w-4-wp-485-import-1.jpg

<em>Iz anarhističkog časopisa „Molotov”, br.1, mart 2015.</em>

Ujutro 23. januara 2015. pojavili su se agenti Sigurnosno-obavještajne službe, SOA, kako bi razgovarali sa mnom u vezi moje veb stranice RadioAzione Hrvatska, i s mojim suprugom, anarhističkim drugom, talijanskim državljanom, koji uređuje, a i udomljava druge anarhističke sajtove (među kojima RadioAzione), prijeteći mu izbacivanjem iz države. Razgovor je otvoren prijetnjama upućenim mojim osobnim odnosima, kako današnjim tako i budućim, pošto oni pretpostavljaju da ih ostvarujem, i da ću ih ostvarivati, samo s anarhistima, naravno inozemnim, i upozoravaju da Hrvatska nema namjeru da postane utočište osoba koje predstavljaju problem svojim matičnim zemljama (ovo se naravno odnosi na moj odnos s drugom koji vodi anarhističku veb stranicu RadioAzione Italia). Prijetnje se naravno nisu ograničile samo na moje odnose s drugovima, već me i upozoravaju da će svaki strani državljanin koje će me u budućnosti posjetiti u Hrvatskoj, bio on anarhist ili ne, biti tretiran kao sumnjivac, da bi se zatim izgubili u uobičajenim prijetnjama u vezi mojih roditelja, moje nezaposlenosti, mogućih pretresa, hapšenja itd. Očita je njihova namjera da me uplaše izolacijom, ovdje u Hrvatskoj, daleko od mojih “talijanskih i grčkih prijatelja” (izraz koji su često koristili). A ujutro 25. januara, taman dok je stiglo izvješće hrvatskih agenata kolegama Talijanima, već su isti druga s RadioAzione Italia pratili u kvartu gdje živi dok je išao u kupovinu.

I više je nego očito da se radi o međunarodnom planu nadzora i represije.

Nakon napada u Parizu Franucska najavila drakonske anti-terorističke zakone. Europa na visokom stupnju pripravnosti: vojska na u ulicama Belgije, pojačana sigurnost u Britaniji, masovne racije u Njemačkoj. Britanski premijer Cameron najavio blokadu aplikacija za razmjenu poruka, Snapchat i WhatsApp, američka vojska priprema novu generaciju dronova za urbano ratovanje; teroristi oružje nabavljaju iz Hrvatske?

To su samo neki od naslova kojima se u posljednje vrijeme susrećemo. Teror-histerija vlada Europskom Unijom, a Hrvatska uredno slijedi naputke onih koji su je u nju uveli. Ujedinjena kontrola i represija u svrhu suzbijanja međunarodnog terorizma, pošto on kao takav kakvog nam ga predstavljaju i kojim nas zastrašuju mora postojati, budući da je za efikasniju kontrolu stanovništva nužan i unutarnji neprijatelj, jer strah od istog građane tjera u potragu za zaštitom, koju umjesto da potraže u vlastitim snagama ustupaju je (po pravilima demokracije) nekom drugom, da netko drugi zastupa njihovu zaštitu, tj. oni koji posjeduju monopol nad nasiljem i kao takvi imaju jedini pravo da ga vrše, odnosno snage reda, pravosuđe i vojska. Možda je ta teror-histerija s kojom se danas suočavamo za nas u Hrvatskoj nešto sasvim novo (više se ne radi o izgradnji nezavisne države; a u diktatorskim režimima stanovnici se na određeni način moraju plašiti države, moraju znati da ih se uhodi, i po potrebi eliminira, da postoji cenzura, politički zatvorenici, politički zatvori itd.; dok se u demokraciji građani moraju osjećati slobodnima, da mogu slobodni misliti, govoriti, izražavati se, kretati itd., a kažnjavaju se, tako tvrde, djela a ne ideje, a zatvori su institucije za preodgoj). Međutim, taj strah od terora u zapadnim europskim zemljama bio je prisutan kroz čitavu povijest demokratskih režima. Ponekad su ga oličavali anarhisti, ponekad komunisti, a ponekad i fašisti. Ili pak svi zajedno. Tada se takvim situacijama upravljalo na nešto drugačiji način, ali već su i tada bile prisutne ujedinjene politike zaštite Zapadnog bloka. Konsolidacijom EU, stvaranjem Super-Države, nacionalna sigurnost je izjednačena s europskom. A razvoj IT alata jača i olakšava kontrolu stanovništva i razmjenu podataka unutar Unije.

