insurrezionalismo

Napomena: Ovaj Alfredov tekst napisan je prije više od mjesec dana, ali do nas je stigao tek danas, uz želju da bude objavljen kako bi doprinijeo raspravi u toku, već duže vrijeme, između drugova grčkog jezika. Podsjećamo da drug, još i dalje pod režimom visoke sigurnosti AS2 u Ferrari, nije formalno podvrgnut nikakvom režimom poštanske cenzure, mada su i dalje prisutna kašnjenja i cenzure pri komunikaciji. (juni 2016.)
Jedna točka gledišta
Individualni doprinos raspravi koju su otvorili braća i sestre iz ZVĆ-Ćelija urbane gerile-Fai
S velikim sam zadovoljstvom pročitao, u prijevodu "Sin Banderas Ni Fronteras", vaš tekst u pet točaka, i gorljivo sam se poželio uključiti u raspravu. Vijesti su ovdje u zatvoru u Italiji ograničene i uz nadu da je prijevod teksta na španjolski vjerodostojan, pokušat ću u granicama mogućeg reći što mislim, uz premisu da će zbog situacije u kojoj se nalazim i zbog mojeg nedovoljnog poznavanja situacije u Grčkoj, ovaj doprinos biti ograničen.
Brzo ću proći kroz vašu zanimljivu analizu situacije grčkog anarhističkog pokreta i njegovog povijesnog razvoja kroz posljednje desetljeće, koji me veoma podsjeća (uz nužne povijesne razlike) na talijansku situaciju "povlačenja" nakon iskustva oružane borbe sedamdesetih godina (bez, na vašu sreću, odvratne baštine pokajanih i disociranih), iz kojih se, tek toliko da budemo optimistični, rodio, iz pepela "oružane borbenosti"[1], vitalniji i originalniji anarhizam.
Slažem se s vama da riječi anarhista-zatvorenika ne smiju postati svete i apsolutnom istinom, one su jednostavno teorijski doprinosi borbi. Kao što se u potpunosti slažem s vama kada smatrate da bi trebalo: "sjetiti se naših iskustava iz prošlosti, ali ne da bi ih ponovili već da bih ih nadišli". Upravo mi se zbog toga čini da bi stvaranje jednog "autonomnog anarhističkog pokreta", jedne "međunarodne anarhističke federacije", predstavljalo korak nazad.

NAPAD BEZ GRANICA
"... Do sada smo protiv neprijatelja koristili njegova sredstva. Hranili smo civilizaciju otrovom koji ona proizvodi..." Ćelija Nicola i Alfredo F.A.I./F.R.I.
ODABIR NAPADA
Sigurnost je stalna tema današnjeg industrijaliziranog društva, koje se u biti ne može osjećati sigurno budući da svakodnevno dijeli i širi mržnju, nasilje i otrov na samo sebe. Određujući postepeno podnošljive granice tumora koji se razvija unutar istog pokušava nas naviknuti na njihovo postojanje. Zato se "mikročestice" mogu nakupljati u određenim granicama, tortura u zatvorima bi trebala biti ograničena samo na zabranu čitanja bilo kakvog oblika teksta na najstrožim zatvorskim odjelima, voda je pitka samo ako sadrži određenu količinu teških metala... "Sigurno" je dakle neprekidno trovanje kojem smo podvrgnuti, i samo Moć može odrediti preporučenu dnevnu dozu. Ovih smo dana odlučili naglasiti neodrživost tih granica.
Sve što bi moglo okovati anarhističko djelovanje, pretvarajući ga u puko makinalno ponavljanje nasilnih slogana i bezopasnih djela, već smo odavno nadišli, uz neprekidno predivno iskustvo otkrivanja i izuma novih metoda napada.
Granice s kojima se pak danas suočavamo su one koje određuju sigurnost jednog prehrambenog proizvoda. Ako se obični potrošač osjeća zaštićen kontrolama koje isti proizvođači štetnosti primjenjuju sami na sebi, mi ovim djelom želimo učiniti očitim neodrživost mehanizma samokontrole unutar sektora kao što su prehrambeni, kemijski, poljoprivredni, inženjerski (koji si sve više naliče), u kojima nije točno da profit stoji ispred zdravlja potrošača, nego leži upravo u njihovom zdravlju, u jednom beskrajnom začaranom krugu otrov-lijek-otrov.
...

fireonthehorizon.noblogs.org
Krečući se prema idućem "Požaru na horizontu"
Za početak, ne zanimaju nas dugački uvodi, protiv smo rječitih tekstova koji doprinose našoj teoriji ali ne dovoljno i djelu!
Projekt "Fire on the Horizon" govorit će sam za sebe, šireći kontrainformaciju o sukobu s otokom zatvorom. Kako bi potaknuo, otvorio oči, dopro do slobodoumnih, rasplamsao bijes suučesnika koji su voljni da se probude i djeluju po svojim vlastitim individualnim željama. Ne zanima nas traženje suglasnosti kako bi vladali masama, niti bezuvjetno prihvaćanje lažnih obećanja o utopijama, doktrinama, ideologijama koji doprinose stvaranju novih autoriteta.
Zanima nas neprekidni sukob, beskonačni ustanak, volja da se napuste kavezi, umjesto da jednostavno sjedimo na njima, kako bi divlja kaotična anarhija slobodno letjela, uzdigla se iznad noćne more tehnološke metropole sastavljene od nadzora i reda...
Krećemo se prema idućem požaru na horizontu!

"Te noći gledali smo netremice horizont i vidjeli brojne zvijezde padalice koje su ispisivale svoje kaotične putove. I brojali smo ih ponovno i ponovno, zamislili želje, izračunali vjerojatnosti. Znali smo da naša želja za slobodnim životom mora kročiti preko svega što nas guši, ubija, uništava, zato smo uronili u prazninu kao zvijezde padalice koje smo gledali. Nakon što su bezbrojne zvijezde pale, možda je vrijeme da padne i naša zvijezda, tko zna? Da smo posjedovali spreman odgovor ne bi bili postali ono što jesmo, nego sebični bijednici koji bi da uče narod kako postati glodavci koji se međusobno žderu, kao što to oni čine danas. Ipak, mi i dalje ostajemo neumoljivi i tvrdoglavi, kao ljudi našeg soja. A oni među nama koji su zatvorili oči u mukama i otputovali daleko, i dalje netremice gledaju ono noćno nebo koje smo i mi promatrali. I gledaju nas padati, predivne i sjajne zvijezde. Sada je na nama red. Sada, bez oklijevanja, mi padamo."

...

"Da objasnimo jednom zauvijek: Moć ne može postojati bez nas. Mi možemo živjeti bez nje (čak i bolje). Moć nam oduzima našu bit; ona nam crpi život." [Iz: "Manifesto of Rebellion – Signpost to a Different Future", decembar 2008.]

