Razmatranja o anarhiji

U posljednja dva mjeseca pojedine države izvršile su na međunarodnom represivnom frontu dodatne napade na sve koji se ne pokoravaju njihovim direktivama, i dodatno pooštrile kaznene mjere, kao pokretanje, u Grčkoj, zatvora tipa C (ne tipa „gama” kako google predlaže a neki pišu).

Hapšenja u „Slučaju Pandora”, u Španjolskoj, i premještaj prvih zatvorenika (među kojima i neki anarhistički drug) u specijalne grčke zatvore su primjeri na europskoj razini.

Na međunarodnom nivou došlo je do drugih napada, kao hapšenje druga Diega Riosa u Čileu, u bijegu gotovo 5 godina. I uvijek u istoj zemlji, presuda koja je osudila drugaricu Tamaru Sol Farias Vergara na nešto više od 7 godina zatvora, okrivljena da je pucala na psa stražara u jednoj banci u Santiagu, uzvikujući „Osveta”.

Srećom, u ova posljednja dva mjeseca ne brojimo samo baksuze nego i dobar broj napada na strukture koje na bilo koji način surađuju s nadzorom nad pojedincem, kako isti ne bi izašao iz stada, kojeg u pašu vodi država.

Nadasve, i nažalost, ne može se ovdje govoriti o bijegu anarhističkih drugova iz zatvora. Govorim o neuspjelom pokušaj bijega ZVĆ u Grčkoj iz zatvora Koridallos.

No, „pokušaj bijega danas... vječna nada za uspjeh”.

Osim konkretnih djela represije, uz hapšenja i presude, nisu izostale ni prijetnje.

Prijetnje koje je nama, kao RadioAzione, uputila S.O.A. (hrvatske tajna služba), zbog navodnog osnivanja napadačkih ćelija s grčkim i hrvatskim drugovima, u suradnji s Anarhističkim Crnim Križem, u vezi naših osobnih odnosa i s drugovima u zatvoru diljem svijeta; prijetnje, laži, kroz štampu upućenu drugovima s web-sitea InterArma.

Nije slučajnost što su se na meti našla tri anarhistička web-sitea (među kojima Anarhistički Crni Križ izlazi i u štampanom izdanju) koji prevode i šire tekstove „izjava o preuzimanju odgovornosti” i nepokajanih drugova u zatvoru.

Ne govorim to zbog viktimizma, već da bi se još jednom naglasilo da nas prijetnje samo još više iritiraju... sve više... mnogo više!

I sve to usred potpune ravnodušnosti anarhističkih pojedinaca, grupa i „(nepokretnih)pokreta”.

Da li me sve to iznenađuje?

Nimalo.

Ako si neugodan, ako kažeš kako stvari stoje, ako izvučeš govna iz kanalizacije anarhije smatraju te neprijateljem, osoba s kojom se ne treba govoriti, nego je ogovarati, koja može i „crknuti”, zato jer ne želi sjesti u klupe anarhističke škole i slušati, naučiti i ponavljati lekcije učitelja.

Sasvim smo dobro svjesni da smo kao RadioAzione sve to.

Ali kada te netko mrzi iz tih razloga možeš biti samo ponosan, kao što nas prijetnje SOA-e čine samo snažnijima.

Moguće je da su se mnogi pretvarali kao da se ništa nije ni desilo, zato što su nas do sada etiketirali kao „internaute”, daleke od stvarnog života i povučene u virtualan život. Nažalost, oni koji su pokucali na vrata nisu bili ni avatari ni gorila iz Princa iz Perzije.

Završavam ovu točku naglašavajući da me sve to ne iznenađuje, zato što veći dio anarhističkog pokreta smatram jednom zgradom u kojoj se stanari međusobno udružuju i svađaju. Zato radije živim izoliran, pod mostovima ili na klupi.

Ne iznenađuje me ni ono što se desilo u vezi pitanja Askatasuna/notav.info*, i ne bih se iznenadio da i dalje vidim dio anarhista kako surađuju s tim podlacima, kako posjećuju koncerte u njihovim okupiranim prostorima ili inicijative, strastveno zajedno pretvarajući se kako se ništa nije desilo.

Pretvarati se kako se ništa nije desilo o svemu... možda je i biti anarhist samo pretvaranje.

Ne iznenađuje me što se otkrilo, nakon neuspjelog pokušaja bijega, da je osoba koju su do par dana unazad smatrali „drugom Xirosom”, s kojim je organiziran navedeni bijeg, u stvari osoba koja je dala izjave koje su bacile u zatvor dio „17.Novembra” u Grčkoj.

