Riflessioni Hrvatski

http://yu.radioazione.org/wp-content/uploads/2015/11/ruines4522.jpg
(klikni na sliku da bi pročitao sadržaj)
Sa zadovoljstvom najavljujemo izlazak 2 broja aperiodičnog anarhističkog časopisa “Des Ruines” [“Ruševine”], ovaj put na 168 stranica i s 3 dosjea. Namjera časopisa je da pokrene rasprave, istraživanja i razmatranja o anarhističkim i antiautoritarnim perspektivama. Neke od rasprava prisutnih u ovom broju su živuće i uvijek aktualne, dok su druge, ostavljene po strani, izvučene za potrebe časopisa.

Naslovnice, sadržaj, uvodnik i detalji na
http://desruines.noblogs.org/

Sve narudžbe i pitanja u vezi narudžbi i distribucije te cijene, isključivo kod našeg distributera, anarhističke biblioteke "La Discordia" u Parizu.
Za narudžbe, adresu primatelja i uplate (ne zaboravite na poštarinu):
Des Ruines c/o Bibliothèque La Discordia
45 Rue du Pré Saint-Gervais
75019 Paris
France
...

"Moramo poraziti neprijatelje Republike... uskratiti državljanstvo onima koji omalovažavaju francuske vrijednosti." Manuel Valls, premijer, 14. novembar 2015.

Ako treba priznati nekakvu dosljednost Francuskoj republici, onda je to dosljednost u masovnim ubojstvima. Od Državnog Terora iz 1793.-1794., iz kojeg proizlazi upravo riječ terorizam, pa do represije nad ustanicima iz 1848. i komunarima 1871.; od kolonizacije i deportacije židova, koju su omogućila prethodna registriranja, sve do masakra alžirskih prosvjednika 1961. u središtu Pariza, sve su Francuske republike velikodušno masakrirale kako bi moćnici mogli i dalje vladati i izrabljivati. Francuska država je brdo leševa na čijem vrhu stoji gadost koja je mogla opstati samo gazeći svoje prave neprijatelje, pobunjenike i revolucionare koji su se borili za svijet pravde i slobode. Kada bi uopće postojale te "francuske vrijednosti", ta bezimena glupost, onda bi to bio plakat ispunjen riječima koje traže osvetu nad buržoazijom, nad političarima, pandurima, vojnicima i popovima, koji su ih gazili kako bi potvrdili svoju moć.
...

"Mi maštamo da su naši interesi i interesi super-bogatih isti - kao da će, nekako, bogati postati toliko imućni da se raspuknu, i da će karamele padati po nama ostalima. Kao da su oni neka vrsta lonca dobročinstva. Međutim, činjenica je da lonci neće sami puknuti. Moraš ih udariti štapom."
Naš nedavni napad na banku Bradesco podigao je neke sumnje u korporativnim medijima. U stvari, bomba postavljena na treći bankomat nije eksplodirala. Naša je namjera, po riječima nekih medija, bila pljačka vašeg trulog novca. No, na koncu, zapaljiva naprava s 20 litara benzina s uljem i dodacima neće nikada dignuti u zrak jedan bankomat.
Naša je namjera bila zapaliti vaš dom Kapitala.
U noći 13. septembra, u jednoj od elitnih četvrti Sao Jose dos Campos, izveli smo još jedan napad požarom na jednu podružnicu banke. Ovaj put je meta bila ITAU, koja je u drugom poslovnom kvartalu ostvarila sramotnu zaradu od 5.9 miliona reala [preko milijun eura, nap.prev.].
Izgleda da su kamatarenje i špekuliranje tuđim radom jedina stvar koja danas nastavlja pokretati već ionako rđave zupčanike kapitalističke superstrukture. To je ludilo našeg doba, gdje najslabiji žive u krizi dok se oni na vrhu časte na naš račun. Napade na niže klase oni nazivaju "prilagodbom", dok svaki napad na više klasu zovu "terorizmom".
I kao da to nije bilo dovoljno, marioneta [predsjednica] Dilma Rousseff napala je radnike oštrim mjerama štednje, dezinvesticijom i rezanjem socijalnih programa, a još moramo i gutati parlament ispunjen štakorima i crvima - i svim vrstama parazita - koji pune svoje stomake novcem iz podrške korporacijama, kompanijama, bankama i agribiznisu. Rade za svoj interes protiv želja naroda. To je ono što se naziva "demokracija"
Predstavnička demokracija - kapitalizirana i financirana do srži - se može jednostavno usporediti s kanibalnom večerom - svaki četiri godine biramo s kojim ćemo umakom biti živi požderani.
...

Masakr na Mediteranu se nastavlja: na stotine ljudi smrtno stradava u pokušaju da ga prijeđe, bježeći od bijede, progona i smrti (22.000 mrtvih u posljednjih 15 godina, od kojih je poginulo preko tisuću samo ovog ljeta). Ovdje nailaze ponovno na bijedu, progone i smrt - kao na tisuće njih kojih se sakupilo u Calaisu, gdje su ih pretukli panduri, dok su drugi umrli u pokušaju da prijeđu granicu (jedanaestero od juna). U Parizu, prolaznoj točci za one koje pokušavaju dospjeti do Velike Britanije ili sjeverne Europe, ili krajnjoj točci za mnoge koji jednostavno ne znaju kamo otići, svi državni mehanizmi obavljaju svoj uobičajeni prljavi posao lova na ilegalne useljenike, izrabljivanja siromašnih (ilegalnih i legalnih) na najučinkovitiji način, i održavanja svih nas u poslušnosti i radu.
Tako su ovog proljeća vijećnici Pariza naložili deložaciju privremenog kampa kraj La Chappelea, koji je predstavljao dom stotinama ilegalnih useljenika. Naravno, vijećnici ljevičari su odigrali svoje karte na demokratski način. Prvo su igrali na kartu dobrotvora: stavili su im na raspolaganje hotelske sobe na par dana (nakon kojih su ih neizbježno vratili na ulicu), u korist javnosti koja je očekivala takvo opravdanje. Emmaus [međunarodna katolička humanitarna organizacija osnovna u Parizu 1949., nap.orev.] i France Terre d'Asile [francuska udruga za upravljanje azilantima osnovana 1971., nap.prev.] su odlično odigrale svoju (unosnu) ulogu preuzimajući odgovornost za dio tih osoba. Specijalizirani su za upravljanje siromaštvom - što nema nikakve veze sa borbom za okončanje istog.
Zatim, za one koji su ostali na ulicama i pronašli kolektivno riješenje kroz različite okupirane prostore, bilo je raznih ljevičarskih grupa: Komunistička stranka, Zeleni (...) i Nova Antikapitalistička stranka, koji su došli da ostvare jeftini publicitet i odrade vječni posao ljevice, npr.: zasladiti pilulu, dati obećanja, smiriti bijes i širiti rezignaciju.
...

