w-7-wp-741-import-1.png

„Anarhistički zatvorenici nisu sami” i „ako dirnu jednog od nas, dirnuli su sve nas” su parole koje su još jednom zaživjele u svakidašnjom anarhističkom djelovanju prije, tokom i nakon suđenja protiv nas. Uzvici prezira prema vlastima koji prodiru kroz policijsku kontrolu i zidove do onih kojima se sudi očito dovode do bijesa suce i pravosudne službenike, kao što je bilo vidljivo na njihovim licima, i kao što su izmamili osmijehe na naša. Prisustvo u sudnici nama dragih poznatih i nepoznatih osoba ispunilo nas je ponosom i radošću, sprečavajući da nas zaplaše optužbe i zahtjevi tužitelja.

Ne mogu nas zaustaviti. Djela solidarnosti i negacije postojećeg koja su se proširila različitim zemljama su još jedan dokaz činjenice da smo svugdje, da za nas granice ne postoje i da je solidarnost neodvojiva od naših djela. Drugovi koji su odabrali i nastavljaju odabirati sukob, koristeći priliku u nastojanju da realiziraju svoje živote, odražavaju svoje želje, instinkte i strasti, kao i da dokrajče moć u svim svojim oblicima i svugdje, koji se ne zadovoljavaju praznim i samodopadnim riječima ustraju i izlažu se kroz djela aktivne solidarnosti: moja ljubav i poštovanje svima njima. Njihov prezir i hrabrost daju mi ogromnu snagu. Pokušavajući učiniti ono što se kaže i u ono što se vjeruje, pretvarajući riječi i ideje u djela, započinje se vraćati kontrola nad vlastitim životom. Prestajemo biti gledatelji i postajemo protagonisti u želji da preuzmemo uzde naših života odlučujući autonomno o prioritetima, ritmu, vremenu i projektima. Preuzimajući inicijativu postavljamo se napadački, bez da čekamo da se stvari dogode ili pozive pokreta koji nemaju nikakve veze s nama koji se odlučujemo na našu vlastitu borbu. Imamo bogatu povijest, snažne ideje i mnogo mašte da se nastavimo obnavljati. Kada nam to postane način života, prihvatimo i zatvor i posljedice našeg izbora sukoba.

Zatvor je dio našeg svakidašnjeg života, ne samo za nas unutra, nego i za sve koje odaberu stalni sukob s moći. On je u našim riječima, idejama i projektima; u svakom koraku koji učinimo na putu prema potpunom oslobođenju. Zato je nužno umanjiti pitanje zatvora.

Da bi malo izoštrili naše misli: odabirući živjeti život protiv svakog oblika autoriteta i moći, otvoreno se izjašnjavajući kao njegovi neprijatelji, prihvaćamo posljedice, uključujući zatvor i mnoge druge stvari koje proizlaze iz tog izbora. Sve započinje našim slobodnim izborom borbe protiv postojećeg: zato je mogućnost zatvora sadržana u njemu, ona je dio tog izbora. Gledajući u povijest možemo vidjeti kako su svi koji su pokušali uništiti moć uzeli zatvor u obzir, na svom putu u ovom svijetu, bilo posredno ili neposredno. Zatvor postaje neizbježan za svakoga tko odluči slijediti određeno djelovanje, više nego mogućnost postaje sigurnost, posljedica koju je vrlo teško izbjeći. Postaje neodvojiv od borbe. Dakle, ako je zatvor jedan element koji karakterizira život koji smo odabrali, možemo reći da je, nakon svega, on naš izbor. Svjesni smo rizika koje sukob s vlašću uključuje, ali unatoč tome mi se tome izlažemo, neprekidno pokušavajući stvoriti pukotine u ovoj realnosti, znajući da bi mogli provesti dugo godina iza rešetaka, jer kao što zatvor postaje sigurnost, isto tako znamo sa sigurnošću da nećemo uništiti moć.

Anarhizam je tenzija, ne realizacija. To nije poziv na pasivnost, upravo suprotno: to je neprekidna potraga za trenucima slobode, širenje i umnožavanje onoga što daje toplinu i boju našim životima. To je odluka o prekidu s apsolutnim istinama, koja nas tjera da nastavimo.

Dakle, ako krenemo s pretpostavkom da zatvor, mada ga pokušavamo izbjeći, postaje izbor koji učinimo čin odaberemo borbu, trebamo shvatiti da s njima ne prestaje sve, da ne predstavlja vrhunac borbe, ideja ili djelovanja, nego da se radi o još jednom prostoru u kojem se možemo boriti, nastaviti boriti. Na taj način želim gledati na godine provedene u zatvoru, smatrajući ih dijelom svjesnog izbora, izbora koji unatoč poznatim i očitim ograničenjima omogućavaju jednu drugačiju perspektivu, ne samo u vezi antizatvorskih borbi, nego i anarhističke borbe općenito. U tom pogledu mislim da mi, zatvoreni anarhisti, nismo samo „zatvorenici”; svesti nas na samo tu definiciju značilo bi umanjiti naš doprinos i spriječiti nas od sudjelovanja u borbi za potpuno oslobođenje u čitavoj svojoj širini i složenosti. Gledati na nas samo kao na „zatvorenike”, usredotočiti sve naše inicijative u kontekst našeg života u zatvoru značilo bi u stvari smjestiti nas u prostor koji nam moć nameće, no ja mislim da bi trebali pokušati to nadići. Nećemo zauvijek biti zatvorenici, samo se privremeno nalazimo u zatočeništvu, dok ne izađemo odavde i pokušamo doprinijeti anarhističkoj dinamici na ulicama. Ukratko, gledati na nas isključivo kao na „zatvorenike” značilo bi nas politički uništiti, a to je upravo ono što moć, između ostalog, želi učiniti.

S druge pak strane uključeni smo u borbe i zahtjeve unutar zatvora, u vezi našeg svakidašnjeg života i ne možemo ih jednostavno staviti sa strane; njihovo produbljivanje i umnožavanje, kao i pokušaj izoštravanja prijedloga, djela i ideja su elementi antizatvorske dinamike koji postaju jači kako mi stvaramo i tkujemo niti prijateljstva i suučesništva. No, takva antizatvorska perspektiva ne razvija se ni paralelno ni odvojeno od anarhističke borbe, ona je upotpunjuje i osnažuje. Borba za potpuno oslobođenje uključuje i borbu protiv zatvora, koji su među najvidljivijim izrazima društva i najjasniji dokaz gangrene postojećeg. U svakoj slobodarskoj inicijativi postoji teorija i namjera o okončanju zatvora, zato sudjelovanje anarhističkih zatvorenika u različitim iskustvima sukoba, rasprava i debata nužno uključuje i antizatvorsku točku gledišta, ali, kao što sam već rekao, ne smije se zaustaviti na tome ako želimo srušiti zidove i ne želimo ostati zarobljeni u ovom prostoru.

Ništa nije gotovo. Sve se nastavlja.

U sukobima vraćamo život u svoje ruke.

Dug život anarhiji.

Francisco Solar

Proljeće 2016.

Izvor: Act For Freedom Now!