Nametanje dominacije ne poznaje nacionalne granice ili državne podijele, niti se nalazi u rukama samo jedne malobrojne glavne elite u nekom određenom dijelu svijeta. Moć ispunjava svaki dio metropola svijeta, svaki ljudski odnos strukturiran po kapitalističkim standardima. Doba u kojem živimo posjeduje sva obilježja suvremenog rata; rat koji pokreće dominacija i broji žrtve - njen jedini način da nastavi postojati.
Već gotovo četiri mjeseca nemiri se nastavljaju u Parizu i drugim gradovima na francuskom teritoriju zbog prijedloga novog zakona o radu, unatoč pojačanom nadzoru i represiji kao odgovor na nedavne napade ISIS-a i u okviru europskog prvenstva. Borba se odvija na različite načine, od okupacija trgova, kazališta, tvornica, do napada na banke, dućane i sukobe širokog spektra s policijom.
Bez razočarenja, svjesni smo da je budućnost centraliziranih borbi, sa svojim zahtjevima, osuđena, i da subjekti društvenih borbi mogu biti nositelji autoritarnih logika. Međutim, realnost društvenog nemira je polje na kojem manjine mogu razviti djelotvornu solidarnost i ravnopravne odnose, na kojem mogu prevazići strah kroz sukobe s pandurima te osvijestiti da glasanje zakona nije ništa u usporedbi s postojanjem zakona, da nije ništa u usporedbi s postojanjem svakog oblika Moći.
Neka pobune na francuskom području postanu još jedna prilika za susret i organiziranje našeg djelovanja. Jedino stanje koje nam pogodi je jačanje borbenog sučeljavanja, nadilaženje straha, socijalizacija ove realnosti, i jedini način da sve to dostignemo je izmjena normalnosti u svakom dijelu naših života.
...

Na ročištu petka 17. juna jedno od posljednjih „izvinjenja” bilo je od zatvorenika Fabia Duska, optuženog za suradnju sa ZVĆ pri pokušaju njihovog bijega iz zatvora. Fabio je odbio da odgovara na pitanja sudaca i rekao u izjavi: „Ponosan sam na suradnju za Zavjerom Vatrenih Ćelija i ponovno bih to učinio za steći slobodu. Bijeg iz zatvora je dužnost svakog zatvorenika”.
Suđenje je obustavljeno do 29. juna. Važno je napomenuti da po grčkom zakonu istražni zatvor može trajati maksimalno 18 mjeseci. Nakon tog perioda zatvorenik treba biti otpušten u očekivanju suđenja. U slučaju drugarice Angeliki Spyropoulou i drugih okrivljenika rok zadržavanja u istražnom zatvoru okončava se 13. jula. U tom pogledu sutkinja A. Yfanti vodila je „ekspresni proces” i izjavila da će suđenje biti okončano do 10. jula s presudom za okrivljenike, nastojeći na taj način spriječiti njihov povratak na ulicu. Kako bi ubrzla proces – kao što je rečeno u prethodnom izvješću sa suđenja – sutkinja je „pročitala” na tisuće stranica pravosudnih spisa u rekordno vrijeme, pokušavajući nastaviti suđenje i bez prisustva advokata, okrivljenika ili publike, te obustaviti druga suđenja (uključujući i suđenje protiv članova fašističke organizacije Zlatna Zora) kako bi sudnica bila uvijek na raspolaganju za suđenje protiv plana bijega ZVĆ.
Neka nijedan drug ne ostane sam!
IZJAVA OLGE ECONOMIDOU NA SUĐENJU ZA POKUŠAJ BIJEGA ZAVJERE VATRENIH ĆELIJA IZ ZATVORA
Nisam danas došla u ovu sudnicu kako bih ponudila moja izvinjenja. Ne stojim ovdje i ne izvinjavam vam se zato što se ne kajem ni za što. Čak i kad bih mogla na tisuće puta vratiti vrijeme, opet bih donijela istu odluku. Želja za slobodom ne može se zatvoriti iza rešetaka, ne može joj se suditi.
...

Prema kulturi sigurnosti.
Unatoč činjenici da se naši drugovi nalaze iza rešetaka optuženi za konstrukcije koje nemaju nikakve veze sa požarima Mreže Revolucionarnih Ćelija, možemo ipak aplaudirati pandurima. Operacija "Feniks" je mnoge paralizira. Zapeli smo o prečku koju su nam postavili i zaplašili one kojima smo vjerovali i smatrali prijateljima.
Kako je uopće do toga došlo? Jednostavno - jednom se to moralo desiti. Anarhizam je po svojoj prirodi nelegalan. Ometati status quo, dovoditi u pitanje postojeće ili "jednostavno" preuzeti sudbinu u vlastite ruke, povezati se - sve to država ne voli. Zato, dok god bude bilo države i njenih snaga reda, dok bude zaštitnika postojećeg poretka, uvijek ćemo im biti na nišanu. Više manje. Biti anarhist, prema tome, znači biti u stalnoj opasnosti i stalno se izlagati riziku, jer ne možemo izumiti čarobni štapić ili jednostavno zanemariti. Svijet, a pogotovo vrijeme u kojem živimo, nam to ne dozvoljava.
Ali, time nije sve gotovo. Da, naši neprijatelji su nam stalno za vratom. Da, naši neprijatelji su moćni. No, to ne znači da bi mi trebali pognuti glavu! Pri operaciji Feniks naša "ljutnja" ne bi smjela ostati nijema. To je upravo ono što oni očekuju od nas. Naprotiv. Ljutiti se, ali i biti pažljivi!
Često ne znamo kako se pažljivo kretati gradom; ne znamo što nam prijeti; ne znamo kako nešto sprovesti u djelo. Obuhvaća nas strah i rizik da nas uhvate raste, ako se uopće na nešto odvažimo. No, uz dovoljno znanja možemo umanjiti strah i kontrolirati rizik. Kada znamo gdje se kamera nalazi, kako da je izbjegnemo i ne ostavimo tragove iza sebe, gotovo da smo pobijedili. Drugim riječima, što bolje poznajemo neprijatelja više snage imamo u našim rukama.
...

U vrijeme dok se ljudski zombiji prehranjuju za život društvenim pravilima i površnim pojavama vođenim legitimnošću moći, u biti legitimirajući današnji bijedni život, sukob s moći automatski označava otvaranje polja dijalektike osjećajima živih. Dosada kuca na vrata svih nas, a mi je pokušavamo pretvoriti u njenu negaciju. Mi se nalazimo upravo tamo gdje je čekanje na masovnu pobunu postalo otrcano, gdje je apetit za uništenjem trulog svijeta jednak našem zadovoljstvu.
U ranim satima 27. maja 2016. zapalili smo dva vozila Grčke Pošte (ELTA) u Aghioi Anargyroi.
Ovim djelom šaljemo mali znak snage Zavjeri Vatrenih Ćelija, kojima se sudi zbog pokušaj bijega i druge slučajeve, i svim drugim drugovima koji su uključeni u te slučajeve.
Postanimo opasniji za Moć.
Predstavnici kreativnog ništa / Komandos Mauricio Morales
Neformalna Anarhistička Federacija / Međunarodni Revolucionarni Front (FAI/FRI)

...