Britanija je, kao i druge zemlje zapadnog svijeta, jedan ogromni zatvor za tisuće i tisuće osoba koje dolaze ovamo u potrazi za boljim životom, takozvanih "tražitelja azila". Nije slučajnost što brojne očajne osobe pokušavaju ući u UK, kao i u druge bogate zemlje. Oni ne mogu drugačije. U njihovim zemljama nemaju više ni osnovne uvjete za preživljavanje.
Globalizacija kapitala iziskuje maksimalnu produktivnost po najnižoj cijeni. Zato biznismeni premještaju središta proizvodnje iz jedne zemlje u drugu, u potrazi za najjeftinijom radnom snagom. A na taj način šire i siromaštvo, pustoše i otimaju na milijune i milijune njihovih resursa. Po potrebi biznismeni i njihovi naoružani plaćenici izvrše invaziju na druge zemlje kako bi oteli njihovu naftu, da bi održali neki geopolitički kontekst u ravnoteži.
Posljedica su milijuni gladnih, primorani tražiti novo mjesto za život. Nažalost, kada stignu u Britaniju, ili gdjegod u bogatoj Europi, pronalaze pakao koji nije mnogo bolji od onog koji su napustili. Britanski i europski zakoni o imigraciji su rasistički, cilj im je riješiti se svakoga tko nije koristan u proizvodnji.
Govorimo o milijunima ljudi, ne samo o nekolicini...
Tim ljudima dobrodošlicu daju najprije zatvori-prihvatilišta, a zatim nalozi za deportaciju, a ako im je dozvoljeno da ostanu trenutno u zemlji onda izrabljivanje i siromaštvo.
U Britaniji se useljenici, radili oni "na crno" ili "na bijelo", nalaze u rukama nemilosrdnih poslodavaca koji im isplaćuju crkavice i imaju potpunu kontrolu nad njihovim životima. No, većina useljenika koja dođe u Britaniju završi u sramotnim prihvatnim centrima, u kojima ponekad ostaju zatočeni i godinama, prije nego ih otpuste ili deportiraju.
Kao svaki drugi zatvor i prihvatni centri su paklena mjesta gdje se ljudskim bićima oduzima sloboda i ljudsko dostojanstvo. Zato mediji ne prenose skandale o zlostavljanjima imigranata u tim centrima. Nema skandala, to je priroda zatvora.
...

Danas, u srijedu 1. jula 2015., RadioAzione definitivno gasi mikrofon. Nakon četiri godine radija donio sam odluku da okončam Dirette d’Azione (izravni prijenos), dok će web-site i dalje postojati, uz pokušaj da ga ažuriram na drugačiji način u odnosu na ono što je trend društvene kontrainformatike posljednjih mjeseci. Kao što sam već to bio napisao u maju, ne zanima me biti ubačen u lonac kontrainformacije „samo da bi se ispunile stranice” ili da bih olakšao pretragu na Googleu.
Ne sviđa mi se da me čak ni drugovi traže!
Nisam nikada ažurirao što nije u afinitetu, prestao sam ažurirati sve ono što se pokazalo da nije u afinitetu, i ne zanima me dati više glasa onima koji su pokušali izobličiti anarhističku ideju zato što su oni promijenili svoju, i značenje nekih akronima.
Zato se RadioAzione ne ažurira kao prije.
Nadam se da ću ga ažurirati na drugačiji način, objavljujući nova razmatranja, nove ideje, i kritike onih koji se ne plaše izražavanja i da ostanu izolirani (bolje sami nego u lošem društvu...).
Ukratko, individualistička razmatranja, ideje i kritike, pošto mnogi anarhisti ispunjavaju svoja usta tim pojmom, ali 90% njih je dio jednog krda.
Mnogi anarhisti se smatraju nihilistima, ali u međuvremenu žive od mitova i svetaca koje štuju, čak i kada pričaju gluposti.
Životopis je bitan i za anarhiste, nažalost...
Zasigurno u ove četiri godine radija nisam govorio u tuđe ime, zato se radio-emisije ne prekidaju zbog kajanja (nikada ih u životu nisam imao...).
S ovog mikrofona je rečeno sve što sam želio reći, nisam favorizirao čak ni najsrodnije drugove, i razbistrio ideje onima koji su me željeli kao virtualnog korisnika, baš zato što sam u odnosu na brojne „anonimne” tekstove kritike ja dodavao i vlastiti glas.
Uz -MA pokušali smo da ne stvorimo klasični radio pokreta, kao prvo jer se ne osjećam dijelom pokreta, a drugo zato što nisam nikada podnosio anarhističke liturgije i žalopojke.
...

Molotovljev koktel (Molotov) se obično koristi za napade na neprijateljske zgrade ili za održavanje udaljenosti od policije tokom nereda. Postoje različiti načini izrade i različite učinkovitosti. Ovaj tekst opisuje jedan od mogućih načina izrada Molotova.
Ambalaža Molotova je staklena posuda, koja treba imati oblik pogodan za bacanje, a istovremeno mora biti dovoljno lomljiva da se u dodiru s metom lako razbije. Pogodna je boca votke od pola litre s metalnim čepom. Veća boca može sadržavati više tekućine, ali je teško baciti dovoljno daleko da bi se pogodila meta. Korisno je isprobati.
Bocu treba napuniti benzinom i motornim uljem (1:1). Benzin jamči brzu zapaljivost. Motorno ulje pak produljuje vrijeme gorenja i zajamčit će prianjanje na površinu. Ako se boca napuni samo benzinom, njegova učinkovitost će biti znatno smanjena, zato što nakon paljenja brzo izgori i ispari. Zato je potrebno ulje ili neki druga pomoćna tvar.
Kada se boca napuni mješavinom potrebno je zatvoriti čep. Oko čepa je dobro omotati izolacionu traku, kako bi bili sigurni da se tekućina neće izliti prije nego bacimo Molotov. A i da neće ispariti.
Posljednji dio je traka od tkanine svezana oko vrata boce. Tkanina ne mora nužno biti uronjena u unutarnju tekućinu. Može biti samo svezana oko vanjske strana vrata ili prikačena na žicu. Slobodni dio krpe, umočen u kerozen, potrebno je svezati u čvor. Nakon što zapalimo krpu i zatim se bačena boca razbije, mješavina tekućina će se zapaliti.
Čitava izrada, a zatim upotreba Molotov mora se odviti u sterilnim gumenim rukavicama. To je nužno kako bi se spriječilo da na bilo kojem dijelu Molotova ostanu otisci prstiju ili tragovi DNK.
...

Kratki tekst o protuzakonitosti je još jedan doprinos tekstovima kritike o "građanskom anarhizmu"*, čiju su skicu već napravili Venona Q i drugovi iz Dark Matter Publications. Ovaj tekst ne namjerava biti sveobuhvatan, govori o eksproprijaciji/pljački, crnom tržištu, prijevari itd. U nekom budućem fragmentu izinijet ću moje stavove o takozvanim "kriminalnim" aspektima anarhističke sabotaže i nasilja.
Kako ljudi traže izlaz iz otuđenog izrabljivanja u kojem smo primorani živjeti, tako protuzakonita djela postaju popularnija i nužnija. Kada anarhisti odaberu protuzakonitost, mi ne podrazumijevamo djela na štetu drugih osoba, mada svatko od nas u nekom trenutku može izabrati svoj vlastiti put, bez obzira na perspektivu kolektiva ili na odnose u koje smo uključeni.
Kao što podržavamo borbe onih koji završe u zatvoru - ne zbog našeg sažaljenja, već zbog afiniteta i solidarnosti borbe, ja sam i uz sve one prave buntovnike koji su izvan-zakona, prekršili zakon ili suilegalisti, kako se oni vole nazivati. One koje ovaj sistem prisiljava da budu odmetnici, i one koji su izabrali da to budu.
Uvjeti za pristojan život trebali bi biti dostupni svima i pruženi svakome tko ih treba, uz odgoj i oslobođenje svakog pojedinca uvijek kao krajnji cilj. Naš anarhistički individualizam, naš ilegalizam, npr. naše nepoštivanje svih pravila koje stvaraju moćne klase, vidljiv je u vrijednostima svake odluke koju donesemo, ne krećemo od pretpostavki koje je donijelo društvo, a to je upravo ono što zakon i prilagođeni građani ne vole. Što razlikuje neko djelo, zakonito ili protuzakonito, ako ono umanjuje anarhističke ideje samo-organizacije i uzajamne pomoći? Kao anarhist odbacujem moralne kodove, ali posjedujem mjeru utemeljenu na mojim principima da zadržim vlastiti život, i nijedna vlast, policijski službenik ili zaštitar neće mi to oduzeti.

