NI NJIHOV RAT, NI NJIHOV MIR!
"Moramo poraziti neprijatelje Republike... uskratiti državljanstvo onima koji omalovažavaju francuske vrijednosti." Manuel Valls, premijer, 14. novembar 2015.
Ako treba priznati nekakvu dosljednost Francuskoj republici, onda je to dosljednost u masovnim ubojstvima. Od Državnog Terora iz 1793.-1794., iz kojeg proizlazi upravo riječ terorizam, pa do represije nad ustanicima iz 1848. i komunarima 1871.; od kolonizacije i deportacije židova, koju su omogućila prethodna registriranja, sve do masakra alžirskih prosvjednika 1961. u središtu Pariza, sve su Francuske republike velikodušno masakrirale kako bi moćnici mogli i dalje vladati i izrabljivati. Francuska država je brdo leševa na čijem vrhu stoji gadost koja je mogla opstati samo gazeći svoje prave neprijatelje, pobunjenike i revolucionare koji su se borili za svijet pravde i slobode. Kada bi uopće postojale te "francuske vrijednosti", ta bezimena glupost, onda bi to bio plakat ispunjen riječima koje traže osvetu nad buržoazijom, nad političarima, pandurima, vojnicima i popovima, koji su ih gazili kako bi potvrdili svoju moć.
Ah, ali sve je to prošlost. Ili nije? Zar su zaista desetljeća građanske participacije, trgovačke integracije i sveopćeg otuđenja izbrisala iz sjećanja, čak i onima koji još posjeduju tračak senzibilnosti, činjenicu da se pucanjem u gomilu ne bave samo daleki teroristi? Budući da se posljednjih godina francuska država naveliko vratila na međunarodnu scenu državnog terorizma, brojnim vojnim napadima širom svijeta (Libija, Mali, Afganistan, Obala Slonovače, Somalija, Središnja Afrika, Irak, Sirija). Svaki put drugom izlikom, ali razlozi uvijek ostaju isti: održati kontrolu nad strateškim resursima, steći nova tržišta i zone utjecaja, zaštiti osobne interese pred konkurencijom, onemogućiti da se ustanci pretvore u eksperiment slobode. I ako je potrebno šalju se čak neka upozorenja kojima se obavještavaju neumorni, da ova logika rata neće imati teritorijalnih granica: prošlogodišnja smrt jednog prosvjednika u Sivensu ili sva ranjena tijela u Notre-Dame-des-Landesu [prosvjedi protiv izgradnje aerodroma, nap.prev.] i u Montabotu imaju zadaću da nas podsjete kako se neće oklijevati, čak i ovdje, pri pokretanju velikih napada u maskirnoj odori na mase, kako bi se ulijevao teror.
Jer, što je drugo terorizam nego nasumično pucanje na gomilu kako bi se zadržala ili osvojila moć?
Kao što to slično svakodnevno čine bogataši ubijanjem i sakaćenjem milijuna ljudskih bića radom u ime novca koji zarađuju izrabljivanjem. Kao što to slično čine industrijalci i njihovi lakeji u bijelim mantilima trajnim trovanjem života na zemlji. Slično kao i sve zemlje koje zatvaraju i muče na laganoj vatri isključene iz njihovog tržišnog raja i sve koji pružaju otpor njihovim zakonima, izolirajući ih među zidove zatvora. Slično kao i veeeliki demokrati koji su pretvorili Mediteran u groblje nastanjeno tisućama nepoželjnih zbog jedine greške što ne posjeduju jedan valjani komad papira. No, mir države i kapitalizma nosi tu cijenu. Mir moćnika je rat protiv podčinjenih, kako unutar tako i izvan granica.
13. novembra u Parizu pravila igre su poštovana. Definirala se ona kao islamska ili republička, kao kalifat ili demokratska, država ostaje država, to jest autoritarna sila koja vrši masovno nasilje nad svima onima koji se ne žele pokoriti njenoj vrhovnoj komandi. Jedan od principa države je da priznaje samo podčinjene. Subjekte koji se moraju pokoravati zakonima, diktiranima s vrha, odnosno suprotno od slobodnih pojedinaca koji se mogu samoorganizirati bez vladanja i podređivanja.
Od bombardiranja Dresdena i Hirošime, sve do vijetnamskih sela pod napalmom ili sirijskih pod bačvama TNT-a, države nisu nikada oklijevale u svojim prljavim ratovima da žrtvuju dio vlastitog stanovništva ili svojih suparnika. Nasumičnim napadom na pariške prolaznike da bi kaznili državu, kositreni vojnici Daech-a [ISIL] samo su reproducirali neumoljivu logiku vlastitih protivnika. Stravičnu logiku, kao što je stravična svaka moć države.
Izvanredno stanje od jučer proglašeno u Francuskoj, mjera unutarnjeg rata jedne vlade koja prilagođava zemlju svojoj politici međunarodnog terorizma, samo je još jedan korak iz osnovnog djelovanja svake vlasti, u svrhu prisilne normalizacije života, institucionalnog kodificiranja, tehnološkog standardiziranja.
Jer, ako država gleda u budućnost, što ona vidi?
Ekonomske krahove, masovnu nezaposlenost, iscrpljene resurse, međunarodne vojne sukobe, građanske ratove, ekološke katastrofe, egzoduse naroda... Vidi, to jest, jedan sve nestabilniji svijet u kojem su siromašni sve brojniji i zbijeni, jedan svijet ispunjen očajem koji se pretvara u ogromno bure baruta, usred raznovrsnih napetosti (društevnih, vjerskih, identita). Jedan svijet u kojem ni najmanju zapaljenu iskru, kakva god ona bila, ne može tolerirati jedna sve totalitarnija demokracija.
Zato, baš kao što "građanin" znači "pandur", "rat terorizmu" znači nadasve rat protiv svih koji izlaze iz kolone podčinjenih.
Svima koji se ne pokoravaju socijalnom miru, svim dezerterima iz ratova između moćnika i autoritarnih, sabotirajmo Nacionalno jedinstvo...
Pariz, 14. novembra 2015.
Loš subjekt,</strong>
neprijatelj Republike i svih država
Izvor: Finimondo
