Dakle, trebamo, istovremeno, sagledati uvjete u kojima se odvija, a također, i nadasve, stavove i strategije subjekata koji ga koriste. Nedavni štrajk glađu nam nudi tu mogućnost, pošto se radi o jedinom štrajku glađu anarhističkih i političkih zatvorenika, kojeg se sjećamo u Grčkoj, koji je postavio širok i svestran spektar zahtjeva na neku određenu temu, u ovom slučaju usmjerenih protiv represivnog i pravnog arsenala države. Stoga, imajući to na umu, pokušat ćemo napraviti razliku između borbi koje su u svojoj srži reformističke i streme ka izmjenama institucionalnog okvira, i onih koje ciljaju na poboljšanje zatvorskih uvjeta ili otpuštanje iz zatvora.

Dakle, u prvom slučaju imamo borbu zatvorenika čiji subjekti postavljaju, čak u općim pojmovima, kontekst zahtjeva, u svrhu ukidanja zakona, članaka i izmijene zakonskog konteksta nekih operativnih aktivnosti policijsko-pravosudnog sistema. Radi se, naime, o borbi koja je u biti reformistička, sa svim njenim značenjima iz anarhističke perspektive. Način na koji se promicala temelji se na logici opozicije revolucije-pokreta, što je vidljivo ne samo iz zahtjeva nego i iz brojnih stvari vezanih za politički mentalitet borbe, kao taktički odabir sadašnjeg vremena kada je SY.RIZ.A. na vlasti. Moglo bi se reći (a neki komunistički štrajkaši bili su implicitno vrlo jasni) da je kontekst zahtjeva štrajka imao oblik „pokreta zakona”, kojeg je „na ulicama” promicao „pokret opozicije”. Točnije, u njegovoj prirodi leži još jedna razlika s prethodnim štrajkovima glađu. Kontekst zahtjeva nije se ticao samo zatvorenika, nego (možda čak i više) čitavog tog pokreta, što znači da ovaj put, teoretski, nije bilo razdvajanja između zatvorenika i solidarnih, već je bila prisutna zajednička borba u kojoj je svaka strana sudjelovala podjednako, sa sredstvima koja je na raspolaganju imala svaka strana. To je također vidljivo iz iskazane namjere većeg broja organiziranih solidarnih inicijativa da povežu štrajk s njihovim širim revolucionarnim opozicionim projektom, i sa stvaranjem jednog revolucionarnog opozicionog pokreta. A to je razumljivo samo onima koji anarhističku borbu podrazumijevaju kao političku.

Mnogo bi se moglo reći o temi da li je gore navedeni „teorem pokreta” funkcionirao te o strategiji i taktikama koje su sudionici koristili u toj njihovi avanturi. No, sada, gledajući na bitku s ove kritičke perspektive, nećemo se baviti tim pitanjima. Kažemo „sada”, zato što samokritički priznajemo da je naš stav u ovoj borbi također bio na pogrešnoj strani, kao što je nedosljedno za anarhiste koji ne žive u uvjetima zatočeništva da postavljaju zahtjeve i pregovaraju s državom. Umjesto podrške, u smislu solidarnosti, sa zatvorenicima s kojima dijelimo afinitet, ostajući kritični prema političkom, reformističkom sadržaju borbe, mi smo se uključili, podržavajući dio konteksta zahtjeva i zato smo, na taj način, postali potpisnici nekih od zahtjeva.

