Anarhistička grupa „Simfonija Kaosa” [Grčka]

Nužni dodatak svakoj borbi je njena procjena nakon završetka. Djela njenih subjekata, pitanja, nedostaci i problematike na koje se naišlo, stvoreni odnosi i razvijene percepcije bilo bi dobro da postanu teme razmatranja, u cilju unapređenja naših sveukupnih stavova protiv postojećeg, izvlačeći korisne zaključke i vršeći autokritiku. Ovaj tekst nije ni u kom pogledu sveukupna ocjena date borbe. Nemamo namjeru analizirati specifične događaje, aktivnosti, točke gledišta i ponašanja koja su se odvila unutar pokreta solidarnosti, niti generalne probleme i patologije anarhističke sredine. Pored toga, svaka rasprava o specifičnim borbama i pokreta tiče se njihovih sudionika i onih koji namjeravaju nastaviti borbu pod uvjetima tih pokreta. Nakon tako dugih i brojnih aktivnosti i praktične borbe, sposobni smo izraziti naše mišljenje o širokom spektru pitanja kao što su „posredne borbe”, štrajk glađu kao sredstvo borbe, odnosi između zatvorenih anarhista i njihovih solidarnih, odnos između anarhista i projekata s političkim zahtjevima i još mnogo toga. Dakle, koristeći šansu, zauzet ćemo stav o onome što mislimo da je najvažnije, nastojeći podijeliti naše brige i naše zaključke.
Štrajk glađu kao sredstvo borbe

Štrajk glađu je sredstvo koje su anarhistički, politički i kriminalni zatvorenici u Grčkoj koristili desetljećima, relativno često. Učestalost povlači za sobom automatsko izražavanje podrške, solidarnosti i sudjelovanja u odgovarajućim pokretima, nešto što, međutim, ne ide u korist anarhističke kritike, ne samo u vezi pojedinačnih slučajeva, nego i samih sredstava.
Kada se odvija u uvjetima zatočeništva, štrajk glađu je u stvari jedan od najtežih sredstava borbe koje zatvorenik države ima na svom raspolaganju. No, štrajkaš priznaje neprijatelja kao „partnera za pregovore” i postavlja zahtjeve u jednom procesu ucjenjivanja humanitarne maske države, te stoga sredstvo kao takvo ne posjeduje agresivnu karakteristiku anarhističke borbe. Pasivna priroda, utemeljena na karakteru zahtjeva, štrajka glađu je realnost na koju mi gledamo kritički, ali uvijek u odnosu na posebne materijalne uslove nepovoljnog polja zatvora. Ne možemo ga zato usporediti sa sredstvima borbe izvan zidova. Ali posjeduje ipak jednu posebnu karakteristiku koja se uvijek mora uzimati u obzir; on je po definiciji auto-destruktivan u smislu biološke štete i obično vodi u trajne zdravstvene probleme. Što ne znači da borba posjeduje rizik koji se mora izbjeći pod svakom cijenu, na temelju jedinog kriterija preživljavanja. No, znači pažljiv odabir borbi i njihove odgovarajuće organizacije, a zasigurno ne olakšati istrebljenje koje nam neprijatelj priređuje.
U tom slučaju nije mudro za štrajkaše glađu i njihove solidarne obaviti subjekt u idealizam, niti pojmiti taj izbor kao samoodricanje i smatrati anarhističkog borca osobom koja se žrtvuje za neki viši Razlog, ili pak oportunistički zanemariti, ili iz frustracije, birokraciju pravosudno-zatvorskog sistema, vodeći u slijepu ulicu ili u „poraz” iz de facto poraženog položaja zatvorenika. Osobni izbori anarhista trebaju se, po nama, temeljiti na njihovoj odluci da žive u stalnom i višerazinskom ratu s dominacijom. A ta se odluka donosi zato jer njen subjekt shvaća da je umjetni „život”, posredstvom vlasti, robe i spektakla, u današnjoj društvenoj pustinji, lažan i okovan. Dakle, radi se o odluci da se živi, a ne o žrtvovanju i smrti. Ukratko, mi smatramo da ekstremna sredstva borbe se ne mogu koristiti kao paspartu, nepažljivo odabrana i korištena na neorganiziran i beskoristan način, bez uzimanja u obzir društveno-politički kontekst te apsolutnost i povijesno-političku težinu sredstava, kao i zasićenje kojem su podložni takvom uporabom, vodeći, na taj način, u neefikasnost i u beznačajnost fizičke egzistencije samog štrajkaša glađu. Unatoč tomu, štrajk glađu, s postojećim problemima gore navedenim, je osobni izbor, čije elemente ne možemo uvijek poznavati i zato ga ostavljamo temperamentu, analizama, realnim mogućnostima i šansama zatvorenih anarhista, koji su ga odabrali i koji su odgovorni za komunikaciju sa solidarnim drugovima, u vezi pitanja strategije i razvoja borbe.

Preludij anarhističkog ustanka...
Anarhistička grupa „Simfonija Kaosa” je točka susreta djelovanja za drugove iz širokog spektra crne anarhije. Radi se anarhističkoj neformalnoj strukturi kojoj je cilj stvoriti stabilnu i mnogoliku intervenciju na javnim mjestima, šireći ustaničku perspektivu oko tema do kojih nam je stalo, i podržati drugove čije su riječi i ideje nama bliske.
Da bude jasan naš stav o solidarnosti, reći ćemo da smatramo pogrešnim staviti je u političke, stoga strateške, i simboličke pojmove. Za nas ona ima smisla samo kada je dio analiza i prakse anarhističke bitke, kao što je izražavaju subjekti i organičke ili dijalektičke veze koje oni razvijaju. Zato, solidarnost s progonjenim drugovima, na međunarodnoj razini (zatvorenici, bjegunci, kojima se sudi) može se odviti samo u kontekstu afiniteta teorije i prakse, a ne pod općenitim etiketama kao „anarhisti” ili „revolucionari”, što samo po sebi znači jako malo ili ništa. Istovremeno, očito je da, u svakom slučaju, podrška nije automatski refleks koji se aktivira prema potrebi, niti je uključen automatski pilot, bez obzira na poteze i ponašanje primatelja. Radi se o dinamičkom procesu, koji ispituje svaki slučaj i situaciju individualno. Također smatramo da je važno razviti konkretne odnose s onim anarhistima koji gledaju na anarhističku borbu kroz istu prizmu kao i mi, kako u Grčkoj tako i šire, s kojima postoji želja da se susretnemo na putovima pobune, kada se naši izbori dijalektično podudaraju ili međusobno djeluju.
Smatramo da u jednoj stvarnosti gdje se sustav dominacije neprestano mijenja i širi, gdje su mase, unatoč njihovom progresivnom duhovnom i materijalnom osiromašivanju, još uspavane, voljno poslušne, u iščekivanju mogućih spasioca, gdje veliki dio anarhističke sredine trči prema kolektivizaciji, alternativnim politikama ili podršci ljevice i socijal-demokratskih vlada, nužno je da izroni militantna anarhistička teorija i praksa, koja se suprotstavlja postojećem kao cjelini.