ITALIJA: JEDINA ODLUKA JE OSVETA
Izgleda da je solidarnost postala isprazna riječ, koju propovijedaju osobe koje se razmahuju individualnom slobodom, uslijed propovijedanja jedne ideje, anarhističke.
Pokret priključen na infuziju siromašnog duha, kojeg je stvorio i u njega ga zatvorio društveni stroj.
Ovu će misao lakše shvatiti oni koji više nemaju veze sa društvom zato što ne žele imati s njim nikakve veze. Naravno, ne želim raspravljati o opstanku i preživljavanju koje svatko živo biće mora rješavati, zato što bi za vračeve i popove govora to bio pohlepni plijen za njihove društvene špekulacije, izbjegavajući neposredno i iskreno suočavanje s vlastitim strahovima koje sakrivaju iza sablasti narodne mase, i koje stoga isključuje svaki razvoj naknadnih perspektiva koje bi trebale nadići navedene.
Kada pak ova patetična solidarnost doživi imploziju potpunog promašaja, pretvarajući se da posjeduje društveni status zbog uvjerenja da se radi nešto važno i značajno, krenu beskrajne žalopojke i šire se frustracije.
Dovoljno je dobro pogledati da bi se shvatilo da više naliči na kulu od čačkalica nego na bjelokosnu kulu s koje bi se postavili kao avangarda.
Svakoj akciji odgovara jedna jednaka i suprotna reakcija.
Solidarnost može biti samo osveta, zato što označava vezu između dva ili više pojedinaca, no ta veza jednom prekinuta dovodi do eksplozije, a ne do implozije, zbog straha od rušenja naše kule, jer kula ne posjeduje nikakvo značenje izvan onog koje joj mi individualno pripisujemo, kao što to činimo s vanjskim autoritetom.
Optužen sam za pokušaj krađe pištolja jednom policijskom službeniku.
Zbog toga se od 17. oktobra 2013. nalazim u kućnom pritvoru, na području grada Modene.
Usprkos zatočeništvu u kojem se nalazim ne bih znao reći da li je gora represija ili razočarenje uvećano jednostavnim ali podlim faktorima, kao što su izdisaji odnosa afiniteta, uslijed frakture između odabira putova borbe kojima se kročilo s drugim drugovima/aricama prije i nakon hapšenja, dovodeći do oštrog rascjepa između puke solidarnosti i revolucionarne solidarnosti.
Ja ne želim tu retoričku solidarnost (dobivenu ili izostalu), koja je danas više nego ikada postala tumoralna pojava čitavog anarhističkog pokreta.
Ono što želim su drugovi s kojima dijelim ideje, čije akcije povremeno stižu do mene i zbog njih stišćem šake. Nadajući se da ću jednog dana i ja moći uzvratiti. Znajući da daljina nije važna, znaš da možeš povjeriti ideju osvete svim mogućim i nemogućim drugovima/aricama tamo vani.
Ono što želim su ta "čudna bića", međusobono beskrajno različita, ali koja usprkos tome smatram braćama i sestrama u ovom ratu, čije različitosti nisu mane već osobnosti.
U veselijim vremenima smijeh i šala su pratile prve korake pravog puta, ali istovremeno prepoznajemo se u tim istim bićima dok se borimo zajednom u mraku i u sjeni.
Ono što želim su ta "čudna bića", svako sva svojim mogućnostima i svako sa svojim ritmom, koje diktiraju beskrajna osobna obilježja i beskrajni psihološki, fizički i trenutni čimbenici. I naći se zatim u opasnim trenucima kada se osobe pokažu kakvim zaista jesu, i kada se dokaže našem neprijatelju da neće nikada moći izolirati one koje neprekidno nastoji ugušiti i razdvojiti.
Ja želim sve, objavljujući rat protiv svega što uništava život i protiv svih koji podržavaju bilo koji zid nekog zatvora, isključujući konflikt. Samo uz pokušaj širenja stalnog stanja konfliktualnosti, posvuda, možemo pronaći oslobođenje koje tražimo.
Oslobođenje od betona i novca.
Ako to nije smisao ishoda kojeg trebamo dostići,
pitam se što znači uništiti zgradu;
pitam se što znači dignuti u zrak bankomat;
pitam se što onda znači sva teoretska hrpa riječi koja se neumoljivo i dalje nagomilava, očekivajući tko zna kakvu prikladnu upotrebu ili bolji trenutak u kojem je iskoristiti.
Zapaliti sve zatvore,
kao i zapaliti sve riječi koje su zamišljene a nisu izgovorene;
kao i zapaliti strašću nas same.
NAJBOLJA OBRANA JE NAPAD!
Fausto Ricchi "Aksl"
Izvor: RadioAzione
