Riflessioni Hrvatski

Usred policijskog slavlja i morbidnosti medija, nama su naši neprijatelji sasvim jasni.
U zoru 24. septembra, oko jedan sat, u centru Santiaga došlo je do eksplozije jedne naprave koja je teško ranila dvadesetdevetogodišnjeg Sergija Landskrona Silvu.
Eksplozija koja se odvila na ulici uzbunila je stanonvnike četvrti te je policija odmah stigla na mjesto događaja. U tom je trenutku Sergio Landskron ležao na ulici obavijen vatrom. Kad su mu stanovnici željeli pomoći, nastojeći ugasiti vatru, policija im je to zabranila, prijeteći hapšenjima.
Nakon što su udaljili stanovnike policajci su pošpricali tijelo aparatom za gašenje te su odmah, dok je osoba još ležala na ulici u agoniji, izolirali čitavo područje. Policija se još jednom obratila stanovnicima, u očaju koji su glasno tražili da se pomogne ranjenoj osobi, izjavivši da je ista aktivirila još jednu eksplozivnu napravu.
Policijska jedinica za specijalne operacije (GOPE) stigla je na mjesto događaja nakon 20 minuta, i zapriječila prilaz ambulantnom vozilu, ispitujući tijelo još na životu, odbacivši ideju o još jednoj eksplozivnoj napravi. Napokon, nakon sat vremena, osoba je podvrgnuta liječničkom tretmanu i odvedena je u bolnicu, praćena policijom, gdje je umrla oko 03:40.

Navedeni tekst je napisalo nekoliko čileanskih drugova nakon eskplozije u podzemnoj željeznici Santiaga, koja je ranila 14 osoba:
Mi smo Napad, mi smo požar protiv Države
Dolazimo iz čitavog svijeta...
Dolazimo iz napada na policijske stanice i kasarne, na tamničare, na mjesta zabave moćnika, na crkve i institucije Države-Kapitala. Izradili smo eksplozivne naprave, znamo se njima koristiti i upoznati smo s posljedicama u trenutku djelovanja, dolazimo iz dugogodišnje logike i prakse zavjera.
Organizirali smo se na neformalan način, bez vođa, u potpunoj autonomiji, pletući tajne mreže koje represija neće uspjeti otkriti. Mi nastavljamo, zato što se nismo nikada zaustavili...
Što se tiče eksplozivne naprave u podzemnoj željeznici, koja je ranila prolaznike, bez da ulazimo u ulogu sudaca, iznosimo i branimo naše stajalište.
U djelima koja smo počinili, u suučesništvu koje smo materijalizirali, u napadima koja su drugi drugovi izvršili, koje osobno ne poznajemo ali s njima anonimno dijelimo put direktne akcije, uvijek je neprijatelj bio jasno određen.
Neprijatelj je onaj koji ima moć ili je naoružan da bi je zaštitio, postajući na taj način zastava i meta napada, a ne onaj koji odobrava ili pasivno podliježe moći.
Mi ne pripadamo građanima, zato što se oni pokoravaju i ovjekovječuju poredak, ali ne izjednačavamo narod s moćnicima i robove s gospodarima. Nije narod općenito, ili bilo koji prolaznik, meta naših napada.
Za nas su napad i samoobrana čin koji prkosi i nastoji pogoditi sve aparate koji nas žele pokoriti, a istovremeno se branimo i štitimo od nadiranja svake represivne snage, neovisno o uniformi koju nose.

Tko je odlučio da prijeđe s riječi na ustanička djela i da to prenese na sva polja života, gdjegod bilo potrebno, najvažnije je da neprekidno razmatra, i taj način ponovno, i ponovno, i ponovno osmišlja ideje, sredstva i strategije borbe. Kako ne bi zapali u pasivne dinamike čiji je ishod u trenutku napada sterilan i kontraproduktivan.
Iz toga proizlazi potreba za vraćanjem na važne teme koje, budući da nisu nešto nepokretno, moramo uvijek dovoditi u pitanje i raspravu.
Zato sam si zadao zadaću da, osobno i skromno, ponovno razmotrim što podrazumijevam pod neformalnošću i ustaničkim anarhizmom – ukratko – u namjeri da oni koji se s tim mogu identificirati, pridonesu raspravi i sa svoje točke gledišta dodaju više dubine i diskusije. A istovremeno želim iznijeti i jednu malu kritiku onim anarhističkim strujama koje su se potrudile da nas tretiraju kao „piromane bez ideja”.
Širom svijeta compañerxs anarhisti/ice i dalje stvaraju konflikte i tenzije protiv složenog aparata dominacije, i dalje nas, koji dijelimo istu borbu, nadahnjuju, nastojeći proširiti i generalizirati konflikt u obliku odlučnog i destruktivnog napada. Napor drugova/arica koji odluče da stave u praksu vlastite projekte utemeljene na dosljednosti između teorije i prakse te prakse i teorije (podrazumijevajući da jedna drugu nadopunjavaju) mora se uzeti u obzir, ne dozvoljavajući da padne u zaborav, već ga treba preispitati, raspraviti na kritičko-konstruktivan način, nastojeći učiti iz rezultata i grešaka, da bi se kasnije prešlo na borbeno polje: socijalni rat. Kako bi bilo jasno da sukob sa svim moćima i autoritetima nije ni ludorija ni ludost, nego stvaran i opipljiv oblik traženja, na definitivan način, naše totalne i definitivne slobode.
Za nas Anarhija nije ideologija (borba koja se temelji na fiksnim idejama koje nam govore kako djelovati), nego način poimanja života i življenja u skladu s našim stajalištima, analizama i kritikama, rođenima iz razmatranja borbi koje odražavaju našu stvarnost, koja stalno iziskuje nove metode, strategije i oblike napada; zato se smatramo ustaničkim anarhistima, organiziranim po neformalnoj logici.
Pod ustaničkim anarhizmom podrazumijevam djelo koje proizlazi iz pojedinca, raskid koji svatko nosi sa sobom, pretvarajući ono što ga okružuje, polazeći od obitelji, društva i politike, koji nas često zadržavaju u ovom društvu-zatvoru, iz kojeg nije baš lako izaći. Na taj način nadilazimo konflikt. Ono što daje identitet ustaničkoj borbi to je upravo njezino nadilaženje iluzija i riječi, ulazeći u klasni konflikt, raskidajući s pasivnim otporom da bi se prešlo u napad, bez čekanja na neku odmazdu, koja bi kasnije mogla opravdati napad; već izvršiti ga sada i ovdje. Neprekidni konflikt nosimo u našoj svakidašnjici, u našim glavama i u našim srcima, nastojeći ga proširiti na kvartove, rajone, naselja i šire; da bi se organizirali – putem baznih nukleusa – s drugim osobama, koje nisu anarhisti ali vode snažne borbe; na primjer, da bi zaustavili vladine projekte koji dovode u rizik njihovu dobrobit i/ili njihove živote. Bitno je da se ustanička borba ne smjesti u minimalnu strukturu „specifične organizacije”, zato što nadilazi ilegalu, kao što sam prije objasnio.

