carcere Hrvatski

Srušimo patrijarhat
O socijalnim, rasističkim i patrijarhalnim problemima žena u zatvoru

Općenito je sasvim dobro poznato da je njemačko društvo ispunjeno nejednakostima. Više klase su osigurane i zbrinute, one nemaju egzistencijalnih briga i unatoč širim svjetskim problemima mogu djeci ponuditi obečavajuću budućnost, koja nije na raspolaganju nižim klasama. Dok se jedna mala manjina osoba može obogatiti, većina je ostavljena da živi na minimumu, radeći za usrano nisku plaću i neprestano gurana u besmislenu potrošnju kako bi sistem vođen profitom, u kojem živimo, mogao i dalje funkcionirati. Dok se neki sunčaju na svojim apsurdno skupim jahtama na Mediteranu, ili lete oko svijeta u svojim privatnim avionima, mnogi si ne mogu priuštiti nijedan izlet u životu, il da plate stanarinu ili struju, ili kupe par novih zuba. Dok super-bogati štite svoja obilna bogatstva od poreza osiguravajućih ih u poreznim rajevima, off-shore kompanijama i fiktivnim trgovačkim društvima, zbog kojih se neće nikada suočiti sa sudskim progonima, siromašni odrađuju mjesece ili godine u zavoru zbog prekršaja ili sitnog kriminala, zbog suma koje bogati potroše dnevno u nekoliko minuta.
Država i mediji promiču ideju po kojoj se svako dijete na ovom svijetu rađa s istim mogućnostima, ali svako dijete zna da oni koju su bogati i moćni neće završiti u zatvoru jer si mogu priuštiti skupe, dobre advokate. Oni koji imaju lošeg advokata ili su, zbog društvenih ili rasnih razloga, smatrani „uobičajenim sumnjivcima”, jednostavno neće imati sreće. Oni koji ne poznaju njemački ili ne znaju pisati ili čitati u biti nemaju nikakvih šansi da budu obranjeni, i neprekidno ovise o pomoći drugih, koja često nije dostupna. Društvo ne briga ništa od toga. Kao obično stvorena je slika neprijatelja oko ideje stranca-kriminalca, arapski i sjeverno-afrički terorist i opasni izbjeglica, koje bi sve trebalo pozatvarati ili deportirati što prije moguće. Njemačka se voli reklamirati kao zemlja otvorena svijetu, koja prima izbjeglice, ali to je slučaj samo kada se ili uspješno integriraju u sistem posla, kako bi mogli iz njih izvući profit, ili kada si dozvoljavaju da budu etiketirani kao žrtve. Kada, ipak, stignu u Njemačku kao

To je početak našeg tjedna. I tako bi trebao započeti svaki dan profitera i odgovornih za zatvorski sistem...
Jutros, 15. augusta, posjetili smo Televizijski servis Jürgen Krüger i Björn Eggertov ured SPD-a (socijal-demokratska stranka) u Oranienstraße, u Kreuzbergu, te razbili njihove prozore.
Televizijski servis Krüger već trideset godina ima monopol nad provjerom elektronskih aparata berlinskih zatvorenika. Nijedan radio uređaj ne može proći bez njihove kontrole. To bi trebalo spriječiti ulazak zabranjene robe i izmijenjenih uređaja. Zatvorenike taj servise košta brdo para.
Navedeno poduzeće zarađuje direktno na nadzoru zatvoreniku. Osim toga, Krüger je u više navrata nanio štetu radio i TV uređajima zatvorenika. A k tome, Krüger tehnički iskorištava zaplijenjene mobitele pružajući hakirane podatke vlastima. To je poduzeće već nekoliko puta napadnuto, ali to ih nije spriječilo da nastavi crpiti korist iz represije nad zatvorenicima...
Odmah do Krügera nalazi se ured Björn Eggerta (SPD), koji se sakriva u ograncima AWO-a [Institut za radničku skrb, nap.prev.]. U Berlinu AWO vodi nekoliko prihvatilišta za izbjeglice, na primjer nedavno zatvoren kamp u Spandau. AWO igra veliku ulogu u biznisu deportacije. Njihova takozvana „podrška za povratak” je samo druga riječ za deportaciju.
SPD je trenutno u predizbornoj kampanji. Sve stranke na sve načine pokušavaju nadmašiti jedna drugu svojim antisocijalnim politikama i pričama o identitetu. Ne trebamo naglasiti
...

U zoru utorka 21. juna jedinice Mossos d’Esquadra [katalonska policija, nap.prev.] provalile su kroz vrata doma anarhističkog druga u Barceloni, gdje je živio sa svojom partnericom i drugim sustanarima. Svi su se probudili s oružjem uperenim u njih te satima zadržani u lisicama dok je policija pretresala i devastirala stan, u četvrti Eixample. Na kraju je drug uhapšen i odveden u Madrid, gdje je Nacionalni Sud odlučio pritvaranje na osnovu Europskog naloga za uhićenje, koji je izdalo tužilaštvo iz Aachena, optužujući ga za sudjelovanje u eksproprijacije podružnice banke Pax u novembru 2014.
Iz istog se razloga drugarica uhapšena 13. aprila u Carmelu nalazi još u
...

Jedne noći je jedan odvijač probušio gume 4 općinska vozila, jednog vozila Vincija [građevinska tvrtka, nap.prev.], dva vozila u vlasništvu agencija za nekretnine, jednog kombija Eiffagea [građevinska tvrta, nap.prev.], dva vozila Orangea [telefonska kompanija, nap.prev.], jednog TNT vozila i nekoliko gradskih bicikala. Odvijač je bio od koristi i za bušenje guma brojnih buržujskih vozila. Kamenje pronađeno putem pomoglo nam je da razbijemo reklame na koje smo naišli. Pokušati zauvijek prekinuti rad znači i spriječiti radnu aktivnost. Mete su nam bile nadasve kompanije koje grade zatvore i aerodrome, i koje doprinose kontroli kroz tehnologiju i da gradovi postanu buržujski.
Naš bijes neće izblijediti, nadasve kada drugove pogađa represija, kada su uhapšeni, pretučeni i zatvoreni. Raste svaki put kada nas pokušavaju zastrašiti.

