insurrezionalismo Hrvatski

Napomena RadioAzione (20.10.2016.): Slijedi tekst anarhističkog druga Alfreda Cospita o štrajkug glađu bez obustave, koju vodi i njegova partnerica Anna Beniamino, i nekoliko njegovih razmatranja o hapšenjima u operaciji „Scripta Manent”, u kojoj je, uz druga Nicola Gaia, i on ponovno uhapšen. Svakovrsna ograničanja, izolacija koja traje već gotovo dva mjeseca, šikaniranja i kroz odgađanja susreta dvoje drugova (Danila i Valentina) s njihovo dvoje male djece, razgolitila su bolesne želje jednog javnog tužitelja, Roberta Sparagne, koji misli da će se na taj način domoći jedne žrtve, jedne izdajice ili nekoga tko će za sve preuzeti odgovornost. Između ostalog, pošto su drugovi podvrgnuti „cenzuri” nad poštom nastoje im na bijedan način ograničiti izlaz pošte iz zatvora, stavljajući ljepilo na pisma zatvorenih drugova koja se u trenutku otvaranja koverte poderu. Uživaj i ti, ti jeftini bijedni stvore kojeg plaća država; uživaj i smij se tvojim prljavim torturama na štetu zatvorenih drugova, ali sjeti se da najslađe se smije tko se zadnji smije! A to će biti smijeh koji će pokopati tebe i tvoju voljenu državu!

Anarhistima-cama
Poziv na Revolucionarnu Solidarnost
Neo-inkvizitor torinskog tužiteljstva, Roberto Sparagna, želi preuzeti Laudijevo mjesto [preminuli tužitelj], igra se našim životima, koje želi uništiti. Za početk, protiv izolacije (ograničenja – torture koju nam je nametnuo Sparagna) štrajk glađu bez prekida, bez granica, sve do krajnjih posljedica, Nastavit ću odlučan do prekida izolacije.
Roberto Sparagna nas želi slomiti, prekidajući naše odnose, pogađajući nas cenzurom i izolacijom kako bi uništio svaki tračak osjećaja, svaku šansu otpora.
Idućih ću tjedana staviti svoj život na kocku.
Priznajem da je dostizanje cilja složeno, ali uzdam se u mržnju koju osjećam prema svakom obliku moći i nadmoći nad revolucionarnom solidarnošću moje anarhističke braće i sestara, nadasve u svoju volju.
Moja snaga je jedan višestrani anarhistički pokret u neprekidnom razvoju. Samo ako stavimo u igru, da za danom, život i sigurnost. Samo ako si zaprljamo ruke djelom (kakvo god ono bilo) utjecat ćemo na realnost, učinit ćemo nešto drugačije.
„Štrajk glađu” (s moje točke gledišta, nezamislive izvana) u situaciji u kojoj se nalazim ne sadrži nikakav prezir. Očaj ili podcjenjivanje mojeg vlastitog života. Predivnog i radosnog života, baš zato jer sam ga doveo u rizik, bacio u borbu bez računica i oportunizma. Stav koji ću i zadržati do posljednjeg daška.
Prekinuti ravnodušnost, političku računicu jednog anarhističkog pokreta u Italiji, prečesto nepokretnog, ledenog, koji se kreće kompaktno samo u slučaju smrti, nevine žrtve.
Prekinimo
...

Tekst nekoliko zatvorenih članova Zavjere Vatrenih Ćelija u Ateni, Grčka, napisan povodom jednog događanja u skvotiranom anarhističkom centru Biblioteka Kaos u Brazilu.

Svim drugovima, svoj anarhističkoj braći i sestrama koji su prisutni na ovom događaju organiziranom od strane anarhističke biblioteke Kaos. Neka se naše misli probiju i putuju do Brazila kako bi poslali ovih nekoliko riječi u nadi da ćete možda barem malo osjetiti naše prisustvo među vama.
Kao odgovor na predmet događanja tokom Međunarodnog Tjedna Solidarnosti s Anarhističkim Zatvorenicima i o slučaju Nicole Sacca i Bartolomea Vanzettija željeli bi dati naš osobni i povijesni doprinos. Zavjera Vatrenih Ćelija bila je od samog početka anarhistička grupa direktne akcije koja je težila razvoju anarhističke agresivne prisutnosti u Grčkoj. Zato ZVĆ nije oklijevala često kritizirati ono što je smatrala da sprječava širenje te intenzifikacije. No, kada se na kraju represija pojavila na našem pragu u potpunosti smo shvatili da nećemo odustati od naših kriterija, od obrane našeg identiteta, naših političkih gledišta i naše esencije. Inače bi bili ušli u potpuni sukob s našim prethodnim kritikama protiv drugih. Zato, sedam godina otkdao nas je represija pogodila i dalje anarhističko dostojanstvo držimo u prvom planu, barem kako ga mi poimamo. Odbili smo da se obeščastimo na ikoji način te odlučili da obranimo ono što smo vjerovali da treba braniti, a još i dalje plaćamo cijenu našeg beskompromisnog stava.