http://iframewidth=560height=315src=//www.youtube.com/embed/-cgRol8xAKUframeborder=0allowfullscreen/iframe
DOWNLOAD VIDEO .flv: Zapaljeno policijsko vozilo
Napomena yu.radioazione: Ova izjava nije objavljena zato jer podržavam klasnu borbu, proletarijat i ostale komunističke pojmove, nije objavljena zato jer podržavam tjedne/dane solidarnosti pošto se solidarnost iskazuje svakodnevno a ne zaokruživanjem datuma na kalendaru kao što nas to uče država i Crkva svojim "Danima" i "Sjećanjima na", niti je objavljena zato jer podržavam ideje navedenih zatvorenika, nego jednostavno kao aktivni primjer izražavanja anarhističke solidarnosti i u Istočnoj Europi, koja se sastoji od djela a ne samo od riječi (često ispisanih na komadu plahte ili dijelu zida, zabilježeni fotografijom i objavljeni metodom društvenih mreža), zato što se ti isti zatočeni anarhisti nalaze iza rešetka ne samo zbog svojih ideja, riječi, već zato, i nadasve, jer su te iste sproveli u djelo.
* * *

Izjava o preuzimanju odgovornosti za napad na policijsko vozilo u Ústí nad Labem
U znak solidarnosti s anarhističkim zatvorenicima širom svijeta u subotu ujutro 30.08.2014. zapalili smo policijsko vozilo parkirano na ulici ispred stanice Truhlářova u Ústí nad Labem. Događaj je postao dio mozaika solidarnih aktivnosti tokom Međunarodnog tjedna solidarnosti s anarhističkim zatvorenicima, od 23. do 30.08.2014.
...

NAORUŽANA NEGACIJA
Prosječnost ubija. Za nas ne postoji srednji pojam. Tkogod kaže da je anarhist suočava se s odlučujućom dilemom da li djelovati ili mirovati i napustiti anarhiju. Zato što anarhija na rubu zakona i s riječima okolišanja nije moguća.
(neobjavljen tekst ZVĆ)
I. Simbolizam u slučajnostima
Nakon gotovo dvije godine treće suđenje države protiv Zavjere Vatrenih Ćelija bliži se kraju. Kazališni spektakl sudnice dostiže svoj vrhunac "svetim" činom obrane.
Simbolizam riječi nije slučajan. U stvari, pravosudna civilizacija smatra oproštaj "svetim" pravom okrivljenika. Podsjeća na ispovijed vjernika svećeniku. To je vrhunac uzvišenja sudske vlasti, prije presude. Od okrivljenika se traži da se klanja svojim sucima (slučajno, u Grčkoj postoji kršćanska slika "Božjeg sina" iznad glava sudaca. Svaka slučajnost se ostavlja na volju pojedinca) i moli za oprost od kaznenih grijeha, za milost ili čak za opravadanje. U jeziku simbolizma uvijek su nam bili draži heretični ikonoklasti od Inkvizicijske pravde. U svijetu realnosti mi smo anarho-nihilisti i nećemo se braniti pred nijednim sucem.
II. Raskrižje sjećanja i negacije
Naš odbijanje obrane pred sucima nije, naravno, izolirani trenutak, već dio ustaničke povijesti anarho-individualista od prakse. Iskustva prethodnih doba približavaju nas drugovima iz prošlosti, Emile Henry, Ravachol, Clement Duval, Marius Jacob, Vaillant, Severino di Giovanni i deseci drugih vječno buntovnih duša.
Tada su ti drugovi koristili suđenje da bi dali glasa ustanku i slomili strah od autoriteta. Njihove "obrane" preokrenule su pojmove "poraza" zatvoreništva i pretvorile u "optužnicu" protiv sudaca, svećenika i vlasti toga doba. Istovremeno, njihov prezirni osmijeh naspram giljotine urezao je neizbrisiv ožiljak negacije i neposluha u svijet pokornosti.
Međutim, povijesna sanktifikacija drugova iz prošlosti bila bi naivna. Osim toga, jedina stvar koja proizlazi iz sanktifikacije je svećenstvo i sljedbenici.
Sada je naše vrijeme i moramo naoštriti naše izazove u sadašnjosti.
Danas ne moramo nužno biti u sudnici da bi naš glas probio zidove zatočeništva. Digitalni tehnološki fašizam, osim nasilne kataklizme prevladavajuće slike i režimske internet propagande, ima pukotine (unatoč naporima vlasti da se potpuno zaštite) koje su "zaražene" anarhističkom riječi i njenim širenjem.