Solidarnost kroz napad
Podržimo optužene i zatvorene zbog borbe protiv posla

Drugarice Tamara Sol i Natalia Collado poslale su slijedeću izjavu povodom idućih inicijativa: Antiautoritarni dan za drugarice Tamaru Sol, Nataliju i Nataly u Slobodarskoj biblioteci Manuel Rojas, nedjelja 17. jula; 1. Antiautoritarni literarni kafe u biblioteci Suga Kanno i Denjiro Kotoku, subota 30. jula:

Drugovima, srodnima i prisutnima. S iznenađenjem primile smo vijest o navedenoj inicijativi i pripisujemo joj veliku vrijednost, znajući da se radi o inicijativi rođenoj iz osoba koje ne poznajemo ili s kojima nemamo vezu, u kojima kao pojedincima ili kao grupi se pojavila želja da se okupe kao čin solidarnosti i srodnosti, koji pak s naše strane prihvaćamo uz ljubav i snagu koje nam prenosi i koja nam daje energije da se suočimo kako bi željele sa zatvorskim kontekstom.
Prošle su tri sedmice otkad smo se srele na odjelu za visoku sigurnost zatvora, gdje za razliku od drugih zatvorenika (na drugim odjelima) ne možemo izaći s odjela osim u lisicama i uz jednog stražara koji nas nadzire. Isto tako zabranjeno nam je učestvovati u zajedničkim aktivnostima, osim par dana igrati ženski nogomet.
Gore navedeno ističe strah institucija od nas slobodara, anarhista i osoba koje su u sukobu sa sistemom i
...

U utorak 26. jula, u devet sati ujutro, u specijalnoj sudnici ženskog odijela zatvora Korydallos održano je posljednje ročište sudskog procesa za napade „Projekta Feniks” u Grčkoj. Proces, započet u junu 2014., trajao je više od dvije godine.
Okrivljenici su bili drugovi Spyros Mandilas (koji je opovrgnuo svoje sudjelovanje, ali je stao u obranu anarhističkog revolucionarnog nasilja), Andreas Tsavdaridis (koji je od samog početka preuzeo odgovornost za slanje paketa-bombe jednom šefu policije) i 10 drugova iz Zavjere Vatrenih Ćelija, koji su se svi već bili u zatvoru kada su izvršeni napadi.
U sudnici su bili prisutni solidarni u znak podrške drugovima.

Konkretne optužbe:
- Andreas Tsavdaridis:
1) Sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija
2) Pokušaj ubojstva komandanta antiterorističke jedinice, Dimitrisa Chorianopouloua, paket-bombom
3) Pokušaj podmetanja eksplozije (paket-bombom)
4) Posjedovanje eksploziva (za paket-bombu)

- Spyros Mandilas:
1) Sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija
2) Pokušaj ubojstva komandanta antiterorističke jedinice, Dimitrisa Chorianopouloua, paket-bombom
3) Pokušaj podmetanja eksplozije (paket-bombom)
4) Posjedovanje eksploziva (za paket-bombu)

- Drugovi iz Zavjere Vatrenih Ćelija
1) Poticanje na ubojstvo zbog atentata na bivšeg komandanta antiterorističke jedinice, Dimitrisa Chorianopouloua (paket-bombom)
2) Poticanje na pokušaj podmetanja eksplozije (zbog paketa-bombe)
3) Poticanje na posjedovanje eksploziva (za paket-bombu)
4) Poticanje na podmetanje eksplozije (zbog eksplozije vozila direktorice zatvora Korydallos, Marije Stefie, u junu 2013.)
5) Poticanje na posjedovanje eksploziva (za ovu posljednju eksploziju)
6) Poticanje na podmetanje eksplozije (zbog eksplozije vozile zatvorskog čuvara Argyrisa Gkelmpoura, u junu 2013.)
7) Poticanje na posjedovanje eksploziva (za ovu posljednju eksploziju)
8) Veličanje navedenih atentata

Na kraju su izrečene slijedeće presude:
...

U noći 27. jula napali smo bojom policijsku stanicu br. 10 u Röslistrasse, u Zurichu. Ovo je djelo bilo čin kolektivnog raskida sa stvarnošću i s tipom života koje obilježava nadzor, kontrola i represija. U tom kratkom trenutku osmijeh se pojavio na našim licima.
Bio je to srednji prst upućen stražarima ovog društva, koji svrstavaju našu seksualnost u pravila, zatvaraju osobe koje nisu prikladne za funkcioniranje nacije i izrabljivanja.
Bio je to srednji prst upućen društvu koje ubija naše vrijeme nadničarskim poslom i truje svaki trenutak naših života za logiku potrošnje.
Bio je to „Vi ste govna” upućen svim sucima, pandurima, političarima i svim osobama koje šire i ohrabruju taj zatvorski sistem.
Bio je to solidarni pozdrav svim revolucionarnim borcima.
Bio je to solidarni pozdrav skvotu „Rigaer94”.
Bio je to solidarni pozdrav svim zatvorenicima Basela [uhapšeni 24.06. tokom prosvjeda protiv rasizma, represije i izbacivanja, nap.prev.]. Želimo vam mnogo snage.
Bio je to solidarni pozdrava svim zatvorenicima koji pružaju ovom sistemu riječima i djelima.
Za život bez zatvora!
Za slobodu!
Za Anarhiju!

Želimo izjaviti da smo uništili 13 telefonskih govornica kompanije Telmex. Telmex je kompanija koja gradi federalni zatvor u Meksiku. Carlos Slim je jedan od vlasnika i drugih kompanija koje sudjeluju u izgradnji "brzog vlaka Meksiko-Toluca, što uništava šume i vode. Sabotaža je počinjena u noći 17. juna u Cuidad Nezahualcoyotl, Meksiko.
Ova je sabotaža i znak solidarnosti s pobunjenim zatvorenicima u zatvoru Barrientos. I podrška drugovima bjeguncima u Meksiku: Chivu, Tripi i "Cobi". Te za druga Gustava R. i za uništenje zatvora.
Zapalimo kompanije koje grade zatvore!
Anarhisti
Izvor: 325

Već smo informirali o činjenici da Martin nije bio upoznat s odlukom suda. Sve do danas (9. juna) nije dobio službenu odluku, već su ga o njoj informirali obitelj i advokat koji ga je jučer posjetio. Sud je odlučio da Martin mora ostati i dalje u pritvoru. Zato danas Martin službeno započinje štrajk glađu.
Slijedi Martinova izjava:

