Tekstovi

„Anarhistički zatvorenici nisu sami” i „ako dirnu jednog od nas, dirnuli su sve nas” su parole koje su još jednom zaživjele u svakidašnjom anarhističkom djelovanju prije, tokom i nakon suđenja protiv nas. Uzvici prezira prema vlastima koji prodiru kroz policijsku kontrolu i zidove do onih kojima se sudi očito dovode do bijesa suce i pravosudne službenike, kao što je bilo vidljivo na njihovim licima, i kao što su izmamili osmijehe na naša. Prisustvo u sudnici nama dragih poznatih i nepoznatih osoba ispunilo nas je ponosom i radošću, sprečavajući da nas zaplaše optužbe i zahtjevi tužitelja.
Ne mogu nas zaustaviti. Djela solidarnosti i negacije postojećeg koja su se proširila različitim zemljama su još jedan dokaz činjenice da smo svugdje, da za nas granice ne postoje i da je solidarnost neodvojiva od naših djela. Drugovi koji su odabrali i nastavljaju odabirati sukob, koristeći priliku u nastojanju da realiziraju svoje živote, odražavaju svoje želje, instinkte i strasti, kao i da dokrajče moć u svim svojim oblicima i svugdje, koji se ne zadovoljavaju praznim i samodopadnim riječima ustraju i izlažu se kroz djela aktivne solidarnosti: moja ljubav i poštovanje svima njima. Njihov prezir i hrabrost daju mi ogromnu snagu. Pokušavajući učiniti ono što se kaže i u ono što se vjeruje, pretvarajući riječi i ideje u djela, započinje se vraćati kontrola nad vlastitim životom. Prestajemo biti gledatelji i postajemo protagonisti u želji da preuzmemo uzde naših života odlučujući autonomno o prioritetima, ritmu, vremenu i projektima. Preuzimajući inicijativu postavljamo se napadački, bez da čekamo da se stvari dogode ili pozive pokreta koji nemaju nikakve veze s nama koji se odlučujemo na našu vlastitu borbu. Imamo bogatu povijest, snažne ideje i mnogo mašte da se nastavimo obnavljati. Kada nam to postane način života, prihvatimo i zatvor i posljedice našeg izbora sukoba.
...

Zaista ne želimo stati u čvrstu obranu svake duše koja se postavi kao neprijatelj naspram države i svakom obliku vladanja (nad čovjekom, životinjama i prirodom). Smatramo da – a s time se slažu i brojni anarhistički i ostali zatvorenici – ne mogu svi biti drugovi i da se ne može sa svima razviti odnos.
Konkretnije, želimo potaknuti raspravu o grupama direktne akcije koje odbacuju anarhiju kao politički cilj i kao svakodnevnu borbu. Radi se o takozvanim eko-ekstremistima koji neumoljivo uzvikuju „smrt anarhiji”, odbacujući vlastito podrijetlo i formiranje, ideju koja ih je hranila kroz bratski odnos s borcima današnje i prošle urbane gerile, da bi kasnije prešli na naglašavanje određenih aspekata koji su uvijek bilo dio anarhističke sredine i njene borbe za oslobođenje čovjeka, naše braće životinja i zemlje.
Daleko od stalne tenzinje koju želimo održati mi koji želimo i borimo se za život anarhije, jedna određena struja koja se smatra eko-ekstremističkom baca u koš slobodarski ideal koji se očituje kroz ustaničku borbu.
Jedna mala grupa, vezana za određeni imaginarij „simboličkih” naroda te za glazbene/alternativne i sveučilišne sredine (odbacuju fakultet koji ipak pohađaju... i studiraju ono što toliko mrze), mrzi ljudsku životinju i zato svugdje vidi neprijatelja.
U toj „divljoj magli”, prouzročenoj vlastitom samodopadnošću i mesijanstvom, svrstavaju među svoje neprijatelje i posljednjeg radnika, žrtvu ovog usranog izrabljivačkog sistema. Trabunjaju o ubijanju radnika, zemljoradnika ili bilo koje druge osobe koju, budimo iskreni, rasprava naših srodnih tokom godina nije smatrala vrijednim sugovornicima. Mada smo suučesnici, neprijatelj je netko drugi, i bilo kojem anahistu, slobodaru, pankeru ili nihilistu je to sasvim jasno. No, eko-ekstremistima baš i nije, u pokušaju da budu avangarda, a čak i u trendu.
...

(Za žalbeno ročište 20. aprila)
„Udaljenost koja razdvaja slobodu od ropstva... je jasna...”
20. april, zatvor Korydallos, Žalbeno ročište protiv Zavjere Vatrenih Ćelija
Sudi nam se za eksplozivnu napravu pronađenu u domu u Halandriju (slučaj „Halandri”), za postavljanje bombe u stan bivšeg ministra unutrašnjih poslova P. Hinofotisa (radio je u vojsci u doba vojne diktature), u stan bivšeg zastupnika i današnjeg predsjednika Grčke banke, L. Katselija te za postavljanje bombe u ministarstvo Makedonije-Trakije, na dan Međunarodnog sajma u Solunu.
Optuženi smo i za slanje paketa-bombi ambasadama, međunarodnim policijskim-pravosudnim institucijama (Eurojust-Europol) te kancelarki [Angeli] Merkel, (tadašnjem) premijeru Italije, medijskom mogulu Berlusconiju i rasističkom bivšem francuskom predsjedniku Sarkozyju.
Na koncu, sudi nam se i za posjedovanje oružja s otežavajućim okolnostima te za sukob s pandurima u Pefkiju.
Sve to su samo neki fotogrami iz djelovanja Zavjere Vatrenih Ćelija. Mi smo otvoreno preuzeli odgovornost i stali u obranu svih naših djela, pošto smo uvjereni da se svijet ne može doseći ni molitvama ni kletvama.
Na ovom suđenju, 20. aprila, ne sudi se samo članovima Zavjere Vatrenih Ćelija i drugim anarhistima za druge slučajeve, NEGO urbanoj gerili općenito.
U biti, sudi se odabiru oružane borbe protiv ubojitog stroja moći.
Danas, svatko tko ne shvaća nužnost oružanog anarhističkog djelovanja protiv tiranina naših života ili je krajnje naivan ili je pandur.
Svi oni koji se kockaju našim životima na burzama, u središnjim bankama, na međunarodnim susretima moćnika neće odustati od svojih službi i od svojeg blagostanja samo zato što smo ih pristojno zamolili... Jedini jezik koji oni razumiju je strah.
Naši glasovi i naše ideje postaju snažniji kada dolaze iz cijevi pištolja...
...

Suđenja anarhističkim zatvorenicima koji su odabrali da svoje ideje i vrijednosti pretvore u nasilni oblik, koji su odabrali da se udruže s vatrom, eksplozivima i mecima protiv Moći, su samo još jedan stupanj rata između Anarhističke Pobune i svijeta Suverenosti. Zato, pri kraju jednog takvog suđenja, trećeg po redu s kojim sam suočen zbog mojeg djelovanja kao član anarhističke grupe direktne akcije Zavjera Vatrenih Ćelija, osjećam potrebu da se moje riječi ponovno sretnu sa svakim anarhističkim drugom izvan zidova.
Od septembra 2009., kada sam skočio u protuzakonitu slobodu dok su me gonili, i odabrao da nastavim anarhističko djelovanje sudjelujući u Zavjeri Vatrenih Ćelija pa sve do sada, proteklo je šest godina. Šest godina, od kojih sam pet trčao kroz betonsko vrijeme i prostor, i gušeću stvarnost zatočeništva. Oko 1825 dana prohodao sam beskrajne kilometre u krugovima ispod komadića neba izrezanim bodljikavom žicom. Oko 1825 dana zaključan prije zalaska sunca.
Pet godina daleko od lutanja divljim ulicama anarhističkog djelovanja, daleko od tih predivnih trenutaka kada napad poremeti redovitost. Pet godina u kojima se pojava drugova, prijatelja i voljenih odražava na staklima predodređenog vremena posjeta i dana, upotpunjujući mozaik izblijeđenih portreta tako mnogo osoba koje posjeduju živući razlog da prijeđu prag zatvora nadajući se u "jednog dana ponovno zajedno".
Da, u ovih pet godina nije bilo ni jednog jedinog trenutka kada sam se osvrnuo na prošlost sumnjajući da li je vrijedilo truda. Zato jer vrijednost i ljepota anarhističke pobune se ne može zamijeniti hladnom matematikom sudskih presuda.
...