Ratni zatvorenici NA ULICU!
Protiv potkazivanja, mučenja i izolacije
ANARHISTIČKA solidarnost!
SNAGE I HRABROSTI, DRUGARICE TAMARA SOL!!!
SNAGE I HRABROSTI, DRUŽE GABRIEL POMBO DA SILVA!!!
6 MJESECI OD SMRTI DRUGA SEBASTIANA OVERSLUIJA!!!
2 GODINE OD ZATVARANJA DRUGA HENRYJA ZEGARRUNDA!!!
5 GODINA OD SMRTI DRUGA MAURICIA MORALESA!!!

Ove hladne i kišne noći odlučili smo da poremetimo gradsku monotoniju, odlučili smo da izađemo i podijelimo na daljinu toplinu koja izlazi iz našeg crnog srca i koja nas spaja.
Nijedan pali, zatvoreni i mučeni drug nije zaboravljen, s velikim ili malim djelima, kao što je ovo, rušimo zapreke i iščezavamo u daljini kao zvijezde sakrivene ispod teških oblaka u ovoj hladnoj noći, postajući nevidljivi pasivnim očima građana. Naši su drugovi uvijek prisutni u svakome od nas: neukroćeni i divlji slobodnog srca.
Svako iskreno djelo koje želi prekinuti izolaciju je istovremeno i napad na sve one koje žele urušiti naše snove. Zato koristimo priliku da pošaljemo topli zagrljaj, ogroman i poticajan, drugarici Tamari Sol Vergara, zbog tvoje snage i uvjerenja ratnice, kao i njenoj obitelji koju su nedavno odvratni tamničari šikanirali, zlorabeći svoju moć.
Drugu Gabrielu Pombo da Silvi koji je nedavno stavljen u izolaciju i koji nakon toliko godina i dalje čvrsto drži svoje dostojanstvo.
Želimo poslati i naše ohrabrenje brazilskim drugovima, vama koji dan za danom pružate otpor i niste ostali nijemi tokom Svjetskog Kupa, i koji se odupirete velikoj represiji, deložacijama i ubojstvima koje sprovode represivne snage države. Još se jednom kriminalizaciju nastoji pritajiti cirkusom nogometa, pokušavajući natjecanjem odvratiti pažnju od pravih problema s kojima se moramo svakodnevno suočavati na različitim područjima teritorija; naše ohrabrenje i suučesništvo hrabrim domorodačkim i ne-domorodačkim ratnicima koji se sukobljavaju licem u lice sa moći.
Podsjećamo i da su protekle dvije godine od progona slobodarskog anarhističkog pokreta u bolivijskoj državi, a dvije godine nisu izolirane i neosporno je preispitati činjenice i postupke mnogih na tim prostorima.
Kroz ove dvije godine prisustvovali smo različitim postupcima i zato smo nastavili jačati našu borbu. Mislimo da vrijedi sjetiti se kukavičnih postupaka mnogih likova iz tog kraja (o kojima se može čitati u izjavama istih i u izjavama koje su same organizacije i pojedinci objavili; savjetujemo tekst koji su objavili drugovi iz tog kraja "između ruševina i Fantomasa"), koje navodimo:
- Platformisti iz O.A.R.S.-a i Red Verde, posebice: Renatto Vicentti, Victor Hugo Gironda, optuženi i uhapšeni 29. maja, i koji su odmah odlučili surađivati sa represivnim snagama pružajući im imena, adrese i ostalo. Nadodajemo i da su te dvije osobe prve otpuštene u kućni pritvor (ako se tako uopće može zvati), a zatim na slobodu. Bez ijednog ročišta.

