Pismo iz zatvora

Moja volja i ideje, kojima je okružena, su zasigurno snažnije od svih ugnjetavanja koja stvara i sprovodi demokracija, kao i svaki drugi autoritet, protiv svakog pojedinca koji se neće prilagoditi poretku masa.

Autoritet je dakle osovina koja još drži čvrsto na okupu sve principe izrabljivanja, kontrole i nadmoći; i poštedit ću vas svih usputnih „izama” koji su samo posljedica uvjeta u kojima su se mase podvrgnule i podjarmile sebi sličnima.

Zatvor je pak zasigurno vrhunac različitih mjera pripitomljavanja koje koriste Moćna Ljudska bića i država, ni smrt ni najgori uslovi života – ako je tako želimo zvati – u „siromaštvu” nisu usporedivi s ambisom zatvora.

Ponekad se osjećam potišteno zato što se moram obuzdati pri veseloj normalnosti stražara koji me drže u zatočeništvu. Njihove rasprave o nogometu, njihovo čitanje koje se svodi na reklamne letke, histerično smijanje i njihovo nesnosno traženje dijaloga/pozdrava ili jednog običnog „dobar dan”, njihovi tužni životi.

Novac je za mene jedan od mnogih štetnosti Čovjeka, nisam nikada želio ekonomsku jednakost niti tražio narodnu suglasnost, ali percepirajući apatiju otuđenog društva osjećaš se kao na doživotnom frontu dok se vani veselo pleše mazurka...

Uvjeren sam da se ova paradoksalna normalnost s kojom se moram suočavati opravdava istom normalnošću koja postoji izvan ovih zidova, u priznanju koje društvo odaje zatvorima i zatvaranju sebi sličnima, državi i svemu „potrebnom” za očuvanje društvenog poretka, moći ili još jedne vlasti, koji za mnoge moraju neizbježno postojati.

Funkcija ovih zooloških vrtova za Ljudska bića ili koncentracionih kampova – radije ih tako nazivam – je održavanje određenog političko-društvenog i ekonomskog stanja.

Hrane nas dvaput dnevno; kada prođu kolica s hranom njihov klimavi zvuk je kao vilica koja udara o tanjurić koji se inače koristi za domaće pse i mačke, a zatim nas vode u „šetnju” kao domaće pse koje vjerojatno doma posjeduju.

Ova mjesta te zasigurno psihološki i fizički obilježe i nakon vremena provedenog u zatvoru.

Ne mogu naravno jesti sve one dobre stvari koje sam uzgajao u vrtu i morat ću se zadovoljiti delikatesnim neukusnim splačinama, bez hranjivih vrijednosti, koje mi mjesto nudi, ali barem nastojim da održim uvježbano tijelo i um.

Osim baze podataka DNK, krenuo je i prisilan rad među „običnim” zatvorenicima: čišćenje cesta i autocesta ili željeznica, tako će imati više razloga da uzgajaju Ljudska bića u kavezima.

Možda nekome moja terminologija i moje točke gledište mogu djelovati čudno, ali radi se o brutalnoj i sirovoj realnosti onoga što nas paradoksalno čini jednakima u uvjetima s drugim izrabljivanim bićima, također zatvorenima za upotrebu i potrošnju.

Suočit ćemo se i sa tisuću borbi, ali moramo se osloboditi samo jednog kaveza, bio on realan ili društveni. Tko misli da je posebno superioran ili prioritetan u odnosu na druge oblike života i borbi, samo opravdava podjarmljivanje, zatvaranje u kaveze i kontrolu nekoga nad drugima, koje smatraju inferiornima i stoga prikladnima za podvrgavanje tuđim ideološkim voljama.

Zahvaljujući drugaricama i drugovima koji su uz mene, kao i svim drugim zatvorenicima/ama, u svim nijansama ideja i djela, ne osjećam se sam i, unatoč ograničenim uslovima slobode, ohrabruju me da nastavim borbu protiv postojećeg koje truju ovu zemlju.

Ove metode preodgoja i ponovnog uključivanja u civilno društvo nisu baš efikasne. Ne želim znati ništa o malim ili velikim radovima koja poduzeća i industrije izvode postizanje napretka, niti o onome što namjeravaju poduzeti vlasti... ja već posjedujem sve što mi je potrebno da ih sabotiram.

Za akcije oslobođenja zemlje i svih živućih bića od tehno-industrijske dominacije.

Gianluca

16.04.2014.

Izvor: CroceNera