POČETAK ŠTRAJKA GLAĐU
Štrajk glađu je moja spontana reakcija na situaciju oko policijskog pristupa slučaju Feniks.
Za mene je situacija postala nepodnošljiva zbog kleveta koje je R. Šlachta demagoški iznio na Visokom sudu. Smatram nepravednim da se moja obitelj nadzire, da njihovi životi budu u upleteni u slučaj Feniks te da se prosuđuju njihovi stavovi i osjećaji. To indirektno dokazuje da svaka kritika postaje poticaj za nadzor disidenata i za prikupljanje informacija o njihovom privatnom životu.
Smatram isto tako nepravednim da policija zadire u privatni život mojih prijatelja i moje obitelji, pozivajući njihove poslodavce i stanodavce, te pokušavajući ih na taj način zastrašiti.
K tome, istražni zatvor u Pragu - Pankrác svjesno krši moralna i ljudska prava u vezi prehrane, osim što mi dostavljaju hranu koja je potpuno nehranjiva, nemam pristup ni veganskoj prehrani. Hranu u potpunosti dostavljaju ljudi iz vana, što je vrlo teško za moju obitelj i prijatelje.
Uz to, moje zadržavanje u pritvoru poprimilo je oblik pritiska - ne samo zbog toga što mi uskraćuju vegansku prehranu, nego i zbog stalnih mjera "sigurnosti", te se tako posjete mojeg advokata odvijaju kroz rešetke ili pleksiglas, čak i kada trebam proučiti dokumente spisa. Mada sam prije mjesec dana imao pristup dokumentima bez takvih mjera.
Ovim prosvjedom želim izraziti nezadovoljstvo i pokazati da policija sramotno ide u ekstreme i da svjesno krši zakon. Daju lažne, ciljane i neistinite informacije kako bi me zadržali u pritvoru, na temelju pukih pretpostavki i konstrukcija koje su izgradili policijski službenici i istražitelji.
...

Mnogo je stvari rečeno o vrijednosti solidarnosti, i sve ima svoju važnost zato što pridonosi nastojanju davanja značenja smislu koji predstavlja životni sastojak naših planova i djelovanja. Pokušat ću iznijeti na moj vlastiti način egzistencijalni aspekt solidarnosti, naravno kroz moje vlastito iskustvo.
Solidarnost znači najprije emocije. Predivne, divlje, ali nadasve iskrene emocije. Emocije koje predstavljaju vodeću snagu za rast anarhističkih dinamika, koje su oslobađajuće, kada se u gradu čuju i osjete uzvikivanje parola, gradnja barikada i bacanje zapaljivih boca koje padaju na lakeje vlasti. Solidarnost ne znači identificiranje, nego suučesništvo sa svakim koji odabere urezati oslobađajuće putove na karti anarhističkog ustanka. To je odnos i unutar tog odnosa razvila su se iskustva i stvorile zajedničke želje za uništenje ovog svijeta, ne u nekoj neodređenoj budućnosti, nego najprije u nama samima, a zatim i onog oko nas. Uništenje degeneriranih odnosa koje ovaj svijet stvara, u svojim slikama, simbolima, službenicima i lojalnim lakejima.
...

Međunarnodni dan kada svi zatvorenici iz svih krajeva svijeta, svi koji proživljavaju prisilno stanje zatočeništva u kaznenim zatvorskim logorima demokracije, svi kojima je oduzeto najvrednije dobro slobode, ujedinjuje svoje glasove, svoje misli i osjećaje kako bi im se poslao znak da nitko nije sam.
Unatoč stotinama kilometara koji nas razdvajaju, unatoč što se međusobno ne poznajemo, unatoč svim našim razlikama, postoji nešto što prelazi granice i briše sve razdaljine, nešto što se ne može utamničiti, nešto nadilazi zidove koji nas okružuju, nešto što nema cijene u srcima svih onih koji to osjete, izražavaju ili primaju.
To je snažan osjećaj solidarnosti koji nas ispunjava snagom, koji nam daje hrabrosti, kako se ne bi predali čak i u ovim vrlo teškim uvjetima koji svi proživljavamo, i zato se nastavljamo boriti istom strašću.
To je snažna veza između onih koji se smatraju drugovima putnicima, između onih koji pretvaraju teoriju u djelo, onih koji razvijaju višestruko djelovanje u svrhu uništenja postojećeg, onih koji se bore protiv svakog oblika nametanja i ograničenja, koji uzvraćaju udarac nepravdi i izrabljivanju, koji bijesom i sviješću slijede častan životni izbor.
To je solidarnost koja je danas, više nego ikada, postala meta vlasti, represijom i kriminalizacijom. No, ona je i naše oružje, nema veze koliko god pokušali nikada nas neće uspjeti razoružati. Zato što su "metci" solidarnosti sve male ili velike geste podrške svih onih koji nas smatraju dijelom sebe samih, i onih koji se ne mogu osjećati slobodnima dok istovremeno su drugovi zatvoreni, taoci u rukama države.
SOLIDARNOST SA SVIM ZATOČENICIMA DRUŠTVENO-KLASNOG RATA
SVE DO UNIŠTENJA I POSLJEDNJEG ZATVORA
Grigoris Tsironis
Zatvor Koridallos
11.06.2016.
...

Za svakoga od nas koji je naučio brojati svoje korake unutar zatvorskog dvorišta i odvajati svoje dane između zaključavanja i zaključavanja.
Istovremeno 11. juni je dan rata. To je dan pobune zato što zakon i red mogu vladati, ali ne mogu gospodariti.
Postojanje anarhističkih zatvorenika podsjeća nas na postojanje anarhističkog rata. Rat koji ponekad sporo gori, a ponekad zaslijepi nebo svojim plamenom.
Svaki rat ima svoje gubitke. To su drugovi koji su izgubljeni pandurskim metkom ili bombom kojoj se "žurilo" da eksplodira...
Drugovi koji neće biti uz nas na idućem sastanku zavjere.
A zatim su tu oni koji su upali u neprijateljsku klopku. Neprijatelj koji je prekršten u demokraciju i osvećuje se zatvorima i sudovima.
Demokraciju koja voli nositi svoje zatočenike kao trofeje od zatvora do zatvora, u specijalnim uvjetima, osuđene na brdo godina kazne...
Unutar ćelije pitanje koje te često ošamari je:
- "Da li je vrijedilo?"
Kažu da ako te tvoj neprijatelj ne progoni onda činiš nešto krivo...
Premještaji, specijalne sudnice, specijalni uvjeti izolacije, štrajk glađu, zabrana posjeta, hapšenja i zatvaranja članova obitelji, nova suđenja, pokušaj bijega iz zatvora... dokazi su da se nismo predali...
Zatvor ti može oduzeti slobodu, ali i dalje nosimo rat protiv autoriteta unutar nas, u svakom zatvorskom premještaju, u svakom pretresu ćelija, u svakom zaključavanju vrata.
I ponekad, kada se učini da zidovi postaju viši i svako zaključavanje stražara odzvanja u tvojoj glavi, znaš da nisi sam.
Znaš da ti se to nije jednostavno desilo, da nisi bio loše sreće zato što su te uhvatili.
Znaš da si nastavak niti, povijesti koja započinje pobunom Spartaka, a čak i ranije...
...