Nedavno je projekt kontrainformacije "Zagovor na ednakvite" iznio - po meni, s pravom - pitanje kako različite anarhističke tenzije, od kojih su mnoge međusobno suprotne, mogu koegzistirati na istom projektu kontrainformacije.
Moglo bi se to objasniti činjenicom da svaki napad na dominaciju i represiju može omogućiti, u određenim situacijama, povremenu koegzistenciju, možda kroz djela, različitih struja/tenzija. No, čini mi se da različite metode djelovanja i dalje predstavljaju nepremostiv jaz koji nažalost (ili srećom) odvaja određene tenzije od anarhističkog projekta (ne vjerujem da su ikada uopće bile dio istog) te ih međusobno razdvaja, postavljajući ih u ideološki slobodarski panteon, lišen bilo kakvog ustaničkog alata.
Marginalizacija štrajka glađu Spyrosa Mandilasa, izostanak nihilističkih i ustaničkih knjiga i brošura s anarhističkih izložba u Grčkoj i drugdje, promocija komunizacije, neprekidno kritiziranje nasilnih činova otpora, ne samo da produbljuju taj jaz; u skladu s idejama koje u posljednje vrijeme sasvim jasno iznose razni antiautoritarni i slobodarski pokreti, to stvara jednu specifičnu ideju o procesu anarhističkog projekta, kroz pokušaj preispitivanja ideja, sredstava i ciljeva.
Čime se nastoji stvoriti jedan anarhistički (?) revolucionarni subjekt, negirajući njegovu ustaničku (a također i individualnu) egzistenciju, koji je spreman prihvatiti kompromis i iluziju o savezništvu s ljevičarskim snagama kao nešto nužno.
Predložena reorganizacija i stvaranje jedne šire platforme (DAK) se koristi za obraćanje fiktivnim i brojčano neodređenim snagama, a temelji se na anarho-komunističkom mitu iz paradigme '36. A ovaj, za uzvrat, uživa značajnu važnost kao model za pragmatično upravljanja moći, a izgleda da je tim pokretima upravo to i krajnji cilj.
...

English version below
S tekstom Spyosa Mandylasa o završetku štrajka glađu, RadioAzione definitivno zatvara vrata novom obliku prosvjeda „štrajk glađu do smrti”, trulom plodu doba brze komunikacije. Da, zato jer će sada uslijediti brojni štrajkovi glađu do smrti zahvaljujući web informacijama.
Uvijek sam odbijao štrajk glađu kao metodu borbe, ali uvijek sam poštivao one koji su prethodnih godina osjetili potrebu da ga usvoje iz nekog „x” razloga.
U odnosu na štrajk glađu, u kojem se izlaže riziku vlastiti život, preferiram „kamikazu” koji će se dignuti u zrak u nekoj stanici.
Ne samo da nas bace u logore države, već i pomažemo toj istoj državi da nas eliminira fizički. Onda bolje pokušati ubiti jednog stražara ako se već želi izložiti riziku vlastiti život u zatvoru, umjesto to činiti kroz „ucjenjivanje/milostinju” države.
Ucjena je: što bi se moglo desiti ako se vlastito zdravlje pogorša zbog štrajka. Kao reći: „Državo,gledaj, ako ja odapnem tamo vani će izbiti kaos...”. Milostinja nosi masku zahtjeva s ucjenom.
Iz tog razloga ne mislim da „štrajk glađu”, a nadasve onaj u kojem se traži od države da bude blaža, nije dostojanstvena metoda za anarhiste.
Shvaćam da se radi o jednoj od malobrojnih metoda na raspolaganju u zatvoru, ali ako smo odlučili da „ukrademo čokoladu”, dobro znamo da će ishod toga možda biti kazna. Nema smisla poslije da se poslije žalimo...
Čak i u slučaju da nas optuže da smo ukrali čokoladu, a nismo to učinili, moramo krenuti od pretpostavke da ionako pripadamo onima koji bi tu čokoladu bili željeli ukrasti.
Kratko rečeno, mi smo anarhisti, i osim ako ne odlučimo provesti naš život u knjižnicama čitajući knjige i slažući se s različitim teorijama, zatvor će nas prije ili poslije ugostiti.
Desit će se to jer ili će nas uhvatiti na djelu ili zbog namještaljke, ali u ratu neprijatelji se eliminariju na bilo koji način, a u tome je država doslijednija od anarhista.

Nužni dodatak svakoj borbi je njena procjena nakon završetka. Djela njenih subjekata, pitanja, nedostaci i problematike na koje se naišlo, stvoreni odnosi i razvijene percepcije bilo bi dobro da postanu teme razmatranja, u cilju unapređenja naših sveukupnih stavova protiv postojećeg, izvlačeći korisne zaključke i vršeći autokritiku. Ovaj tekst nije ni u kom pogledu sveukupna ocjena date borbe. Nemamo namjeru analizirati specifične događaje, aktivnosti, točke gledišta i ponašanja koja su se odvila unutar pokreta solidarnosti, niti generalne probleme i patologije anarhističke sredine. Pored toga, svaka rasprava o specifičnim borbama i pokreta tiče se njihovih sudionika i onih koji namjeravaju nastaviti borbu pod uvjetima tih pokreta. Nakon tako dugih i brojnih aktivnosti i praktične borbe, sposobni smo izraziti naše mišljenje o širokom spektru pitanja kao što su „posredne borbe”, štrajk glađu kao sredstvo borbe, odnosi između zatvorenih anarhista i njihovih solidarnih, odnos između anarhista i projekata s političkim zahtjevima i još mnogo toga. Dakle, koristeći šansu, zauzet ćemo stav o onome što mislimo da je najvažnije, nastojeći podijeliti naše brige i naše zaključke.
Štrajk glađu kao sredstvo borbe