Vračajući se u prošlost, u vremena kada su dva druga, anarhisti od prakse formirani u plamenu pobune, Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti uhapšena pod optužbom za oružanu eksproprijaciju i ubojstvo, suočavamo se sa izazovima koji nisu nipošto novi. Činjenica koja proizlazi iz obilnih dokaza je da su obojica, Sacco i Vanzetti, sudjelovali u neformalnim militantnim mrežama anarhističkog afiniteta, koje su sve bile povezane s publikacijama kao što su bile anarhističke novine „Cronaca Sovversiva”, čije su publikacije i sami pripomagali i koja je podržavala potrebu za propagandom djelom. Poznato je i da su te neformalne militantne mreže bile odgovorne za niz napada koji su potresli SAD od 1914. nadalje te da su bili financirani oružanim
...

Već godinama različite državne agencije za represiju vode istrage pod jedinim kriterijem: osumnjičenikov politički stav. A to je stav anarhista, nadasve onih koji pretvaraju svoje ideje u djela, koji naoružavaju svoje želje i napadaju autoritet države. Zato je svaka istraga povezana s mogućim kaznenim progonom drugova, po zakonima njihove „demokracije”. Policijski progon koji započinje tekstovima i širi se na sva moguća polja djelovanja nije ništa novo za anarhističke sredine.
Naprotiv, postoji zabilježena prošlost o takvim progonima u zemljama kao što su Italija, Čile itd., gdje postoji snažno anarhističko prisustvo koje promiče neposredno djelovanje i interveniranje. Zajednički cilj današnje međunarodne policije je sprječavanje anarhističke propagande, anarhističkog djelovanja i širenje naših ideja. Iz tog razloga u mnogim slučajevima čak ni ne oklijevaju pri skidanju ulaštene maske „demokracije” koja navodno dozvoljava „slobodu govora i mišljenja”. Zato se svaka iluzija koju netko možda još gaji, urušava. Sada su stvari jasne:
„anarhističko djelo ili riječ je ili protuzakonito ili ne postoji!”
Novi oblik represije se danas vrši nad brojnim našim zatvorenicima koji su protuzakonito lišeni slobode pod optužbom utemeljenom na njihovom političkom identitetu i zato što su preuzeli odgovornost kako za svoja djela tako i za svoju organizaciju. Sigurni smo da će se u budućnosti navedena strategija preventivne represije, progona s maksimalnim kaznama, ubrzanim suđenjima, kao i pokušaj izoliranja i ušutkivanja, primjenjivati svugdje, ili će barem to pokušati: osim naše zatvorenike, pokušat će napasti anarhistička svratišta i samoorganizirane prostore koji štite i promiču anarhističke vrijednosti. Uz nedavna suđenja radi se o generalnoj probi nove doktrine koju država želi sprovesti. Novi val represije je u biti samo ažuriranje prethodne represije koja uspostavlja preventivnu represiju nad subverzivnim riječima naših zatvorenika.
Izrada i širenje praktičnih priručnika za djelovanje ili tekstova koji promiču anarhističku urbanu gerilu bit će tretirani kao „terorističko djelovanje”, riskirajući godine zatvora. Državna moć pokušava zato procijeniti
...

*** Posthumna presuda

Kada se nešto okonča obično nas zanima samo opći pregled.
Kalkuliramo korist i štetu.
Rijetko pogledamo unazad da bi razmislili o smjeru koji je doveo do krajnjeg ishoda. A još rjeđe gledamo ispred da bi promatrali novi obzor koji se rađa, kada danas postaje jučer...
Dva suđenja protiv Zavjere Vatrenih Ćelija okončala su se prije dva tjedna. Jedan je, u vezi 250 djela organizacije, trajao više manje 3 godine, dok je drugi, u vezi pokušaja bijega, trajao 5 dramatičnih mjeseci u neprekidnom ozračju tenzije s predsjedavajućom sutkinjom.
Svako od nas, tko je preuzeo političku odgovornost za ZVĆ i stao u obranu organizacije i njenih djela, osuđen je na 21–28 godina zatvora na prvom suđenju, a na 115 svako od nas na drugom...
Prvi zaključak je da suci vjeruju u zagrobni život, budući da jedan životni vijek nije dovoljan da se te kazne odsluže.
Drugi zaključak je da odabir urbane gerile i oružanog revolucionarnog djelovanja
...

Pogled unazad...