Posljednjih dana maja u središtu Atene zapalili smo su dva bankomata Alpha banke te jedan bager za širenje podzemne željeznice u kvartu Egzarhija.
Smatramo da je trud države za povećanjem nadzora i mehanizma discipline način uspostavljanja potrošačke i mirne normalnosti, i napadanja prostora koji šire anarhističku teoriju i praksu - zato smo odlučili da napadnemo Moć sa svim raspoloživim sredstvima.
Počinili smo to djelo i u sjećanje na našeg druga Mauricia Moralesa, ubijenog 22. maja 2009., i u znak solidarnosti s našim drugovima u zatvoru.

NAŠI SE PALI DRUGOVI VRAĆAJU U ŽIVOT KROZ PLAMEN USTANKA
GERILSKI POZDRAVI DRUGOVIMA IZ ZVĆ
VJEŠALA ZA SUCE, METCI ZA PANDURE
BORBA PROTIV NACIJA, SKVOTIRAJMO SVIJET
Ćelija za širenje ustaničkog nasilja / FAI-IRF
...

Mnogo je stvari rečeno o vrijednosti solidarnosti, i sve ima svoju važnost zato što pridonosi nastojanju davanja značenja smislu koji predstavlja životni sastojak naših planova i djelovanja. Pokušat ću iznijeti na moj vlastiti način egzistencijalni aspekt solidarnosti, naravno kroz moje vlastito iskustvo.
Solidarnost znači najprije emocije. Predivne, divlje, ali nadasve iskrene emocije. Emocije koje predstavljaju vodeću snagu za rast anarhističkih dinamika, koje su oslobađajuće, kada se u gradu čuju i osjete uzvikivanje parola, gradnja barikada i bacanje zapaljivih boca koje padaju na lakeje vlasti. Solidarnost ne znači identificiranje, nego suučesništvo sa svakim koji odabere urezati oslobađajuće putove na karti anarhističkog ustanka. To je odnos i unutar tog odnosa razvila su se iskustva i stvorile zajedničke želje za uništenje ovog svijeta, ne u nekoj neodređenoj budućnosti, nego najprije u nama samima, a zatim i onog oko nas. Uništenje degeneriranih odnosa koje ovaj svijet stvara, u svojim slikama, simbolima, službenicima i lojalnim lakejima.
...

Međunarnodni dan kada svi zatvorenici iz svih krajeva svijeta, svi koji proživljavaju prisilno stanje zatočeništva u kaznenim zatvorskim logorima demokracije, svi kojima je oduzeto najvrednije dobro slobode, ujedinjuje svoje glasove, svoje misli i osjećaje kako bi im se poslao znak da nitko nije sam.
Unatoč stotinama kilometara koji nas razdvajaju, unatoč što se međusobno ne poznajemo, unatoč svim našim razlikama, postoji nešto što prelazi granice i briše sve razdaljine, nešto što se ne može utamničiti, nešto nadilazi zidove koji nas okružuju, nešto što nema cijene u srcima svih onih koji to osjete, izražavaju ili primaju.
To je snažan osjećaj solidarnosti koji nas ispunjava snagom, koji nam daje hrabrosti, kako se ne bi predali čak i u ovim vrlo teškim uvjetima koji svi proživljavamo, i zato se nastavljamo boriti istom strašću.
To je snažna veza između onih koji se smatraju drugovima putnicima, između onih koji pretvaraju teoriju u djelo, onih koji razvijaju višestruko djelovanje u svrhu uništenja postojećeg, onih koji se bore protiv svakog oblika nametanja i ograničenja, koji uzvraćaju udarac nepravdi i izrabljivanju, koji bijesom i sviješću slijede častan životni izbor.
To je solidarnost koja je danas, više nego ikada, postala meta vlasti, represijom i kriminalizacijom. No, ona je i naše oružje, nema veze koliko god pokušali nikada nas neće uspjeti razoružati. Zato što su "metci" solidarnosti sve male ili velike geste podrške svih onih koji nas smatraju dijelom sebe samih, i onih koji se ne mogu osjećati slobodnima dok istovremeno su drugovi zatvoreni, taoci u rukama države.
SOLIDARNOST SA SVIM ZATOČENICIMA DRUŠTVENO-KLASNOG RATA
SVE DO UNIŠTENJA I POSLJEDNJEG ZATVORA
Grigoris Tsironis
Zatvor Koridallos
11.06.2016.
...

Za svakoga od nas koji je naučio brojati svoje korake unutar zatvorskog dvorišta i odvajati svoje dane između zaključavanja i zaključavanja.
Istovremeno 11. juni je dan rata. To je dan pobune zato što zakon i red mogu vladati, ali ne mogu gospodariti.
Postojanje anarhističkih zatvorenika podsjeća nas na postojanje anarhističkog rata. Rat koji ponekad sporo gori, a ponekad zaslijepi nebo svojim plamenom.
Svaki rat ima svoje gubitke. To su drugovi koji su izgubljeni pandurskim metkom ili bombom kojoj se "žurilo" da eksplodira...
Drugovi koji neće biti uz nas na idućem sastanku zavjere.
A zatim su tu oni koji su upali u neprijateljsku klopku. Neprijatelj koji je prekršten u demokraciju i osvećuje se zatvorima i sudovima.
Demokraciju koja voli nositi svoje zatočenike kao trofeje od zatvora do zatvora, u specijalnim uvjetima, osuđene na brdo godina kazne...
Unutar ćelije pitanje koje te često ošamari je:
- "Da li je vrijedilo?"
Kažu da ako te tvoj neprijatelj ne progoni onda činiš nešto krivo...
Premještaji, specijalne sudnice, specijalni uvjeti izolacije, štrajk glađu, zabrana posjeta, hapšenja i zatvaranja članova obitelji, nova suđenja, pokušaj bijega iz zatvora... dokazi su da se nismo predali...
Zatvor ti može oduzeti slobodu, ali i dalje nosimo rat protiv autoriteta unutar nas, u svakom zatvorskom premještaju, u svakom pretresu ćelija, u svakom zaključavanju vrata.
I ponekad, kada se učini da zidovi postaju viši i svako zaključavanje stražara odzvanja u tvojoj glavi, znaš da nisi sam.
Znaš da ti se to nije jednostavno desilo, da nisi bio loše sreće zato što su te uhvatili.
Znaš da si nastavak niti, povijesti koja započinje pobunom Spartaka, a čak i ranije...
...