Primjera radi:

07.01. 2015. napad na Charlie Hebdo u Parizu.

26.01.2015. udarna vijest hrvatskih medija „U Hrvatskoj uhićen džihadist, državljanin BiH”. U stvari, osoba je uhićena još polovicom decembra, a 15.01. je izručena Austriji (u strogoj tajnosti). Ovo je prvi slučaj da ovakva vijest na ovakav način pogađa Hrvatsku.

Podrazumijeva se da neću solidarizirati s osobama koje za mene, kao anarhista, predstavljaju neprijatelja iste vrste kao što je i država (s bilo kojim oblikom političkog i ekonomskog ustrojstva). Što pak ne znači da podržavam, isto tako kao anarhist, hapšenje bilo koje osobe. Što se mene osobne tiče, idealno bi bilo da se svi oni međusobno pobiju.

Međutim, koliko je taj jedan Bosanac uhapšen u Hrvatskoj zaista bitan u ovom globalnom ratu protiv terorizma? Da li on, bez obzira na svoje fundamentalističke ideje, zaista predstavlja prijetnju poretku EU?

No, ta osoba je tek delić jednog veliko mozaika kojeg slažu europske zemlje (uz SAD i njihove saveznike). Ovim slučajem putem Austrije, i Hrvatske koja izvršava njihove naloge – da bi nam na kraju predstavili sliku o islamskom terorizmu, koji bi nas trebao uplašiti da potražimo spas pod skutima istih onih koji nas nadziru, izrabljuju, guše... Ono što iz medija moramo doznati je da i u Hrvatskoj također postoji teroristička opasnost, da je Hrvatska također uključena u borbu protiv terorizma, te da moramo živjeti istovremeno u strahu od mogućih terorističkih napada i u miru jer ionako nas „naša” država, uz potporu međunarodnih snaga (EU i NATO) štiti od njih.

Ovo je bilo, kao što sam rekla, primjera radi, ali slične se priče stvaraju o anarhistima u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj itd.

Ne želim, podrazumijeva se, povlačiti paralele između anarhista i grupa/pojedinaca koji su izravni neprijatelji anarhista, kao što je to i država, pošto se bore samo za jedan drugačiji oblik iste. No, uprava se ta ista država (koje god ona boje, uređenja bila), u svrhu zaštite svog opstanka, dakle Kapitala (bez obzira na oblik tržišta), služi terorom, ma iz kakvih sredina navodne prijetnje potjecale. Boja neprijatelja ovisi o političko-ekonomskom obliku Države/Kapitala, no u svim njenim oblicima samo jedan neprijatelj ostaje isti, jedini koji se bori za totalnu destrukciju postojećeg i potpunu slobodu čovjeka i svih drugih bića, anarhist.

Nedavno je poljski anarhistička veb stranica Grecja w ogniu objavila službeni „Izvještaj između nasilnih ekstremizama iz Središnje Europe i Grčke”, u kojem se uz anarhiste analizira i ekstremizam ekstremne desnice i islamista (na što su me podsjetili i agenti SOA-e, da se oni bave i takvim ekstremizmima). Naravno, o vječnom šurovanju vlada/Kapitala s ekstremnom desnicom i s islamskim fundamentalizmom ni riječi. Ali se zato navodi kada su i koji anarhisti posjetili Grčku, Češku, Poljsku, tko je objavio izjave grčkih anarhističkih grupa (među kojima i anarhističke gerilske grupe Zavjera Vatrenih Ćelija) i „njihovih saveznika” (talijanske Ćelije Nicola i Alfredo/Neformalna Anarhistička Federacija) te utjecaji grčkih i talijanskih anarhista na Središnju i Istočnu Europu.