Samo nam je jednom dan život, kao jedna jedina šansa. Nikada više neće postojati, barem u ovom samostalnom obliku. A što mi činimo umjesto da živimo? Što činimo? Vučemo ga od mjesta do mjesta, ubijajući ga...” – Hronis Missios

Sudovi imaju vlastitu mjernu jedinicu za mjeriti život i slobodu; mjernu jedinicu koja upotrebljava oblike i algoritme pravnog jezika da bi izrazili što je pravedno a što nepravedno, što je dobro a što loše, što je normalno a što propada. I u tom procesu gdje se životi i slobode stavljaju na vagu zakona ponekad imaš priliku da pogledaš unazad; da se osjetiš krivim ili ne. Radi se o važnom trenutku, jer štogod kažeš može oko tebe nasipati samo još više cementa, može povećati broj trenutaka u kojima se vrata otvaraju i zatvaraju, možda ti može još više naviknuti uho na zvuk okretanja ključa u bravi, toliko da ti se učini kako si oduvijek slušao taj zvuk, da nije postojalo ni jutra ni večeri kada nisi čuo taj zvuk u neko predodređeno vrijeme.
Dakle, tu smo... Već pet i po godina slušam taj ključ. Pet i po godina moje oči se sudaraju sa zidovima. Pet i po godina s dvije zatvorske kazne (37 i 19 godina) i još jedna nadolazeća. A sada, na ovom suđenju, još jedna. Ovo će biti peto suđenje u nizu gdje ja čekam „da vidim što će mi se desiti” ili „da se moj smijeh pretvori u plač”. I ponovno je došao trenutak da postavim zrcalo ispred prošlosti i mojih odabira te pogledam unazad. Zato, gledam...

Gledam i vidim se kako odrastam u razdobljima kazneno ravnodušnih miroljubivih čudovišta. Gledam i sjećam se kako su mi od djetinjstva govorili da se ne petljam u stvari koje ne razumijem. Sjećam se kako su me pokušavali naučiti da je pogrešno brinuti se oko stvari o kojima se, izgleda, nitko ne brine. Sjećam se, kao mali učenik, humanitarnog bombardiranja Kosova i raznih dobrotvornih udruga koje su dolazile u škole kako bi nas uvjerili da život jednog siročeta u Jugoslaviji vrijedi koliko jedan Unicefov rokovnik. Sjećam se noći u mojoj dnevnoj sobi gdje gledam grobare TV-emisija koji tako indiferentno broje ubijene kao da izvlače brojeve lota. Sjećam se humanitarne mode usvajanja djece takozvanog „trećeg svijeta”, koji su patili i umirali žedni i gladni negdje toliko daleko da nas ne uznemire.
Sjećam se ulica ispunjenih izbjeglicama ratnih invalida i drugih ljudi kojima su bacali novčiće kao da pljuju na njih. Sjećam se ulične djece, vozača koji su psovali imigrante dok su ovi skakutali kroz prometnu gužvu da bi oprali vjetrobrane i to... „vrati se u svoju vlastitu zemlju”. Sjećam se beskućnika na uglovima trgovačkih centara, ispred ili pokraj blještavih izloga ispunjenih beskorisnim proizvodima koje su izradili maloljetnici u tvornicama zemalja Trećeg Svijeta kako bi svaki građanin Zapada mogao uživati u njima, i prolaznika koji su ravnodušno prolazili, možda malo uznemireni njihovom prisutnošću koja je remetila tu estetiku.
Sjećam se imigranata uličnih prodavača koji su nosili svoju robu u plahtama i policajaca koji su ih ganjali, tukli i vukli ih za vrat, odvlačeći ih na ulicu pred prolaznike, koje je izgleda samo smetalo da se to odvijalo baš usred njihovog prolaza.
Sjećam se ulaska u pubertet u zoru milenija. Kada su svi slavili i radovali se samo zato jer je bila 2000., i kada je izašlo novo izdanje računalskog softwarea. Sjećam se kako većinu mojih kolega iz razreda nije zanimalo ništa osim novog izdanja neke poznate markirane odjeće, cipela, mobitela i video-igrica. Čitava jedna generacija koja je potrošila interese svoje adolescencije na skupocjeno smeće i osjećala se sretno zato što joj je pružena šansa da potroši novac na to smeće. Čitava jedna generacija koja se naučila zabavljati gledajući glupe reality-show, kao Big Brother, u kojima se ljudsko dostojanstvo dobrovoljno briše za malo reklame i nešto novaca za nagradu, dok istovremeno na Srednjom Istoku padaju čelik i smrt u ime rata protiv
...

Mi smo dio onoga što štampa naziva vandalizam, mi smo dio onoga što građani nazivaju kriminal, mi smo pojedinci koji kroz mala djela pokušavaju narušiti ubojitu rutinu, za koje samosažaljevanje i milosrđe ustupaju mjesto opipljivoj realnosti koja pokazuje svoje najgore lice u svakodnevnici, onoj svakodnevnici koja urliče tražeći da bude uništena kako bi ostavila mjesta strastvenom zanosu autonomije i potpune slobode.
Pljačka i vandalizam postaju urođeni u kontekstu borbe pobunjenika, buntovnika i svakog tko je protiv sistema, nesumnjivo takvo spontano djelovanje, kao i organizirano, neće nikada izostati. Dok srednjoškolci i studenti mole državu da im poboljša obrazovanje, manjine željne pobune nastavljaju ometati vlasti
...

