FRANCUSKA: "PROTIV DRŽAVA I NJENIH GRANICA: REVOLUCIJA"

Masakr na Mediteranu se nastavlja: na stotine ljudi smrtno stradava u pokušaju da ga prijeđe, bježeći od bijede, progona i smrti (22.000 mrtvih u posljednjih 15 godina, od kojih je poginulo preko tisuću samo ovog ljeta). Ovdje nailaze ponovno na bijedu, progone i smrt - kao na tisuće njih kojih se sakupilo u Calaisu, gdje su ih pretukli panduri, dok su drugi umrli u pokušaju da prijeđu granicu (jedanaestero od juna). U Parizu, prolaznoj točci za one koje pokušavaju dospjeti do Velike Britanije ili sjeverne Europe, ili krajnjoj točci za mnoge koji jednostavno ne znaju kamo otići, svi državni mehanizmi obavljaju svoj uobičajeni prljavi posao lova na ilegalne useljenike, izrabljivanja siromašnih (ilegalnih i legalnih) na najučinkovitiji način, i održavanja svih nas u poslušnosti i radu.

Tako su ovog proljeća vijećnici Pariza naložili deložaciju privremenog kampa kraj La Chappelea, koji je predstavljao dom stotinama ilegalnih useljenika. Naravno, vijećnici ljevičari su odigrali svoje karte na demokratski način. Prvo su igrali na kartu dobrotvora: stavili su im na raspolaganje hotelske sobe na par dana (nakon kojih su ih neizbježno vratili na ulicu), u korist javnosti koja je očekivala takvo opravdanje. Emmaus [međunarodna katolička humanitarna organizacija osnovna u Parizu 1949., nap.orev.] i France Terre d'Asile [francuska udruga za upravljanje azilantima osnovana 1971., nap.prev.] su odlično odigrale svoju (unosnu) ulogu preuzimajući odgovornost za dio tih osoba. Specijalizirani su za upravljanje siromaštvom - što nema nikakve veze sa borbom za okončanje istog.

Zatim, za one koji su ostali na ulicama i pronašli kolektivno riješenje kroz različite okupirane prostore, bilo je raznih ljevičarskih grupa: Komunistička stranka, Zeleni (...) i Nova Antikapitalistička stranka, koji su došli da ostvare jeftini publicitet i odrade vječni posao ljevice, npr.: zasladiti pilulu, dati obećanja, smiriti bijes i širiti rezignaciju.

Međutim, najspretniju kartu odigrala je država podjelom i prihvaćanjem: kartu azila. Činilo se da je nekima iz sirotinjske četvrti La Chapelle obećan azil pošto dolaze iz područja zahvaćenih ratom. Naravno, to se "pravo" ne jamči svima i više liči na lutriju, nagradu za poslušnost onih koji su ga zatražili. No, ta je zamka najviše poslužila za odvajanje dobrih izbjeglica s pravom na azil od zlih ilegalnih useljenika, koje treba zatvoriti u prihvatilišta i gurnuti u avione. Razumljivo je da će se osobe, ucjenjivane za svakodnevno preživljavanje, suočene s prijetnjom deportacije u strahote od kojih su pobjegle, uhvatiti za nadu o azilu. Ali treba nam biti jasno da makar ovo predstavljalo djelomično riješenje za pojedince, to samo osnažuje državnu politiku protiv useljenika. Nažalost, funkcionira. I sama činjenica da pobornici ilegalnih useljenika nazivaju iste "izbjeglicama" i pozivaju se na njihova "prava", znači da sve vodi prema državnom priznanju tih famoznih "prava". Prava koja će biti plaćena odgovornošću i isključenjem svih onih - velike većine - kojima nisu pristupačna. Moć nam nudi mrvice da bi umirila strasti i da bi nam odvratila pažnju, kako bi mogla nastaviti zatvarati i deportirati pod svaku cijenu.

Nakon što smo vidjeli što se desilo u La Chapellu, u Parku d'Eole, u ulici Pajol i sada u liceju ulice Jean-Quarre (koji su okupirali ilegalni useljenici i njihovi pobornici), nakon što svakodnevno gledamo hajke na ulicama, očito pitanje koje nam se nameće je - što mi možemo učiniti, što ja mogu učiniti da zaustavim taj lov na čovjeka? Brojni "obični građani" osjetili su potrebu da ponude konkretnu podršku u obliku hrane, odjeće i materijala, ili su pomogli pri okupacijama i vođenjima prostora. To je zaista pohvalno, ali nije riješenje za problem progona useljenika ni za problem države (a prvi problem je dio nje).

Država ubija, kao na svojim granicama tako u svojem središtu, sa svojom policijom i sa svojim zatvorima... Ovo društvo izgrađeno na dobrostanju i moći polako nas ubija u našim domovima i na radnim mjestima, kroz bijedu, odustajanje i atomizaciju. Jedino pravo riješenje je dospjeti do korijena problema, napasti državu i čitav njezin autoritet, sada i ovdje, i odbiti lažna rješenja koja samo osnažuju moć nad našim životima.

Prije par godina, ovdje u Parizu, borba protiv zatvaranja i deportacije ilegalnih useljenika poprimila je oblik sabotaže biznisa kojima se hrani stroj deportacije. Programeri prihvatnih centara, banke, agencije za (privremeno) zapošljavanje koje ih izrabljuju (kao i sve nas ostale), SNCF [francuske željeznice, nap.prev.] i AIR France koje obavljaju deportacije, dobrotvorne udruge koje zajednički vode kampove; svi su oni napadnuti i izgubili dio novca u svojoj ulozi na tržištu deportacija. Navedeni primjer je i danas prikladan, te otvara plodno tlo za napad na sve aspekte ovog zlokobnog svijeta. Zašto to ne bi još jednom istražili?

Čak i u ovom ozračju sveopće rezignacije, kada moliti za prava izgleda kao borba, maleni primjeri zagrijavaju srca. U ulici Pajol, početkom juna, ilegalni imigranti i solidarni organizirali su okupljanje koje su okružili brojni panduri. Lokalna mladež, vođena zdravom mržnjom prema policiji, izašla je naoružana željeznim šipkama i napala policiju.

Pobuna je uvijek moguća!

Citirajući antidržavni grafit u ulici Jean-Quarre, skvot na trgu des Fetes,

"Protiv države i njenih granica: revolucija!"

Izvor: "Lucioles", br.23 via Act For Freedom Now