Štrajk glađu je sredstvo koje su anarhistički, politički i kriminalni zatvorenici u Grčkoj koristili desetljećima, relativno često. Učestalost povlači za sobom automatsko izražavanje podrške, solidarnosti i sudjelovanja u odgovarajućim pokretima, nešto što, međutim, ne ide u korist anarhističke kritike, ne samo u vezi pojedinačnih slučajeva, nego i samih sredstava.
Kada se odvija u uvjetima zatočeništva, štrajk glađu je u stvari jedan od najtežih sredstava borbe koje zatvorenik države ima na svom raspolaganju. No, štrajkaš priznaje neprijatelja kao „partnera za pregovore” i postavlja zahtjeve u jednom procesu ucjenjivanja humanitarne maske države, te stoga sredstvo kao takvo ne posjeduje agresivnu karakteristiku anarhističke borbe. Pasivna priroda, utemeljena na karakteru zahtjeva, štrajka glađu je realnost na koju mi gledamo kritički, ali uvijek u odnosu na posebne materijalne uslove nepovoljnog polja zatvora. Ne možemo ga zato usporediti sa sredstvima borbe izvan zidova. Ali posjeduje ipak jednu posebnu karakteristiku koja se uvijek mora uzimati u obzir; on je po definiciji auto-destruktivan u smislu biološke štete i obično vodi u trajne zdravstvene probleme. Što ne znači da borba posjeduje rizik koji se mora izbjeći pod svakom cijenu, na temelju jedinog kriterija preživljavanja. No, znači pažljiv odabir borbi i njihove odgovarajuće organizacije, a zasigurno ne olakšati istrebljenje koje nam neprijatelj priređuje.
U tom slučaju nije mudro za štrajkaše glađu i njihove solidarne obaviti subjekt u idealizam, niti pojmiti taj izbor kao samoodricanje i smatrati anarhističkog borca osobom koja se žrtvuje za neki viši Razlog, ili pak oportunistički zanemariti, ili iz frustracije, birokraciju pravosudno-zatvorskog sistema, vodeći u slijepu ulicu ili u „poraz” iz de facto poraženog položaja zatvorenika. Osobni izbori anarhista trebaju se, po nama, temeljiti na njihovoj odluci da žive u stalnom i višerazinskom ratu s dominacijom. A ta se odluka donosi zato jer njen subjekt shvaća da je umjetni „život”, posredstvom vlasti, robe i spektakla, u današnjoj društvenoj pustinji, lažan i okovan. Dakle, radi se o odluci da se živi, a ne o žrtvovanju i smrti. Ukratko, mi smatramo da ekstremna sredstva borbe se ne mogu koristiti kao paspartu, nepažljivo odabrana i korištena na neorganiziran i beskoristan način, bez uzimanja u obzir društveno-politički kontekst te apsolutnost i povijesno-političku težinu sredstava, kao i zasićenje kojem su podložni takvom uporabom, vodeći, na taj način, u neefikasnost i u beznačajnost fizičke egzistencije samog štrajkaša glađu. Unatoč tomu, štrajk glađu, s postojećim problemima gore navedenim, je osobni izbor, čije elemente ne možemo uvijek poznavati i zato ga ostavljamo temperamentu, analizama, realnim mogućnostima i šansama zatvorenih anarhista, koji su ga odabrali i koji su odgovorni za komunikaciju sa solidarnim drugovima, u vezi pitanja strategije i razvoja borbe.

English & Italiano

Nismo nikada imali namjeru napraviti od našeg bloga novinsku agenciju, niti da ga ograničimo samo na objavljivanje vijesti i prevođenje izjava, zato što nismo ni novinari ni prevodioci, nego anarhisti. Naš rad na ovom portalu kontrainformacije se temelji na afinitetu s borbom, što nas čini suučesnicima anarhističke borbe, a ne gledateljima ili reporterima spektakla. Zato se ne možemo zadovoljiti prostim prevođenjem i mahanjem transparenata za podršku djela naših drugova, jer pošto smo dio borbe i pošto smo anarhisti osjećamo potrebu da kritički preispitamo ono što se događa u trenutnim borbama, kuda nas one vode i gdje se mi nalazimo u svemu tome (kao i da kritički preispitamo akcije koje poduzimaju naši drugovi), i da na taj način obogatimo anarhističku borbu razmjenom ideja, da se izbjegne trenutna rigidnost i tišina prostora anarhističke kontrainformacije.
U ovom su se posljednjem periodu odvile intenzivne borbe u Grčkoj, no brojna su previranja pokrenula i mnoga pitanja. Nažalost, vidjeli smo jako malo rasprave oko tih pitanja na kontrainformacijskom prostoru, a svaki kritički osvrt na zbivanja u Grčkoj kao da je bio „zabranjen” ili ignoriran, kao od strane portala kontrainformacije, tako i od samih učesnika u tim zbivanjima. Krajnje neočekivano ponašanje među anarhističkim tenzijama i koje samo po sebi treba da bude predmet odvojene kritike.
Naravno, treba postojati podrška i solidarnost sa svakom borbom koju vode naši drugovi u inozemstvu. (Obratite pozornost da smo napisali drugovi, što znači da se ne odnosimo na podršku bilo kojem pojedincu ili grupi koji se deklarira kao anarhist, a još manje komunistima i ostalim ljevičarskim sranjima. Mi dijelimo naš afinitet s individualističkom i nihilističkom tenzijom anarhizma, zato ćemo iskazati našu solidarnost i podršku anarhistima od prakse koje pripadaju toj tenziji. Mnogi portali kontrainformacije odabiru da „pokrivaju” djela i izjave najrazličitijih grupa – od borbi za autonomiju kurdskog naroda, preko komunističkih grupa i markističkih urbanih gerila, pa sve do nihilističkih grupa i ćelija FAI/IRF. Ne razumijemo kako mogu te različite tenzije, koje su velikim dijelom međusobno u konfliktu, da se nađu u zajedničkom prostoru na istim anarhističkimportalima kontrainformacije. I ovdje se radi o jednom posebnom problemu koji bi trebao biti raspravljen.) Slažemo se i s mišljenjem nekih drugova da u određenim osjetljivim trenucima, kao što je na primjer u slučaju teškog i rizičnog štrajka glađu, trebamo pažljivije birati riječi i treba držati na umu ranjivi položaj drugova koji štrajkaju glađu, no to ne znači da treba u tišino promatrati kako se napuštaju neke temeljne ideje anarhije. Ne slažemo se pak, s druge strane, s tim istim drugovima koji kažu da treba čekati pravi trenutak i da se svaka rasprava treba odgoditi dok se okonča štrajk glađu. Tko može odlučiti koji je pravi trenutak za kritičku raspravu, pogotovo kada neki od nas definitivno osjete da treba nešto reći ovdje i sada? Solidarnost i podrška borbi moraju biti popraćene preispitivanjem, zato što se radi neraskidivim aspektima anarhističke borbe. Borimo se protiv konformizma mišljenja – ne smijemo dozvoliti njegovu reprodukciju u našim sredinama.