Ni laž ni fantazija! Nadasve anarhističko djelovanje protiv Države/Kapitala: Nekoliko riječi, pojašnjenja i stavova od nekoliko drugova koji su sastavljali CARI-PGG [Cellulas Autonomas de Revolucion Inmediata – Praxedis G. Guerrero, autonomne ćelije neposredne revolucije, nap. prev.]

„Ne imaše kraja, ne imaše i ne bješe ni pogreba. Sukob se nastavio dok se kritika razvijala. Žestoka kritika protiv sistema moći, ali nadasve protiv nas samih. Stvorismo nova razmatranja i nove perspektive rodiše se u nama, ali napad protiv moći se nastavi, i još traje...”

Ove riječi nisu upućene novinarima, bili oni državni ili alternativni. Da, novinari koji samo blate riječi revolucionara kako bi ih svrstali u „pravedne ili nepravedne razloge”, u „dobre ili loše razloge”. Niti su upućene ljevičarima koje smo, uz mnoge druge, otkad je započeo ovaj rat trebali podržavati i koji nas nisu nikada prestali glupo obilježavati kao „teroriste, ekstremne ljevičare, avanturiste, policajce, pretjerane itd.”
Ove riječi i ova razmatranja su upućena, i uvijek će biti, iskrenim drugovima, svima onima koji nisu dozvolili da ih dojmljiva propaganda zavara ili opčini; i onima koji žive u sukobu s autoritetom dan za danom, kako bi uništili svaku moć i dogmu, uključujući i farsu „moć narodu”. Farsa koja je u naše nesretne i tmurne dane uvukla u svoju mrežu brojne slobodarske pojedince i projekte, uvjerivši ih da su moć naroda i anarhija sinonimi, dok su u stvari ti pojmovi i borbe protuznačnice.
Ove riječi i ova razmatranja upućena su onima koji osobno žive sukob, oni koji pretvaraju anarhiju u djela i drugim drugovima koji će ih, po afinitetu prema praksi uništenja postojećeg, željeti čitati.
Ovo je samo jedan mali dio historije, ispričane za nas koji je živimo... kako ti je drugi ne bi mogli ispričati na svoj način.

1 – Što su bile CARI-PGG?
Autonomne Ćelije Neposredne Revolucije – Praxedis G. Guerrero, bili smo grupa anarhističkih pojedinaca koji su odlučili da posljednjih mjeseci 2008. zajedno prijeđu na djela s nekoliko požara, za koje nismo preuzeli odgovornost, bacanjem molotovljevih koktela na banke i podmetanjem zapaljavih naprava u policijska vozila.
...

Život je napustio bezdušni labirint ljudske svakodnevnice. Tako naizgled ekumenski, tako prividno nepostojan, ipak nije tako jeftin. Pokušaj da ga susretnu robovi demokracije, samo to ostaje. Prividni izbori u izlozima kapitala svedeni su na jedan: možeš živjeti u bari sa žabama, koprcati se u globalnoj močvari sudjelovanja i pomoći mulju da se širi sve dok čak i tvoji snovi posive. Ili pak možeš otići. Poletjeti sa skitnicama duha, dozvoliti žaru slobode da zapali tvoje strasti, rasplamsa tvoj duh, obasja tvoj um. Odbaci sve proteze i baci se u bezdan svijeta bez granica.
Gdje pobuna više nije apstraktni izbor,
...

Napomena: Ovaj Alfredov tekst napisan je prije više od mjesec dana, ali do nas je stigao tek danas, uz želju da bude objavljen kako bi doprinijeo raspravi u toku, već duže vrijeme, između drugova grčkog jezika. Podsjećamo da drug, još i dalje pod režimom visoke sigurnosti AS2 u Ferrari, nije formalno podvrgnut nikakvom režimom poštanske cenzure, mada su i dalje prisutna kašnjenja i cenzure pri komunikaciji. (juni 2016.)
Jedna točka gledišta
Individualni doprinos raspravi koju su otvorili braća i sestre iz ZVĆ-Ćelija urbane gerile-Fai
S velikim sam zadovoljstvom pročitao, u prijevodu "Sin Banderas Ni Fronteras", vaš tekst u pet točaka, i gorljivo sam se poželio uključiti u raspravu. Vijesti su ovdje u zatvoru u Italiji ograničene i uz nadu da je prijevod teksta na španjolski vjerodostojan, pokušat ću u granicama mogućeg reći što mislim, uz premisu da će zbog situacije u kojoj se nalazim i zbog mojeg nedovoljnog poznavanja situacije u Grčkoj, ovaj doprinos biti ograničen.
Brzo ću proći kroz vašu zanimljivu analizu situacije grčkog anarhističkog pokreta i njegovog povijesnog razvoja kroz posljednje desetljeće, koji me veoma podsjeća (uz nužne povijesne razlike) na talijansku situaciju "povlačenja" nakon iskustva oružane borbe sedamdesetih godina (bez, na vašu sreću, odvratne baštine pokajanih i disociranih), iz kojih se, tek toliko da budemo optimistični, rodio, iz pepela "oružane borbenosti"[1], vitalniji i originalniji anarhizam.
Slažem se s vama da riječi anarhista-zatvorenika ne smiju postati svete i apsolutnom istinom, one su jednostavno teorijski doprinosi borbi. Kao što se u potpunosti slažem s vama kada smatrate da bi trebalo: "sjetiti se naših iskustava iz prošlosti, ali ne da bi ih ponovili već da bih ih nadišli". Upravo mi se zbog toga čini da bi stvaranje jednog "autonomnog anarhističkog pokreta", jedne "međunarodne anarhističke federacije", predstavljalo korak nazad.