U četvrtak 5. novembra zatražilu su moje izvinjenje na suđenju koji se već 2 i po godine vodi protiv Zavjere Vatrenih Ćelija. Sudi se za 250 napada na organizacije.
U sudnici unutar zatvora, ispunjenoj sucima, kamerama, pandurima, tajnom policijom, antiterorističkom policijom, i uz prisustvo nekoliko članova obitelji i čak nekoliko prijatelja i drugova, oni sude djelima Zavjere Vatrenih Ćelija.
Ali kako strpati u prostoriju od nekoliko kvadratnih metara naša djela koja su pokušala izazvati mudru i poslušnu povijest našeg doba...
Djelo koje je prekinulo vječni san mirnog "miroljubivog" naroda na nekoliko noći, uznemirilo eksplozijom porobljene tišine metropole i našim izjavama odbilo pravila života gdje je nasilje gospodara uvijek prisutno, a mi neprekidno odsutni...
Putem naših napada željeli smo smrskati tiraniju brutalne realnosti. Namjeravali smo izokrenuti ravnotežu terora mehaničke rutine života. Pokušali smo izbrisati kompromis sa smrću uzrokovanom ropstvom plaće, tehnološke kontrole, dosade i ispraznih odnosa.
Željeli smo ratovati s "mirom" banaka, sudaca, bogatih, pandura, fašista, novinara, političara, ali i s "miroljubivim" građanima koji umjesto da traže osvetu, da se razbjesne i djeluju, sakrivaju se iza rezignacije i stare zajedno sa svojim namještajem... "Miroljubivi" i zakonima poslušni građani su najodgovorniji za sve, jer kroz svoju "mirnoću" dozvoljavaju da ružnoća vlada našim životima.
...
Čijoj će te pravdi sada suditi? Nakon što sam prošao kroz sve ceremonijalne razine pravde, tužiteljstvo-advokati-pritvor, nova gonjenja, nove optužbe, pritvori članova obitelji, svjedoka, sada traže od mene da se izvinem...
Neću im pružiti to zadovoljstvo. Ni jednu jedinu riječ neprijatelju. Odbijam da igram ulogu optuženog. Mogli su mi svezati ruke lisicama, zaključati moje godine i nebo pokriti bodljikavom žicom, nadzirati me kamerama, ali moju želja za nastavak oružane borbe gori u meni kao užareno željezo...
Jedini način da bacim krivnju na sebe bilo bi da ostanem inertan, poslušan, discipliniran, kao kućni rob koji uživa u sakatoj slobodi. Odbijam zato da se izvinem teologiji vaše pravde, koja ne trpi blasfemiju neporobljenog života. Niti ću sudjelovati u prikrivenim dijalozima među gluhima, pretvarajući se da odgovaram na svako pitanje sudaca...
Ono što ovdje pišem nije za suce...
To je za drugove, za anarhiste, za prijatelje, za buntovnike, za problematične, za memoriju borbe...
Optužen sam, uz ostale drugove Zavjere Vatrenih Ćelija i druge anarhiste, za "250 napada eksplozivom i požarom", na parlament, urede stranaka, domove ministara i tužitelja, podružnice banaka, novinarske organizacije, zatvorske zgrade, multinacionalne korporacije, vojna zdanja, crkve, policijske stanice, sudove, zaštitarske tvrtke, sigurnosne sisteme i video-nadzora, urede Zlatne Zore [neo-nacistička politička stranka], koncesionare luksuznih vozila, vladine agencije, diplomatska vozila itd.
Od prvog trenutka mog hapšenja preuzeo sam odgovornost i ponosan sam na sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija.
Preuzeti odgovornost znači Ne odustajem od oružja...
Preuzeti odgovornost znači Ne kajem se ni zbog čega...
Preuzeti odgovornost znači da strah nije pobijedio...
Preuzeti odgovornost znači da se borba nastavlja...
Izjava o preuzimanju odgovornosti je obećanje da će se zatvorena gerila vratiti na "mjesto zločina", da će on ili ona kročiti ponovno putem protuzakonite slobode.
Istovremeno je i znak suučesništva s novim drugovima da nastave s onim što je represija zaustavila. Zato što će uvijek biti ruku koje će podignuti pištolj tamo gdje je pao zatvoreniku, zato što će uvijek biti slobodnih umova i velikodušnih srca koja će nastaviti pisati drugačiju povijest ovog svijeta.
Kada odbijemo da se predamo, uz perspektive tog čina, plaše tiranine i posjednike straha.
Nakon toliko hapšenja, ispitivanja, godina zatvora, novih optužbi, teških presuda, nisu uspjeli izvući niti jedan jedini znak kajanja. Zato uzgajaju nove laži i upućuju ucjene...
Nakon što su otkrili plan bijega Zavjere Vatrenih Ćelija, izgradili su novu verziju lova na vještice, pohapsili majke, supruge, braću, osnovali nova mjesta egzila određena za karanten sačinjena od jednog kvadratnog kilometra "slobode", zabranili svaku komunikaciju mojem bratu i njegovoj partnerici, želeći izgraditi zidove potpune izolacije...
Istovremeno, zgusnuli su maglu represije šaljući jasnu poruku našim solidarnim drugovima: "Tkogod komunicira sa zatvorenicima Zavjere Vatrenih Ćelija mogao bi se također naći u susjednoj ćeliji."

Sukob s RWE u šumi Hambach postaje sve oštriji dan za danom od početka godine.
Brojni pojedinci koji se koriste različitim taktikama revno su se trudili da dovedu anarhističku prijetnju sve do rudnika.
Neki od elemenata otpora koje koriste su:
Neprekidne barikade na putovima koje koriste vozila zaštitara i strojevi, nanošenje štete krampovima i požarom na mostovima koje koriste;
Tree-speeking [zakucavanje metalnih klinaca u deblo stabala kako bi se oštetile pile nadasve u pilani, nap.prev.] i postavljanje "improviziranih zapaljivih naprava" na područja šume pod prijetnjom, te barikada, platformi i drugih zaštita dublje u šumu;
Gotovo svakidanje podmetanja požara na tehnološke naprave RWE-a, kao što su pumpe, radio-antene i električni transformatori.
Sabotaža infrastruktura za prijevoz ugljena, kao i dovođenja do kratkog spoja na električnim linijama koje teku nad prugama i podmetanje požara na električne komponente duž željeznice;
Brojni napadi kamenjem, praćkama, petardama i molotovima na privatne zaštitare rudnika, kako iz zasjede na patroliranja tako u neposrednim sukobima na kontrolnim mjestima.
Brojni napadi su izvršeni sada i zbog osvete za pokušaj ubojstva, ranjavanje i zatvaranje jednog druga, 21. januara.
Naravno, sve su to zamijetili i panduri, koji su otvoreno proglasili područje oko rudnika kao "razbojnički teritorij". Već više od tjedan dana pojačan je nadzor nad okupacijom šume, gotovo svakodnevnim nadlijetanjima helikoptera i slanjem interventnih jedinica u šumu. Došlo je i do nekoliko pokušaja identifikacije osoba koje odlaze u šumu sa željezničke stanice.
Nije ni potrebno naglasiti da nas prisustvo par blindiranih vozila s pandurima, koji se uplašeno kreću šumom, neće uplašiti. Svaki put helikopter je pozdravljen vatrometom, a jedno pandursko vozilo koje se usudilo ući nešto dublje u autonomnu zonu je uništeno, kao i vozilo poslano da ga odveze.
...