No, što vlasti i njihovi izvršioci uopće podrazumijevaju pod ekstremizmom? Po službenim veb stranicama SOA-e (kao i u drugim državama), termin ekstremizam uobičajeno se koristi kako bi se opisale aktivnosti, ponašanja, pogledi i ideologije koje su protivne demokraciji, odnosno demokratskom poretku ili se zalažu za nasilno rušenje legalno izabrane vlasti. I zato se moraju „prikupljati i analizirati podaci o aktivnostima radikalnih skupina u pojedinim zemljama regije, u sklopu borbe protiv terorizma na globalnoj razini”, i suprotstaviti se terorizmu „međunarodno usmjerenim i aktivnim pristupom koji ne poznaje pravnih zapreka u vidu striktnih teritorijalnih razgraničenja između vanjskih i unutarnjih službi”, po standardima NATO-a i EU. Isto kao što je prije 30 godina socijalistički režim bio najbolji mogući, tako je i danas demokracija. Bez pogovora. I u tim se okvirima odigravaju sva prava i „slobode” demokracije (kao i svakog drugog oblika vlasti).

Prepuštam čitatelju na razmatranje što podrazumijevaju pod širokim pojmovima „aktivnosti, ponašanja, pogledi”, „radikalne skupine” i nepostojanje „ striktnih teritorijalnih razgraničenja između vanjskih i unutarnjih službi”.

Budući da izlazim iz navedenih okvira i meni su agenti SOA-e dali do znanja da su upoznati s mojim prijevodima (na hrvatski) djela talijanskog anarhista Alfreda M. Bonanna, putem kojih su u Hrvatsku uvedene ideje ustaničkog anarhizma (tekstovi su objavljeni na veb stranici Anarhistička Biblioteka). Također, izrazili su zabrinutost i u vezi mojeg prijevoda izjave pred sudom talijanskog anarhista Alfreda Cospita (osuđen na 10 godina zatvora zbog ranjavanja izvršnog direktora nuklearnog poduzeća „Ansaldo Nucleare), „Iz trbuha Levijatana”, koji je isto objavljen na Anarhističkoj Biblioteci, u vidu brošure (zajedno s izjavom Nicola Gaia, optužen za isti slučaj na 9 godina) koja je naslovljena „Napad na nuklearnu energiju”. Ono što u navedenom tekstu izaziva brige je spominjanje nuklearne elektrane Krško, koja se nalazi na slovenskoj-hrvatskoj granici (u Sloveniji), nedaleko od Zagreba (Hrvatska je, „u svrhu sprječavanja širenja oružja za masovno uništenje”, članica Nuclear Suplliers Group, grupe opskrbljivača, odnosno izvoznika nuklearnih tehnologija; vrlo kontradiktorno). A tu su se nadovezali i na moju suradnju s talijanskim Anarhističkim Crnim Križom (CroceNera) i na moje aktivnosti solidarnosti i potpore mojim “talijanskim i grčkim prijateljima” u zatvoru. Što se tiče mojeg veb stranice, RadioAzione Hrvatska, ona je naravno u cijelosti “problematična”, moji prijevodi izjava Neformalne Anarhističke Federacije (FAI) i drugih anarhističkih grupa o preuzimanju odgovornosti, tekstova i pisama drugova itd. Spomenut je i Anarhistički Sajam Knjiga u Zagrebu, na kojemu smo moj suprug/drug i ja 2013. predstavili represivnu operaciju protiv anarhista u Italiji, nazvanu „Odlučnost” (kada su, između ostalih, uhapšeni i drugovi koji su vodili talijanski anarhističku veb stranicu kontrainformacije Culmine) i slučaj Adinolfi.