"Ispod pločnika", besplatni anarhistički povremenik, objavio je svoj trinaesti broj, koji se, između ostalog, bavi samim konceptom i kritikom braka, zakona i borbe za prava, te nizom drugih tema.
"Ispod pločnika" već osam godina dovodi u pitanje normalnost koja nam je nametnuta pa se tako u ovom broju bavi brakom, zakonima, pravima, nacionalizmom i pitanjem vlasti, temama koje su sastavni dio te normalnosti. U pokušaju da svaki dio našeg života bude reguliran, ne sudjeluju samo institucije sistema, već i njegovi više ili manje glasni pomagači, koji zahtjevaju više regulacije i kontrole. Brak je tako nedavno postao najpoželjnija institucija jer sa svih strana su se javili njegovi zagovrnici/e, dok je izostala gotovo svaka kritika tog institucionaliziranog međuljudskog odnosa.
Važan prilog kritici borbe kroz sistem daju i tekstovi Meše Selimovića "O vlasti", koji govori o tome da ne postoji dobra vlast, niti dobri vladari. Kao dodatak tome, Emma Goldman u svom tekstu "Žensko pravo glasa", govori o besmislenoj borbi za pravo na izbor vlastitih diktatora.
Novi broj donosi i drugi dio istraživanja naslovljenog "Pucnji atentatora", koji govori o ranim primjerima propagande djelom u regiji, a tema drugog dijela Luka Jukić, koji je izvršio neuspjeli atentat na komesara Cuvaja.
Osim toga, kao još jedan mali prilog povijesti anarhizma, ovaj broj donosi i kratku antibiografiju B Travena, poznatog i dugo anonimnog književnika, čija djela odražavaju njegove anarhsitičke ideje.
"Ispod pločnika" je moguće nabaviti u knjižarama, infoshopovima, klubovima, kafićima... i tamo gdje ga sami odnesete!
...

RAT STROJEVIMA!
Inercija modernog društva i otpor tehnološko-industrijskoj prevlasti
Moderna kultura, što ne znači inteligencija, priviknula nas je da smatramo osobu koja se bavi radikalnom anti-civilizacijskom kritikom patološkim fanatikom ili čak paranoidnom. U tehno-modernom društvu, složenom i artikuliranom vjerskim i političkim pluralizmom, uz diku građanske tolerancije, ne opažamo da smo zapali u neku vrstu svinjskog korita (uz dužno poštovanje svinjama) iz kojeg svi zajedno jedemo isti hranu iz istih tvornica, međusobno se ubijamo za novac i druge beskorisnosti, i ostajemo "zajedno" samo zbog prisile, zbog postojanja zakona i moći koja ih sprovodi, sa svim svojim aberacijama: što predstavlja već jedan oblik nasilja.
Mase građana se veselo bombardiraju jednoprogramskom informacijom državne televizije, koja ih je popela, svojevoljno ili ne, na ekonomski vrtuljak krize, Bruto Domaćeg Proizvoda i "proizvodnje" rada-potrošnje.
Zapadna civilizacija zapada u svoj isti paradoks, tragičan koliko i komičan, humanitarne pomoći, obično u novcu, narodima u takozvanim poteškoćama kao bi mogli jesti, rađati i, još gore, "znati živjeti".
Najpoznatiji primjer je Afrika, koju bih opisao kao prvobitnu kolijevku. Tamo znaju bolje od nas "naprednih" kao živjeti, kad ne bi bilo ratova i bolesti kojima upravljaju Europa i SAD, konflikata uzrokovanih naftnom i mineralnom industrijom međunarodnih kompanija te plemenskim/vjerskim podjelama tokom prvih kolonizacija, a zatim istim multinacionalnim kompanijama, kao što je ENI [talijansko energetsko poduzeće, nap.prev.], koji se pretvore u humanitarne pomagače i graditelje civilizacije.
Multinacionalne kompanije i iskazivanje snaga država
Često se traže, i opravdano analiziraju, određeni konteksti borbe i konflikata daleki od "Lijepe Naše" (Italije), čak sredine na tisuće kilometara daleko, da bi se zatim kritiziralo i otvorilo rasprave, isprazne, o načinima i odabirima djelovanja "ispred praga". Više nego sud, kojeg ne podnosim, to je mala zagrada sa ljutnjom zbog nekih sredina koje su u posljednje vrijeme postale "ekološke" i otkrile da sve ono što su nekada podupirali proizvodi smeće i otrov.
Što se toga tiče možemo vidjeti kako su gradovi i velike metropole jedan ogroman supermarket u koji poduzeća i industrije istovaruju proizvode iz neprekidne proizvodnje, od miksera do beskrajnih automobila, od kojih ostaju velika zagađujuća groblja. Ekološke katastrofe, često nepovratne, su svakodnevna pojava, izlijevanjem industrijskog i gradskog otpada, uključujući nuklearnog i naftnog, koji se "kažnjavanju" običnom novčanom kaznom, kao da to može platiti zlo nanešeno zemlji i vodama.
Postoji zatim i mogućnost da se sve zataška, kao što se moglo vidjeti u slučaju nuklearnog i toksičnog/industrijskog otpada u regiji Campania, a i šire, koji i dalje ubija nadasve djecu; uz državu koja je sve to servirala jednom uspavanom javnom mnijenju. Industrijske i trgovačke grupe kao ENI [talijanska energetska kompanija, nap.prev.]*, ENEL [talijanska elektroprivreda, nap.prev.], FINMECCANICA [četvrta po veličini zrakoplovna i obrambena grupacija u Europi, nap.prev.], EDISON [talijanska energetska kompanija, potencijalni ulagač u hrvatsku termoelektranu na ugljen Plomin C, nap.prev.], BENETTON, a popis se nastavlja satima (samo u Italiji), se eksponencijalno geo-politički šire. Pljačkaju izvore vode i ruda, truju vode, zrak i zemlju jedino u svrhu profita, sa svojim "projektima" (crpljenje, brane, centrale...), koje im omogućuju nova bio-teh istraživanja, otimaju nezagađenu zemlju domorocima, mijenjaju tokove voda, sijeku tisućljetne šume, sve uz suradnju vojske i zemljoposjednika, kao bijeli "konkvistadori" u XVI stoljeću; bez uzimanja u obzir, u stvari uzmimo u obzir, različite trgovačke aktivnosti u koja se svugdje uključuju. Ne bi me iznenadilo kad bi se jednog dana pojavio ENI-jev logo psine sa šest nogu na pakovanju mlijeka ili vode.