NAPAD BEZ GRANICA
"... Do sada smo protiv neprijatelja koristili njegova sredstva. Hranili smo civilizaciju otrovom koji ona proizvodi..." Ćelija Nicola i Alfredo F.A.I./F.R.I.
ODABIR NAPADA
Sigurnost je stalna tema današnjeg industrijaliziranog društva, koje se u biti ne može osjećati sigurno budući da svakodnevno dijeli i širi mržnju, nasilje i otrov na samo sebe. Određujući postepeno podnošljive granice tumora koji se razvija unutar istog pokušava nas naviknuti na njihovo postojanje. Zato se "mikročestice" mogu nakupljati u određenim granicama, tortura u zatvorima bi trebala biti ograničena samo na zabranu čitanja bilo kakvog oblika teksta na najstrožim zatvorskim odjelima, voda je pitka samo ako sadrži određenu količinu teških metala... "Sigurno" je dakle neprekidno trovanje kojem smo podvrgnuti, i samo Moć može odrediti preporučenu dnevnu dozu. Ovih smo dana odlučili naglasiti neodrživost tih granica.
Sve što bi moglo okovati anarhističko djelovanje, pretvarajući ga u puko makinalno ponavljanje nasilnih slogana i bezopasnih djela, već smo odavno nadišli, uz neprekidno predivno iskustvo otkrivanja i izuma novih metoda napada.
Granice s kojima se pak danas suočavamo su one koje određuju sigurnost jednog prehrambenog proizvoda. Ako se obični potrošač osjeća zaštićen kontrolama koje isti proizvođači štetnosti primjenjuju sami na sebi, mi ovim djelom želimo učiniti očitim neodrživost mehanizma samokontrole unutar sektora kao što su prehrambeni, kemijski, poljoprivredni, inženjerski (koji si sve više naliče), u kojima nije točno da profit stoji ispred zdravlja potrošača, nego leži upravo u njihovom zdravlju, u jednom beskrajnom začaranom krugu otrov-lijek-otrov.
...

fireonthehorizon.noblogs.org
Krečući se prema idućem "Požaru na horizontu"
Za početak, ne zanimaju nas dugački uvodi, protiv smo rječitih tekstova koji doprinose našoj teoriji ali ne dovoljno i djelu!
Projekt "Fire on the Horizon" govorit će sam za sebe, šireći kontrainformaciju o sukobu s otokom zatvorom. Kako bi potaknuo, otvorio oči, dopro do slobodoumnih, rasplamsao bijes suučesnika koji su voljni da se probude i djeluju po svojim vlastitim individualnim željama. Ne zanima nas traženje suglasnosti kako bi vladali masama, niti bezuvjetno prihvaćanje lažnih obećanja o utopijama, doktrinama, ideologijama koji doprinose stvaranju novih autoriteta.
Zanima nas neprekidni sukob, beskonačni ustanak, volja da se napuste kavezi, umjesto da jednostavno sjedimo na njima, kako bi divlja kaotična anarhija slobodno letjela, uzdigla se iznad noćne more tehnološke metropole sastavljene od nadzora i reda...
Krećemo se prema idućem požaru na horizontu!

"Te noći gledali smo netremice horizont i vidjeli brojne zvijezde padalice koje su ispisivale svoje kaotične putove. I brojali smo ih ponovno i ponovno, zamislili želje, izračunali vjerojatnosti. Znali smo da naša želja za slobodnim životom mora kročiti preko svega što nas guši, ubija, uništava, zato smo uronili u prazninu kao zvijezde padalice koje smo gledali. Nakon što su bezbrojne zvijezde pale, možda je vrijeme da padne i naša zvijezda, tko zna? Da smo posjedovali spreman odgovor ne bi bili postali ono što jesmo, nego sebični bijednici koji bi da uče narod kako postati glodavci koji se međusobno žderu, kao što to oni čine danas. Ipak, mi i dalje ostajemo neumoljivi i tvrdoglavi, kao ljudi našeg soja. A oni među nama koji su zatvorili oči u mukama i otputovali daleko, i dalje netremice gledaju ono noćno nebo koje smo i mi promatrali. I gledaju nas padati, predivne i sjajne zvijezde. Sada je na nama red. Sada, bez oklijevanja, mi padamo."

...

"Da objasnimo jednom zauvijek: Moć ne može postojati bez nas. Mi možemo živjeti bez nje (čak i bolje). Moć nam oduzima našu bit; ona nam crpi život." [Iz: "Manifesto of Rebellion – Signpost to a Different Future", decembar 2008.]