Zatvor posjeduje tu strašnu sposobnost da ostavi svoje neizbrisive tragove na tijelima i umovima svojih prebivatelja.
Tragove tuge, frustracije, nasilja, gušenja, tjeranja. Vrata koja se nastavljaju zatvarati i otvarati svaki dan u isto vrijeme, uz isti odvratni zvuk u monotonom ritmu ubitačne rutine koja uštrcava svoj otrov nepokretnosti i oholosti polako i bolno.
Kratki opis distilacije sepse koju proizvodi zatvor je dovoljan da shvatite mržnju koju osjećamo prema zatvorima.
Zato svaki put kada plan bijega uspije, svaki put kada zatvorski službenik ima neočekivani posjet, svaki put kada zatvorski upravitelj ili policijski narednik plati cijenu svojeg prezrivog izbora, naša se srca ispune jedinstvenim osjećajem radosti i zadovoljstva. Zato što osveta za zatočeništvo može pomoći samo kada se otjelovi kroz neprekidan napad na predstavnike zatvora.
Ako danas nešto nedostaje to nije bezopasno brbljanje, nego predivni i hrabri izbori drugova kako bi se kreirale točke organiziranog napada, kako bi se odgovorilo dinamički na pepeo koji je ostao iza represije, kako bi se potvrdila anarhija naspram njenih neprijatelja. Nedostaju strastveni razgovori za potrebno djelovanje koje trebamo izgraditi, za planiranje deregulacija, danas, sutra i dok god postoji ovaj svijet autoriteta koji nas okružuje.
Ono što danas želimo, svi mi koji osjećamo da nas guši suvremeni način život, ostaje zajedničko. Koordinirati i napasti šireće krakove države, kapitala, civilizacije, društvene apatije, svakidašnjeg bijega u gradovima. Bezbrojne neprijateljske slike u neprijateljskim šablonama života kojima, da bi ih uništili, trebamo izmijeniti ritam, pokret i mrski mir.
...

„Anarhistički zatvorenici nisu sami” i „ako dirnu jednog od nas, dirnuli su sve nas” su parole koje su još jednom zaživjele u svakidašnjom anarhističkom djelovanju prije, tokom i nakon suđenja protiv nas. Uzvici prezira prema vlastima koji prodiru kroz policijsku kontrolu i zidove do onih kojima se sudi očito dovode do bijesa suce i pravosudne službenike, kao što je bilo vidljivo na njihovim licima, i kao što su izmamili osmijehe na naša. Prisustvo u sudnici nama dragih poznatih i nepoznatih osoba ispunilo nas je ponosom i radošću, sprečavajući da nas zaplaše optužbe i zahtjevi tužitelja.
Ne mogu nas zaustaviti. Djela solidarnosti i negacije postojećeg koja su se proširila različitim zemljama su još jedan dokaz činjenice da smo svugdje, da za nas granice ne postoje i da je solidarnost neodvojiva od naših djela. Drugovi koji su odabrali i nastavljaju odabirati sukob, koristeći priliku u nastojanju da realiziraju svoje živote, odražavaju svoje želje, instinkte i strasti, kao i da dokrajče moć u svim svojim oblicima i svugdje, koji se ne zadovoljavaju praznim i samodopadnim riječima ustraju i izlažu se kroz djela aktivne solidarnosti: moja ljubav i poštovanje svima njima. Njihov prezir i hrabrost daju mi ogromnu snagu. Pokušavajući učiniti ono što se kaže i u ono što se vjeruje, pretvarajući riječi i ideje u djela, započinje se vraćati kontrola nad vlastitim životom. Prestajemo biti gledatelji i postajemo protagonisti u želji da preuzmemo uzde naših života odlučujući autonomno o prioritetima, ritmu, vremenu i projektima. Preuzimajući inicijativu postavljamo se napadački, bez da čekamo da se stvari dogode ili pozive pokreta koji nemaju nikakve veze s nama koji se odlučujemo na našu vlastitu borbu. Imamo bogatu povijest, snažne ideje i mnogo mašte da se nastavimo obnavljati. Kada nam to postane način života, prihvatimo i zatvor i posljedice našeg izbora sukoba.
...

Zaista ne želimo stati u čvrstu obranu svake duše koja se postavi kao neprijatelj naspram države i svakom obliku vladanja (nad čovjekom, životinjama i prirodom). Smatramo da – a s time se slažu i brojni anarhistički i ostali zatvorenici – ne mogu svi biti drugovi i da se ne može sa svima razviti odnos.
Konkretnije, želimo potaknuti raspravu o grupama direktne akcije koje odbacuju anarhiju kao politički cilj i kao svakodnevnu borbu. Radi se o takozvanim eko-ekstremistima koji neumoljivo uzvikuju „smrt anarhiji”, odbacujući vlastito podrijetlo i formiranje, ideju koja ih je hranila kroz bratski odnos s borcima današnje i prošle urbane gerile, da bi kasnije prešli na naglašavanje određenih aspekata koji su uvijek bilo dio anarhističke sredine i njene borbe za oslobođenje čovjeka, naše braće životinja i zemlje.
Daleko od stalne tenzinje koju želimo održati mi koji želimo i borimo se za život anarhije, jedna određena struja koja se smatra eko-ekstremističkom baca u koš slobodarski ideal koji se očituje kroz ustaničku borbu.
Jedna mala grupa, vezana za određeni imaginarij „simboličkih” naroda te za glazbene/alternativne i sveučilišne sredine (odbacuju fakultet koji ipak pohađaju... i studiraju ono što toliko mrze), mrzi ljudsku životinju i zato svugdje vidi neprijatelja.
U toj „divljoj magli”, prouzročenoj vlastitom samodopadnošću i mesijanstvom, svrstavaju među svoje neprijatelje i posljednjeg radnika, žrtvu ovog usranog izrabljivačkog sistema. Trabunjaju o ubijanju radnika, zemljoradnika ili bilo koje druge osobe koju, budimo iskreni, rasprava naših srodnih tokom godina nije smatrala vrijednim sugovornicima. Mada smo suučesnici, neprijatelj je netko drugi, i bilo kojem anahistu, slobodaru, pankeru ili nihilistu je to sasvim jasno. No, eko-ekstremistima baš i nije, u pokušaju da budu avangarda, a čak i u trendu.
...

Pozdrav drugovi,
bilo mi draže razgovarati s vama lice u lice, biti među vama. No, moje sigurnosne mjere ne dozvoljavaju mi da prijeđem granice grada Soluna. Sigurnosne mjere su oblik taktike koju često koristi grčka država koja nastoji zadržati anarhiste kao političke taoce.
Želim pozdraviti ovaj događaj naglašavajući važnost takvih zbivanja, u kojima sudjeluju osobe koje su poduzele oružane akcije ili koje su postale meta represivnog mehanizma države uz izliku anarhističke urbane gerile. K tome, važna je i činjenica da ovaj događaj ima međunarodni karakter, što dokazuje da granice ne mogu ograničiti solidarnost.
Želio bih spomenuti dvije teme. Prva je povezanost između "javnih" i "nezakonitih" dijelova anarhije, a druga moje osobno mišljenje o načinu na koji bi se nihilistička tendencija - takozvani "treći pol", kako je posljednjih godina nazivaju - trebala organizirati.
...