„Contra Toda Autoridad”, anarhistički web-site i časopis „za neprekidni ustanak”, br. 1, septembar 2014.
Jedna od velikih opasnosti, za anarhiju, koja nesumnjivo stalno vreba u zasjedi je mogućnost da se ista pretvori u skup aktivnosti bez ikakvih konfliktualnih sadržaja protiv vlasti.
Takvu situaciju potiče, s jedne strane, sam neprijatelj kroz svoje vrijednosti demokratskog vladanja, kao što su „različitost”, „tolerancija”, „pluralizam”, i ekonomska integracija putem komodifikacije pobune i „alternativne” potrošnje.
S druge pak strane postoji čitav jedan niz „protestnih” pojedinaca i grupa, te čak i anarhista, koji se nesvjesno ili hotimično udaljavaju od antagonizma neprekidne konfliktualnosti protiv moći, te na taj način ušutkuju nužnost destrukcije i neposrednog napada na vlast ili, u najgorem slučaju, organiziraju velike inicijative koje prikazuju pristojno lice anarhizma, prikazujući se kao patetični pobornici jedne ideologije koja je sasvim tuđa sukobu s vlastima.
Što se nas tiče, vračanje naših života u naše ruke je proces koji predviđa ostvarenje naše autonomije u odnosu na otuđeni način života, pokoren i pretvoren u robu, kojeg nam nude društvo kapitala i vlasti. Ali taj projekt ne povezujemo nikada s logikom mirnog suživota s vlastima, već sa stavom neprekidnog sukoba, koji uključuje nužnu perspektivu direktnog napada na moć i njeno uništenje, osnovne elemente čitavog procesa potpunog oslobođenja.
I upravo to, taj projekt sukoba, rata i napada koji nadilazi zakon, pretvara svako djelo koje cilja na „samoupravljanje životom” u plimni val nad svakom specifičnom inicijativom, čineći ga djelom napadačkog projekta, kojeg moć ne može nikako asimilirati.
...

* Iz anarhističkog časopisa „Molotov”, br.1, mart 2015.*
Ujutro 23. januara 2015. pojavili su se agenti Sigurnosno-obavještajne službe, SOA, kako bi razgovarali sa mnom u vezi moje veb stranice RadioAzione Hrvatska, i s mojim suprugom, anarhističkim drugom, talijanskim državljanom, koji uređuje, a i udomljava druge anarhističke sajtove (među kojima RadioAzione), prijeteći mu izbacivanjem iz države. Razgovor je otvoren prijetnjama upućenim mojim osobnim odnosima, kako današnjim tako i budućim, pošto oni pretpostavljaju da ih ostvarujem, i da ću ih ostvarivati, samo s anarhistima, naravno inozemnim, i upozoravaju da Hrvatska nema namjeru da postane utočište osoba koje predstavljaju problem svojim matičnim zemljama (ovo se naravno odnosi na moj odnos s drugom koji vodi anarhističku veb stranicu RadioAzione Italia). Prijetnje se naravno nisu ograničile samo na moje odnose s drugovima, već me i upozoravaju da će svaki strani državljanin koje će me u budućnosti posjetiti u Hrvatskoj, bio on anarhist ili ne, biti tretiran kao sumnjivac, da bi se zatim izgubili u uobičajenim prijetnjama u vezi mojih roditelja, moje nezaposlenosti, mogućih pretresa, hapšenja itd. Očita je njihova namjera da me uplaše izolacijom, ovdje u Hrvatskoj, daleko od mojih “talijanskih i grčkih prijatelja” (izraz koji su često koristili). A ujutro 25. januara, taman dok je stiglo izvješće hrvatskih agenata kolegama Talijanima, već su isti druga s RadioAzione Italia pratili u kvartu gdje živi dok je išao u kupovinu.
I više je nego očito da se radi o međunarodnom planu nadzora i represije.
Nakon napada u Parizu Franucska najavila drakonske anti-terorističke zakone. Europa na visokom stupnju pripravnosti: vojska na u ulicama Belgije, pojačana sigurnost u Britaniji, masovne racije u Njemačkoj. Britanski premijer Cameron najavio blokadu aplikacija za razmjenu poruka, Snapchat i WhatsApp, američka vojska priprema novu generaciju dronova za urbano ratovanje; teroristi oružje nabavljaju iz Hrvatske?
To su samo neki od naslova kojima se u posljednje vrijeme susrećemo. Teror-histerija vlada Europskom Unijom, a Hrvatska uredno slijedi naputke onih koji su je u nju uveli. Ujedinjena kontrola i represija u svrhu suzbijanja međunarodnog terorizma, pošto on kao takav kakvog nam ga predstavljaju i kojim nas zastrašuju mora postojati, budući da je za efikasniju kontrolu stanovništva nužan i unutarnji neprijatelj, jer strah od istog građane tjera u potragu za zaštitom, koju umjesto da potraže u vlastitim snagama ustupaju je (po pravilima demokracije) nekom drugom, da netko drugi zastupa njihovu zaštitu, tj. oni koji posjeduju monopol nad nasiljem i kao takvi imaju jedini pravo da ga vrše, odnosno snage reda, pravosuđe i vojska. Možda je ta teror-histerija s kojom se danas suočavamo za nas u Hrvatskoj nešto sasvim novo (više se ne radi o izgradnji nezavisne države; a u diktatorskim režimima stanovnici se na određeni način moraju plašiti države, moraju znati da ih se uhodi, i po potrebi eliminira, da postoji cenzura, politički zatvorenici, politički zatvori itd.; dok se u demokraciji građani moraju osjećati slobodnima, da mogu slobodni misliti, govoriti, izražavati se, kretati itd., a kažnjavaju se, tako tvrde, djela a ne ideje, a zatvori su institucije za preodgoj). Međutim, taj strah od terora u zapadnim europskim zemljama bio je prisutan kroz čitavu povijest demokratskih režima. Ponekad su ga oličavali anarhisti, ponekad komunisti, a ponekad i fašisti. Ili pak svi zajedno. Tada se takvim situacijama upravljalo na nešto drugačiji način, ali već su i tada bile prisutne ujedinjene politike zaštite Zapadnog bloka. Konsolidacijom EU, stvaranjem Super-Države, nacionalna sigurnost je izjednačena s europskom. A razvoj IT alata jača i olakšava kontrolu stanovništva i razmjenu podataka unutar Unije.
Primjera radi:
07.01. 2015. napad na Charlie Hebdo u Parizu.
26.01.2015. udarna vijest hrvatskih medija „U Hrvatskoj uhićen džihadist, državljanin BiH”. U stvari, osoba je uhićena još polovicom decembra, a 15.01. je izručena Austriji (u strogoj tajnosti). Ovo je prvi slučaj da ovakva vijest na ovakav način pogađa Hrvatsku.
Podrazumijeva se da neću solidarizirati s osobama koje za mene, kao anarhista, predstavljaju neprijatelja iste vrste kao što je i država (s bilo kojim oblikom političkog i ekonomskog ustrojstva). Što pak ne znači da podržavam, isto tako kao anarhist, hapšenje bilo koje osobe. Što se mene osobne tiče, idealno bi bilo da se svi oni međusobno pobiju.
Međutim, koliko je taj jedan Bosanac uhapšen u Hrvatskoj zaista bitan u ovom globalnom ratu protiv terorizma? Da li on, bez obzira na svoje fundamentalističke ideje, zaista predstavlja prijetnju poretku EU?
No, ta osoba je tek delić jednog veliko mozaika kojeg slažu europske zemlje (uz SAD i njihove saveznike). Ovim slučajem putem Austrije, i Hrvatske koja izvršava njihove naloge – da bi nam na kraju predstavili sliku o islamskom terorizmu, koji bi nas trebao uplašiti da potražimo spas pod skutima istih onih koji nas nadziru, izrabljuju, guše... Ono što iz medija moramo doznati je da i u Hrvatskoj također postoji teroristička opasnost, da je Hrvatska također uključena u borbu protiv terorizma, te da moramo živjeti istovremeno u strahu od mogućih terorističkih napada i u miru jer ionako nas „naša” država, uz potporu međunarodnih snaga (EU i NATO) štiti od njih.
Ovo je bilo, kao što sam rekla, primjera radi, ali slične se priče stvaraju o anarhistima u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj itd.
Ne želim, podrazumijeva se, povlačiti paralele između anarhista i grupa/pojedinaca koji su izravni neprijatelji anarhista, kao što je to i država, pošto se bore samo za jedan drugačiji oblik iste. No, uprava se ta ista država (koje god ona boje, uređenja bila), u svrhu zaštite svog opstanka, dakle Kapitala (bez obzira na oblik tržišta), služi terorom, ma iz kakvih sredina navodne prijetnje potjecale. Boja neprijatelja ovisi o političko-ekonomskom obliku Države/Kapitala, no u svim njenim oblicima samo jedan neprijatelj ostaje isti, jedini koji se bori za totalnu destrukciju postojećeg i potpunu slobodu čovjeka i svih drugih bića, anarhist.