Nametanje dominacije ne poznaje nacionalne granice ili državne podijele, niti se nalazi u rukama samo jedne malobrojne glavne elite u nekom određenom dijelu svijeta. Moć ispunjava svaki dio metropola svijeta, svaki ljudski odnos strukturiran po kapitalističkim standardima. Doba u kojem živimo posjeduje sva obilježja suvremenog rata; rat koji pokreće dominacija i broji žrtve - njen jedini način da nastavi postojati.
Već gotovo četiri mjeseca nemiri se nastavljaju u Parizu i drugim gradovima na francuskom teritoriju zbog prijedloga novog zakona o radu, unatoč pojačanom nadzoru i represiji kao odgovor na nedavne napade ISIS-a i u okviru europskog prvenstva. Borba se odvija na različite načine, od okupacija trgova, kazališta, tvornica, do napada na banke, dućane i sukobe širokog spektra s policijom.
Bez razočarenja, svjesni smo da je budućnost centraliziranih borbi, sa svojim zahtjevima, osuđena, i da subjekti društvenih borbi mogu biti nositelji autoritarnih logika. Međutim, realnost društvenog nemira je polje na kojem manjine mogu razviti djelotvornu solidarnost i ravnopravne odnose, na kojem mogu prevazići strah kroz sukobe s pandurima te osvijestiti da glasanje zakona nije ništa u usporedbi s postojanjem zakona, da nije ništa u usporedbi s postojanjem svakog oblika Moći.
Neka pobune na francuskom području postanu još jedna prilika za susret i organiziranje našeg djelovanja. Jedino stanje koje nam pogodi je jačanje borbenog sučeljavanja, nadilaženje straha, socijalizacija ove realnosti, i jedini način da sve to dostignemo je izmjena normalnosti u svakom dijelu naših života.
...

Na ročištu petka 17. juna jedno od posljednjih „izvinjenja” bilo je od zatvorenika Fabia Duska, optuženog za suradnju sa ZVĆ pri pokušaju njihovog bijega iz zatvora. Fabio je odbio da odgovara na pitanja sudaca i rekao u izjavi: „Ponosan sam na suradnju za Zavjerom Vatrenih Ćelija i ponovno bih to učinio za steći slobodu. Bijeg iz zatvora je dužnost svakog zatvorenika”.
Suđenje je obustavljeno do 29. juna. Važno je napomenuti da po grčkom zakonu istražni zatvor može trajati maksimalno 18 mjeseci. Nakon tog perioda zatvorenik treba biti otpušten u očekivanju suđenja. U slučaju drugarice Angeliki Spyropoulou i drugih okrivljenika rok zadržavanja u istražnom zatvoru okončava se 13. jula. U tom pogledu sutkinja A. Yfanti vodila je „ekspresni proces” i izjavila da će suđenje biti okončano do 10. jula s presudom za okrivljenike, nastojeći na taj način spriječiti njihov povratak na ulicu. Kako bi ubrzla proces – kao što je rečeno u prethodnom izvješću sa suđenja – sutkinja je „pročitala” na tisuće stranica pravosudnih spisa u rekordno vrijeme, pokušavajući nastaviti suđenje i bez prisustva advokata, okrivljenika ili publike, te obustaviti druga suđenja (uključujući i suđenje protiv članova fašističke organizacije Zlatna Zora) kako bi sudnica bila uvijek na raspolaganju za suđenje protiv plana bijega ZVĆ.
Neka nijedan drug ne ostane sam!
IZJAVA OLGE ECONOMIDOU NA SUĐENJU ZA POKUŠAJ BIJEGA ZAVJERE VATRENIH ĆELIJA IZ ZATVORA
Nisam danas došla u ovu sudnicu kako bih ponudila moja izvinjenja. Ne stojim ovdje i ne izvinjavam vam se zato što se ne kajem ni za što. Čak i kad bih mogla na tisuće puta vratiti vrijeme, opet bih donijela istu odluku. Želja za slobodom ne može se zatvoriti iza rešetaka, ne može joj se suditi.
...