[via mail:]
Borba Mreže Revolucionarnih Ćelija (SRB) protiv praškog restorana Rizkarna trajala je više od godinu dana. Vlasnik restorana, Vladimir Krulec, nije želio isplatiti plaće svojim zaposlenicima. Napokon je priznao poraz. Nakon pritiska SRB-a platio je dužne plaće nekim zaposlenicima koji su tamo radili.
SRB je organizirao različite sabotaže protiv restorana od marta 2015. Četiri puta su zapaljena vozila restorana. Nekoliko puta restoran je napadnut butanskom kiselinom. Došlo je i do više prisilnih evakuacija koje su dovele do zatvaranja restorana. Sabotaže su predstavljale velike poslovne gubitke. Prijetnja od novih šteta napokon je natjerala Kruleca da prizna svoj poraz. Učino je ono što su SRB željele: da isplati dužne plaće.
Pobjeda SRB-a je ishod sprovođenja u djelo. Odredili smo cilj borbe i putem direktnih akcija natjerali smo Kruleca da ga ostvari. Nismo dali prostora ustupcima. Nije došlo do posredovanja birokracije ili političara. Ni pregovora ni ustupaka da bi se pronašao kompromis. To smo ostavili drugima. Preferiramo logiku neprekidnog konflikta koji će natjerati naše neprijatelje da učine ono što mi želimo.
Bilo je i drugih oblika djelovanja prije nego je SRB počeo sa svojima. Prosvjedi, događanja, okupljanja, okupacija restorana. Sve su to organizirale druge grupe i u drugim okolnostima mogla su biti uspješna. No, nisu vodila ka uspjehu i zato je SRB započeo sa svojim akcijama. Bile su isplanirane da vrše pritisak na Kruleca. Autonomno djelovanje i korištene metode bile su osnažene okolnostima, što ne znači da predstavljaju univerzalni model za sve situacije.
Organizirana okupljanja mogu biti dovoljna za neke druge borbe. U takvim slučajevima nije nužno paliti vozila. No, kada umjereni prosvjedi ne funkcioniraju, sabotaža može biti dobar način za pobijediti u takvim borbama. A ova predstavlja dobar primjer.
Pronađimo nadahnuće i iskoristimo prednost stečenu iskustvom. Analizirajmo i iskoristimo za buduće borbe.
...

"Dosta nam je"
U utorak noć 26. aprila napali smo policijsku stanicu molotovljevim koktelima.
Nećemo vam više lagati.
Dosta nam je.
Umorni smo od slušanja da će "sutra biti bolje".
Umorni smo od građanskih pokreta.
Umorni smo od spektakla drugačijeg mišljenja, gdje se strah uvlači u stomak a rezignacija u glavu.
Umorni smo da gledamo na internetu "mjesta gdje se sukob podijelio" ili od masturbacije ispred snimaka sukoba na youtubeu.
Umorni smo od prevaljivanja 600 km da bi učestvovali u jednoj divljoj povorci.
Izgleda da je to postao novi sport. Ili još gore. Novo zanimanje.
Profesionalni pobunjenici društvenih pokreta.
Baš zgodno za životopis jednog aktivista.
Umorni smo bacanja par boca ili od izvrtanja kontejnera nasred ulice, i od policijskih suzavaca, da bi to kasnije nazivali pobjedom.
Umorni smo da izigravamo sretne osobe kada se u biti ništa ne dešava.
Umorni smo da hinimo slogu.
Umorni smo da hinimo kako nas uopće nešto briga o zakonu El-Khomri [zakon o reformi rada, kojeg je uvela Hollandeova vlada, a protiv njega ustali brojni sindikati, nap.prev. na talijanski].
Nismo čekali indignadose 2.0 da provedemo koju besanu noć.
Baš moramo to reći.
Nestrpljivi smo.
Ne shvaćamo zašto bi trebali planirati sastanak s Moći da bi se sukobili s njom, dok nas okružuje sve više uniformi i pacifista-pandura.

Učinili smo to iz zadovoljstva.
Učinili smo to da bi označili jedan rascjep.
Zato što smo sretni i bijesni istodobno.
Ne želimo više biti tamo gdje nas čekaju.

Želimo poslati jedan dvostruki borbeni zagrljaj.
Prvi Moniki i Francisku u Španjolskoj.
Drugi drugovima u Bruxellesu koji još proživljavaju represiju zbog terorizma.
Naša solidarnost je napad, naš zločin sloboda.
Do skora
...

20. aprila započinje drugostupanjsko suđenje ne samo protiv ZVĆ i njihovih djela, nego i protiv drugih anarhista optuženih za revolucionarno nasilje. Svi ti procesi spojeni su u jedno jedino suđenje, kako bi poslužili različitim i paralelnim sudskim manipulacijama protiv optuženih.
Što se nas tiče jasno izjavljujemo da smo naspram zakonskog procesa ove sudnice, kao i prema svim drugima, sasvim ravnodušni. Međutim, iako nas zakonska dimenzija ne zanima, želimo iskoristiti priliku da još jednom stanemo u obranu djela Zavjere Vatrenih Ćelija, da pretvorimo još jedno suđenje u arenu gdje anarhija stoji naspram neprijatelja slobode. Priliku da se ponovno suočimo s tehnokratskim lakejima Pravde i dokažemo im da su oni odgovorni za bijedu koju njihovo postojanje donosi.
Polazna točka državne represije, napad i upad u kuću u Halandriju 23.09.2009. te hapšenje Harisa Hadzimihelakisa - člana Zavjere te drugih povezanih sa slučajem ili ne, kao i masovni progon koji je uslijedio, predstavili su veliko iznenađenje bitnom dijelu anarhije. Činjenica je da je velika sjena straha uzrokovala jednu sveopću paralizu koja je pridonijela prekidu agresivne polimorfije, koja se bila odvila između 2008. i 2009., pošto su direktne akcije postepeno bile sve rjeđe.
Na nadolazećem suđenju unutar sudnice, jedan dio povijesti Zavjere Vatrenih Ćelija, koju država nastoji kazniti putem mrtvih slova stranica krivičnog zakona, koji predstavlja vrhunac represije protiv anarhističkih zatvorenika, ponovno će zaživjeti.
Brojni požari protiv države i kapitalističkih meta, bombe u domovima političara, nalozi za hapšenje, zatočeništvo, ilegala, eksplozivne naprave na sudovima, u zatvorima, bankama, domovima fašista i drugih neprijatelja revolucionarne ideje, naše su vlastito subverzivno iskustvo pošto proizlaze iz Zavjere, i kao takvo ćemo obraniti.
...