"Pobunjenik, zato što me danas društvo guši u želi onemogućiti slobodno izražavanje mojeg bića, ja koristim sva oružja u borbi.
Pobunjenik protiv mase koja je također moj neprijatelj sa svojim praznovjerjima, moralom, degradiranjima itd. Borim se i protiv mase. Sam u borbi za MOJE iskupljenje, za MOJU slobodu, za MOJU sadašnjost.
Sve ostalo mene ne zanima." Bruno Filippi
11. jula održat će se u Torinu G7 i neizbježno grad će postati teatar - nikad pojam nije toliko odgovarao - organiziranog okupljanja različitih nacionalnih sredina.
Neki anarhisti i anarhistice su također odlučili da pozovu na taj dan, što me vrlo iznenadilo. 11. juli bit će još jedan teatar društvenog bijesa koji je dio jednog svakodnevnog konteksta u kojem je konflikt gotovo nepostojeći (osim u nekim sredinama), koji se često temelji na zahtjevima ili mu je intenzitet vrlo nizak; 11. juli bit će još jedan dan politički koristan za dostizanje prostora u režimskim medijima, još bolje ako bude sukoba i hapšenja, a zatim kad prođe val "ogorčenosti" značajni mir ponovno će zavladati lijepo našom, barem do idućeg uličnog teatra.
Takvi scenariji autonomnih/neposlušnih ne bi trebali biti hrana za pobunjenike/revolucionare. Kako zatim prešutjeti malograđanske zahtjeve zbog kojih se poziva na prosvjede i koji su u potpunosti neprihvatljivi? Porezi, izrabljivanje radnika? Ali mi, koji smo za uništenje rada, za ukidanje plaća, kakve veze imamo s ovim temama, osim kritike upućene onima koji umjesto da se bore za uništenje postojećeg sistema izrabljivanja, upravo se istom obraćaju tražeći u suštini neku vrstu "reforme" sebe samog? Jasno je da oni koji žele dostići moć, a ne njegovo uništenje, mogu samo kritizirati loše rukovođenje političkih institucija, ostavljajući netaknutima smisao i strukturu, bez dovodeći zaista u pitanje njihov opstanak, ali anarhisti što mogu tražiti od države i institucija? Ili se pak netko pokorio (vrlo opasnoj) logici "posrednih borbi"? Zar smo dakle postali sindikalisti pobune? Kakve veze imamo mi s naricaljkama o ukidanju usluga, budući da ih pruža država? Zar smo dakle stigli do logike milostinje, ops, socijalne države i u anarhističkim sredinama? Ne vjerujem.
Netko će odgovoriti da je potrebno sudjelovati kako se ne bi ostavilo prostora "onima", ali zar ne primjećujemo da igramo partiju s označenim kartama? Ova dan se priprema mjesecima u galaksiji autonomije, koja svojim sloganima (s nepodnošljivim "vidimo se 11." zalijepljenog na bilo šta...) stvara sliku sindikalne borbe, dakle ne dovodi stvarno u pitanje skup simbola pod imenom država, vlast itd...., već u stvari traži njihovo poboljšanje u "narodnom" smislu, bez diranja temeljnih struktura. Ne čini mi se da su anarhisti i anarhistice pokušali izmijeniti sadržaj dana, dakle sudjelovati i začepiti nos, možda samo zbog bojazni da ne bi ispali iz "društvenih borbi", kao da zaglupljena i reakcionarna masa ne očekuje ništa drugo osim oslobodilačke riječi onih bez zastava.
Uz to, prosvjed 11. jula se obraća onima tko dobrovoljno prihvaćaju vlastite okove, onima koji ih štite - pravo na rad! - onima koji tiho traže samo da ih malo olabave, možda oboje u crveno. Obraća se civilnom društvu koje pozdravlja djelovanje "dobrih" sudaca i ogorčeno je zbog gnusnosti "loših"; koje kaže "neka svi odu" - slogan koji je u biti reakcionaran, koji ne kritizira strukturu već njome upravlja - tražeći "poštene" službenike; koje želi reformu zatvora, a ne njihovo uništenje; koje odbija nasilje ali se može istom izložiti. Kakve veze imamo mi sa glupim krdom? Zar imamo možda religiozne namjere da iskupimo mase putem Riječi? Ako je tako zar ne bi onda bilo bolje - za vas! - organizirati misu pod znakom zaokruženog A (ali ipak se nadamo da nećete!) umjesto da sudjelujete na liturgijama crvene zvijezde, u nadi da ćete pronaći malo vlastitog prostora? Ponekad mi se čini da oni koji propovijedaju socijalni anarhizam unutar svakodnevnih borbi masa posjeduju sindikalističko ponašanje koje se zalaže za posredne borbe, ali ne kao privremenu strategiju, s kojom se ionako ne slažem, već iz straha da sugovornik ne bi mogao shvatiti o čemu govore... i s tim se slažem, ne mogu shvatiti smisao potpunog oslobođenja zato jer se toga jako plaše, možda to i ne žele, i neće sigurno zbog 1000 riječi ili 1000 prosvjeda promijeniti mišljenje. Tko se sam ne oslobodi ne može ga nitko drugi osloboditi i raskinuti lance koji ga primoravaju iznutra, to je potpuno individualni proces koji prolazi mračnim putovima. Zar mislite da to možete objasniti? Ponavljam, velike ulične liturgije kao što je ova ne bi nas se trebale ticati, niti kao "kritičko sudjelovanje" zato što ćemo još jednom biti samo sporedni likovi u igri raznih autoritaraca.