Ako izostavim prijetnje (o izbacivanju mojeg supruga iz Hrvatske, o ograničavanju veza, kako sadašnjih i budućih, kako prijateljskih tako i ljubavnih, s inozemnim drugovima, „pošto Hrvatska ne želi postati utočište osoba koje predstavljaju problem u svojim matičnim zemljama”, o tretiranju kao sumnjivaca svih osoba koje će me ubuduće posjetiti itd.), izgledalo je kao da su došli ispitati mogućnost stvaranja jedne italo-hrvatsko-grčke anarhističke “Ćelije” (???) u Hrvatskoj.

I više je nego očigledno da njihove u kolege u drugim zemljama (nadasve u Italiji) prate i pokušavaju izgraditi (što i nije nešto novo) jedan “međunarodni terorizam” na famoznoj italo-grčkoj liniji, te da su stoga u potrazi za karikama koje im nedostaju. Nadasve u ovom periodu “teror-histerije” diljem Europe.

Istog se dana pojavila vijest u štampi da će Hrvatska (članica EU, ali ne i Schengen zone), kao posljedica novih mjera u borbi protiv terorizma u EU, uvesti strože kontrole na granicama RH sa Slovenijom i BiH, kako bi „lakše otkrili potencijalne teroriste kojima sloboda kretanja omogućava jednostavnije djelovanje unutar Unije” (pošto je ta „sloboda kretanja”, ne zavaravajmo se, uvedena samo zbog bržeg protoka robe na tržištu, a kada kažem „robe” mislim i na čovjeka, ali samo u ulozi „radne snage”, pošto tržište pretvara svaki sastavni dio ovog planeta u objekt), pod izlikom da BiH i Kosovo predstavljaju opasna područja za terorizam. A razmatra se i, kažu, mogućnost sistematske kontrole pasoša i ličnih karata pri ulasku u države Schengena, uključujući i državljane EU, kako bi se podaci svih putnika pohranjivali u europsku bazu podataka, i bili u trenu na raspolaganju svim policijama EU. Zato se valjda Hrvatska i može pohvaliti da brojem policajaca po stanovniku stoji uz rame Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu. A ulaskom u Uniju požurili su i nabaviti novu opremu i oružje za specijalnu i interventnu policiju, za „suzbijanje građanskog neposluha i nereda” (usudila bih se reći da već i same ove riječi odražavaju jedan vrlo paternalistički odnos države prema svojim stanovnicima; pa su i meni agenti SOA-e u više navrata rekli „Vi ste naša”, kako bih se valjda mogla pouzdati u tu očevsku zaštitu koja će me istovremeno odgojiti da krenem pravim putem; ili kako bih ja to narodnom izrekom dočarala „tko će koga ako ne svoj svoga”), pošto i to ulazi u program EU, s obzirom na brojne prosvjede koji posljednjih godina bukte Europom.

Valjda i zato posljednjih godina možemo vidjeti kako inozemni policajci u zajedničkim ophodnjama s hrvatskim kolegama „ostvaraju izravan kontakt s državljanima zemalja koji inače borave kao turisti”, ne bi li se ovi osjećali sigurnima sa svojim policajcima (koji ih prate i na ljetovanje) u sigurnoj policijskoj državi kao što je Hrvatska (zato nemojte se iznenaditi kad u Herceg Novom i u Budvi susretne hrvatske policajce; ili barem izaberite drugu metu za vaš ljetni izlet). A kako bi se i mi domaći osjećali sigurnima u posljednje je vrijeme pojačana prisutnost policije u gradovima i izvan njih (tzv. kontrola prometa), nasumično (?) legitimiranje prolaznika, neprekidne noćne ophodnje, kontakt-policajci u svakom kvartu, nabavljena nova policijska vozila (vodeni topovi, helikopteri, Hummer, mobilni policijski stožeri, mobilni uredi za upravne poslove, oklopna vozila itd.) Istovremeno je u porastu i broj privatnih zaštitarskih tvrtki. Tako da se zaista više nemamo čega plašiti, osim valjda od samih sebe, dok se ne pojavi vanjski i/ili unutarnji neprijatelj, koji će čitav taj sustav represivnog sistema opravdati.