Prije nego što iznesemo jedan sveopći stav, dozvolite nam da sagledamo drugi dio razlike koju smo prije naveli. U suprotnosti s gornjim uvjetom, postoji bogato iskustvo borbi anarhističkih zatvorenika (sa štrajkom glađu i bez) koji su zahtijevali ili poboljšanje zatvorskih uvjeta ili čak otpuštanje iz zatvora. Takvi primjeri su borbe za okončanje disciplinskih kazni, borbe protiv pogoršanja zatvorskih uvjeta itd. Takvi slučajevi ostaju u kontekstu zahtjeva koji su ponekad ograničeni taktičkim ciljem, međutim odvijaju se u jednoj sredini u kojoj samo takvi konteksti mogu biti postavljeni, a istovremeno izražavaju borbeni mentalitet i odbijanje otuđenja koje zatvorska sredina nameće. Ovdje je sudjelovanje anarhista izvan zatvora nužno odvojeno i kreće se isključivo poljem solidarnosti sa subjektom borbe, te budući da je zahtjev osobne prirode i odnosi se na zatvorske uvjete, ono ima sekundarnu ulogu kao kriterij podrške. To pak, naravno, ne znači da je opći okvir unutar kojeg se nečija mobilizacija odvija nevažan. U svakom slučaju, postoje brojni faktori koje bi trebalo analizirati, no, unatoč tome, opća ideja ostaje ista.

A sada se želimo osvrnuti na jednu nama bitnu problematiku, koja se istaknula više nego ikad prije tokom masovnog štrajka glađu ljeta 2014., protiv nacrta zakona o zatvorima tipa C. Subjekt bitke bila je nejasna masa „ujedinjena” na temelju zatvorskog identiteta. Po našem poimanju borbi, kao unutar tako i izvan zatvora, svako ulaganje u mase ljudi, koji ne samo da nemaju veze s anarhijom, nego predstavljaju, u velikoj većini, sastavni dio društvene močvare, je potpuno oprečno na egzistencijskom polju i osuđeno na neuspjeh, kada govorimo u pojmovima taktika. Pogotovo u slučaju borbi unutar zatvora, gdje je stupanj integracije tih subjekata mnogo viši, gore navedena teza je de facto osnažena. Ne priznajemo kolektivne subjekte borbe, nadasve kada su izgrađeni na zatočeništvu kao jedinom kriteriju. Ne zaboravimo, usput, i kraj navedenog štrajka glađu, koji se urušio kao kula od karata nakon oko osam dana, potvrđujući da kada se anarhistički zatvorenik uključi u borbu, u kojoj ostali subjekti ne sudjeluju da bi se borili protiv zatvora, već po naredbama vertikalno organizirane mafije ili rasne strukture, koja po prirodi povlači za sobom eskalaciju nadmetanja između organiziranih grupa, čineći ih nepouzdanima i nesposobnima da iskreno sprovedu takvu mobilizaciju, tada i zbog toga jedini rezultat je samoponižavanje njegove iste borbe.

Kada sve saberemo, možemo reći da naš stav o anarhističkoj borbi ne može držati korak s pokretima, borbama i pojmovima za reformu postojećeg. Nadasve kada se radi o monstruoznosti zatvora i aktivnostima tog dijela društvene industrije institucija koji predstavlja prvu liniju represije protiv nas, to jest svaku vrstu pandura i sudaca. Mi ne podrazumijevamo borbe pod pojmovima politike, nego pod pojmovima rata, a čak kada su parcijalne strategije i taktike tokom njegovog trajanja nužne, ne mogu se srozati na radikalnu opoziciju, koja će na jednom imaginarnom nivou postepeno izmijeniti društvenu tvornicu, dok ona tom istom ne počne upravljati, slijedeći neki drugi model dominacije. Što se tiče trenutaka borbe unutar zatvora, gledamo na njih s točke solidarnosti sa subjektima s kojima smo u afinitetu, shvačajući, s jedne strane, ograničene mogućnosti borbe između zidova i posebnost tih uvjeta, te s druge strane važnost podrške našim drugovima koji su se u jednom trenutku rata našli zatočeni u tamnicama demokratskog režima. Ostajemo, međutim, jasno kritični prema individualnim zahtjevima i kontekstima, u slučajevima kao što je nedavni štrajk, u kojima ovi poprimaju reformistički karakter.

„Posredne borbe”

Ishod naših dosadašnjih analiza je uplitanje u škakljivo pitanje takozvanih posrednih borbi i načina na koji su anarhisti u njih uključeni, iz čega proizlazi ova zabrinutost: ako je značenje neprekidnog anarhističkog ustanka stalni rat protiv dominacije, kako se isti povezuje s raznim izvorima društvenih ili političkih borbi koje povremeno izbijaju? Uzimajući u obzir da je svaka takva borba djelomična, trebamo li mi ostati samo gledatelji, zatvoreni u kristalni dvorac ideološke čistoće?