U četvrtak 30. aprila žalbeni sud je potvrdio presude protiv Nicole i Alfreda, umanjujući kaznu za par mjeseci. Dakle, na zapadu ništa novo, ali nije ni moglo biti drugačije pošto su vješala pravosuđa uvijek spremna za one koji djeluju. Ne mogu se sami osuditi kada zakoni, koje vrlo efikasno sprovode, osuđuju na smrt stotine useljenika među morskim valovima ili kada njihovi zakoni dozvoljavaju da radnike izrabljuje, sve do smrti na radnom mjestu, nekoliko gospodara u odjelu i kravati,
Ali mogu osuđivati, optuživati, istraživati, zatvarati, mučiti u ime zakona i u ime onih koji ih pišu.
Još jednom, ovaj put koristeći babarogu ISIL-a, država promiče svoj pokušaj da obuhvati i, dakle, uništi svako djelovanje i svako ponašanje realne kritike, munjevitim odobrenjem novog antiterorističkog zakona. Proširujući na gotovo kapilaran način mogućnost pripisivanja u svrhu terorizma (čl.270 k.z.) različitim vrstama i kontekstima djelovanja, te pretvarajući u krivično djelo sve oblike solidarnosti i podrške (neposredne i posredne) osobama koje su optužene i/ili osuđene za terorizam, država drsko afirmira jednu od osnovnih ucjena demokratskog poretka: nesuglasnot je dozvoljena samo ako je bezazlena, beskorisna, voljna da ostane u redovima kontrole i po mogućnosti politički, kulturno, društveno i/ili ekonomski apsorbirana.
Možemo primijetiti kako se isti mehanizma koristi za problem imigracije. Medijska kampanja terora (uz insinuaciju sumnje da su na lađama među očajnicima infiltrirani krvoločni ubojice) služi samo prihvaćanju najkonzervativnijih tvrdnji kroz strah i sveopću ravnodušnost, i uvođenju odgovarajućih mjera za jačanje granica divovske ekonomske i financijske kamarile, takozvane Europske Utvrde.
Kako bi se ono što se već odvija u njenoj unutrašnjosti moglo nastaviti, neometano i bez posljedica, na još brutalniji način, izvan njenih granica: neprekidno pljačkanje prirodnih područja, trovanje i porobljavanje čitavih naroda.
...

Iz "Des Ruines", Anarhistički aperiodični časopis, br. 1, januar 2015.
Ukinimo Političkog Zatvorenika
Već par godina vidimo kako se ponovno pojavljuje pojam "politički zatvorenik". Pojam koji smo smatrali da je nestao već desetljećima, barem iz antiautoritarnih sredina.
Pojam koji je postao tipičan za razne markističke ili maoističke sekte, za Amnesty International ili za građanske političke disidente u autoritarnim režimima kao što su Rusija, Birmanija ili Iran; ili pak u okvirima borbi za takozvano nacionalno "oslobođenje", od Baskije do Kurdistana, prolazeći kroz Palestinu; ali tipičan i za krajnju desnicu. Iz čega, dijelomično, proizlazi naš osjećaj tjeskobe naspram ponovnog pojavljivanja ovog pojma, u raznim dijelovima svijeta, u ustima drugova. Želimo ukinuti, danas i zauvijek, navedeni pojam ne samo zato što je oprečan svim našim antipolitičkim perspektivama, zato šmo smo mi oprečni svima koji nama žele upravljati, koji nas žele zastupati i nama vladati putem sredstva politike. Nego i zato što, uz ovo uskrsnuće, postoji i, svjesna ili nesvjesna, nezdrava posljedica stavaranja razlika između zatvorenika samo na temelju "krivičnih djela" za koje nas država optužuje, kroz povečalo Kaznenog zakona. To vodi u društvenu hijerarhiju, po takozvanoj vrlini okrivljenih djela, između onoga zaslužuje da bude oslobođen ili podržan i drugih. Poništavajući sve stoljetne antizatvorske kritike anarhista i antiautoritaraca. Radilo bi se dakle o izražavanju solidarnosti samo zatvorenicima koji su u zatvoru zbog svojih ideja, na štetu ostatka zatvorskog stanovništva, potpuno zaboravljenog ili korištenog samo za potvrdu, na njihovoj koži, neke teorije.
No, što je točno politički zatvorenik? Pogledajmo s aspekta moći: za Vijeće Europe, na primjer, političkim zatvorenikom treba smatrati zatvorenika ako mu je zatvorom uskraćeno jedno od osnovnih prava zajamčenih Europskom Konvencijom o Ljudskim pravima, posebice "sloboda misli, savijesti i vjeroispovjesti, sloboda izražavanja i informacije, i sloboda okupljanja i udruživanja". Ali, i ako je zatvor nemetnut iz čisto političkih razloga, bez ikakve veze s ijednim kršenjem. No, tiču li se ta demokratska naklapanja anarhista?
Da budemo jasni, mi smatramo da je većina zatvorskih kazni, danas kao i uvijek, uzrokovana mnogo više političkim kontekstima i razlozima, nego specifičnim kršenjima. Zato što, mada se na sudskom procesu optužnice gotovo uvijek temelje na konkretnim djelima, uvijek država i njen pravosudni sistem odlučuju u kojoj će mjeri kazniti ovo ili ono specifično djelo, ovaj ili onaj dio stanovništva. Zato što je represija baš svih takozvanih "nezakonitih" djela, očigledno, tehnički neizvediva. Zbog prevelikog broja zakona, zbog broja policajaca ili zbog drugih tehničkih, ili pak političkih, razloga, pošto bi tolerancija nultog stupnja povukla za sobom i veći rizik pobuna. Represija nezakonitosti (a zatvor je jedan od sredstava) odgovara, dakle, određenoj strategiji i političkim programima.
Zar ne zatvaraju osobe kako bi povećali ili smanjili cifre koje će poslužiti izbornim ambicijama političara, kako bi dokazali neku teoriju ili bacili pijesak u oči? Zar ne zatvaraju nadasve nepoželjne koje ne žele vidjeti drugdje u društvu, nepoželjne koji se često suočavaju s represivnim institucijama zbog svog siromaštva, dakle zbog svoje nemogućnosti da se obrane sredstvima koje pravda tvrdi da "jamči" istima, kao što su odvjetnici, koji rade samo ako su skupo plaćeni, ili pak jamstva dohotka i doma, luksuz za većinu zatvorenika. Sve je uređeno na način da zatvori budu ispunjeni siromasima, a tako zaista i je.