U noći 22.12. sabotirao sam 3 bankomata na širem području Edinburga. Koristio sam poliuretansku pjenu kako bih blokirao sve ulaze i izlaze. Taj se materijal najprije širi, a nakon nekog vremena se skruti. Na taj sam način napao zidove mojeg civiliziranog života.
Divljina ne živi u aveti Prirode. Jedina stvar koja postoji u nečem tako idealiziranom je otuđenje civiliziranih. Divljina ne posjeduje lice, manifestira se kroz stvaranja pukotina u sistemu. Napad ne može biti učinkovit ako se ograničimo na rigidne dvojnosti. Odvajanje Priroda - Civilizacija je također civilizirano. Neopipljiva civilizacija je čak i više pritajena nego ona materijalna. Kada se na anticivilizaciju gleda samo kao na ustanak protiv tehnologije i obranu svete Prirode, onda je to zaista površno, još samo jedan proizvod društvenog otuđenja, a ne svjestan odabir.
Ova sabotaža je ispoljavanje mizantropskih osjećaja. Usmjerena na one koji će ujutro zateći svoju normalnost zamrznutu barem na par sati i koji će osuditi počinitelja. Masa je trula i možda čak i odvratnija od onih koji danas vladaju, jer ili se žale zato što njihova avet Pravde nije zadovoljena ili su jednostavno postali automi društva. Zahvaljujući masi postoji gospodar, nema drugog načina. Zato, u tom kontekstu, onima koji su na strani ugnjetavanih ja nemam što reći. Svima drugima, kakav god njihov pristup bio, ako ih nije potrošio novi moral ili neki drugi lanci ega, imao bih mnogo za reći.
...

"Moramo poraziti neprijatelje Republike... uskratiti državljanstvo onima koji omalovažavaju francuske vrijednosti." Manuel Valls, premijer, 14. novembar 2015.

Ako treba priznati nekakvu dosljednost Francuskoj republici, onda je to dosljednost u masovnim ubojstvima. Od Državnog Terora iz 1793.-1794., iz kojeg proizlazi upravo riječ terorizam, pa do represije nad ustanicima iz 1848. i komunarima 1871.; od kolonizacije i deportacije židova, koju su omogućila prethodna registriranja, sve do masakra alžirskih prosvjednika 1961. u središtu Pariza, sve su Francuske republike velikodušno masakrirale kako bi moćnici mogli i dalje vladati i izrabljivati. Francuska država je brdo leševa na čijem vrhu stoji gadost koja je mogla opstati samo gazeći svoje prave neprijatelje, pobunjenike i revolucionare koji su se borili za svijet pravde i slobode. Kada bi uopće postojale te "francuske vrijednosti", ta bezimena glupost, onda bi to bio plakat ispunjen riječima koje traže osvetu nad buržoazijom, nad političarima, pandurima, vojnicima i popovima, koji su ih gazili kako bi potvrdili svoju moć.
...

Danas, u srijedu 1. jula 2015., RadioAzione definitivno gasi mikrofon. Nakon četiri godine radija donio sam odluku da okončam Dirette d’Azione (izravni prijenos), dok će web-site i dalje postojati, uz pokušaj da ga ažuriram na drugačiji način u odnosu na ono što je trend društvene kontrainformatike posljednjih mjeseci. Kao što sam već to bio napisao u maju, ne zanima me biti ubačen u lonac kontrainformacije „samo da bi se ispunile stranice” ili da bih olakšao pretragu na Googleu.
Ne sviđa mi se da me čak ni drugovi traže!
Nisam nikada ažurirao što nije u afinitetu, prestao sam ažurirati sve ono što se pokazalo da nije u afinitetu, i ne zanima me dati više glasa onima koji su pokušali izobličiti anarhističku ideju zato što su oni promijenili svoju, i značenje nekih akronima.
Zato se RadioAzione ne ažurira kao prije.
Nadam se da ću ga ažurirati na drugačiji način, objavljujući nova razmatranja, nove ideje, i kritike onih koji se ne plaše izražavanja i da ostanu izolirani (bolje sami nego u lošem društvu...).
Ukratko, individualistička razmatranja, ideje i kritike, pošto mnogi anarhisti ispunjavaju svoja usta tim pojmom, ali 90% njih je dio jednog krda.
Mnogi anarhisti se smatraju nihilistima, ali u međuvremenu žive od mitova i svetaca koje štuju, čak i kada pričaju gluposti.
Životopis je bitan i za anarhiste, nažalost...
Zasigurno u ove četiri godine radija nisam govorio u tuđe ime, zato se radio-emisije ne prekidaju zbog kajanja (nikada ih u životu nisam imao...).
S ovog mikrofona je rečeno sve što sam želio reći, nisam favorizirao čak ni najsrodnije drugove, i razbistrio ideje onima koji su me željeli kao virtualnog korisnika, baš zato što sam u odnosu na brojne „anonimne” tekstove kritike ja dodavao i vlastiti glas.
Uz -MA pokušali smo da ne stvorimo klasični radio pokreta, kao prvo jer se ne osjećam dijelom pokreta, a drugo zato što nisam nikada podnosio anarhističke liturgije i žalopojke.
...

Molotovljev koktel (Molotov) se obično koristi za napade na neprijateljske zgrade ili za održavanje udaljenosti od policije tokom nereda. Postoje različiti načini izrade i različite učinkovitosti. Ovaj tekst opisuje jedan od mogućih načina izrada Molotova.
Ambalaža Molotova je staklena posuda, koja treba imati oblik pogodan za bacanje, a istovremeno mora biti dovoljno lomljiva da se u dodiru s metom lako razbije. Pogodna je boca votke od pola litre s metalnim čepom. Veća boca može sadržavati više tekućine, ali je teško baciti dovoljno daleko da bi se pogodila meta. Korisno je isprobati.
Bocu treba napuniti benzinom i motornim uljem (1:1). Benzin jamči brzu zapaljivost. Motorno ulje pak produljuje vrijeme gorenja i zajamčit će prianjanje na površinu. Ako se boca napuni samo benzinom, njegova učinkovitost će biti znatno smanjena, zato što nakon paljenja brzo izgori i ispari. Zato je potrebno ulje ili neki druga pomoćna tvar.
Kada se boca napuni mješavinom potrebno je zatvoriti čep. Oko čepa je dobro omotati izolacionu traku, kako bi bili sigurni da se tekućina neće izliti prije nego bacimo Molotov. A i da neće ispariti.
Posljednji dio je traka od tkanine svezana oko vrata boce. Tkanina ne mora nužno biti uronjena u unutarnju tekućinu. Može biti samo svezana oko vanjske strana vrata ili prikačena na žicu. Slobodni dio krpe, umočen u kerozen, potrebno je svezati u čvor. Nakon što zapalimo krpu i zatim se bačena boca razbije, mješavina tekućina će se zapaliti.
Čitava izrada, a zatim upotreba Molotov mora se odviti u sterilnim gumenim rukavicama. To je nužno kako bi se spriječilo da na bilo kojem dijelu Molotova ostanu otisci prstiju ili tragovi DNK.
...

Zapaliti vozilo je jednostavna i učinkovita metoda sabotaže. U našoj borbi možemo zapaliti vozila pandura, sudaca, buržoazije. Ukratko, zapaliti vozilo u vlasništvu svakog tko je aktivno uključen u represiju, izrabljivanje ili uništavanje ekosistema ovog planeta. Na polju klasne borbe ima bezbroj automobila, koje je lijepo vidjeti u plamenu. Ovaj tekst sadržava nekoliko trikova kako jednostavno i sigurno podmetnuti požar.
Prije nego opišemo kako to učiniti, dobro je da objasnimo kako su neke procedure paljenja vozila neučinkovite. Nadasve su osobe bez iskustva sklone ka takvim metodama i smatraju ih primjerenima. Zato ćemo najprije isključiti neodgovarajuće metode, a zatim ćemo opisati jednu od najkorisnijih.
Ako namjeravamo zapaliti parkirano vozilo u rane sate (npr. ujutro ispred doma nekog suca) nije dobro da to učinimo Molotovljevim koktelom. Molotov nam može dati osjećaj sigurnosti zato što nam dozvoljava da napadnemo iz daljine, nitko se ne treba približiti vozilu. Međutim, taj osjećaj nije u potpunosti opravdan. Molotov će pri padu proizvesti takvu buku da će smjesta upozoriti neprijatelja da je sabotaža u toku. I osoba će zato izgubiti dragocjeno vrijeme na sigurnosno povlačenje. K tome, baciti molotov na točno određenu točku nije tako jednostavno kako može izgledati. U slučaju automobila, to su u biti samo spremnik ili kotači, iz kojih će plamen zahvatiti ono što je ispod haube (odnosno spremnik za gorivo). Molotov može pogoditi vozilo na drugim mjestima i izazvati značajnu štetu, ali zapaliti ga na taj način je gotovo nemoguće.
Naravno, situacija je drugačija na prosvjedima, kada djelujemo u široj masi, ali nemoguće je izvesti neku akciju neopaženo zbog prisustva oružanih snaga (policije i vojske). Razumljivo je da se na prosvjedima molotov češće koristi, ali čak i ovdje je vrlo teško zapaliti vozilo na takav način.
...