Zatvor posjeduje tu strašnu sposobnost da ostavi svoje neizbrisive tragove na tijelima i umovima svojih prebivatelja.
Tragove tuge, frustracije, nasilja, gušenja, tjeranja. Vrata koja se nastavljaju zatvarati i otvarati svaki dan u isto vrijeme, uz isti odvratni zvuk u monotonom ritmu ubitačne rutine koja uštrcava svoj otrov nepokretnosti i oholosti polako i bolno.
Kratki opis distilacije sepse koju proizvodi zatvor je dovoljan da shvatite mržnju koju osjećamo prema zatvorima.
Zato svaki put kada plan bijega uspije, svaki put kada zatvorski službenik ima neočekivani posjet, svaki put kada zatvorski upravitelj ili policijski narednik plati cijenu svojeg prezrivog izbora, naša se srca ispune jedinstvenim osjećajem radosti i zadovoljstva. Zato što osveta za zatočeništvo može pomoći samo kada se otjelovi kroz neprekidan napad na predstavnike zatvora.
Ako danas nešto nedostaje to nije bezopasno brbljanje, nego predivni i hrabri izbori drugova kako bi se kreirale točke organiziranog napada, kako bi se odgovorilo dinamički na pepeo koji je ostao iza represije, kako bi se potvrdila anarhija naspram njenih neprijatelja. Nedostaju strastveni razgovori za potrebno djelovanje koje trebamo izgraditi, za planiranje deregulacija, danas, sutra i dok god postoji ovaj svijet autoriteta koji nas okružuje.
Ono što danas želimo, svi mi koji osjećamo da nas guši suvremeni način život, ostaje zajedničko. Koordinirati i napasti šireće krakove države, kapitala, civilizacije, društvene apatije, svakidašnjeg bijega u gradovima. Bezbrojne neprijateljske slike u neprijateljskim šablonama života kojima, da bi ih uništili, trebamo izmijeniti ritam, pokret i mrski mir.
...

„Anarhistički zatvorenici nisu sami” i „ako dirnu jednog od nas, dirnuli su sve nas” su parole koje su još jednom zaživjele u svakidašnjom anarhističkom djelovanju prije, tokom i nakon suđenja protiv nas. Uzvici prezira prema vlastima koji prodiru kroz policijsku kontrolu i zidove do onih kojima se sudi očito dovode do bijesa suce i pravosudne službenike, kao što je bilo vidljivo na njihovim licima, i kao što su izmamili osmijehe na naša. Prisustvo u sudnici nama dragih poznatih i nepoznatih osoba ispunilo nas je ponosom i radošću, sprečavajući da nas zaplaše optužbe i zahtjevi tužitelja.
Ne mogu nas zaustaviti. Djela solidarnosti i negacije postojećeg koja su se proširila različitim zemljama su još jedan dokaz činjenice da smo svugdje, da za nas granice ne postoje i da je solidarnost neodvojiva od naših djela. Drugovi koji su odabrali i nastavljaju odabirati sukob, koristeći priliku u nastojanju da realiziraju svoje živote, odražavaju svoje želje, instinkte i strasti, kao i da dokrajče moć u svim svojim oblicima i svugdje, koji se ne zadovoljavaju praznim i samodopadnim riječima ustraju i izlažu se kroz djela aktivne solidarnosti: moja ljubav i poštovanje svima njima. Njihov prezir i hrabrost daju mi ogromnu snagu. Pokušavajući učiniti ono što se kaže i u ono što se vjeruje, pretvarajući riječi i ideje u djela, započinje se vraćati kontrola nad vlastitim životom. Prestajemo biti gledatelji i postajemo protagonisti u želji da preuzmemo uzde naših života odlučujući autonomno o prioritetima, ritmu, vremenu i projektima. Preuzimajući inicijativu postavljamo se napadački, bez da čekamo da se stvari dogode ili pozive pokreta koji nemaju nikakve veze s nama koji se odlučujemo na našu vlastitu borbu. Imamo bogatu povijest, snažne ideje i mnogo mašte da se nastavimo obnavljati. Kada nam to postane način života, prihvatimo i zatvor i posljedice našeg izbora sukoba.
...

Doznajemo da je anarhistički drug Gabriel Pombo da Silva napokon slobodan, unatoč preprekama koje su se bile stvorile oko njegovog otpuštanja nakon što je odslužio svoju kaznu.
Uslijedit će nove vijest što prije bude moguće.
PISMO GABRIELA POMBO DA SILVE
"Anarhizam je nešto što se tiče pojedinca, ne samo u odnosu na zajednicu, nego i u odnosu na samog sebe. Anarhizam nije usmjeren na "građanina" nego na narod." - Albert Libertad
Dragi drugovi,
Napokon, nakon beskrajnih igri i šikaniranja od strane zatvorske institucije i ministra unutarnjih poslova, bili su prisiljeni da se pokore svojim vlastitim zakonima, koje oni neprekidno krše, i sada sam ovdje, napokon slobodan, dok pišem ove prve riječi zahvalnosti i ljubavi svima koji su me u ovih više od 30 godina pratili i potvrđivali moja anarhistička uvjerenja, pretvarajući u djela temeljne vrijednosti i principe anarhizma, kao što su uzajamna podrška i solidarnost, i napokon me uspjeli otrgnuti iz kandži zatvorske zvijeri protiv koje ću se i dalje boriti na ulicama, ne zaboravljajući, naravno, bitku koja se vodi vani.
Siguran sam da sam čak u svemu ovome bio vrlo privilegiran što sam imao podršku drugova, zato što ima mnogo njih koji nemaju tu mogućnost. U nadolazećim danima napisat ću podrobniji tekst o našem pokretu i mogućim strategijama koje bi trebali razviti kako bi izliječili revolucionarni anarhizam naših predaka od svih institucionaliziranja i beskorisnog blebetanja.
Da budem jasan, neću nikada zaboraviti naše slobodarske drugove zatvorene u španjolskoj državi i diljem svijeta, nadasve Monicu, Francisca, Claudija i nedavno uhapšenu drugaricu koja će ubrzo biti izručena njemačkoj državi, te mnogo drugih neimenovanih.
Ima još mnogo toga za učiniti, znam, i neće sigurno ostati neučinjeno zbog nedostatka volje, strasti i predanosti.
...