(Za žalbeno ročište 20. aprila)
„Udaljenost koja razdvaja slobodu od ropstva... je jasna...”
20. april, zatvor Korydallos, Žalbeno ročište protiv Zavjere Vatrenih Ćelija
Sudi nam se za eksplozivnu napravu pronađenu u domu u Halandriju (slučaj „Halandri”), za postavljanje bombe u stan bivšeg ministra unutrašnjih poslova P. Hinofotisa (radio je u vojsci u doba vojne diktature), u stan bivšeg zastupnika i današnjeg predsjednika Grčke banke, L. Katselija te za postavljanje bombe u ministarstvo Makedonije-Trakije, na dan Međunarodnog sajma u Solunu.
Optuženi smo i za slanje paketa-bombi ambasadama, međunarodnim policijskim-pravosudnim institucijama (Eurojust-Europol) te kancelarki [Angeli] Merkel, (tadašnjem) premijeru Italije, medijskom mogulu Berlusconiju i rasističkom bivšem francuskom predsjedniku Sarkozyju.
Na koncu, sudi nam se i za posjedovanje oružja s otežavajućim okolnostima te za sukob s pandurima u Pefkiju.
Sve to su samo neki fotogrami iz djelovanja Zavjere Vatrenih Ćelija. Mi smo otvoreno preuzeli odgovornost i stali u obranu svih naših djela, pošto smo uvjereni da se svijet ne može doseći ni molitvama ni kletvama.
Na ovom suđenju, 20. aprila, ne sudi se samo članovima Zavjere Vatrenih Ćelija i drugim anarhistima za druge slučajeve, NEGO urbanoj gerili općenito.
U biti, sudi se odabiru oružane borbe protiv ubojitog stroja moći.
Danas, svatko tko ne shvaća nužnost oružanog anarhističkog djelovanja protiv tiranina naših života ili je krajnje naivan ili je pandur.
Svi oni koji se kockaju našim životima na burzama, u središnjim bankama, na međunarodnim susretima moćnika neće odustati od svojih službi i od svojeg blagostanja samo zato što smo ih pristojno zamolili... Jedini jezik koji oni razumiju je strah.
Naši glasovi i naše ideje postaju snažniji kada dolaze iz cijevi pištolja...
...

Krajem 2008., tokom hajke koju je pokrenula policija zbog nemira u Grčkoj nakon ubojstva Alexisa, belgijsko federalno tužilaštvo pokreće istragu protiv nekoliko anarhista i antiautoritarnih. 2010., na temelju jednog popisa djela koja policija pripisuje "anarhističkoj sredini" i dok se razvijala borba protiv izgradnje još jednog centra za migrante u Steenokkerzeelu, istražna sutkinja Isabelle Panou postavljena je na čelo istrage koja već ulazi u okvire antiterorizma. U maju, a zatim i u septembru 2013., u kontekstu iste istrage, izvršeno je desetak pretresa domova i anarhističke biblioteke "Acrata" u Bruxellesu. Radi se o prvoj antiterorističkoj istrazi. Istragu sprovodi antiteroristička jedinica federalne sudske policije, koja će se najprije oslanjati na Državnu sigurnost, zatim na vojnu Opću službu za informaciju i sigurnost te na različite antiterorističke organe drugih europskih država. Istraga je okončana 2014., da bi danas dospjela čak do parlamenta, zbog optužbe protiv dvanaestoro anarhista i antiautoritarnih. Nakon rasprave o legalizaciji posebnih metoda istraživanja korištenih tokom istrage (praćenja, telefonska prisluškivanja, prisluškivanja putem aparata postavljenih u domove, službeni pretresi, pokušaji infiltracije, nadzorne kamere ispred domova i unutar, barem, jednog doma) u oktobru 2015., spisi su poslani u parlament koji će 10. maja 2016. odlučiti da li će se otvoriti suđenje, i za koja krivična djela.
...

"Tiha, instinktivna koordinacija solidarnosti ne prouzrokuje samo velike neprilike normalnom životu na različitim stranama svijeta, nego i jača naše veze, naglašava da ne postoje granice i da nam nisu potrebne vođe ili vertikalne strukture kako bi napali nekoliko rešetaka istog kaveza" - Riječi drugova iz Brazila u izjavi za preuzimanje odgovornosti za podmetanja požara u znak solidarnosti s Monicom Caballerom i Franciscom Solarom

Rano u subotu 12. marta detonirali smo zvučnu bombu ispred ureda za upravljanje autocestom, "Vespucio Sur", u središtu Santiaga. Odlučili smo da naša meta bude jasna i da izvršimo napad u trenutku kada nema prolaznika, zato što smatramo nepoželjnim raniti osobe koje nemaju nikakve veze s metama naših napada.
Smatramo da borba protiv civilizacije se ne treba razlikovati, ili odvajati, od borbe protiv svih oblika autoriteta. Utvrdili smo da poduzeće za upravljanje autocestom predstavlja važne arterije koje stvaraju mrežu dominacije, olakšavajući napredak civilizaciji, dok sebe obogaćuju kroz nametanje urbanizma koji služi interesima moći.
Kako sadašnjost tako i prošlost dokazuju da su se zameci iz kojih se rađa autoritet razvili u zajednicama koje su postojale prije civilizacije, a manifestirali su se u grupama koje su ostale izvan civilizacije. Zato je naša borba u srži ANTI-AUTORITARNA. Zato osjećamo potrebu da se distanciramo od samozvanih "eko-ekstremnih tendencija" koje promiču indiskriminirani napad, oprečan ideji "protiv svih autoriteta". Takve ideje nisu ni "evolucija" ni "radikalnije", nego su u biti suprotnost. Nismo zainteresirani za virtualne polemike s njima, preferiramo dijalog s našim drugovima putem djela.
Naši drugovi su oni koji se postavljaju, životom i djelima, kao neprijatelji svih oblika dominacije, i sprovode u djelo svoju solidarnost s drugovima, koji ostaju dostojanstveni i borbeni čak unutar kaveza moći.
...

Plan.
Anarhističkom "prostoru".