Prema kulturi sigurnosti.
Unatoč činjenici da se naši drugovi nalaze iza rešetaka optuženi za konstrukcije koje nemaju nikakve veze sa požarima Mreže Revolucionarnih Ćelija, možemo ipak aplaudirati pandurima. Operacija "Feniks" je mnoge paralizira. Zapeli smo o prečku koju su nam postavili i zaplašili one kojima smo vjerovali i smatrali prijateljima.
Kako je uopće do toga došlo? Jednostavno - jednom se to moralo desiti. Anarhizam je po svojoj prirodi nelegalan. Ometati status quo, dovoditi u pitanje postojeće ili "jednostavno" preuzeti sudbinu u vlastite ruke, povezati se - sve to država ne voli. Zato, dok god bude bilo države i njenih snaga reda, dok bude zaštitnika postojećeg poretka, uvijek ćemo im biti na nišanu. Više manje. Biti anarhist, prema tome, znači biti u stalnoj opasnosti i stalno se izlagati riziku, jer ne možemo izumiti čarobni štapić ili jednostavno zanemariti. Svijet, a pogotovo vrijeme u kojem živimo, nam to ne dozvoljava.
Ali, time nije sve gotovo. Da, naši neprijatelji su nam stalno za vratom. Da, naši neprijatelji su moćni. No, to ne znači da bi mi trebali pognuti glavu! Pri operaciji Feniks naša "ljutnja" ne bi smjela ostati nijema. To je upravo ono što oni očekuju od nas. Naprotiv. Ljutiti se, ali i biti pažljivi!
Često ne znamo kako se pažljivo kretati gradom; ne znamo što nam prijeti; ne znamo kako nešto sprovesti u djelo. Obuhvaća nas strah i rizik da nas uhvate raste, ako se uopće na nešto odvažimo. No, uz dovoljno znanja možemo umanjiti strah i kontrolirati rizik. Kada znamo gdje se kamera nalazi, kako da je izbjegnemo i ne ostavimo tragove iza sebe, gotovo da smo pobijedili. Drugim riječima, što bolje poznajemo neprijatelja više snage imamo u našim rukama.
...

U vrijeme dok se ljudski zombiji prehranjuju za život društvenim pravilima i površnim pojavama vođenim legitimnošću moći, u biti legitimirajući današnji bijedni život, sukob s moći automatski označava otvaranje polja dijalektike osjećajima živih. Dosada kuca na vrata svih nas, a mi je pokušavamo pretvoriti u njenu negaciju. Mi se nalazimo upravo tamo gdje je čekanje na masovnu pobunu postalo otrcano, gdje je apetit za uništenjem trulog svijeta jednak našem zadovoljstvu.
U ranim satima 27. maja 2016. zapalili smo dva vozila Grčke Pošte (ELTA) u Aghioi Anargyroi.
Ovim djelom šaljemo mali znak snage Zavjeri Vatrenih Ćelija, kojima se sudi zbog pokušaj bijega i druge slučajeve, i svim drugim drugovima koji su uključeni u te slučajeve.
Postanimo opasniji za Moć.
Predstavnici kreativnog ništa / Komandos Mauricio Morales
Neformalna Anarhistička Federacija / Međunarodni Revolucionarni Front (FAI/FRI)

...

Posljednjih dana maja u središtu Atene zapalili smo su dva bankomata Alpha banke te jedan bager za širenje podzemne željeznice u kvartu Egzarhija.
Smatramo da je trud države za povećanjem nadzora i mehanizma discipline način uspostavljanja potrošačke i mirne normalnosti, i napadanja prostora koji šire anarhističku teoriju i praksu - zato smo odlučili da napadnemo Moć sa svim raspoloživim sredstvima.
Počinili smo to djelo i u sjećanje na našeg druga Mauricia Moralesa, ubijenog 22. maja 2009., i u znak solidarnosti s našim drugovima u zatvoru.

NAŠI SE PALI DRUGOVI VRAĆAJU U ŽIVOT KROZ PLAMEN USTANKA
GERILSKI POZDRAVI DRUGOVIMA IZ ZVĆ
VJEŠALA ZA SUCE, METCI ZA PANDURE
BORBA PROTIV NACIJA, SKVOTIRAJMO SVIJET
Ćelija za širenje ustaničkog nasilja / FAI-IRF
...

Mnogo je stvari rečeno o vrijednosti solidarnosti, i sve ima svoju važnost zato što pridonosi nastojanju davanja značenja smislu koji predstavlja životni sastojak naših planova i djelovanja. Pokušat ću iznijeti na moj vlastiti način egzistencijalni aspekt solidarnosti, naravno kroz moje vlastito iskustvo.
Solidarnost znači najprije emocije. Predivne, divlje, ali nadasve iskrene emocije. Emocije koje predstavljaju vodeću snagu za rast anarhističkih dinamika, koje su oslobađajuće, kada se u gradu čuju i osjete uzvikivanje parola, gradnja barikada i bacanje zapaljivih boca koje padaju na lakeje vlasti. Solidarnost ne znači identificiranje, nego suučesništvo sa svakim koji odabere urezati oslobađajuće putove na karti anarhističkog ustanka. To je odnos i unutar tog odnosa razvila su se iskustva i stvorile zajedničke želje za uništenje ovog svijeta, ne u nekoj neodređenoj budućnosti, nego najprije u nama samima, a zatim i onog oko nas. Uništenje degeneriranih odnosa koje ovaj svijet stvara, u svojim slikama, simbolima, službenicima i lojalnim lakejima.
...