Nedavno je projekt kontrainformacije "Zagovor na ednakvite" iznio - po meni, s pravom - pitanje kako različite anarhističke tenzije, od kojih su mnoge međusobno suprotne, mogu koegzistirati na istom projektu kontrainformacije.
Moglo bi se to objasniti činjenicom da svaki napad na dominaciju i represiju može omogućiti, u određenim situacijama, povremenu koegzistenciju, možda kroz djela, različitih struja/tenzija. No, čini mi se da različite metode djelovanja i dalje predstavljaju nepremostiv jaz koji nažalost (ili srećom) odvaja određene tenzije od anarhističkog projekta (ne vjerujem da su ikada uopće bile dio istog) te ih međusobno razdvaja, postavljajući ih u ideološki slobodarski panteon, lišen bilo kakvog ustaničkog alata.
Marginalizacija štrajka glađu Spyrosa Mandilasa, izostanak nihilističkih i ustaničkih knjiga i brošura s anarhističkih izložba u Grčkoj i drugdje, promocija komunizacije, neprekidno kritiziranje nasilnih činova otpora, ne samo da produbljuju taj jaz; u skladu s idejama koje u posljednje vrijeme sasvim jasno iznose razni antiautoritarni i slobodarski pokreti, to stvara jednu specifičnu ideju o procesu anarhističkog projekta, kroz pokušaj preispitivanja ideja, sredstava i ciljeva.
Čime se nastoji stvoriti jedan anarhistički (?) revolucionarni subjekt, negirajući njegovu ustaničku (a također i individualnu) egzistenciju, koji je spreman prihvatiti kompromis i iluziju o savezništvu s ljevičarskim snagama kao nešto nužno.
Predložena reorganizacija i stvaranje jedne šire platforme (DAK) se koristi za obraćanje fiktivnim i brojčano neodređenim snagama, a temelji se na anarho-komunističkom mitu iz paradigme '36. A ovaj, za uzvrat, uživa značajnu važnost kao model za pragmatično upravljanja moći, a izgleda da je tim pokretima upravo to i krajnji cilj.
...

English version below
S tekstom Spyosa Mandylasa o završetku štrajka glađu, RadioAzione definitivno zatvara vrata novom obliku prosvjeda „štrajk glađu do smrti”, trulom plodu doba brze komunikacije. Da, zato jer će sada uslijediti brojni štrajkovi glađu do smrti zahvaljujući web informacijama.
Uvijek sam odbijao štrajk glađu kao metodu borbe, ali uvijek sam poštivao one koji su prethodnih godina osjetili potrebu da ga usvoje iz nekog „x” razloga.
U odnosu na štrajk glađu, u kojem se izlaže riziku vlastiti život, preferiram „kamikazu” koji će se dignuti u zrak u nekoj stanici.
Ne samo da nas bace u logore države, već i pomažemo toj istoj državi da nas eliminira fizički. Onda bolje pokušati ubiti jednog stražara ako se već želi izložiti riziku vlastiti život u zatvoru, umjesto to činiti kroz „ucjenjivanje/milostinju” države.
Ucjena je: što bi se moglo desiti ako se vlastito zdravlje pogorša zbog štrajka. Kao reći: „Državo,gledaj, ako ja odapnem tamo vani će izbiti kaos...”. Milostinja nosi masku zahtjeva s ucjenom.
Iz tog razloga ne mislim da „štrajk glađu”, a nadasve onaj u kojem se traži od države da bude blaža, nije dostojanstvena metoda za anarhiste.
Shvaćam da se radi o jednoj od malobrojnih metoda na raspolaganju u zatvoru, ali ako smo odlučili da „ukrademo čokoladu”, dobro znamo da će ishod toga možda biti kazna. Nema smisla poslije da se poslije žalimo...
Čak i u slučaju da nas optuže da smo ukrali čokoladu, a nismo to učinili, moramo krenuti od pretpostavke da ionako pripadamo onima koji bi tu čokoladu bili željeli ukrasti.
Kratko rečeno, mi smo anarhisti, i osim ako ne odlučimo provesti naš život u knjižnicama čitajući knjige i slažući se s različitim teorijama, zatvor će nas prije ili poslije ugostiti.
Desit će se to jer ili će nas uhvatiti na djelu ili zbog namještaljke, ali u ratu neprijatelji se eliminariju na bilo koji način, a u tome je država doslijednija od anarhista.

Nužni dodatak svakoj borbi je njena procjena nakon završetka. Djela njenih subjekata, pitanja, nedostaci i problematike na koje se naišlo, stvoreni odnosi i razvijene percepcije bilo bi dobro da postanu teme razmatranja, u cilju unapređenja naših sveukupnih stavova protiv postojećeg, izvlačeći korisne zaključke i vršeći autokritiku. Ovaj tekst nije ni u kom pogledu sveukupna ocjena date borbe. Nemamo namjeru analizirati specifične događaje, aktivnosti, točke gledišta i ponašanja koja su se odvila unutar pokreta solidarnosti, niti generalne probleme i patologije anarhističke sredine. Pored toga, svaka rasprava o specifičnim borbama i pokreta tiče se njihovih sudionika i onih koji namjeravaju nastaviti borbu pod uvjetima tih pokreta. Nakon tako dugih i brojnih aktivnosti i praktične borbe, sposobni smo izraziti naše mišljenje o širokom spektru pitanja kao što su „posredne borbe”, štrajk glađu kao sredstvo borbe, odnosi između zatvorenih anarhista i njihovih solidarnih, odnos između anarhista i projekata s političkim zahtjevima i još mnogo toga. Dakle, koristeći šansu, zauzet ćemo stav o onome što mislimo da je najvažnije, nastojeći podijeliti naše brige i naše zaključke.
Štrajk glađu kao sredstvo borbe

Štrajk glađu je sredstvo koje su anarhistički, politički i kriminalni zatvorenici u Grčkoj koristili desetljećima, relativno često. Učestalost povlači za sobom automatsko izražavanje podrške, solidarnosti i sudjelovanja u odgovarajućim pokretima, nešto što, međutim, ne ide u korist anarhističke kritike, ne samo u vezi pojedinačnih slučajeva, nego i samih sredstava.
Kada se odvija u uvjetima zatočeništva, štrajk glađu je u stvari jedan od najtežih sredstava borbe koje zatvorenik države ima na svom raspolaganju. No, štrajkaš priznaje neprijatelja kao „partnera za pregovore” i postavlja zahtjeve u jednom procesu ucjenjivanja humanitarne maske države, te stoga sredstvo kao takvo ne posjeduje agresivnu karakteristiku anarhističke borbe. Pasivna priroda, utemeljena na karakteru zahtjeva, štrajka glađu je realnost na koju mi gledamo kritički, ali uvijek u odnosu na posebne materijalne uslove nepovoljnog polja zatvora. Ne možemo ga zato usporediti sa sredstvima borbe izvan zidova. Ali posjeduje ipak jednu posebnu karakteristiku koja se uvijek mora uzimati u obzir; on je po definiciji auto-destruktivan u smislu biološke štete i obično vodi u trajne zdravstvene probleme. Što ne znači da borba posjeduje rizik koji se mora izbjeći pod svakom cijenu, na temelju jedinog kriterija preživljavanja. No, znači pažljiv odabir borbi i njihove odgovarajuće organizacije, a zasigurno ne olakšati istrebljenje koje nam neprijatelj priređuje.
U tom slučaju nije mudro za štrajkaše glađu i njihove solidarne obaviti subjekt u idealizam, niti pojmiti taj izbor kao samoodricanje i smatrati anarhističkog borca osobom koja se žrtvuje za neki viši Razlog, ili pak oportunistički zanemariti, ili iz frustracije, birokraciju pravosudno-zatvorskog sistema, vodeći u slijepu ulicu ili u „poraz” iz de facto poraženog položaja zatvorenika. Osobni izbori anarhista trebaju se, po nama, temeljiti na njihovoj odluci da žive u stalnom i višerazinskom ratu s dominacijom. A ta se odluka donosi zato jer njen subjekt shvaća da je umjetni „život”, posredstvom vlasti, robe i spektakla, u današnjoj društvenoj pustinji, lažan i okovan. Dakle, radi se o odluci da se živi, a ne o žrtvovanju i smrti. Ukratko, mi smatramo da ekstremna sredstva borbe se ne mogu koristiti kao paspartu, nepažljivo odabrana i korištena na neorganiziran i beskoristan način, bez uzimanja u obzir društveno-politički kontekst te apsolutnost i povijesno-političku težinu sredstava, kao i zasićenje kojem su podložni takvom uporabom, vodeći, na taj način, u neefikasnost i u beznačajnost fizičke egzistencije samog štrajkaša glađu. Unatoč tomu, štrajk glađu, s postojećim problemima gore navedenim, je osobni izbor, čije elemente ne možemo uvijek poznavati i zato ga ostavljamo temperamentu, analizama, realnim mogućnostima i šansama zatvorenih anarhista, koji su ga odabrali i koji su odgovorni za komunikaciju sa solidarnim drugovima, u vezi pitanja strategije i razvoja borbe.