I. Poziv
Svaki poziv na djelovanje, kao što je bio Crni Decembar, je pokušaj koordinacije naših snaga. To je ulaganje napora u prekid normalnog toka realnosti. To je plan za njenu okupaciju našim vlastitim obilježjima, kako bi je izvrnuli. To je naša želja za anarhijom sada i ovdje, i naša sposobnost da se suočimo sa snagama reda. To je prilika za osobe, koje se poznaju ili ne, da se susretnu na polju djelovanja i da pokušaju prodrijeti u palače države, organizirano i iznenadno. To je međunarodni znak suučesništva svim drugovima unutar i izvan zidova, koji jača našu solidarnost. To je anarhistički dogovor koji potvrđuje da postoje osobe na svim uglovima zemlje, koje mada ne govore istim jezikom, ipak koordiniraju otkucaje svojih srca, usklađuju svoj pogled gledajući neprijatelja, stišću svoje šake, navlače kapuljaču i napadaju društveni motor vlasti, njegove strukture i odnose.
Poziv na "Crni Decembar" je imao takve trenutke...
I što sada? Povratak u normalnost?
Svaki poziv na djelovanje može biti samo jedan snimak pobune koji se ponavlja, čekajući iduću godišnjicu, iduću priliku, idući "Poziv", ili se pak može pretvoriti u sastanak s poviješću...
Za sve one kojima anarhija znači "iza sebe sam ostavio spaljene mostove kapitalucije i društvenog mira", anarhističko djelovanje ne posjeduje datume početka ili završetka.
Zato, ulog u "Crni Decembar" danas otvara još jedan veći ulog. Ulog za sve one čiji je kalendar napada zaustavljen na danas, sada i ovdje. Izazov za stvaranje autonomnog anarhističkog pola za organizaciju anarhističke urbane gerile.
II. Sjećanje nije smeće
"Crni Decembar" je bio otvoreni poziv svima, ali ostao je zapamćen nadasve kao referentna točka za ustanike, anarho-nihiliste, mlade drugove, izvan redova, "problematične", protiv države (i djelomično protiv inercije službenog "anarhističkog prostora", protiv njegove pacifističke transformacije).
Nećemo mnogo reći o pozivu na "Crni Decembar". Svaki poziv na djelovanje je epizoda jedne opsežnije povijesti koja joj prethodi i možda akcelerator jedne perspektive koja slijedi.
Ne bi bilo nikakvog "Crnog Decembra" da nije bilo novembra, oktobra, septembra... ne bi bilo nikakve urbane gerile da nije bilo sukoba na prosvjedima, barikadama i molotovljevih koktela; ne bi bilo nikakve pobune 2008. da nije bilo požara i napada u prethodne tri godine; ne može biti perspektive ako ne postoje sjećanja.
Kroz vrijeme, iz anarhije se - unutra - rađa njeno anarhističko prevladavanje. Rađaju se pravci (anarhistički individualizam, anarho-nihilizam, ustanička anarhija itd.) s oštrijim uglovima, koji odabiru da se kreću prema rubovima pokreta, "prostora", revolucije...
Ponekad takvi pravci djeluju kao detonator za anarhiju, podižući rampu za anarhistički napad, ponekad međusobno se izjedajući umišljeni i oholi...
U Grčkoj je pojava heretičkih pravaca unutar "prostora" stara kao i sam "prostor"... Pravci koji ili propadnu i pretvore se u kružoke umjetničkih intelektualaca (npr. situacionisti), ili se pak asimiliraju i integriraju u službeni "prostor"... No, većina njih su ipak ostavili svoj trag u povijesti bez kraja.
2005. je grupa ljudi javno istupila, na vrlo vidljivi način (plakatima, časopisima, sudjelovanjem na susretima), podržavajući jačanje anarhističkog nasilja, sloganom "misli revolucionarno - djeluj nasilno". Danas to liči na najorganiziranije i najstalnije javno prisustvo. Ustanička tendencija koje ne cilja samo na državu i na vlast, nego i na suučesništvo društvene apatije. U međuvremenu se pitanje odbijanja posla javno otvorilo, oružanim pljačkama banaka kao ekstremom... U biti, parcijalna tema odbijanja posla još sjaji u očima i danas predstavlja uvod u raspravu o širenju anarhističke urbane gerile. Iz te šireće pokretljivosti (požari, pljačke, napadi, skupštine kao Koordinacija Djelovanje) rodila se, u januaru 2008., Zavjera Vatrenih Ćelija.
Zavjera Vatrenih Ćelija pojavljuje se kao organizirani izraz jednog heretičkog anarhističkog pravca, koji je jasno usmjeren na oružanu borbu, anarhistički individualizam, nihilizam, na revoluciju svakidanjeg života i kritiku cjeline država-društvo.
Naravno, nije se iz tog pravca rodio ustanak u decembru 2008. Pobuna ne može biti nečije vlasništvo.
Ali je nadasve taj pravac ubrzao neke od najžešćih konflikata koji su se odvili u decembru 2008., pošto su male jezgre strukture već djelovale koordiniranim napadima.

SVIM DRUGOVIMA ČIJA SU MI PRUŽILA TRENUTKE SLOBODE
Nešto prije okončanja suđenja za 4. uzastopni slučaj protiv Zavjere Vatrenih Ćelija, i osobno protiv mene kao anarhista koji je preuzeo odgovornost za sudjelovanje u ZVĆ, želio bih reći par stvari, ali ne sudu, nego svim drugovima čija su djela doprinijela žestini i smislu Feniks Projekta.
Iz očitih razloga svi zatvoreni članovi ZVĆ pozdravljaju drugove iz Ćelije Sole-Baleno (ćelija među-prakse Zavjere Vatrenih Ćelija i Bandi Svjesti), čije nas je djelo odmah koštalo optužbe za poticanje [na grčkoma, moralno poticanje] na 4 Djela Feniks Projekta: napad eksplozivom na osobno vozilo upraviteljice zatvora Korydallos, napad eksplozivom na osobno vozilo šefa stražara zatvora Nafplion, napad požarom u indonezijskom hotelu, pismo-bomba poslana bivšem komandantu antiterorističke jedinice u Ateni.
Nadležne vlasti shvatile su naknadno da se optužbe za poticanje na napad u Indoneziji, za koji je odgovornost preuzela Bijesna Jedinica/Međunarodna Zavjera Osvete FAI/IRF, ne bi nikada mogle održati na sudu, zato je ta optužnica odbačena čak i prije nego je krenulo suđenje.
No, što se ostalih napada tiče, vrijeđaju me optužbe za koje sam optužen zato što kao anarhist ne podnosim hijerarhijske odnose bilo kojeg stupnja; s druge pak strane, te optužbe pomažu mi da shvatim kako se moć osjeća pod prijetnjom kada anarhistički gerilci, čak i u stanju zatočeništva, pokušavaju ostaviti trag i povezati se s borbom izvan zatvorskih zidova, podržavajući neprijateljska djela koja poduzimaju drugovi.
Moć se osjeća pod prijetnjom kada shvati da uvjeti zatvora nisu ni približno dovoljni da slome borbenu energiju anarhističkih zatvorenika. Samo to je dovoljno da se sastave sve optužbe za poticanje na napade. Međutim, ni u kom slučaju nije dovoljno da slome moje raspoloženje i moju volju da se povežem sa svim drugovima na borbenim pozicijama.
...