Ovaj intervju nije preuzet iz uobičajenih anarhističkih kontra-informacijskih sajtova. Međutim, bez obzira na njegov građanski izvor objavljuje se u prijevodu zato što je navodna anarhistička (ukrajinska) grupa "Narodni Nabat" prisutna i na našim prostorima. Budući da je intervju s navedenom grupom preuzet iz masmedija, čiji je interes održavati, kroz iskrivljavanje stvarnosti, demokratski odnosno kapitalistički poredak, objavljuje se na stranicama ovog sajta s određenom dozom sumnje. Zbog toga, kao i zbog težine izjava koje se kose sa temeljem anarhističkih/antiautoritarnih ideja i prakse, yu.radioazione bi vrlo rado objavio demant ovog intervjua, koji se može poslati na mejl adresu navedenu na ovom sajtu.
UKRAJINA: NE BORI SE SAMO EKSTREMNA DESNICAMA NA ULICAMA KIJEVA
(objavljeno 26.01.2014 na news.spilno.tv)
[...]
Napravili smo mali intervju s predstavnikom anarhističke grupe "Narodni Nabat", koja aktivno sudjeluje u sukobima u ulici Hruševski:
- Zašto ljevica sudjeluje u borbi između ekstremne desnice i policije, u kojoj je stala na stranu desnice?
Takozvani Desni Sektor započeo je prvu radikalnu akciju u ulici Hruševski, ali sada u borbama sudjeluju sve društvene skupine, potpuno različitih političkih orijentacija. Mi smo pokret "Narodni Nabat", mi nismo na strani ekstremne desnice. Mi stojimo na strani ukrajinskog naroda. Uostalom, narod je sada realni pokretač revolucije. Sada kad se narod organizirao ne mogu ga kontrolirati ni vlast ni oporba. Narod je potpuno autonoman organizam koji se zalaže za svoja prava. Narodni pokret je sasvim antifašistički zato što se protivi fašističkim metodama Janukoviča, da bi konsolidirao vlast u svojim rukama.
- Koliko je udio ljevice u borbi u ulici Hruševski? Kakva je "demografska slika" prosvjednika? Da li je ispravna jednostavna podjela na "desno" i "lijevo" ili je pak stvar kompliciranija?
Ljevica je odigrala važnu ulogu u sukobima u ulici Hruševski. Ali jednostavna podjela na lijevo i desno je netočna. Ponavljam, većinu čine obični građani Ukrajine, koji se ne smatraju dijelom nekog političkog pokreta. Sada dolazi rat, a ne sakupljanje političkih bodova. To je pitanje opstanka. Uostalom, ako narodni pokret ne uspije pobijediti uslijedit će nezamisliva represija. Mnogi ljevičari nam ponavljaju da će izaći na prosvjede samo ako kad poprime anarhističku prirodu i kad im bude cilj dostizanje društvene jednakosti. No, onda se postavlja pitanje: kako oni misle to postići ako u ova teška vremena sjede kod kuće dok se drugi bore na prvoj liniji fronte?
- Što ljevičarski prosvjednici žele postići i da li je moguće ostvariti te ciljeve u suradnji desnicom?
Mi želimo postići razvoj pokreta prosvjeda u Ukrajini i ostavku vlade. Ovi ciljevi mogu se ostvarivi u suradnji s desnicom.
- Kakav je odnos s desnicom - ima li sukoba?
Imamo pakt o nenapadanju. Dapače, zajedno smo na barikada i raspravljamo o daljnjim akcijama.

Izgleda da je solidarnost postala isprazna riječ, koju propovijedaju osobe koje se razmahuju individualnom slobodom, uslijed propovijedanja jedne ideje, anarhističke.
Pokret priključen na infuziju siromašnog duha, kojeg je stvorio i u njega ga zatvorio društveni stroj.
Ovu će misao lakše shvatiti oni koji više nemaju veze sa društvom zato što ne žele imati s njim nikakve veze. Naravno, ne želim raspravljati o opstanku i preživljavanju koje svatko živo biće mora rješavati, zato što bi za vračeve i popove govora to bio pohlepni plijen za njihove društvene špekulacije, izbjegavajući neposredno i iskreno suočavanje s vlastitim strahovima koje sakrivaju iza sablasti narodne mase, i koje stoga isključuje svaki razvoj naknadnih perspektiva koje bi trebale nadići navedene.
Kada pak ova patetična solidarnost doživi imploziju potpunog promašaja, pretvarajući se da posjeduje društveni status zbog uvjerenja da se radi nešto važno i značajno, krenu beskrajne žalopojke i šire se frustracije.
Dovoljno je dobro pogledati da bi se shvatilo da više naliči na kulu od čačkalica nego na bjelokosnu kulu s koje bi se postavili kao avangarda.
Svakoj akciji odgovara jedna jednaka i suprotna reakcija.
Solidarnost može biti samo osveta, zato što označava vezu između dva ili više pojedinaca, no ta veza jednom prekinuta dovodi do eksplozije, a ne do implozije, zbog straha od rušenja naše kule, jer kula ne posjeduje nikakvo značenje izvan onog koje joj mi individualno pripisujemo, kao što to činimo s vanjskim autoritetom.
Optužen sam za pokušaj krađe pištolja jednom policijskom službeniku.