A zarad efikasnijeg djelovanja, Specijalna policija je izdvojena iz sustava policijskih uprava, dok interventna policija provodi deložacije, kako bi zaštitila interese banaka, i prekida štrajkova, kako bi zaštitila interese poduzeća i tzv. investicije.

I tako ćemo svi mi zajedno, domaći i turisti, u sigurnoj zemlji Hrvatskoj, ubrzo moći gledati kako nam na Jadranu niču „sigurne” naftne platforme.

Od deset dozvola za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na Jadranu (29 istražnih polja) koje je vlada dodijelila u januaru ove godine, većina njih je dodijeljena konzorciju kojeg čine američki Marathon Oil i austrijski OMV, a jedna konzorciju ENI i MedOilGas. Marathon Oil je jedan od najvećih zagađivača zraka u SAD-u. U roku od sedam godina je prijavio (a tek ona neprijavljena!) 60 incidenata povezanih s curenjem nafte. A ni OMV-u takve nezgode nisu nepoznate. Talijanski ENI je pak po učestalosti izlijeva nafte u Nigeriji uspjela nadmašiti po istome poznati Shell. U manje godinu dana bilo je samo prijavljenih 470 izlijeva nafte, za što ENI krivi sabotaže lokalnog stanovništva. Izljevi se događaju na području delte rijeke Niger te truju podzemne vode, koja je i temelj za život poljoprivrednog stanovništva, koje od nafte nema nikakve koristi, a trpi samo štete. Britanski MedOilGas (koja se natječe i za istraživanje podmorja Crne Gore; zaista ćemo morati odustati od ljetovanja i u Crnoj Gori) na talijanskoj strani Jadrana već godinama izaziva negodovanje stanovništva, ribara i aktivista (na prosvjedima u Pescari, protiv izgradnje platforme, okupilo se trideset tisuća ljudi (u Italiji su aktivnosti istraživanje i eksploatacije ugljikovodika oslobođene plaćanja poreza i snažno subvecionirane, plus potpore Međunarodnog Monetarnog Fonda; u Hrvatskoj novčana naknada za dobivene količine ugljikovodika iznosi 10% od tržišne vrijednosti istih). Nadodajmo i da se prilikom bušenja morskog dna koriste visoko toksične supstance, čiji je sastav poslovna tajna naftnih kompanija („patentirani proizvod”), da se za vrijeme eksploatacije vadi i voda prirodnog porijekla, da je životni vijek bušotine relativno kratak, a postavljanje i skidanje platformi dovodi do stvaranja depresija na morskom dnu što dovodi do urušavanja visoke obale (kao što je u Hrvatskoj), da cijevi u bušotini s vremenom popuštaju, ali zbog njihove dubine teško je identificirati napukline...

Pretpostavljam da bi se napad na podružnice tih naftnih kompanija i njihovih platformi smatrao nasilnim ekstremizmom i terorizmom, i direktnim napadom na matične države tih kompanija.