Suđenja anarhističkim zatvorenicima koji su odabrali da svoje ideje i vrijednosti pretvore u nasilni oblik, koji su odabrali da se udruže s vatrom, eksplozivima i mecima protiv Moći, su samo još jedan stupanj rata između Anarhističke Pobune i svijeta Suverenosti. Zato, pri kraju jednog takvog suđenja, trećeg po redu s kojim sam suočen zbog mojeg djelovanja kao član anarhističke grupe direktne akcije Zavjera Vatrenih Ćelija, osjećam potrebu da se moje riječi ponovno sretnu sa svakim anarhističkim drugom izvan zidova.
Od septembra 2009., kada sam skočio u protuzakonitu slobodu dok su me gonili, i odabrao da nastavim anarhističko djelovanje sudjelujući u Zavjeri Vatrenih Ćelija pa sve do sada, proteklo je šest godina. Šest godina, od kojih sam pet trčao kroz betonsko vrijeme i prostor, i gušeću stvarnost zatočeništva. Oko 1825 dana prohodao sam beskrajne kilometre u krugovima ispod komadića neba izrezanim bodljikavom žicom. Oko 1825 dana zaključan prije zalaska sunca.
Pet godina daleko od lutanja divljim ulicama anarhističkog djelovanja, daleko od tih predivnih trenutaka kada napad poremeti redovitost. Pet godina u kojima se pojava drugova, prijatelja i voljenih odražava na staklima predodređenog vremena posjeta i dana, upotpunjujući mozaik izblijeđenih portreta tako mnogo osoba koje posjeduju živući razlog da prijeđu prag zatvora nadajući se u "jednog dana ponovno zajedno".
Da, u ovih pet godina nije bilo ni jednog jedinog trenutka kada sam se osvrnuo na prošlost sumnjajući da li je vrijedilo truda. Zato jer vrijednost i ljepota anarhističke pobune se ne može zamijeniti hladnom matematikom sudskih presuda.
...

U četvrtak 5. novembra zatražilu su moje izvinjenje na suđenju koji se već 2 i po godine vodi protiv Zavjere Vatrenih Ćelija. Sudi se za 250 napada na organizacije.
U sudnici unutar zatvora, ispunjenoj sucima, kamerama, pandurima, tajnom policijom, antiterorističkom policijom, i uz prisustvo nekoliko članova obitelji i čak nekoliko prijatelja i drugova, oni sude djelima Zavjere Vatrenih Ćelija.
Ali kako strpati u prostoriju od nekoliko kvadratnih metara naša djela koja su pokušala izazvati mudru i poslušnu povijest našeg doba...
Djelo koje je prekinulo vječni san mirnog "miroljubivog" naroda na nekoliko noći, uznemirilo eksplozijom porobljene tišine metropole i našim izjavama odbilo pravila života gdje je nasilje gospodara uvijek prisutno, a mi neprekidno odsutni...
Putem naših napada željeli smo smrskati tiraniju brutalne realnosti. Namjeravali smo izokrenuti ravnotežu terora mehaničke rutine života. Pokušali smo izbrisati kompromis sa smrću uzrokovanom ropstvom plaće, tehnološke kontrole, dosade i ispraznih odnosa.
Željeli smo ratovati s "mirom" banaka, sudaca, bogatih, pandura, fašista, novinara, političara, ali i s "miroljubivim" građanima koji umjesto da traže osvetu, da se razbjesne i djeluju, sakrivaju se iza rezignacije i stare zajedno sa svojim namještajem... "Miroljubivi" i zakonima poslušni građani su najodgovorniji za sve, jer kroz svoju "mirnoću" dozvoljavaju da ružnoća vlada našim životima.
...
Čijoj će te pravdi sada suditi? Nakon što sam prošao kroz sve ceremonijalne razine pravde, tužiteljstvo-advokati-pritvor, nova gonjenja, nove optužbe, pritvori članova obitelji, svjedoka, sada traže od mene da se izvinem...
Neću im pružiti to zadovoljstvo. Ni jednu jedinu riječ neprijatelju. Odbijam da igram ulogu optuženog. Mogli su mi svezati ruke lisicama, zaključati moje godine i nebo pokriti bodljikavom žicom, nadzirati me kamerama, ali moju želja za nastavak oružane borbe gori u meni kao užareno željezo...
Jedini način da bacim krivnju na sebe bilo bi da ostanem inertan, poslušan, discipliniran, kao kućni rob koji uživa u sakatoj slobodi. Odbijam zato da se izvinem teologiji vaše pravde, koja ne trpi blasfemiju neporobljenog života. Niti ću sudjelovati u prikrivenim dijalozima među gluhima, pretvarajući se da odgovaram na svako pitanje sudaca...
Ono što ovdje pišem nije za suce...
To je za drugove, za anarhiste, za prijatelje, za buntovnike, za problematične, za memoriju borbe...
Optužen sam, uz ostale drugove Zavjere Vatrenih Ćelija i druge anarhiste, za "250 napada eksplozivom i požarom", na parlament, urede stranaka, domove ministara i tužitelja, podružnice banaka, novinarske organizacije, zatvorske zgrade, multinacionalne korporacije, vojna zdanja, crkve, policijske stanice, sudove, zaštitarske tvrtke, sigurnosne sisteme i video-nadzora, urede Zlatne Zore [neo-nacistička politička stranka], koncesionare luksuznih vozila, vladine agencije, diplomatska vozila itd.
Od prvog trenutka mog hapšenja preuzeo sam odgovornost i ponosan sam na sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija.
Preuzeti odgovornost znači Ne odustajem od oružja...
Preuzeti odgovornost znači Ne kajem se ni zbog čega...
Preuzeti odgovornost znači da strah nije pobijedio...
Preuzeti odgovornost znači da se borba nastavlja...
Izjava o preuzimanju odgovornosti je obećanje da će se zatvorena gerila vratiti na "mjesto zločina", da će on ili ona kročiti ponovno putem protuzakonite slobode.
Istovremeno je i znak suučesništva s novim drugovima da nastave s onim što je represija zaustavila. Zato što će uvijek biti ruku koje će podignuti pištolj tamo gdje je pao zatvoreniku, zato što će uvijek biti slobodnih umova i velikodušnih srca koja će nastaviti pisati drugačiju povijest ovog svijeta.
Kada odbijemo da se predamo, uz perspektive tog čina, plaše tiranine i posjednike straha.
Nakon toliko hapšenja, ispitivanja, godina zatvora, novih optužbi, teških presuda, nisu uspjeli izvući niti jedan jedini znak kajanja. Zato uzgajaju nove laži i upućuju ucjene...
Nakon što su otkrili plan bijega Zavjere Vatrenih Ćelija, izgradili su novu verziju lova na vještice, pohapsili majke, supruge, braću, osnovali nova mjesta egzila određena za karanten sačinjena od jednog kvadratnog kilometra "slobode", zabranili svaku komunikaciju mojem bratu i njegovoj partnerici, želeći izgraditi zidove potpune izolacije...
Istovremeno, zgusnuli su maglu represije šaljući jasnu poruku našim solidarnim drugovima: "Tkogod komunicira sa zatvorenicima Zavjere Vatrenih Ćelija mogao bi se također naći u susjednoj ćeliji."