English & Italiano

Nismo nikada imali namjeru napraviti od našeg bloga novinsku agenciju, niti da ga ograničimo samo na objavljivanje vijesti i prevođenje izjava, zato što nismo ni novinari ni prevodioci, nego anarhisti. Naš rad na ovom portalu kontrainformacije se temelji na afinitetu s borbom, što nas čini suučesnicima anarhističke borbe, a ne gledateljima ili reporterima spektakla. Zato se ne možemo zadovoljiti prostim prevođenjem i mahanjem transparenata za podršku djela naših drugova, jer pošto smo dio borbe i pošto smo anarhisti osjećamo potrebu da kritički preispitamo ono što se događa u trenutnim borbama, kuda nas one vode i gdje se mi nalazimo u svemu tome (kao i da kritički preispitamo akcije koje poduzimaju naši drugovi), i da na taj način obogatimo anarhističku borbu razmjenom ideja, da se izbjegne trenutna rigidnost i tišina prostora anarhističke kontrainformacije.
U ovom su se posljednjem periodu odvile intenzivne borbe u Grčkoj, no brojna su previranja pokrenula i mnoga pitanja. Nažalost, vidjeli smo jako malo rasprave oko tih pitanja na kontrainformacijskom prostoru, a svaki kritički osvrt na zbivanja u Grčkoj kao da je bio „zabranjen” ili ignoriran, kao od strane portala kontrainformacije, tako i od samih učesnika u tim zbivanjima. Krajnje neočekivano ponašanje među anarhističkim tenzijama i koje samo po sebi treba da bude predmet odvojene kritike.
Naravno, treba postojati podrška i solidarnost sa svakom borbom koju vode naši drugovi u inozemstvu. (Obratite pozornost da smo napisali drugovi, što znači da se ne odnosimo na podršku bilo kojem pojedincu ili grupi koji se deklarira kao anarhist, a još manje komunistima i ostalim ljevičarskim sranjima. Mi dijelimo naš afinitet s individualističkom i nihilističkom tenzijom anarhizma, zato ćemo iskazati našu solidarnost i podršku anarhistima od prakse koje pripadaju toj tenziji. Mnogi portali kontrainformacije odabiru da „pokrivaju” djela i izjave najrazličitijih grupa – od borbi za autonomiju kurdskog naroda, preko komunističkih grupa i markističkih urbanih gerila, pa sve do nihilističkih grupa i ćelija FAI/IRF. Ne razumijemo kako mogu te različite tenzije, koje su velikim dijelom međusobno u konfliktu, da se nađu u zajedničkom prostoru na istim anarhističkimportalima kontrainformacije. I ovdje se radi o jednom posebnom problemu koji bi trebao biti raspravljen.) Slažemo se i s mišljenjem nekih drugova da u određenim osjetljivim trenucima, kao što je na primjer u slučaju teškog i rizičnog štrajka glađu, trebamo pažljivije birati riječi i treba držati na umu ranjivi položaj drugova koji štrajkaju glađu, no to ne znači da treba u tišino promatrati kako se napuštaju neke temeljne ideje anarhije. Ne slažemo se pak, s druge strane, s tim istim drugovima koji kažu da treba čekati pravi trenutak i da se svaka rasprava treba odgoditi dok se okonča štrajk glađu. Tko može odlučiti koji je pravi trenutak za kritičku raspravu, pogotovo kada neki od nas definitivno osjete da treba nešto reći ovdje i sada? Solidarnost i podrška borbi moraju biti popraćene preispitivanjem, zato što se radi neraskidivim aspektima anarhističke borbe. Borimo se protiv konformizma mišljenja – ne smijemo dozvoliti njegovu reprodukciju u našim sredinama.

„Contra Toda Autoridad”, anarhistički web-site i časopis „za neprekidni ustanak”, br. 1, septembar 2014.
Jedna od velikih opasnosti, za anarhiju, koja nesumnjivo stalno vreba u zasjedi je mogućnost da se ista pretvori u skup aktivnosti bez ikakvih konfliktualnih sadržaja protiv vlasti.
Takvu situaciju potiče, s jedne strane, sam neprijatelj kroz svoje vrijednosti demokratskog vladanja, kao što su „različitost”, „tolerancija”, „pluralizam”, i ekonomska integracija putem komodifikacije pobune i „alternativne” potrošnje.
S druge pak strane postoji čitav jedan niz „protestnih” pojedinaca i grupa, te čak i anarhista, koji se nesvjesno ili hotimično udaljavaju od antagonizma neprekidne konfliktualnosti protiv moći, te na taj način ušutkuju nužnost destrukcije i neposrednog napada na vlast ili, u najgorem slučaju, organiziraju velike inicijative koje prikazuju pristojno lice anarhizma, prikazujući se kao patetični pobornici jedne ideologije koja je sasvim tuđa sukobu s vlastima.
Što se nas tiče, vračanje naših života u naše ruke je proces koji predviđa ostvarenje naše autonomije u odnosu na otuđeni način života, pokoren i pretvoren u robu, kojeg nam nude društvo kapitala i vlasti. Ali taj projekt ne povezujemo nikada s logikom mirnog suživota s vlastima, već sa stavom neprekidnog sukoba, koji uključuje nužnu perspektivu direktnog napada na moć i njeno uništenje, osnovne elemente čitavog procesa potpunog oslobođenja.
I upravo to, taj projekt sukoba, rata i napada koji nadilazi zakon, pretvara svako djelo koje cilja na „samoupravljanje životom” u plimni val nad svakom specifičnom inicijativom, čineći ga djelom napadačkog projekta, kojeg moć ne može nikako asimilirati.
...