U zatvoru osjećaj vremena ima svoju vlastitu karakteristiku. Dok mi dani izgledaju beskrajni, istovremeno 3 godine protekle od našeg hapšenja u Nea Filadelphiji ne izgledaju ništa. Zatvorsko okruženje potiče brze promjene osjećaja i zato je u ograničenom prostoru osjećaj vremena posebno izmjenjiv zbog sažetih perioda emocionalnih raspoloženja.
Dakle, 3 godine i jedan mjesec uz intenzivan doživljaj višestranog razočarenja i gađenja. Mogao bih napisati bezbroj stvari o zatvoru, osim uobičajenih, ali sve je tako fiktivno sada, vani i unutra, da svaka šira aluzija na bilo što meni izgleda besmislena. Samo ću reći, nastavljajući iz starih pisama, da zatvorski smrad nije povlastica samo jednog odjela, nego opći fenomen zatvora i da je izmjena značenja ovdje više nego pravilo, iskazivanje postaje vrlina, a mačizam ponos.
Nakon 3 godine i nešto došlo je vrijeme i za žalbeni sud. 22. juna počinje žalbeno suđenje za pljačku u Pirgetosu za koju smo ja i G. Sarafoudis osuđeni. Naravno, ne pozivam nikoga na nikakvo okupljanje pošto je poznato da ne prisustvujem toj bijednoj proceduri. Ova najava mog novog suđenja je samo podsjetnik nekim aktivnim drugovima i samo informativna, te otvorena za interpretaciju. Također, upućena je nepoznatim anarhistima, tamo vani, koje nisu zaveli političko kemeleonstvo, oportunizam i pokroviteljstvo koji su ispunili "sredinu" posljednjih godina, koji misle i djeluju slobodno, neovisno, bez ambicija i, naravno, napadački.
Ono što slijedi je kratak opis slučaja. Nakon jedne operacije antiterorističke agencije, 30.04.2013., u kafeu i u ulici, u Nea Filadelphiji, Atena, uhapšena su nas petorica. Dvojca su tražena (A.Dalios i F.Harisis), stoga su nas trojica optužena za pružanje utočišta kriminalcu.
U GADA-i (sjedište atenske policije) su svima nama nasilno uzeli uzorke DNK, a između ostalog otkrili su da moj i Sarafoudisov DNK odgovara uzorcima na dva različita pokretna predmeta pronađena nakon pljačke u Pirgetosu, Larissa, 2011.
...

Return Fire #3 : Contents (Winter 2015-2016)
Colonisation (Glossary, Return Fire #3)
Smarter Prison A5 imposed
RF #3 Colour Cover
RF #3 B&W Cover
Upravo smo objavili PDF verzije naših nedavnih štampi, za skidanje i štampanje. (Za prethodne brojeve pogledaj ovdje). Ukratko, pred vama je prošireno izdanje "Return Fire" br. 3 (zima 2015.-2016.), ispunjen vijestima, teorijom, poezijom i antagonizmom. Popraćen je tekstom iz našeg "glosarija" o kolonizaciji; prijelomom teksta za štampanje "Pametniji zatvor?", koji smo dobili od "Radical Interference i objavili u decembru 2015.; i, na kraju, prenijeli smo jedan od tekstova iz br. 3, "Veil Drops" na theanarchistlibrary.org kao odvojeni tekst za čitanje i štampu.
...

Ovog popodneva su zatvorenici Fabio Dusco i Tony Nebu podmetnuli požar na izolacijskom odijelu, gdje se nalaze, u znak protesta protiv izolacije, ALI i zbog maltretiranja kojima su podvrgnuti posljednjih deset dana zbog njihovog navodnog premještaja. Dirigenti tih maltretiranja su tužiteljica V. Marsioni, koja je, osim što je priznala da se Dusco nalazi protuzakonito u izolaciji, rekla: "dobro ti je ovdje... zašto prosvjeduješ?", i narednik V. Lambrakis, koji mada je stalno obećavao da će prekinuti tu besmislenu izolaciju, na kraju dozvolio da dani jednostavno prođu..
Čim se požar razbuktao na odjelu politički zatvorenici s prizemnog odjela izašli su u dvorište i zapalili madrace u znak podrške. Dim je izazvao probleme na drugom katu, gdje se nalaze zatvorenice, koje su također izašle u dvorište. U muškom zatvoru Korydallos 1. i 4. odjel pridružili su se mobilizaciji i ostali izvan svojih ćelija.
Na koncu su panduri stigli u zatvor i premjestili dva zatvorenika u zatvor Trikala i Grevena. Obvezali su se da neće vršiti nasilje nad dvojcom zatvorenika i u 10:30 su premješteni. Istovremeno su se zatvorenici s 1., 4. i prizemnog odjela vratili u svoje ćelije.
Navedeni razvoj događaja, s ovim završetkom, može pridonijeti razmatranju o dinamikama mobilizacije, koje bi se trebale razvijati u zatvorima, daleko od ispraznih oduševljenja i defetističkih silogizama.
SVE SE NASTAVLJA
...

Sve po planu. Sigurno, mirno i brzim korakom približili smo se mjestu odabranom za napad. Napali smo nakon ponoći, u srijedu 27. aprila 2016. zapaljivom bombom iz kućne radinosti, sastavljene od kanistra benzina i petsto grama polistirola, uz što smo dodali i dvije boce butana/propana kako bi nanijeli više štete glavnom ulazu Doma Umirovljenih Žandara [nap.prev. na talijanski: Žandarmerija je čileanska zatvorska policija], u ulici Jose Toribio Medina 72.
Napadamo zato što smatramo da je neposredan i destruktivan napad na lakeje moći uvijek nužan i hitan. Uvjeti su uvijek pravi, iako nisu pogodni. Ne marimo za čekanja i mjere u trenutku djelovanja, one nisu dio borbenog arsenala.
Rad navedene institucije nije naivan, ne radi se izrabljivanim osobama koje se žele afirmirati nad drugima. Radi se o bijednom brlogu osoba žednih moći, zaljubljenih u položaj i uniformu, koja im dodjeljuje imunitet. Predstavljaju najniži i najomraženiji dio Društvenog Poretka, servilnog čuvara, krvnika i javnog neprijatelja Slobode, koji ne shvaća ni lanac čiji je on sam dio, ali je sposoban zatvarati ljudske živote i osjetiti se zbog toga superioran i častan. Zatvorski stražar voli svoj posao, identificira se s njim i zato zaslužuje sav naš nasilni prezir. Uvijek neprijatelji, kakav god bio njihov položaj.
Neće pronaći mir u svojim zatvorima, uredima ili umirovljeničkim klubovima.. ne zaboravljamo... nikada nećemo zaboraviti.
Pozdravljamo intenzivnim plamenom zavjere sve koji ne posustaju premda su zatvoreni, Nataly, Tato, Monicu, Francisca, Juana i sve druge zatvorenike moći.
Prihvaćamo uspješno iskustvo zatvorskih borbi drugova Juana, Marcela i Freddyja. Anarhistička djela, tako često ocrnjena kao sektaška, u krajnjoj analizi, su jedina koja nadilaze ideološko polje i usuđuju se izaći na ulicu.
Naše djelo, sa srcem u grlu, je obasjano osmijehom Mauricia Moralesa, druga koji je ostavio dubok trag u svima nama. Ovdje je, u našoj suučesničkoj krvi.
...

