n-p-njemacka-pismo-anarhisticke-zatvorenice-optuze-1.png

Srušimo patrijarhat

O socijalnim, rasističkim i patrijarhalnim problemima žena u zatvoru

Općenito je sasvim dobro poznato da je njemačko društvo ispunjeno nejednakostima. Više klase su osigurane i zbrinute, one nemaju egzistencijalnih briga i unatoč širim svjetskim problemima mogu djeci ponuditi obečavajuću budućnost, koja nije na raspolaganju nižim klasama. Dok se jedna mala manjina osoba može obogatiti, većina je ostavljena da živi na minimumu, radeći za usrano nisku plaću i neprestano gurana u besmislenu potrošnju kako bi sistem vođen profitom, u kojem živimo, mogao i dalje funkcionirati. Dok se neki sunčaju na svojim apsurdno skupim jahtama na Mediteranu, ili lete oko svijeta u svojim privatnim avionima, mnogi si ne mogu priuštiti nijedan izlet u životu, il da plate stanarinu ili struju, ili kupe par novih zuba. Dok super-bogati štite svoja obilna bogatstva od poreza osiguravajućih ih u poreznim rajevima, off-shore kompanijama i fiktivnim trgovačkim društvima, zbog kojih se neće nikada suočiti sa sudskim progonima, siromašni odrađuju mjesece ili godine u zavoru zbog prekršaja ili sitnog kriminala, zbog suma koje bogati potroše dnevno u nekoliko minuta.

Država i mediji promiču ideju po kojoj se svako dijete na ovom svijetu rađa s istim mogućnostima, ali svako dijete zna da oni koju su bogati i moćni neće završiti u zatvoru jer si mogu priuštiti skupe, dobre advokate. Oni koji imaju lošeg advokata ili su, zbog društvenih ili rasnih razloga, smatrani „uobičajenim sumnjivcima”, jednostavno neće imati sreće. Oni koji ne poznaju njemački ili ne znaju pisati ili čitati u biti nemaju nikakvih šansi da budu obranjeni, i neprekidno ovise o pomoći drugih, koja često nije dostupna. Društvo ne briga ništa od toga. Kao obično stvorena je slika neprijatelja oko ideje stranca-kriminalca, arapski i sjeverno-afrički terorist i opasni izbjeglica, koje bi sve trebalo pozatvarati ili deportirati što prije moguće. Njemačka se voli reklamirati kao zemlja otvorena svijetu, koja prima izbjeglice, ali to je slučaj samo kada se ili uspješno integriraju u sistem posla, kako bi mogli iz njih izvući profit, ili kada si dozvoljavaju da budu etiketirani kao žrtve. Kada, ipak, stignu u Njemačku kao obitelji ili u takozvanim „bandama”, logički u nadi da pronađu bolji način preživljavanja u bogatijoj zemlji gdje ljudi imaju više nego oni, tada ne samo da ih zatvaraju ili deportiraju, nego ih pretvore u primjer i upotrijebe za opravdanje ksenofobične politike. Za državu se tu radi samo o zaštiti bogatih i njihovog vlasništva. Oni koji odbacuju taj pojam vlasništva bit će teško kažnjeni. Zatvori su ispunjeni takozvanim provalnicima, varalicama, pljačkašima i lopovima, a ne ubojicama i silovateljima, kao što se to često prikazuje. I naravno, broj stranaca je vrlo visok, ali ne zato jer su stranci veći kriminalci od Njemaca, nego zato jer općenito pripadaju najnižim klasama. U zemlji imigranata, kao što je Njemačka, uvijek je bilo tako i tako će ostati.

Postoji još jedna točka koju treba spomenuti ovdje, koja možda čak i nadmašuje već utvrđene nejednakosti i strukturalnu represiju: patrijarhalno nasilje. Koje pogađa još više žene u zatvorima. Žene predstavljaju mali postotak zatvorske populacije. Kao skup i zbog tog razloga njihove potrebe se baš i ne uzimaju u obzir. Zdravstevni, liječnički i higijenski izbori na raspolaganju ženama u zatvorima ili usluge za žene su šokatno loši. Postoji, u osnovi, više aktivnosti, izbora sporta i edukacije ili vježbanja za muškarce nego za žene. Većina žena dolazi izravno iz situacija obiteljskog ili seksualnog nasilja, često prisiljene na krađu ili da kradu po dućanima od strane svojih muževa ili braće, ili zatvorene zato što su se branile od svojih nasilnika. Ako žene sudjeluju u kriminalnoj aktivnosti, država i društvo ih skandalizira na razini spola, nadasve ako žene preuzmu ulogu koju obično imaju muškarci. Osim toga, država čak i danas drži moć nad ženskim tijelima i, ako je potrebno, smatra ih pravno odgovornima ako odbiju da svoja tijela ustupe autoritetu. Ništa se u stvari nije promjenilo od srednjeg vijeka, jednostavno umjesto da ih pale, država danas žene zatvara u zatvore. Dok muškarce u zatvorima često posjećuju supruge, obrnuto je mnogo rjeđe. Često su supruzi zatvorenih žena i sami u zatvoru, ili u bijegu, ili se ne brinu za njih. K tome, skoro sve žene u zatvorima imaju vani djecu, i stoga problem tko će se za njih brinuti. Zato su žene primorane da se brinu za svoje obitelji i da ih održavaju zajedno iz zatvora, mada je to vrlo teško organizirati. U najboljim slučajevima žene su još u kontaktu sa svojom majkom. Na koncu, u većini kultura žene u zatvoru su predmet prezira i poruge, a čak i više ako se sumnjiče da su bile nasilne, pošto svaki čin sile odbacuje klasičnu ulogu žene. Na taj način možemo vidjeti kako patrijarharne državane strukture i zakon rade zajedno s dinamikama obiteljske moći da bi u potpunosti dominirali ženama i ugnjetavali ih.

Ali, unatoč toj teškoj realnosti, malene inicijative samo-određenja i samo-organizacije između žena u zatvoru i dalje postoje. Možda zato jer je empatija jača između žena nego muškaraca, u nekim situacijama ljudi će ponekad pomoći si međusobno i iskazati solidarnost onima koji su slabiji ili manje privilegirani, ili buntovniji. Svaki primjer takvog ponašanja ili geste, premda malene, je od životne važnosti za svakog pojedinca u zatvoru, ali i znak protiv represije i struktura represije.

Borba se nastavlja – sve dok svi zatvori budu uništeni!

Za potpuno oslobođenje od svih društvenih, rasističkih i patrijarhalnih struktura moći. Snage, bijesa i pobune svima koji se bore!

Sloboda za svakoga!

Januar 2017.