Napomena RadioAzione: Slijedi nekoliko rečenica iz teksta Nikosa Maziotisa koji, mada nipošto ne dijelim njegove stavove, vrlo jasno kaže iz kojih je razloga pokrenut štrajk glađu u grčkim zatvorima.
Nije potrebno posjedovati veliku mudrost da bi shvatili, sasvim jasno, kako je navedeni štrajk organiziran jer je sada na vlasti Syriza, dok su premještaji u nove zatvore tipa C započeli u prvim danima decembra (za vrijeme prethodne vlade). Neću niti postavljati pitanje zašto nije prije započeo taj oblik prosvjeda, jer ionako, uz ovakve zahtjeve, ne bih ga bio podržao ni u tom slučaju.
Pravi cilj zbog kojeg je organiziran takav štrajk, koji veoma podsjeća na onaj u specijalnim njemačkim zatvorima u sedamdesetim godinama, kojeg je vodila jedna grupa maoističkih boraca (Crvene Brigade su bili u odnosu na njih slobodari...), i koje mnogi anarhisti još i danas cijene (ali zašto???), bio je vršiti pritisak na Tsiprasa i njegovu bandu.
Reformistički cilj, ili revolucionaran ako vam je draže, ali značenje ostaje isto (revolucije su u povijesti dovele samo do promjene vlasti, i to je činjenica a ne teorija). Vršiti pritisak na vladu, prebacujući joj odgovornost eventualne smrti zatvorenika u štrajku glađu, kada se misli da ta vlada može popustiti zahtjevima, to je politika, a ne anarhizam. To znači priznati, čak i samo simbolički, vlast, njegove zakone i državu. Tko podržava takve borbe nije drugačiji od onih koji ih vode na vlastitoj koži.
Zar bi RadioAzione trebao sve tu prešutjeti?
U redu! Onda neka govore riječi Maziotisa, tako nećete reći da smo mi ti koji ustrajemo na tome.
Iz teksta Nikosa Maziotisa o okončanju štrajka glađu. Čitav tekst na engleskom na 325
...

Drugovi, pišem ovih nekoliko redaka u namjeri da vas upoznam s mojom trenutnom životnom situacijom, koju sam, s vrlo posebne perspektive, odlučio sprovesti zbog niza situacija koje su se pojavile u nedavnom kontekstu individualne i/ili društvene borbe i represije ove potonje.
Postoji jedan dugi popis drugova i drugarica nad kojima su vršeni pritisci i istrage zbog anarhističkog djelovanja u posljednje vrijeme, u ovoj zemlji, posebice na središnjem i južnom području. Praćeni su kako bi promatrali njihova kretanja i osobe s kojima se organiziraju, šaljući odvratne jebene doušnike kako bi prikupili informacije, označavajući drugove strance kao osobe koje financiraju borbe i dugi niz "i tako dalje". Kao kada su me uhapsili i odveli u zatvor, uz moje srodne drugarice, Amelie i Fallon, isto su tako pokušali vezati brojne osobe iz slobodarske/anarhističke sredine za naš slučaj (5E), vršeći pretrese u nekoliko domova u potrazi za "dokazima" (bezuspješno), kako bi imali više argumenata za nanijeti težak udarac malenom akratskom svijetu.
Sve je to bilo dovelo do hapšenja druga "Tripe"* (i do progona drugih drugova koji su se morali udaljiti), ali na sreću u tom smo trenutku mogli se osloniti adekvatnu reakciju drugova iz GASPA-e** za njegovo neposredno oslobađanje, budući da su optužbe bile neosnovane. Odmah nakon toga (Tripa) je odlučio dati se u bijeg, no nije ni imao mnogo izbora pošto su ga, optužujući ga za prethodna "krivična djela", nastojali vezati za istrage o terorizmu, sabotažu i druge gluposti koje su nam željeli pripisati, te mu nije preostalo drugo osim da donese takvu odluku.
Zbog sličnih očitosti i posjedujući mogućnost da slobodno odaberem, odlučio sam da krenem putem bijega iz različitih razloga, prvenstveno zbog moje vlastite sigurnosti i sigurnosti drugih drugova, uzevši u obzir vrstu progona koji su uzeli maha. Neću biti ni prvi ni posljednji, u odabiru puta borbe koji je dio vraćanja mojeg života u moje ruke i dio nasilne, frontalne borbe, otpora protiv svakog autoriteta. Zato, ne treba biti mudrac da bi shvatili kako bih bio na nišanu istražitelja i javnih tužitelja, koji će me nastojati povezati/uplesti u svaki slučaj direktne akcije koji će stvoriti na polju borbe. U mojem slučaju, pošto sam izašao s mjerom ograničenja, tj. potpisa, jasno je da bi me držali na raspolaganju kako bi me mogli ponovno uhapsiti kada budu poželjeli. No, to je zadovoljstvo koje im ne želim pružiti, barem u granicama mojih mogućnosti.
Osim što nemam nikakve namjere da surađujem s jebenim pravosudnim teatrom, koji bi se bio odvio nakon mojeg otpuštanja, od prvog trenutka mojeg fizičkog oslobađanja odlučio sam da ne budem njihova lovina, da me drže pod nadzorom putem periodičnih posjeta mjestu gdje sam navodno trebao odlaziti ostaviti moj odvratni potpis čitavih godinu i po dana, i zato sam izabrao da se ne pojavim idućim dan (nakon otpuštanja) pred sucem, pokušavajući prekinuti ovo što smatram oblikom progona.

RadioAzione [Hrvatska] ne objavljuje izjave/tekstove koji se na bilo koji način pozivaju na zahtjeve za ukidanjem zakona, zato što Anarhija kao što ne traži ukidanje rada, već je u potrazi za njegovim uništenjem, tako ne traži ukidanje zakona, nego uništenje njih i svih struktura i osoba koji ih provode.
Mart 2015.
RadioAzione [Croatia] doesn't translates/publishes the claims/texts which are in any way related to the demands for the abolition of laws, as the Anarchy doesn't demand the abolition of work, because wants to destroy it, so doesn't demand abolition of laws, but the destruction of them and all structures and persons who apply them.

Text in English version: Comment about the hunger strike
Testo in versione italiana: RadioAzione [Italia]
Smatramo da je u ovom trenutku nužno da barem nakratko skrenemo pozornost na neka pitanja koja proizlaze iz konteksta štrajka glađu ZVĆ i koja su nadasve iznikla iz njihove podrške zahtjevima "Mreže borbenih zatvorenika (DAK), koju sačinjavaju i neki anarhisti.
...