Sinoć, nakon ponoći, specijalna represivna antiteroristička jedinica, EKAM, uz druge policijske snage upala je na 1. i 4. odjel muškog zatvora Korydallos.
Najmanje 150 pandura, uz pravosudne službenike i predstavnike ministarstva pravosuđa, izvršilo je pretrese ćelija svih zatvorenika tih odjela. Zatvorenicima su ruke lisicama svezali na leđa i nije im dozvoljen nikakav vizualni kontakt s ćelijama tokom pretraga, dok je nekoliko zatvorenika pretučeno.
U ranim jutarnjim satima specijalna represivna antiteroristička jedinica, EKAM, se vratila i nasilno otela anarhističke zatvorenike Panosa Michalakogloua, Panosa Aspiotisa and Antonisa Stamboulosa te ih premjestila na atenski Odjel za premještaj zatvorenika u ulici Petrou Ralli. Kasnije je još nekoliko zatvorenika doživjelo progon. Zatvor je ostao zaključan do 11 sati ujutro.
Po posljednjim informacijama Panos Michalakoglou je premješten u zatvor Nigrita (kraj Serresa, sjeverna Grčka), Panos Aspiotis u zatvor Nafplion, a Antonis Stamboulos u zatvor Larissa.
...

Izjava dobivena 11. februara 2016.
Prenosimo nekoliko riječi anarhističke drugarice Monice Caballero u vezi logike i funkcioniranja odjela poštovanja (m-R) u višestrukim zatvorima španjolske države. U svrhu neposredne kontrole zatvorenika i uz preventivnu izliku "rješavanja" tenzija između pojedinaca u-prisilnom-suživotu, ti odjeli u stvari imaju cilj da izbjegnu ozbiljne probleme između zatvorenika i institucije, blokirajući pobunjenički impuls ili ponašanje koje dovodi u pitanje nametnutu slogu. I radeći na temeljima podvrgavanja pravilima i protokolima za održavanje reda, traže sudjelovanje i suradnju s logikom "izvana", pošto je projekt zatvora vitalni dio sistema u svojoj cjelini, kroz koje on reproducira iste oblike postojeće Dominacije.
Podsjećamo i da će se Monici Caballeru i Franciscu Solaru suditi 8., 9. i 10. marta na madridskom ogranku Nacionalnog suda. Kao i u svim tim procesima dugogodišnjeg istražnog zatvora, kroz koje su prošli dostojanstveno i dosljedno, drugovi su i u ovom slučaju sami. Sva naša mržnja policiji i sucima, i sistemu koji štite, i sva naša revolucionarna borbena ljubav našim drugovima i svima koje progone i zatvaraju države. Neka solidarnost uvijek bude naša odgovornost. Sloboda za sve!
Srušimo svaki zid, smrt državi, dug život anarhiji.
[Trenutno se drugovi nalaze u zatvoru Villabona, no ubrzo će biti premješteni u madridske zatvore]
Barcelona, 10. februar 2016.
RIJEČI MONICE CABALLERO


...

"Dok postoji jedna niža klasa, ja sam dio nje, i dok postoji kriminalni element, on je u meni, i dok postoji jedna jedina duša u zatvoru, ja nisam slobodan." Eugene Debs