Da se vratim na prethodnu temu, u program EU ulazi i izgradnja čitavog jednog grada (6km2) u Njemačkoj koji će služiti kako vojsci, tako i policiji (koja će se u budućnosti sve više militarizirati), svih članica EU za uvježbavanje taktika urbanog rata protiv svojih vlastitih stanovnika, na ulicama i u domovima. Grad je opremljen kanalizacijom, podzemnom željeznicom, električnom i hidro-centralom, industrijskom zonom, diplomatskom četvrti, siromašnom četvrti, shopping-centrom, sportskim igralištem, zelenom površinom i džamijom, koja se po potrebi pretvara u crkvu. Već se duže vrijeme osnivaju specijalne vojne i policijske jedinice za međunarodnu intervenciju protiv svakog oblika pobune. Primera radi, nakon nemira u BiH 1998. (pod upravom UN-a), SAD nalažu talijanskim karabinjerima osnivanje žandarske međunarodne postrojbe za „održavanje javnog reda”, tj. hibridne jedinice s vojnim i policijskim ovlastima opremljene kako teškim tako i „ne-smrtonosnim” oružjem koja može djelovati i pod vojnim i pod civilnim zapovjedništvom. Nakon krvave represije prosvjeda protiv G8 u Genovi 2001., tadašnji njemački ministar vanjskih poslova zatražio je osnivanje međunarodne policije, pojačane suradnjom između europskih policija i nadasve specijalnih europskih jedinica za „održavanje javnog reda”. Članak 222. Lisabonskog ugovora EU kaže da „države članice zajednički djeluju u duhu solidarnosti kad je država članica meta terorističkog napada, žrtva prirodne nepogode ili nesreće izazvane ljudskim djelovanjem”, te da „Unija pokreće sve instrumente kojima raspolaže, uključujući i vojna sredstva koja su joj na raspolaganje stavile države članice”. Vrlo široki pojmovi, u koje možemo vrlo lako ubrojiti štrajkove i prosvjede. Već 2004. Italija, Francuska, Španjolska, Portugal i Nizozemska osnivaju Eurogendfor (Europske žandarmerijske snage), kojima se kasnije pridružuje i Rumunjska. Čak i turska policija ima status promatrača. Do sada je korištena „samo” u BiH, Afganistanu, Haitijima i Srednjeafričkoj Republici, ali tko kaže da već sutra, kada budu to smatrali shodnim, neće djelovati i unutar EU? Recimo, između 2010. i 2013. samo je njemačka federalna policija izvršila 73 uvježbavanja sa snagama reda iz drugih zemalja, uključujući i situacije kao što su okupiranje i pretresi domova i prosvjedi.

U takvom ozračju straha, kontrole i represije izvode se redovite operacije protiv anarhista u brojnim zemljama EU, koordinirane između članica. Treba napomenuti da je među članicama na snazi Europski uhidbeni nalog, a nadležna pravosudna tijela tih zemalja mogu te naloge razmjenjivati direktno putem Europske pravosudne mreže. Ukoliko nije poznato gdje se tražena osoba nalazi, nadležna pravosudna tijela mogu naložiti policiji da raspiše potragu u Schengenskom informacijskom sustavu (SIS: zajednička informatička arhiva podataka svih policija zemlja članica, u koju nas arhiviraju i skeniranjem dokumenata prilikom granične kontrole). A kako bi i najmlađa članica EU efikasno izvršavala naredbe Super-Države u zaštiti Velikog Kapitala financira se stotinama milijuna eura (naravno iz džepova tih istih poreznih obveznika protiv kojih osniva specijalne jedinice) po Ugovoru o funkcioniranju EU i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (!), po Fondu za unutarnju sigurnost, tj. za vanjske granice i vize, te za policijsku suradnju, sprečavanje i suzbijanje kriminala i upravljanje kriznim situacijama, po Fondu za upravljanje migracijama.

Navedimo još i sledeće:

22.01. Francuski premijer iznio prijedlog novog zakona (po uzoru na američki Patriot Act nakon 11. septembra) o sigurnosti: otvaranje novih radnih mjesta unutar vojske i obavještajnih agencija, mobilizacija dodatnih tisuća vojnika i policajaca, državni nadzor interneta i društvenih medija, uspostava baze zrakoplovnih putnika, ovlasti obavještajnoj agenciji za ubacivanje geolokatora u vozila i elektronsku opremu, postavljanje prislušnih uređaja u domove, pregledavanje razgovora i dokumenata, direktni pristup računalima sumnjivih osoba (štogod to značilo).

