NEKOLIKO RIJEČI O DRUŠTVENOM RATU
Dozvolite mi samo nekoliko riječi o izrazu "društveni rat".
Ne zanima me previše društveni rat, prilično sam zaokupljen vodeći moj vlastiti rat, rat određen mojim pojmovima, mojim izmjenljivim ritmom i mojim razlozima.
Da nisam vodio ovaj osobni rat, i umjesto toga se usredotočio na današnje anarhističke struje i njihove načine "borbe", zasigurno bi depresija i osjećaj savladavajuće nemoći oduzele moj život, ako me dosada ne bi bila prije ubila.
Nedostatak nadahnuća kod većine civiliziranih anarhista i njihov "društevni rat" doveli su me da prigrlim stalni konflikt s društvom, koji se češće pripisuje nihilistima i individualistima nego anarhistima (mada bi trebalo). U toj kraljevini anarhizma, samo oni čije analize stavljaju na nišan osnovne temelje čitave represije - civilizacije - su vrijedni mojeg priznanja. Ja nemam vremena za "društveni rat", kojemu je cilj restrukturirati današnji sistem. Bilo koja borba koja ne cilja na destabilizaciju sistema, kojoj nije cilj njegova čitava i totalnom destrukcija, samo pomaže da sistem i njegova nadmoć nad divljinom postanu jači.
- Anarhija, anarhizam ili anarhisti? -
Ako anarhija ne može biti ništa manje od neuvjetne i nezasitne slobode, onda anarhizam ne može biti ništa manje od totalnog zahtjeva za rečenom slobodom, i totalnog rata protiv svih aspekata sistema i svakog produkta rođenog u njegovoj toksičnosti. Sve što je rođeno u civilizaciji zaraženo je smradom autoriteta, pripitomljavanja, vladanja i robovanja. Ne može postojati tehnologija stvorena uz poštivanje života na umu, zato što je sva tehnologija rođena iz trule religije napretka i zbog njenih utopijskih i kolonijalističkih ciljeva prevladavajućeg tehnokratskog prosvjetljenja i/ili nadmoći. Ne želim govoriti o "anarhistima", već o divljim životinjama, ljudskim i neljudskim bićima, kako bi mogli dijeliti sve aspekte prethodno definirane mojim riječima kao "anarhija", i zato ih poštivati više od većine "samo-prozvanih anarhista". Nisam se nikada najprije definirao kao anarhist, nego je, naprotiv, anarhija pronašla mene, a ja nju, i odmah sam osjetio kao da sam se zaista povezao s davno izgubljenim udom, najmoćnijim ekstremitetom kojeg ikoja životinja može poznavati, i u tom su se trenu moji divlji instinkti probudili.
Kada nekome autoritarne strukture države i njeni reformistički lakeji uskrate tu instinktivnu požudu za slobodom, za mene je jedini prikladni odgovor kanalizirati osjećaj bijesa, mržnje, očaja i nezaustavljive ljubavi prema životu, u nasilne napade protiv sistema, možda ne baš uz odrubljivanje svih hidrinih glava, ali neumorno kidajući njene prste, zglobove, oči, jezike, čak i ako padnemo neuspješno naspram njene oklopljene kože, bolje umrijeti nego mirno umirati u kavezu kojim nas je ona opskrbila. Divlje trčati prema neprijatelju može značiti da ću biti prvi koji će pasti*, no na koncu svaki drug kojeg sam mogao imati u životu moći će jasnije vidjeti gdje uzvratiti udarac.
Dovoljno je samo jednom osjetiti istinsku čistu slobodu, od tada nadalje ne može biti povratka nazad.
- A.
*Radi se samo o metafori, naravno, ja ne bih mogao biti prva osoba ubijena zbog svojih ustrajnih zahtjeva za slobodom, čitavo naše društvo je izgrađeno na kostima takvih osoba, podupiru ga njihova mesa i krv, i zasigurno neću biti ni posljednji dok god civilizacija postoji.