English version below
Razjasnimo jednom zauvijek.
U jednom tekstu kojeg potpisuju članovi CCF u grčkom zatvoru čitamo da možda nisu razumijeli, ili ne žele razumjeti, razlog zbog kojeg RadioAzione [Italija i Hrvatska] ne podržava, ne dijeli i kritizira štrajk glađu kojeg vode brojni anarhistički zatvorenici u grčkim zatvorima u ovom periodu.
Ne bi trebalo biti potrebe za dodatnim objašnjenjima zašto se ne slažemo s tim štrajkom, budući da ga motiviraju zahtjevi upućeni grčkoj državi.
Zahtjevi za ukidanjem zakona: ukidanje antiterorističkog zakona A (članak187), ukidanje antiterorističkog zakona B (članak 187A), ukidanje zakona o pokrivanju lica, ukidanje zakona o zatvorima tipa C, oslobođenje Savvasa Xirosa iz zdravstvenih razloga, ukidanje pravilnika Javnog Tužilaštva za prisilno uzimanje DNK (i općenito policijsko manipuliranje DNK za stvaranje krivaca).
U više tekstova koji dolaze iz grčkih logora jasno piše "vlada nije prihvatila naše zahtjeve i zato nastavljamo štrajk glađu".
I onda o čemu želimo govoriti?
Zar trebamo davati dodatna objašnjenja zašto ne podržavamo i zašto kritiziramo takav štrajk?
Jedan dan se piše da se ne priznaje državu, sudove i sve njene autoritarne mehanizme, a dan kasnije se štrajka glađu tražeći ukidanje nekih zakona njenoj vladi?
"Ili s anarhijom ili s autoritetom". Tražiti ukidanje zakona vladi znači priznati (ne "prihvatiti") taj autoritet.
"Napasti sve zakone ovoga svijeta" i tražiti od vlade njihovo ukidanje nije ista stvar.
Ovo prvo je antiautoritarna praksa, dok je druga reformistička (reformizam: metoda političkog djelovanja koja priznaje mogućnost izmijene postojećeg političkog društvenog poretka kroz organske i postepene reforme).
...

Halucinacije, zastrašivanja i kontrola.
Tekst druga Francisca Solara o hapšenjima tokom "Operacije Pandora"
"Progone nas? Dobro: logično je da nas progone, zato jer predstavljamo neprikidnu prijetnju predstavnicima sistema. Kako nas ne bi progonili trebamo se prilagoditi njihovim zakonima, poistovjetiti se s njima, postati dio sistema, birokratizirati se sve do koštane srži i biti savršene izdajice... No, da li to želimo? Ne. Dakle, naše svakodnevno djelovanje mora se hraniti našom kreativnom imaginacijom Naša snaga leži u našoj sposobnosti otpora. Možemo doživjeti neuspjeh, ali ne smijemo se nikada pokoriti nikome." Bunaventura Durruti
Objašnjenja represivnog napada 16. decembra mogla bi biti različita i brojna, kao i opći specifični razlozi koji su se isprepleli da bi ispleli delirantne mreže moći, koje su dovele do hapšenja naših prijatelja i drugova.
Možda je jedan od općih razloga sprovođenja u djelo Zakona o Sigurnosti Građana, poznatog kao "zakon brnjica", koji uz pooštrenje kaznenog zakona, koji ponovno uvodi doživotni zatvor, nudi jedan okvir koji bi autoritetu zajamčio efikasniji nadzor, koji se osnažuje kroz neprekidne paranoje. Pooštrene su kazne za atenate na vlast, za javne nerede i neposluh, a na isti način kažnjavaju se i društveni prosvjedi, kao što su bili 15M i PAH (platforma za pogođenje hipotekom). Progresivni sektori i socijaldemokrati kažu da na taj način država "oduzima slobodu" i da se "borba za prava pretvara u kazneno djelo". Kao što možemo vidjeti, ti napadi pravosudno-represivnog aparata napadaju građana, to jest one koje se bore za jače i bolje zakone, za više i bolje demokracije, kako bi dosegli višu razinu sudjelovanja u upravljanju bijedom.
...

Dozvolite mi samo nekoliko riječi o izrazu "društveni rat".
Ne zanima me previše društveni rat, prilično sam zaokupljen vodeći moj vlastiti rat, rat određen mojim pojmovima, mojim izmjenljivim ritmom i mojim razlozima.
Da nisam vodio ovaj osobni rat, i umjesto toga se usredotočio na današnje anarhističke struje i njihove načine "borbe", zasigurno bi depresija i osjećaj savladavajuće nemoći oduzele moj život, ako me dosada ne bi bila prije ubila.
Nedostatak nadahnuća kod većine civiliziranih anarhista i njihov "društevni rat" doveli su me da prigrlim stalni konflikt s društvom, koji se češće pripisuje nihilistima i individualistima nego anarhistima (mada bi trebalo). U toj kraljevini anarhizma, samo oni čije analize stavljaju na nišan osnovne temelje čitave represije - civilizacije - su vrijedni mojeg priznanja. Ja nemam vremena za "društveni rat", kojemu je cilj restrukturirati današnji sistem. Bilo koja borba koja ne cilja na destabilizaciju sistema, kojoj nije cilj njegova čitava i totalnom destrukcija, samo pomaže da sistem i njegova nadmoć nad divljinom postanu jači.
- Anarhija, anarhizam ili anarhisti? -
...

RadioAzione [Hrvatska] ne objavljuje izjave/tekstove koji se na bilo koji način pozivaju na zahtjeve za ukidanjem zakona, zato što Anarhija kao što ne traži ukidanje rada, već je u potrazi za njegovim uništenjem, tako ne traži ukidanje zakona, nego uništenje njih i svih struktura i osoba koji ih provode.
Mart 2015.
RadioAzione [Croatia] doesn't translates/publishes the claims/texts which are in any way related to the demands for the abolition of laws, as the Anarchy doesn't demand the abolition of work, because wants to destroy it, so doesn't demand abolition of laws, but the destruction of them and all structures and persons who apply them.

English version below
„Prošlost je bila izbrisana, čin izbrisivanja zaboravljen, i laž je postala istina.” („1984.”)
Više puta je na stranicama ovog sajta otvorena tema „poludjele kontroinformacije”.
Vraćam se na nju zato što sam ovih dana, radeći na Orwellovoj „1984.” počeo primjećivati neke sličnosti s ovim što se zbiva u posljednje vrijeme.
Lik kojeg sam citirao je moja potpuna suprotnost; on je potpuno suprotan od anarhista, što ne znači da ne otvara zanimljive teme.
Kontroinformacija koja danas znači sve i sve suprotno od svega.
Neka ovo što kažem, u vezi mreže, ne bude drhtaj radosti za štovatelje papira, jer ako mreža izražava licemjerje, proturječnosti, pokušaje pisanja drugačije povijesti anarhizma, ili usrane bisere sjevernoameričke kulture glede anarhizma (oskar najboljim anarhistima ili, posljednji biser, sajt navodnih američkih anarhista na kojem objašnjavaju tehnike bdsm među anarhistima...), papir, barem ovdje u Italiji, osim Croce Nera Anarchica [Anarhistički Crni Križ, nap.prev.], izražava siromaštvo ideja i analiza, mada kažu da bi ih trebao izroditi više od sajta ili jednog bloga.
Dvomisao i Novogovor

Na svu tu propagandnu gangrenu bacaju se crveni lešinari, koji lete u vrtlogu nad našim glavama, čekajući da ugrabe prvi slabi um. Lovina je napadnuta, njene ideje se proždiru, zaražena je, i zarazi svakog tko joj je i ostaje blizu. Ideje se mijenjaju, uniformiraju se, misao se stapa s tisuću kontradikcija, stručnjaci je šire i laž postaje istina.
Iz svega toga rađa se „novogovor”, vrlo raširen posljednjih godina, utemeljen u posljednje vrijeme na „dvomisli”, temeljni pojam rekuperatora borbi, koji se bazira na činjenici da pojedinac može podržavati istovremeno dvije ideje potpuno oprečne i kontradiktorne.
To se dešava redovito, i svakodnevno, na stranicama kontroinformacije, u posljednje vrijeme.
...