* Iz anarhističkog časopisa „Molotov”, br.1, mart 2015.*
Ujutro 23. januara 2015. pojavili su se agenti Sigurnosno-obavještajne službe, SOA, kako bi razgovarali sa mnom u vezi moje veb stranice RadioAzione Hrvatska, i s mojim suprugom, anarhističkim drugom, talijanskim državljanom, koji uređuje, a i udomljava druge anarhističke sajtove (među kojima RadioAzione), prijeteći mu izbacivanjem iz države. Razgovor je otvoren prijetnjama upućenim mojim osobnim odnosima, kako današnjim tako i budućim, pošto oni pretpostavljaju da ih ostvarujem, i da ću ih ostvarivati, samo s anarhistima, naravno inozemnim, i upozoravaju da Hrvatska nema namjeru da postane utočište osoba koje predstavljaju problem svojim matičnim zemljama (ovo se naravno odnosi na moj odnos s drugom koji vodi anarhističku veb stranicu RadioAzione Italia). Prijetnje se naravno nisu ograničile samo na moje odnose s drugovima, već me i upozoravaju da će svaki strani državljanin koje će me u budućnosti posjetiti u Hrvatskoj, bio on anarhist ili ne, biti tretiran kao sumnjivac, da bi se zatim izgubili u uobičajenim prijetnjama u vezi mojih roditelja, moje nezaposlenosti, mogućih pretresa, hapšenja itd. Očita je njihova namjera da me uplaše izolacijom, ovdje u Hrvatskoj, daleko od mojih “talijanskih i grčkih prijatelja” (izraz koji su često koristili). A ujutro 25. januara, taman dok je stiglo izvješće hrvatskih agenata kolegama Talijanima, već su isti druga s RadioAzione Italia pratili u kvartu gdje živi dok je išao u kupovinu.
I više je nego očito da se radi o međunarodnom planu nadzora i represije.
Nakon napada u Parizu Franucska najavila drakonske anti-terorističke zakone. Europa na visokom stupnju pripravnosti: vojska na u ulicama Belgije, pojačana sigurnost u Britaniji, masovne racije u Njemačkoj. Britanski premijer Cameron najavio blokadu aplikacija za razmjenu poruka, Snapchat i WhatsApp, američka vojska priprema novu generaciju dronova za urbano ratovanje; teroristi oružje nabavljaju iz Hrvatske?
To su samo neki od naslova kojima se u posljednje vrijeme susrećemo. Teror-histerija vlada Europskom Unijom, a Hrvatska uredno slijedi naputke onih koji su je u nju uveli. Ujedinjena kontrola i represija u svrhu suzbijanja međunarodnog terorizma, pošto on kao takav kakvog nam ga predstavljaju i kojim nas zastrašuju mora postojati, budući da je za efikasniju kontrolu stanovništva nužan i unutarnji neprijatelj, jer strah od istog građane tjera u potragu za zaštitom, koju umjesto da potraže u vlastitim snagama ustupaju je (po pravilima demokracije) nekom drugom, da netko drugi zastupa njihovu zaštitu, tj. oni koji posjeduju monopol nad nasiljem i kao takvi imaju jedini pravo da ga vrše, odnosno snage reda, pravosuđe i vojska. Možda je ta teror-histerija s kojom se danas suočavamo za nas u Hrvatskoj nešto sasvim novo (više se ne radi o izgradnji nezavisne države; a u diktatorskim režimima stanovnici se na određeni način moraju plašiti države, moraju znati da ih se uhodi, i po potrebi eliminira, da postoji cenzura, politički zatvorenici, politički zatvori itd.; dok se u demokraciji građani moraju osjećati slobodnima, da mogu slobodni misliti, govoriti, izražavati se, kretati itd., a kažnjavaju se, tako tvrde, djela a ne ideje, a zatvori su institucije za preodgoj). Međutim, taj strah od terora u zapadnim europskim zemljama bio je prisutan kroz čitavu povijest demokratskih režima. Ponekad su ga oličavali anarhisti, ponekad komunisti, a ponekad i fašisti. Ili pak svi zajedno. Tada se takvim situacijama upravljalo na nešto drugačiji način, ali već su i tada bile prisutne ujedinjene politike zaštite Zapadnog bloka. Konsolidacijom EU, stvaranjem Super-Države, nacionalna sigurnost je izjednačena s europskom. A razvoj IT alata jača i olakšava kontrolu stanovništva i razmjenu podataka unutar Unije.
Primjera radi:
07.01. 2015. napad na Charlie Hebdo u Parizu.
26.01.2015. udarna vijest hrvatskih medija „U Hrvatskoj uhićen džihadist, državljanin BiH”. U stvari, osoba je uhićena još polovicom decembra, a 15.01. je izručena Austriji (u strogoj tajnosti). Ovo je prvi slučaj da ovakva vijest na ovakav način pogađa Hrvatsku.
Podrazumijeva se da neću solidarizirati s osobama koje za mene, kao anarhista, predstavljaju neprijatelja iste vrste kao što je i država (s bilo kojim oblikom političkog i ekonomskog ustrojstva). Što pak ne znači da podržavam, isto tako kao anarhist, hapšenje bilo koje osobe. Što se mene osobne tiče, idealno bi bilo da se svi oni međusobno pobiju.
Međutim, koliko je taj jedan Bosanac uhapšen u Hrvatskoj zaista bitan u ovom globalnom ratu protiv terorizma? Da li on, bez obzira na svoje fundamentalističke ideje, zaista predstavlja prijetnju poretku EU?
No, ta osoba je tek delić jednog veliko mozaika kojeg slažu europske zemlje (uz SAD i njihove saveznike). Ovim slučajem putem Austrije, i Hrvatske koja izvršava njihove naloge – da bi nam na kraju predstavili sliku o islamskom terorizmu, koji bi nas trebao uplašiti da potražimo spas pod skutima istih onih koji nas nadziru, izrabljuju, guše... Ono što iz medija moramo doznati je da i u Hrvatskoj također postoji teroristička opasnost, da je Hrvatska također uključena u borbu protiv terorizma, te da moramo živjeti istovremeno u strahu od mogućih terorističkih napada i u miru jer ionako nas „naša” država, uz potporu međunarodnih snaga (EU i NATO) štiti od njih.
Ovo je bilo, kao što sam rekla, primjera radi, ali slične se priče stvaraju o anarhistima u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj itd.
Ne želim, podrazumijeva se, povlačiti paralele između anarhista i grupa/pojedinaca koji su izravni neprijatelji anarhista, kao što je to i država, pošto se bore samo za jedan drugačiji oblik iste. No, uprava se ta ista država (koje god ona boje, uređenja bila), u svrhu zaštite svog opstanka, dakle Kapitala (bez obzira na oblik tržišta), služi terorom, ma iz kakvih sredina navodne prijetnje potjecale. Boja neprijatelja ovisi o političko-ekonomskom obliku Države/Kapitala, no u svim njenim oblicima samo jedan neprijatelj ostaje isti, jedini koji se bori za totalnu destrukciju postojećeg i potpunu slobodu čovjeka i svih drugih bića, anarhist.

Distro češkog anarhističkog web-sitea Jailbreaking objavilo prijevod pamfleta "Ustanička anarhija. Organizovanje za napad!".
Među ostalim izdanjima: "Neformalna Anarhistička Federacija", "Bastardi! Vim, kdo vas poslal!" [izjave članova Nukleusa Olga/FAI-FRI povodom napada na izvršnog direktora talijanskog poduzeća Ansaldo Nucleare, 2012.], "Kratki intervju s članovima Zavjere Vatrenih Ćelija", "Na krv i nož sa postojećim", A.M.Bonanno: "Što su anarhisti?", "Moralna podijeljenost", "Anarhistička tenzija", "Predgovor za Sabate. Guerrilla Extraordinary", "Anarhisti i akcija", "Oružana radost".

...

U četvrtak 30. aprila žalbeni sud je potvrdio presude protiv Nicole i Alfreda, umanjujući kaznu za par mjeseci. Dakle, na zapadu ništa novo, ali nije ni moglo biti drugačije pošto su vješala pravosuđa uvijek spremna za one koji djeluju. Ne mogu se sami osuditi kada zakoni, koje vrlo efikasno sprovode, osuđuju na smrt stotine useljenika među morskim valovima ili kada njihovi zakoni dozvoljavaju da radnike izrabljuje, sve do smrti na radnom mjestu, nekoliko gospodara u odjelu i kravati,
Ali mogu osuđivati, optuživati, istraživati, zatvarati, mučiti u ime zakona i u ime onih koji ih pišu.
Još jednom, ovaj put koristeći babarogu ISIL-a, država promiče svoj pokušaj da obuhvati i, dakle, uništi svako djelovanje i svako ponašanje realne kritike, munjevitim odobrenjem novog antiterorističkog zakona. Proširujući na gotovo kapilaran način mogućnost pripisivanja u svrhu terorizma (čl.270 k.z.) različitim vrstama i kontekstima djelovanja, te pretvarajući u krivično djelo sve oblike solidarnosti i podrške (neposredne i posredne) osobama koje su optužene i/ili osuđene za terorizam, država drsko afirmira jednu od osnovnih ucjena demokratskog poretka: nesuglasnot je dozvoljena samo ako je bezazlena, beskorisna, voljna da ostane u redovima kontrole i po mogućnosti politički, kulturno, društveno i/ili ekonomski apsorbirana.
Možemo primijetiti kako se isti mehanizma koristi za problem imigracije. Medijska kampanja terora (uz insinuaciju sumnje da su na lađama među očajnicima infiltrirani krvoločni ubojice) služi samo prihvaćanju najkonzervativnijih tvrdnji kroz strah i sveopću ravnodušnost, i uvođenju odgovarajućih mjera za jačanje granica divovske ekonomske i financijske kamarile, takozvane Europske Utvrde.
Kako bi se ono što se već odvija u njenoj unutrašnjosti moglo nastaviti, neometano i bez posljedica, na još brutalniji način, izvan njenih granica: neprekidno pljačkanje prirodnih područja, trovanje i porobljavanje čitavih naroda.
...