Drugovi!
Danas sam dobro raspoložen (znate, naš život nije jedna ravna linija, niti kostantna, ili statična...), i oni koji me lično poznaju znaju da posjedujem prilično crni smisao za humor (ono što druge "skandalizira" meni je smiješno itd.), gotovo ciničan (pogotovo kada se govori o stvarima koje imaju veze sa "Zakonom", "Pravima", "Vlašću" itd.); zato što su to "stvari" koje ne mogu shvatiti ozbiljno (mada je moj život isprepleten sa svim tim), kolikogod te "stvari" ozbiljne bile.
Stoga, pišem ovo neformalno, s osmijehom na licu (iako govorim o ozbiljnim "stvarima") pošto je smisao za humor jedna od "stvari" koja me oduvijek održavala u "borbi". Ne mogu se prestati čuditi kada vidim/čujem političare koji pune svoja usta riječima/pojmovima kao što su "živimo po Pravilima zakona", "svi smo isti pred zakonom" itd. "Španjolski zaštitni znak" (tako to sad nazivaju) ne zna što je Demokracija (uzimajući u obzir da ni ja nisam demokrata); Zakon je "manjino-kracija" i služi samo interesima jedne kaste (sviđa mi se pojam kaste, zato jer upravo to imamo u ovoj Zemlji), a mi koji se ne smijemo njihovim vicevima smo svi "protiv sistema". Sumnja li uopće netko u to?
Tkogod ispunjava svoja usta tim riječima u ovoj zemlji je "bijedni lopuža" (ili potencijalni), zato što i "obični ljudi" - iako nisu "anarhisti" - sasvim dobro znaju da je poslovno-politička kasta (da, ona iz "okretnih vrata", slučaj Filesa i Malesa, Gal, slučaj Guertel, slučaj "crnih kartica", ERE[1] itd., itd.) opskrbila čitav pravosudni reket (C.G.P.J., T.S., T.C.[2] itd. itd,) hrpom "pisara" koji kada "sude" (ili "istražuju", "optužuju", "love") jednog od svojih, taj ulazi na jedna vrata i izlazi na druga... i da se Banke, poduzeća energije i telekomunikacija (da ne govorimo o građevinskim kartelima, prijevoza, otpada itd., itd.), MMF i "Europski Konzorcij" mogu rasipati takvom hrpom novca... da mogu kupiti svakoga i ušutkati većinu.
Najgora stvar je shvatiti kako ta endemska korupcija dovodi one najsjebanije do beskućništva, gladi, bespomoćnosti, oduzima im više školovanje... Znam da u tome nema "ničeg novog", ali nikada nije bilo čitavo to "oduzimanje i zbrajanje" svih tih podlaca toliko poznato, u eri "komunikacije"... a ipak se Političke Stranke, najveće lopuže i pljačkaši, najveće "demokrato-ubojice" i slobodo-ubojice u ovoj zemlji, i dalje pojavljuju u "anketama"... da nije zbog činjenice što vidim tako mnogo siromašnih nepismenih, marginalnih i bolesnih ljudi umirati (i trunuti) oko sebe, cinično bih izjavio: imamo političare koje zaslužujemo. Ali, zaslužujemo li doista to? Možemo li dostići samo stupanj "ozlojeđenosti"? Možemo li se samo nadati (i stremiti) Mesiji, Političkoj Stranci koja će nas "spasiti"?
Zabavlja me to njihovo nepokolebljivo pozivanje na "Ustav" (i na njihove "anti-ustavne" protivnike), "Demokraciju", poštivanje "Sudskih Odluka" (naravno, ako se njih osobno ne tiču), "istrage u toku"; i otkad je ruka Pravde uhvatila Rodriga Rata (znate, velikog ekonimista!) za vrat, stalno govore o Pravu "zatvorenika" na ugled i poštovanje...
Otkad je ovoj zemlji stalo do ugleda i poštovanja zatvorenika? Kojih zatvorenika? Da nam je ostalo imalo hrabrosti i ponosa zapalili bi sve Institucije (s njima unutra) ove zemlje i čitave Europe! Oprostite, moje nihilističko ja je ovdje izašlo... ili bolje bez onog "oprostite"...
Gdje sam ono bio stao? Ah, da, poštivanje zatvorenika? Da, vidio sam kako je čak Barcenas[3], u tih par mjeseci što se našao zatvoren na "uglednom odjelu", postao protiv sistema i govorio protiv "zlostavljanja" kojima je prisustvovao za vrijeme perioda provedenog u zatvoru... za razliku od njega, Ortega Cano[4] je davao "političke savjete" PSOE-u[5] na samim vratima zatvora (tokom jednog od svojih zatvorskih izlazaka). Vidio sam ih kako podržavaju Isabelu Pantoju[6] (kada je i ona izašla uz pogodnost izlaska)... predivno! I kako su "zajamčili" "izlaske" Jaumeu Matasu[7], mada su "suđenja bila u toku"! Da ne govorimo o bijegu Grofice ili Markize Aguirre[8] (nisam nikada dobio ta vojna, klerikalna i aristokratska prava staleža) kroz ulice Madrida.
"Zatvorenici" koje ja znam (one oko sebe) nisu tako "čuveni" i naravno oni ne dobivaju "pogodnosti izlaska" (nema veze što su odslužili četvrtinu kazne, što im je ostalo samo mjesec dana kazne, što su na smrt bolesni ili su teškog mentalnog zdravlja) ili prava, zato jer su "siromašni", "protiv sistema", "protiv ustava" i/ili "teroristi"...
Poštivanje prava zatvorenika? Nemojte me nasmijavati!! Kada se toj kategoriji zatvorenika (oni dolje lijevo, kao što bi Sub-Marco rekao) odbijaju njihovi "izlasci" i/ili prava, ne vidim staru bagru Kraljevstva (Angel Yuste Castillejos) da drži govore u Parlamentu ili daje presice pred Ministarstvom Pravosuđa.
Recite mi, indignatos! Je li vas zaista zaimaju Prava svih zatvorenika? Znate li da su ovdje prava samo komad papira? Kakva vrsta "Prava" je Iščezavanje? Ne kaže li L.O.G.P.[9] da svi zatvorenici imaju Pravo da odsluže svoju kaznu u zajednicama odakle dolaze?
Recite mi! Ne kaže li da svi zatvorenici imaju Pravo sudjelovati u svim društvenim, kulturnim i sportskima aktivnostima? A zašto ne oni iz režima F.I.E.S [specijalni režim za političke zatvorenike, nap.prev.]? Govoreći o F.I.E.S., znate li uopće što je to?
Ne kaže li L.O.G.P. da svi terminalni bolesnici moraju biti otpušteni kako bi mogli umrijeti dostojanstveno u svoj sopstevnom okruženju sa svojom obitelji i voljenima?
Ali ima još... kada "valovi" građana zauzmu ulice tražeći da se "Sovaldi" treba davati pacijentima s hepatitisom C, odnose li se oni zaista na sve građane? I na zatvorenike? Jesu li zatvorenici "građani" ili gube sva prava kada uđu u zavor?
Poznajete li slikara Jamesa Ensora? Ako ga ne poznate savjetujem vam da pogledate njegovo djelo naslovljeno "Doctrinal nourishment"... "oni dolje lijevo" smo definitivno mi: nitko... samo što nam danas sranje dolazi s TV ekrana.
No, vratimo se na Ustav (tu Knjigu svetu kao Bibliju, koju nitko od nas ne bi upotrijebio ni da zamota džoint). Mada vam može zvučati čudno, ali ja sam ga morao pročitati, uz ostalih stotina, tisuća knjiga, Ugovora i Kaznenih Zakona (stvar je u tome što je 30 godina zatvora zaista puno...), da bih vidio što ti odvratni "demokrati" kažu. Pravo na pristojan dom, posao, školovanje... razumijete? Pravo da imate prava, mogli bi reći. Zajebi!
I onda kažu da smo mi anarhisti "utopisti"... zato jer mi nismo takvi idioti da napišemo neku Svetu knjigu ispunjenu sranjima koja ne bi nikada mogli primijeniti?
Nisam nikada glasao (niti ću ikada) zato što odbijam da predam moje odgovornosti marionetama IBEX-35[10]... ali postojala su vremena kada sam se, da, borio da bi se priznala Prava zatvorenika (toliko su nas tukli da nismo više bili za ništa), ali zatim sam vidio kako su se ta Prava* strogo primjenjivala na one iz GALA, na korumpirane, na fašiste i "zatvorenike" ulizice! Kako ironično! Na tisuće zatvorenika odozdo se borilo Desetljećima samo da bi kasnije vidjelo kako se ta Prava primjenjuju samo na one odozgo.

"IZ ZEMLJE ZABORAVLJENIH PROTIV ZABORAVA..."
Zatvorska situacija u kojoj se nalazim već 4,5 godine, zbog osvetničke i egzemplarne kazne, stvorila je distancu između mene i vanjske stvarnosti. Uostalom, cilj zatvorske kazne, protiv svih koji se bore protiv postojećeg, je razdvajanje, oduzimanje, politička izolacija, moralno uništenje. Ali postoje uvijek rešetke koje se mogu slomiti, ili hodaš monotonim sterilnim hodnicima kaznionice ili prelaziš ukrašene ulice potrošnje društva-zatvora. U ovim zatvorskim ćelijama demokracije moja potreba za slobodom i dalje mi svakodnevno udiše život. To je moja pokretačka snaga, razmišljati, zamišljati, organizirati, djelovati. Odabir totalnog konflikta s postojećim i moć individualnog izbora, obogaćen kolektivnim iskustvom djela, su sastavci koji mogu prodrijeti u zatvor, i tada se boriš. Već 4,5 godine budim se u zatvorskom krevetu ubrzo nakon zore, mada sam često voljela spavati duže kada sam bila vani, organiziram svaki moj pokret, premda me vani često pokretala spontanost, analiziram i prosuđujem podatke (političke i osobne) samo jučerašnjeg dana, iako sam ih vani uvijek dijelila s drugovima. Već 4,5 godine budim se svakog jutra uvjerena da samo ja sama određujem moje sudjelovanje u ratu protiv svakog oblika autoriteta, i da se sloboda ne predaje... ona se osvaja.
Januar 2015.... plan koji se trebao materijalizirati, pretvoriti u nešto od krvi i mesa. Jedan korak... uzdisaj prije slobode... I ako se cilj nije dostigao... vrijedilo je ipak pokušati!
...