Dragi drugovi,
Zašto insistirate na organiziranju unutar širokih narodnih masa, ili paralelno s istima, ili pak na određene simbolične datume? U trenucima kada ne samo da znate da će doći do policijskih napada zato što će cjelokupan represivan aparat biti organiziran, koordiniran, dislociran i pojačan svojim zakonima i tehnologijom, nego i zato što će te stalno morati paziti na vaša leđa zbog nesklonih masa na ulicama (zar još niste primijetili da su mase spremne da vas pregaze?), zbog čitave mješavine ljevičara koji žele održati moć i njome alternativno upravljati, zbog cinkaroša i paciflicsa*, kako ih mi u Montrealu nazivamo, naguravanja između pandura i građana, više nego ostalih dana.
Zar nije upravo to ono što tražite kada govorite o sukobu? Zar ne bi trebalo biti zbog sukoba i prekida sa svakodnevnicom, svakodnevnicom buđenja, rada, sranja, spavanja, isprepletenom s nekoliko fetištičkih dana prosvjeda? Zar ne bi trebalo biti zbog nadilaženja regularnog militantnog kalendara naših očekivanih trenutaka djelovanja? Drugovi, trenutak iznenađenja je i dalje divlji saveznik.
Ili pak tražite grupnu terapiju? Da budete s drugima, da se utješite kako niste sami, i da se "više fokusirate na brigu, podršku i emocionalnu otvorenost". Ako je tako, onda zabavljajte se na prosvjedima, budući da je to samo jedna obična grupna terapija usred ovog masovnog otuđenja koje nazivamo društvom.
Nadamo se da se brinete i podržavate međusobno svakodnevno. Nadamo se da svakim danom postajete jači u zagrljaju vaših voljenih, čije ruke stežete, i vjerujete im svojim životima. Prosvjed je ipak mjesto gdje ćete pronaći osobe koje će se brinuti za vas kao u noćnom baru.
...

Plamenovi pobune i dalje osvjetljavaju mrak jednog svijeta inače usmjerenog na uništenje pojedinca i na homologirano ropstvo: namjera ovih stranica je raspirivati ove plamenove i zapaliti druge.
Jedna od malobrojnih prednosti koje nudi paroksistička potraga za globalnom informacijom je otkriće da i na antipodima postoje srca koja kucaju istim ritmom kao naša i koja naoružavaju ruke spretne za mnogo više od pukog kucanja po tastaturi. Jurnjava tehnološkog društva prema ambisu postaje sve mahnitija, ali borci čitavog svijeta održavaju korak, i uz rizik da ih pregazi tako divovsko čudovište ipak ga nastoje omesti i srušiti na tlo. Sada je trenutak da se zasuću rukavi i učini što više.

Ukratko bih želio napisati nešto o tjednu podrške zatvorenim drugovima u Meksiku, od 16. do 24. marta.
Odmah na početku želim reći da mi nije namjera sabotirati taj tjedan, nimalo; ali bili su navedeni moji stavovi kroz jednu rečenicu i jedan citat koji sam napisao u jednom otvorenom pismu iz zatvora. Tom prilikom korišten je citat iz izjave napisane u zatvoru, i potpisano mojim imenom. Primarni aspekt koji želim naglasiti je činjenica da izgleda (ili možda izgleda, možda zbog lošeg španjolskog prijevoda) kako je tekst, ili poziv, potpisan mojim imenom, što je nemoguće, iz nekoliko razloga.
Prvi:
Zato jer se ne slažem sa tjednima solidarnosti za podršku zatvorenicima (nekada jesam, danas više ne), ali ne zato što sam protiv solidarnosti sa drugovima; jasno, solidarnost je princip anarhističkih ideja i prakse, to je individualna etika koja postaje praksa u našem svakodnevnom životu.
Mislim da potrebna podrška i REVOLUCIONARNA SOLIDARNOST (N1) sa zatvorenim drugovima nije odvojena borba, kao što borba protiv zatvora nije djelomična borba, već dio same borbe za uništenje Države/Kapitala, neodvojivi dio borbe za slobodu. Stoga, odrediti jedan specifičan dan na kalendaru na koji fokusirati antizatvorsko djelovanje, isto je kao odazivati se revolucionarnom kalendaru (povorka za 2. oktobar, za 1. maj... pa sada za 1. decembar itd.), usredotočiti akciju na samo jedan dan, oduzimajući značenje djelima koja su počinjena svakodnevno, a planirana su i za zatvorene drugove.