Odgovore koje na ta pitanja daje svaki pojedinac ili grupa su jasno njihova vlastita, ne temelje se na nikakvoj fatalnoj dogmi ili jedinstvenom receptu. Stoga, izrazit ćemo naš vlastiti stav. Karakterizacija takve mobilizacije kao „posrednih borbi” daje ima jednu posebnost; definira ih kao dijelove jednog strateškog mozaika, što je rezultat logike koja ih poima kao korake prema uništenju Države i Kapitala, prema Revoluciji itd. Za nas nije pitanje da li jedna mobilizacija nosi ili ne iskazani cilj „finalne pobjede” protiv jednog potpornja dominacije, pošto bi nešto takvo bilo nerealno. Ono što je bitno je da li je njena svrha postaviti zahtjeve dominaciji u cilju poboljšanja neke od njenih izraza, ili nije. Da navedemo odgovarajući primjer, u jednoj mobilizaciji protiv izgradnje aerodroma ili brzog vlaka netko može stvoriti kontekst putem kojeg će tražiti od određene državne institucije da poništi projekt. No, može ciljati i na sabotažu izgradnje kroz polimorfno anarhističko djelovanje, bez da ima ikakve veze s institucijama i bez da njegova djela budu, sama po sebi, omeđena, nego da se parcijalna borba u svrhu, u ovom slučaju anticivilizacijske kritike, integrira u sveopću anarhističku borbu do potpunog uništenja postojećeg.

Pokušavajući dublju analizu, primjećujemo da mobilizacije koje mi opisujemo variraju kako u sadržaju tako i uvjetima u kojima se odvijaju, a tako i u posebnim ciljevima. Temeljita analiza svakog pojedinog slučaja dozvoljava nam, primarno, da zabilježimo njegove karakteristike, te stoga da shvatimo da li postoje mogućnosti sudjelovanja ili intervencije. Da budemo konkretniji, u mobilizaciji gdje specifični ciljevi ne drže korak s našim stavovima o borbi, imamo mogućnost da interveniramo neovisno i s našim vlastitim karakteristikama, ciljajući na širenje anarhističke teorije i anarhističke ustaničke prakse, bez obzira na postojeći sadržaj ili čak protiv njega. U mobilizacijama gdje je djelomični cilj šansa za utjelovljenje naše teorije, prakse i cjelokupnih imperativa, posjedujemo sposobnost sudjelovanja, uvijek autonomno i s našim karakteristikama, stremeći ka ostvarenju cilja s anarhističke, ustaničke perspektive. Važno je napomenuti ovdje da u takvim slučajevima ne smijemo zapasti u specifični cilj do nivoa kada postaje sam sebi svrha ili djelomična aktivnost, odvojena od holističke prirode anarhističke borbe. Na kraju, ako u mobilizaciji nema prostora ni za intervenciju ni za sudjelovanje, onda nemamo razloga da se time zamaramo.

Za nas te procedure nisu koraci na putu prema Revoluciji, radije snimak neprekidnog ustaničkog rata, kroz koji stječemo iskustva, drugove, razvijamo naše analize dalje i dublje, i crpimo radost ustanka kroz samoostvarenje. S tog aspekta, stoga, takozvane posredne borbe nisu dio revolucionarnog strateškog mozaika, niti polje na kojem sudjelujemo u svrhu preusmjerenja masovnih borbi u političke i praktičke radikalnije oblike, već šanse da se još jednom borimo na političkoj i praktičnoj razini protiv dominacije. Daleko od pojmova kao što su mirenje, reformizam i pregovori, ključno je sačuvati naša obilježja kako bi izbjegli da nas asimilira šarolika masa prosvjednika. Neprekidni anarhistički ustanak treba pronaći prolaze za interveniranje i bogaćenje u onim borbama koje omogućavaju kontekste njegovog polimorfnog razvoja, jačanja i razvoja.

Anarhistička Grupa „Simfonija Kaosa”

Izvor: InterArma