U četvrtak 10. juna 2015., nešto prije šest ujutro, različite antiterorističke jedinice pretresle su domove 4 drugova i "Le Passage", prostor borbe protiv izgradnje maxi-zatvora. Pretresi su izvršeni u okviru operacije nazvane "Cavale" [U bijegu].
6 drugova odvedeno je u urede Federalne policije; otpušteni su oko 13 sati nakon ispitivanja. Na kojima nitko nije imao ništa za reći.
Osim na računala i telefone, pažnja pandura bila je usmjerena naročito na sve što predstavlja propagandu (časopise, novine, plakate...) te su većinu materijala zaplijenili.
Koliko je nama poznato, hapšenja su dio istrage otvorene 2013. zbog "poticanja na teroristička djela" i "sudjelovanja u terorističkoj organizaciji". Istragu vodi istražni sudac De Coster.
"Le Passage" će biti otvoren u srijedu od 17 sati, gdje će biti i informativni kutak od 19 sati.
Uvijek u borbi protiv zatvora i svijeta čiji su dio.
"La Lime" - solidarni fond za rezanje rešetaka represije
lalime@riseup.net
...

Nužni dodatak svakoj borbi je njena procjena nakon završetka. Djela njenih subjekata, pitanja, nedostaci i problematike na koje se naišlo, stvoreni odnosi i razvijene percepcije bilo bi dobro da postanu teme razmatranja, u cilju unapređenja naših sveukupnih stavova protiv postojećeg, izvlačeći korisne zaključke i vršeći autokritiku. Ovaj tekst nije ni u kom pogledu sveukupna ocjena date borbe. Nemamo namjeru analizirati specifične događaje, aktivnosti, točke gledišta i ponašanja koja su se odvila unutar pokreta solidarnosti, niti generalne probleme i patologije anarhističke sredine. Pored toga, svaka rasprava o specifičnim borbama i pokreta tiče se njihovih sudionika i onih koji namjeravaju nastaviti borbu pod uvjetima tih pokreta. Nakon tako dugih i brojnih aktivnosti i praktične borbe, sposobni smo izraziti naše mišljenje o širokom spektru pitanja kao što su „posredne borbe”, štrajk glađu kao sredstvo borbe, odnosi između zatvorenih anarhista i njihovih solidarnih, odnos između anarhista i projekata s političkim zahtjevima i još mnogo toga. Dakle, koristeći šansu, zauzet ćemo stav o onome što mislimo da je najvažnije, nastojeći podijeliti naše brige i naše zaključke.
Štrajk glađu kao sredstvo borbe

Štrajk glađu je sredstvo koje su anarhistički, politički i kriminalni zatvorenici u Grčkoj koristili desetljećima, relativno često. Učestalost povlači za sobom automatsko izražavanje podrške, solidarnosti i sudjelovanja u odgovarajućim pokretima, nešto što, međutim, ne ide u korist anarhističke kritike, ne samo u vezi pojedinačnih slučajeva, nego i samih sredstava.
Kada se odvija u uvjetima zatočeništva, štrajk glađu je u stvari jedan od najtežih sredstava borbe koje zatvorenik države ima na svom raspolaganju. No, štrajkaš priznaje neprijatelja kao „partnera za pregovore” i postavlja zahtjeve u jednom procesu ucjenjivanja humanitarne maske države, te stoga sredstvo kao takvo ne posjeduje agresivnu karakteristiku anarhističke borbe. Pasivna priroda, utemeljena na karakteru zahtjeva, štrajka glađu je realnost na koju mi gledamo kritički, ali uvijek u odnosu na posebne materijalne uslove nepovoljnog polja zatvora. Ne možemo ga zato usporediti sa sredstvima borbe izvan zidova. Ali posjeduje ipak jednu posebnu karakteristiku koja se uvijek mora uzimati u obzir; on je po definiciji auto-destruktivan u smislu biološke štete i obično vodi u trajne zdravstvene probleme. Što ne znači da borba posjeduje rizik koji se mora izbjeći pod svakom cijenu, na temelju jedinog kriterija preživljavanja. No, znači pažljiv odabir borbi i njihove odgovarajuće organizacije, a zasigurno ne olakšati istrebljenje koje nam neprijatelj priređuje.
U tom slučaju nije mudro za štrajkaše glađu i njihove solidarne obaviti subjekt u idealizam, niti pojmiti taj izbor kao samoodricanje i smatrati anarhističkog borca osobom koja se žrtvuje za neki viši Razlog, ili pak oportunistički zanemariti, ili iz frustracije, birokraciju pravosudno-zatvorskog sistema, vodeći u slijepu ulicu ili u „poraz” iz de facto poraženog položaja zatvorenika. Osobni izbori anarhista trebaju se, po nama, temeljiti na njihovoj odluci da žive u stalnom i višerazinskom ratu s dominacijom. A ta se odluka donosi zato jer njen subjekt shvaća da je umjetni „život”, posredstvom vlasti, robe i spektakla, u današnjoj društvenoj pustinji, lažan i okovan. Dakle, radi se o odluci da se živi, a ne o žrtvovanju i smrti. Ukratko, mi smatramo da ekstremna sredstva borbe se ne mogu koristiti kao paspartu, nepažljivo odabrana i korištena na neorganiziran i beskoristan način, bez uzimanja u obzir društveno-politički kontekst te apsolutnost i povijesno-političku težinu sredstava, kao i zasićenje kojem su podložni takvom uporabom, vodeći, na taj način, u neefikasnost i u beznačajnost fizičke egzistencije samog štrajkaša glađu. Unatoč tomu, štrajk glađu, s postojećim problemima gore navedenim, je osobni izbor, čije elemente ne možemo uvijek poznavati i zato ga ostavljamo temperamentu, analizama, realnim mogućnostima i šansama zatvorenih anarhista, koji su ga odabrali i koji su odgovorni za komunikaciju sa solidarnim drugovima, u vezi pitanja strategije i razvoja borbe.