Iz "Des Ruines", Anarhistički aperiodični časopis, br. 1, januar 2015.
Ukinimo Političkog Zatvorenika
Već par godina vidimo kako se ponovno pojavljuje pojam "politički zatvorenik". Pojam koji smo smatrali da je nestao već desetljećima, barem iz antiautoritarnih sredina.
Pojam koji je postao tipičan za razne markističke ili maoističke sekte, za Amnesty International ili za građanske političke disidente u autoritarnim režimima kao što su Rusija, Birmanija ili Iran; ili pak u okvirima borbi za takozvano nacionalno "oslobođenje", od Baskije do Kurdistana, prolazeći kroz Palestinu; ali tipičan i za krajnju desnicu. Iz čega, dijelomično, proizlazi naš osjećaj tjeskobe naspram ponovnog pojavljivanja ovog pojma, u raznim dijelovima svijeta, u ustima drugova. Želimo ukinuti, danas i zauvijek, navedeni pojam ne samo zato što je oprečan svim našim antipolitičkim perspektivama, zato šmo smo mi oprečni svima koji nama žele upravljati, koji nas žele zastupati i nama vladati putem sredstva politike. Nego i zato što, uz ovo uskrsnuće, postoji i, svjesna ili nesvjesna, nezdrava posljedica stavaranja razlika između zatvorenika samo na temelju "krivičnih djela" za koje nas država optužuje, kroz povečalo Kaznenog zakona. To vodi u društvenu hijerarhiju, po takozvanoj vrlini okrivljenih djela, između onoga zaslužuje da bude oslobođen ili podržan i drugih. Poništavajući sve stoljetne antizatvorske kritike anarhista i antiautoritaraca. Radilo bi se dakle o izražavanju solidarnosti samo zatvorenicima koji su u zatvoru zbog svojih ideja, na štetu ostatka zatvorskog stanovništva, potpuno zaboravljenog ili korištenog samo za potvrdu, na njihovoj koži, neke teorije.
No, što je točno politički zatvorenik? Pogledajmo s aspekta moći: za Vijeće Europe, na primjer, političkim zatvorenikom treba smatrati zatvorenika ako mu je zatvorom uskraćeno jedno od osnovnih prava zajamčenih Europskom Konvencijom o Ljudskim pravima, posebice "sloboda misli, savijesti i vjeroispovjesti, sloboda izražavanja i informacije, i sloboda okupljanja i udruživanja". Ali, i ako je zatvor nemetnut iz čisto političkih razloga, bez ikakve veze s ijednim kršenjem. No, tiču li se ta demokratska naklapanja anarhista?
Da budemo jasni, mi smatramo da je većina zatvorskih kazni, danas kao i uvijek, uzrokovana mnogo više političkim kontekstima i razlozima, nego specifičnim kršenjima. Zato što, mada se na sudskom procesu optužnice gotovo uvijek temelje na konkretnim djelima, uvijek država i njen pravosudni sistem odlučuju u kojoj će mjeri kazniti ovo ili ono specifično djelo, ovaj ili onaj dio stanovništva. Zato što je represija baš svih takozvanih "nezakonitih" djela, očigledno, tehnički neizvediva. Zbog prevelikog broja zakona, zbog broja policajaca ili zbog drugih tehničkih, ili pak političkih, razloga, pošto bi tolerancija nultog stupnja povukla za sobom i veći rizik pobuna. Represija nezakonitosti (a zatvor je jedan od sredstava) odgovara, dakle, određenoj strategiji i političkim programima.
Zar ne zatvaraju osobe kako bi povećali ili smanjili cifre koje će poslužiti izbornim ambicijama političara, kako bi dokazali neku teoriju ili bacili pijesak u oči? Zar ne zatvaraju nadasve nepoželjne koje ne žele vidjeti drugdje u društvu, nepoželjne koji se često suočavaju s represivnim institucijama zbog svog siromaštva, dakle zbog svoje nemogućnosti da se obrane sredstvima koje pravda tvrdi da "jamči" istima, kao što su odvjetnici, koji rade samo ako su skupo plaćeni, ili pak jamstva dohotka i doma, luksuz za većinu zatvorenika. Sve je uređeno na način da zatvori budu ispunjeni siromasima, a tako zaista i je.

English version below
Razjasnimo jednom zauvijek.
U jednom tekstu kojeg potpisuju članovi CCF u grčkom zatvoru čitamo da možda nisu razumijeli, ili ne žele razumjeti, razlog zbog kojeg RadioAzione [Italija i Hrvatska] ne podržava, ne dijeli i kritizira štrajk glađu kojeg vode brojni anarhistički zatvorenici u grčkim zatvorima u ovom periodu.
Ne bi trebalo biti potrebe za dodatnim objašnjenjima zašto se ne slažemo s tim štrajkom, budući da ga motiviraju zahtjevi upućeni grčkoj državi.
Zahtjevi za ukidanjem zakona: ukidanje antiterorističkog zakona A (članak187), ukidanje antiterorističkog zakona B (članak 187A), ukidanje zakona o pokrivanju lica, ukidanje zakona o zatvorima tipa C, oslobođenje Savvasa Xirosa iz zdravstvenih razloga, ukidanje pravilnika Javnog Tužilaštva za prisilno uzimanje DNK (i općenito policijsko manipuliranje DNK za stvaranje krivaca).
U više tekstova koji dolaze iz grčkih logora jasno piše "vlada nije prihvatila naše zahtjeve i zato nastavljamo štrajk glađu".
I onda o čemu želimo govoriti?
Zar trebamo davati dodatna objašnjenja zašto ne podržavamo i zašto kritiziramo takav štrajk?
Jedan dan se piše da se ne priznaje državu, sudove i sve njene autoritarne mehanizme, a dan kasnije se štrajka glađu tražeći ukidanje nekih zakona njenoj vladi?
"Ili s anarhijom ili s autoritetom". Tražiti ukidanje zakona vladi znači priznati (ne "prihvatiti") taj autoritet.
"Napasti sve zakone ovoga svijeta" i tražiti od vlade njihovo ukidanje nije ista stvar.
Ovo prvo je antiautoritarna praksa, dok je druga reformistička (reformizam: metoda političkog djelovanja koja priznaje mogućnost izmijene postojećeg političkog društvenog poretka kroz organske i postepene reforme).
...

Dozvolite mi samo nekoliko riječi o izrazu "društveni rat".
Ne zanima me previše društveni rat, prilično sam zaokupljen vodeći moj vlastiti rat, rat određen mojim pojmovima, mojim izmjenljivim ritmom i mojim razlozima.
Da nisam vodio ovaj osobni rat, i umjesto toga se usredotočio na današnje anarhističke struje i njihove načine "borbe", zasigurno bi depresija i osjećaj savladavajuće nemoći oduzele moj život, ako me dosada ne bi bila prije ubila.
Nedostatak nadahnuća kod većine civiliziranih anarhista i njihov "društevni rat" doveli su me da prigrlim stalni konflikt s društvom, koji se češće pripisuje nihilistima i individualistima nego anarhistima (mada bi trebalo). U toj kraljevini anarhizma, samo oni čije analize stavljaju na nišan osnovne temelje čitave represije - civilizacije - su vrijedni mojeg priznanja. Ja nemam vremena za "društveni rat", kojemu je cilj restrukturirati današnji sistem. Bilo koja borba koja ne cilja na destabilizaciju sistema, kojoj nije cilj njegova čitava i totalnom destrukcija, samo pomaže da sistem i njegova nadmoć nad divljinom postanu jači.
- Anarhija, anarhizam ili anarhisti? -
...