Ne iznenađuje me da, kada je počelo kružiti ime tog lika na sredstvima kontrainformacije, nije bilo nikoga tko će reći: „zaustavite se! Činjenice su ove...”.

Ali ne, svi smo drugovi...

Dovoljno je pobjeći, napasti državu da bi bio smatran drug.

Ne iznenađuje me da onaj tko je marksista-lenjinista (to je bila jedina stvar koja se uvijek znala) nazvao „drugom”, radije je otrovno šutio nakon što je objavljivao tekstove i vijesti...

Naravno... zbog vječite nade da će sve pasti u zaborav...

Premda je istina da se to često dešava, istina je i da će uvijek prije ili poslije netko izvući govna iz kanalizacije. Da će uvijek postojati netko tko ne zaboravlja, među sveopćom paroksističkom ravnodušnošću.

Ali iznenađuje me da je osoba koja je 1998. iznijela izjavu kojom je objavila rat državi, možda jednu od najzanimljivijih koju sam pročitao (i koju sam između ostalog odlučio, uz druge, da objavim na papiru naslovljenu „Nemam zašto da se kajem”), ispred grčkog suda, dok se danas obraća istom sudu kako bi se otvorila sudska istraga o ubojstvu jednog zatvorenika. No, ne iznenađuje me da se to dešava nakon marksističko-lenjinističke evolucije ideja te iste osobe.

Ali iznenađuje me da ga još netko naziva „drugom”.

Ne iznenađuje me da mnogi anarhisti i dalje nazivaju marksiste-lenjiniste „drugiovima”.

Ostanem zapanjen naspram korištenja „solidarnost političkom zatvoreniku”, gurajući u isti lonac drugove anarhiste i te marksite-lenjiniste. Koristim ovu temu da pošaljem snažan, solidaran i suučesnički zagrljaj Amelie i Fallon u Meskiku.

A zašto ne ugurati i nazifašiste?

Što su vam, ti jadnici, učinili više od marksista-lenjinista?

Istina je jedna: mnogi anarhistički drugovi su veoma zbunjeni i još ne znaju na kojoj strani biti. Privlači ih crna zastava i zaokruženo „A”, nešto kao i danas pseudo pankere, ali više su marksisti-lenjinisti od istih marksista-lenjinista.

Od tuda proizlazi etiketa antifašizma koju mnogi anarhisti nose.

Zato me ne iznenađuje kada dolaze k meni kritizirati moju kritiku nekih likova.

Ja sam protiv svakog oblika zatvora; za uništenje svakog oblika zatvora, ali to ne znači da moram biti solidaran s bilo kim.

Bljuje mi se kada pomislim na brojne anarhiste koju su marširali Cremonom [grad u Italji, nap.prev.], lakrdijom da žele zatvoriti fašistička sjedišta, kada u svakom gradu postoji jedno. Dok su istovremno hodali pod ruku s redskinsima... isto tako skvadristi [članovi prvih fašističkih odreda u Italiji, nap.prev.] i autoritarni kao drugi.

Ah ne, kako sam glup... oni su drugovi... nose crvenu zvijezdu te „srp i čekić” umjesto svastike... da...

Mrtvi u Kronštatu, u Španjolskoj ’36., samo se vi okrečite u grobovima, ali nemojte biti prebučni jer ćete inače probuditi revolucionare iz njihovih snova.

Na kraju...

U svijetu u kojem smo, i mi anarhisti, primorani da ponekad radimo i otvorimo tekući račun u banci, na koji nam gospodari polažu milodar, odbijam ideju o otvaranju tekućeg računa u banci u svrhu sakupljanja novca da bi se državi platio otkup za osloboditi drugove iz domovinskih tamnica.

To nisu anarhistička sredstva.

Radije bih odradio zatvor nego punio državne kase.

A onome tko će mi reći da su drugovi korisniji vani nego unutar zatvora, odgovaram da su se nekada drugovi oslobađali na druge načine, drugim sredstvima, a ne plaćanjem mita.

RadioAzione, februar 2015.

Izvor: RadioAzione

*Askatasuna: komunistički torinski skvot, dio pokreta protiv izgradnje super-brze željeznice (NO-TAV) u kojem su prisutni i brojni anarhisti; web-site notav.info se u januaru ogradio od nasilnih aktivista, javno ukazujući na anarhiste koji uređuju web-site Finimondo kao na počinitelje sabotaža protiv takvih željeznica [nap.prev.]