Kritika „građanskog anarhizma”, koja je krenula od nekoliko kraćih tekstova, drugova nihilista-egoista iz Dark Matter Pubblications [1] i članka Venone Q „Skandalozna razmišljanja” [2], oživjela je neophodnu osudu tipičnog britanskog (i ne samo) načina razmišljanja. Ta kritika još nije ni cjelovita ni širokog spektra, sastoji se samo od par crtica, ali dirnula je u živac. Gotovo jednu deceniju je građanski anarhizam u Britaniji usavršavao svoje teoretske izjave neometano, zato je ova kritika vrlo osvježavajuća. Ovaj fragment želi biti samo još jedan doprinos osvježenju navedenoj kritici „građanskog anarhizma”, uz nekoliko mojih razmatranja.
Ako je akcija odredivno svojstvo nove anarhističke prakse, što je antiteza „građanskom anarhizmu”, onda citiram ZVĆ (Zavjera Vatrenih Ćelija) kada kažu da „drugovi koji iskazuju čast svojim riječima sa svojim akcijama, predstavljaju najidealniji početak autentičnog dijaloga između tendencija anarhističkog pokreta. Mi preziremo lažne-reformističke anarhiste čija se politička teorija, idealizirana, sastoji od komocija i kukavičluka.”
Građanski anarhizam nije baš politička struja, već jedan otvoreni pojam koji se koristi za ocrtavanje utočišta za kukavične, reformistične i kolaboracionističke pojedince, koji koriste anarhizam kao oslonac za bijeg iz represije društva i potrebe za djelovanjem.
Ja ne ulazim u raspravu s tim osobama, ili s njihovom civiliziranosti utemeljenoj na odabranom obliku organizacije, ili izabranim metodama „direktne akcije”, na njima je da ustraju na čemu god preferiraju. To nije moja briga, osim kada mi pokušavaju nametnuti svoju volju.
Nemam ništa protiv masovne organizacije samoj po sebi, smatram je, jasno, osnovnim principom gotovo svih revolucionarnih aktivnosti, no budući da sam bio duže vremena blizak s tim „građanskim anarhizmom”, i da sam imao stoga vremena da razmotrim njegov današnji razvoj i smjer, mislim da se to krdo susreće s jednim ozbiljnim problemom, to jest odobrenje izražavanja različitih stavova i perspektiva koji odudaraju od grupnog razmišljanja po „partijskoj liniji”.

"Svijet je blatnjava i močvarna crkva, gdje svi posjeduju idol koji fetišistički obožavaju i oltar na kojem se žrtvuju" - Renzo Novatore
Anarhistički pokret bi trebao biti, pomislit ćeš, zajednički projekt sastavljen od individualnih ostvarenja i slobode, uzajamne pomoći i solidarnosti, iskrene komunikacije i individualne odgovornosti, nasilnih napada na institucije, menadžere i strukture Moći, protiv mentalnog programiranja i nesvjesnog ponašanja, protiv reproduciranja autoritarnog društva u našim međusobnim odnosima, u mislima i djelima.
Kakve veze ima s time ova konfuzija neformalnih hijerarhija, ideološkog reketarstva, mizernih klika, identitetskih geta, potencijalnih lidera, nepoštenja i noževa u leđe, koje vidimo pred nama ako pogledamo većinu samodefiniranog "anarhističkog pokreta"? Jako malo, osim možda u riječima ili u pukoj formi. Pokret je, očigledno, općenito više zainteresiran za zaštitu ideoloških utvrda, regrutiranje sljedbenika, očuvanje omarnih komocija vlastitih scena i, nadasve, praćenje svojih bezazlenih hobija, nego za anarhiju.
Orijentirati se i pokušati pronaći odredišnu točku u "pokretu" može izazvati dezorijentaciju. Mladi, ili novi, drugovi ulazeći u "pokret" (ili bolje reći u scenu) često bivaju zahvaćeni jednim od brandova političkih paket-aranžmana ili primorani da odaberu između lažnih izbora ponuđenih proizvoda koje serviraju razna ideološka reketarstva. Uvijek kada je sistem ideja strukturiran sa jednom vrhovnom apstrakcijom u središtu - dodijelivši ulogu ili zadatke tebi u njenu korist - taj je sistem ideologija. Ideologija je sistem reprimirane svjesnosti u kojoj ti više nisi jedinstveni pojedinac slobodne volje, nego samo komponenta, jedan kotačić.

Ovih idućih nekoliko redaka se želi uključiti u raspravu pokrenutu na web-sajtu ContraInfo u vezi jedne abortirane diskusije o „anonimnosti”.
U navedenom tekstu se drugovi koji pišu (u „anonimnosti”) žale što navedena tema nije pokrenula diskusiju, možda i zbog bojazni da ne dođe do razdora, što je spriječilo ostale drugove koji su možda samo čitali tuđe misli „stati na jednu ili drugu stranu”.
Bojazan od iznošenja vlastitih stavova, da bi se izbjegli razdori, to je nešto o čemu već duže pišem. Što se pak tiče činjenice da se kroz abortiranu diskusiju ne mogu usmjeriti osobe na jednu ili drugu stranu, još uvijek vjerujem u Ja svakog dobrog anarhističkog pojedinca, koji ne čita da bi reproducirao iste teze, ili iste žalopojke, već da bi pridonio svojim stavovima.
Međutim, ako se netko žali nakon što je otvorio raspravu putem arogantnih tekstova kao „Letter to the anarchist galaxy” ili „Anonymity” , onda moram priznati da sam čak i zadovoljan što nije uslijedila diskusija, odnosno da je došlo do pobačaja.