28.01. na dnevnom redu jednodnevne plenarne sjednice zastupnika Europskog parlamenta su i antiterorističke mjere (sistem PNR-Passenger Name Record, prevencija radikalizacije, poboljšanje razmjena informacija).

15.02. prisega i inauguracija nove hrvatske predsjednice (koja je izrazila želju čak i za prisustvom garde) za koju će bivši ravnatelj SOA-e obavljati funkciju savjetnika za nacionalnu sigurnost (trenutačno na dužnosti generalnog konzula u Los Angelesu, gdje je stigao nakon upletenosti u aferu odavanja informacija kriminalnom miljeu; usput, predsjednik stranke nove predsjednice je također bivši ravnatelj SOA-e).

18.02. globalni samit o borbi protiv nasilnog ekstremizma u Washingtonu.

Zatim, možemo pretpostaviti, uslijedit će još jedan val represije (premda je ona svakodnevno prisutna), hapšenja anarhista-terorista, fizička i psihička maltretiranja u policijskim stanicama, zastrašujući naslovi u štampi, iznošenje privatnog života i razvlačenja njihovih slika po medijima, ispitivanja članova obitelji, prijatelja, znanaca, susjeda, godinu dana i više istražnog zatvora (budući da se radi o toliko opasnim osobama da moraju biti iza rešetaka tokom istrage), cenzura i ograničenje dopisivanja i komunikacije s vanjskim svijetom, izolacije, specijalni zatvori, specijalne sudnice, specijalni zakoni, specijalne presude... A ako optužbe nakon godinu dana i više istražnog zatvora bude odbačene, nakon otpuštanja slijede mjere ograničenja (kao npr. svakodnevno javljanje u policijsku stanicu) i sve što za sobom povlači povratak u život iz zatvora u društvo-zatvor. Možda će u međuvremenu neki projekti, neke veze biti prekinute, što je i cilj represije. Zato je anarhistička solidarnost bitan faktor anarhističke aktivnosti, borbe. Da ona bude neprekidna, da ne ustuknemo pred snagama reda i pravosuđa, da nastavimo pobjedonosno, visoko uzdignute glave, da nastavimo projekte zbog kojih su naši drugovi uhićeni, osuđeni, da ne dozvolimo izolaciju, kako izvan zatvora tako i s drugovima u zatvoru, da nastavimo dodavati benzin na vatru i da zapalimo nove, da ne dozvolimo razdvajanje teorije od prakse, ideja od djela, nasilja od nenasilja. Dok nas teroriziraju siromaštvom, represijom, policijskom državom, izrabljivanjem. Potaknimo i raspirimo konflikt.

„Već nam je jasno da su u ime ‘sigurnosti građana’ izgrađene umjetne prijetnje društvu, kako bi posjedovali politički alibi da počine najveće državne zločine, uvodeći sve više kontrole i nadzora, i pooštrili antiterorističke zakone. I sve to u cilju da omoguće povlaštenim stanovnicima razvijenih zemalja, koji su osvojili tu prestižnu titulu, da se osjećaju sigurnima, dok njihovi državnici zaštitnici intenzivno i indiferentno siju smrt oko njih. Zato zamišljam konfliktne situacije u urbanim sredinama, u kojima svakodnevno buntovnici razrađuju planove napada i kreiraju asimetričnu prijetnju koja će slomiti jedinstvo društva i političku stabilnost, te sijati nesigurnost u reproduktivnim središtima kapitalizma. Regularan protok robe neće više biti uobičajena stvar, a predstavnici represije živjet će u strahu. Nemamo što čekati, zato organizirajmo se i napadnimo društvo kapitalizma; revolucionarna djela stvaraju objektivne uvjete, zato umnožimo ih.”

(Nikos Romanos, „Liberating Journey of Attack”, Avalanche #3)

Erika