English version below
„Prošlost je bila izbrisana, čin izbrisivanja zaboravljen, i laž je postala istina.” („1984.”)
Više puta je na stranicama ovog sajta otvorena tema „poludjele kontroinformacije”.
Vraćam se na nju zato što sam ovih dana, radeći na Orwellovoj „1984.” počeo primjećivati neke sličnosti s ovim što se zbiva u posljednje vrijeme.
Lik kojeg sam citirao je moja potpuna suprotnost; on je potpuno suprotan od anarhista, što ne znači da ne otvara zanimljive teme.
Kontroinformacija koja danas znači sve i sve suprotno od svega.
Neka ovo što kažem, u vezi mreže, ne bude drhtaj radosti za štovatelje papira, jer ako mreža izražava licemjerje, proturječnosti, pokušaje pisanja drugačije povijesti anarhizma, ili usrane bisere sjevernoameričke kulture glede anarhizma (oskar najboljim anarhistima ili, posljednji biser, sajt navodnih američkih anarhista na kojem objašnjavaju tehnike bdsm među anarhistima...), papir, barem ovdje u Italiji, osim Croce Nera Anarchica [Anarhistički Crni Križ, nap.prev.], izražava siromaštvo ideja i analiza, mada kažu da bi ih trebao izroditi više od sajta ili jednog bloga.
Dvomisao i Novogovor

Na svu tu propagandnu gangrenu bacaju se crveni lešinari, koji lete u vrtlogu nad našim glavama, čekajući da ugrabe prvi slabi um. Lovina je napadnuta, njene ideje se proždiru, zaražena je, i zarazi svakog tko joj je i ostaje blizu. Ideje se mijenjaju, uniformiraju se, misao se stapa s tisuću kontradikcija, stručnjaci je šire i laž postaje istina.
Iz svega toga rađa se „novogovor”, vrlo raširen posljednjih godina, utemeljen u posljednje vrijeme na „dvomisli”, temeljni pojam rekuperatora borbi, koji se bazira na činjenici da pojedinac može podržavati istovremeno dvije ideje potpuno oprečne i kontradiktorne.
To se dešava redovito, i svakodnevno, na stranicama kontroinformacije, u posljednje vrijeme.
...

Smatram da država upravlja povlasticama interesa političke-ekonomske klase, vjerna sluga tehno-industrijskog kapitala i svih oblika društvene manipulacije koji o tome ovise; nije teško shvatiti da joj je običaj nametati kazne svakom pojedincu koji se pobuni protiv njenih zakona i pravila kontrole, pošto ima na raspolaganju između širokog spektra jedno od svojih brojnih odvratnih sredstava: pravosudni zatvorski sistem.
Osnovna karakteristika navedene institucije je posjedovanje, kao da si radi o igri, odluke o budućnosti osuđenika, izručivanjem istog brutalnosti policijskog i administrativnog zatvora, upotrebom perverzne i sulude taktike fizičkog, moralnog i duhuvnog iscrpljivanja, kako nad osobom koja je neposredno uključena, tako nad njenom obitelji, prijateljima i drugovima.
Osim što je „kazneno djelo” čvrsto sredstvo za nastavak i ostvarenje planova vladanja moći, ono je i plodonosna ekonomska aktivnost, rezultat administrativnog utjerivanja, kao što je plaćanje kaucije, kazni, mita i drugih barbarija, barem u latino-američkim zatvorima, i novčano samo-uzdržavanje zatvorenika.
Ova posljednja točka je vrlo značajna, da bi naglasili veliku laž, jer upravo država podržava ostanak osobe u zatvoru, zbog čega je „službeni” iznos od 150 dolara koji se troši na pojedinca sasvim lažan u odnosu na stvarnost.
Suditi „kazneno djelo” je sasvim hipotetska vjerodostojnost, zato jer se trebamo podsjetiti da samo institucije i osobe koje vladaju – i žive u potpuno drugačijoj stvarnosti u odnosu na one koji ne uživaju povlastice kupole moći – brišu i pišu zakone putem demokratske i reformističke politike. Trebamo dovesti u pitanje zašto se moramo pokoriti da činimo ono što oni smatraju pod kriminalom i kako ga ispraviti, te da samo društvo to podržava. Ne možemo govoriti o ljudima iz naroda unutar zakona, pošto bi to značilo ponoviti isti model koji nastojimo uništiti.
...

U posljednja dva mjeseca pojedine države izvršile su na međunarodnom represivnom frontu dodatne napade na sve koji se ne pokoravaju njihovim direktivama, i dodatno pooštrile kaznene mjere, kao pokretanje, u Grčkoj, zatvora tipa C (ne tipa „gama” kako google predlaže a neki pišu).
Hapšenja u „Slučaju Pandora”, u Španjolskoj, i premještaj prvih zatvorenika (među kojima i neki anarhistički drug) u specijalne grčke zatvore su primjeri na europskoj razini.
Na međunarodnom nivou došlo je do drugih napada, kao hapšenje druga Diega Riosa u Čileu, u bijegu gotovo 5 godina. I uvijek u istoj zemlji, presuda koja je osudila drugaricu Tamaru Sol Farias Vergara na nešto više od 7 godina zatvora, okrivljena da je pucala na psa stražara u jednoj banci u Santiagu, uzvikujući „Osveta”.
Srećom, u ova posljednja dva mjeseca ne brojimo samo baksuze nego i dobar broj napada na strukture koje na bilo koji način surađuju s nadzorom nad pojedincem, kako isti ne bi izašao iz stada, kojeg u pašu vodi država.
Nadasve, i nažalost, ne može se ovdje govoriti o bijegu anarhističkih drugova iz zatvora. Govorim o neuspjelom pokušaj bijega ZVĆ u Grčkoj iz zatvora Koridallos.
No, „pokušaj bijega danas... vječna nada za uspjeh”.
Osim konkretnih djela represije, uz hapšenja i presude, nisu izostale ni prijetnje.
Prijetnje koje je nama, kao RadioAzione, uputila S.O.A. (hrvatske tajna služba), zbog navodnog osnivanja napadačkih ćelija s grčkim i hrvatskim drugovima, u suradnji s Anarhističkim Crnim Križem, u vezi naših osobnih odnosa i s drugovima u zatvoru diljem svijeta; prijetnje, laži, kroz štampu upućenu drugovima s web-sitea InterArma.
Nije slučajnost što su se na meti našla tri anarhistička web-sitea (među kojima Anarhistički Crni Križ izlazi i u štampanom izdanju) koji prevode i šire tekstove „izjava o preuzimanju odgovornosti” i nepokajanih drugova u zatvoru.
Ne govorim to zbog viktimizma, već da bi se još jednom naglasilo da nas prijetnje samo još više iritiraju... sve više... mnogo više!
I sve to usred potpune ravnodušnosti anarhističkih pojedinaca, grupa i „(nepokretnih)pokreta”.
Da li me sve to iznenađuje?
Nimalo.
Ako si neugodan, ako kažeš kako stvari stoje, ako izvučeš govna iz kanalizacije anarhije smatraju te neprijateljem, osoba s kojom se ne treba govoriti, nego je ogovarati, koja može i „crknuti”, zato jer ne želi sjesti u klupe anarhističke škole i slušati, naučiti i ponavljati lekcije učitelja.
Sasvim smo dobro svjesni da smo kao RadioAzione sve to.
Ali kada te netko mrzi iz tih razloga možeš biti samo ponosan, kao što nas prijetnje SOA-e čine samo snažnijima.
Moguće je da su se mnogi pretvarali kao da se ništa nije ni desilo, zato što su nas do sada etiketirali kao „internaute”, daleke od stvarnog života i povučene u virtualan život. Nažalost, oni koji su pokucali na vrata nisu bili ni avatari ni gorila iz Princa iz Perzije.
Završavam ovu točku naglašavajući da me sve to ne iznenađuje, zato što veći dio anarhističkog pokreta smatram jednom zgradom u kojoj se stanari međusobno udružuju i svađaju. Zato radije živim izoliran, pod mostovima ili na klupi.