Međunarnodni dan kada svi zatvorenici iz svih krajeva svijeta, svi koji proživljavaju prisilno stanje zatočeništva u kaznenim zatvorskim logorima demokracije, svi kojima je oduzeto najvrednije dobro slobode, ujedinjuje svoje glasove, svoje misli i osjećaje kako bi im se poslao znak da nitko nije sam.
Unatoč stotinama kilometara koji nas razdvajaju, unatoč što se međusobno ne poznajemo, unatoč svim našim razlikama, postoji nešto što prelazi granice i briše sve razdaljine, nešto što se ne može utamničiti, nešto nadilazi zidove koji nas okružuju, nešto što nema cijene u srcima svih onih koji to osjete, izražavaju ili primaju.
To je snažan osjećaj solidarnosti koji nas ispunjava snagom, koji nam daje hrabrosti, kako se ne bi predali čak i u ovim vrlo teškim uvjetima koji svi proživljavamo, i zato se nastavljamo boriti istom strašću.
To je snažna veza između onih koji se smatraju drugovima putnicima, između onih koji pretvaraju teoriju u djelo, onih koji razvijaju višestruko djelovanje u svrhu uništenja postojećeg, onih koji se bore protiv svakog oblika nametanja i ograničenja, koji uzvraćaju udarac nepravdi i izrabljivanju, koji bijesom i sviješću slijede častan životni izbor.
To je solidarnost koja je danas, više nego ikada, postala meta vlasti, represijom i kriminalizacijom. No, ona je i naše oružje, nema veze koliko god pokušali nikada nas neće uspjeti razoružati. Zato što su "metci" solidarnosti sve male ili velike geste podrške svih onih koji nas smatraju dijelom sebe samih, i onih koji se ne mogu osjećati slobodnima dok istovremeno su drugovi zatvoreni, taoci u rukama države.
SOLIDARNOST SA SVIM ZATOČENICIMA DRUŠTVENO-KLASNOG RATA
SVE DO UNIŠTENJA I POSLJEDNJEG ZATVORA
Grigoris Tsironis
Zatvor Koridallos
11.06.2016.
...

Za svakoga od nas koji je naučio brojati svoje korake unutar zatvorskog dvorišta i odvajati svoje dane između zaključavanja i zaključavanja.
Istovremeno 11. juni je dan rata. To je dan pobune zato što zakon i red mogu vladati, ali ne mogu gospodariti.
Postojanje anarhističkih zatvorenika podsjeća nas na postojanje anarhističkog rata. Rat koji ponekad sporo gori, a ponekad zaslijepi nebo svojim plamenom.
Svaki rat ima svoje gubitke. To su drugovi koji su izgubljeni pandurskim metkom ili bombom kojoj se "žurilo" da eksplodira...
Drugovi koji neće biti uz nas na idućem sastanku zavjere.
A zatim su tu oni koji su upali u neprijateljsku klopku. Neprijatelj koji je prekršten u demokraciju i osvećuje se zatvorima i sudovima.
Demokraciju koja voli nositi svoje zatočenike kao trofeje od zatvora do zatvora, u specijalnim uvjetima, osuđene na brdo godina kazne...
Unutar ćelije pitanje koje te često ošamari je:
- "Da li je vrijedilo?"
Kažu da ako te tvoj neprijatelj ne progoni onda činiš nešto krivo...
Premještaji, specijalne sudnice, specijalni uvjeti izolacije, štrajk glađu, zabrana posjeta, hapšenja i zatvaranja članova obitelji, nova suđenja, pokušaj bijega iz zatvora... dokazi su da se nismo predali...
Zatvor ti može oduzeti slobodu, ali i dalje nosimo rat protiv autoriteta unutar nas, u svakom zatvorskom premještaju, u svakom pretresu ćelija, u svakom zaključavanju vrata.
I ponekad, kada se učini da zidovi postaju viši i svako zaključavanje stražara odzvanja u tvojoj glavi, znaš da nisi sam.
Znaš da ti se to nije jednostavno desilo, da nisi bio loše sreće zato što su te uhvatili.
Znaš da si nastavak niti, povijesti koja započinje pobunom Spartaka, a čak i ranije...
...

Zatvor posjeduje tu strašnu sposobnost da ostavi svoje neizbrisive tragove na tijelima i umovima svojih prebivatelja.
Tragove tuge, frustracije, nasilja, gušenja, tjeranja. Vrata koja se nastavljaju zatvarati i otvarati svaki dan u isto vrijeme, uz isti odvratni zvuk u monotonom ritmu ubitačne rutine koja uštrcava svoj otrov nepokretnosti i oholosti polako i bolno.
Kratki opis distilacije sepse koju proizvodi zatvor je dovoljan da shvatite mržnju koju osjećamo prema zatvorima.
Zato svaki put kada plan bijega uspije, svaki put kada zatvorski službenik ima neočekivani posjet, svaki put kada zatvorski upravitelj ili policijski narednik plati cijenu svojeg prezrivog izbora, naša se srca ispune jedinstvenim osjećajem radosti i zadovoljstva. Zato što osveta za zatočeništvo može pomoći samo kada se otjelovi kroz neprekidan napad na predstavnike zatvora.
Ako danas nešto nedostaje to nije bezopasno brbljanje, nego predivni i hrabri izbori drugova kako bi se kreirale točke organiziranog napada, kako bi se odgovorilo dinamički na pepeo koji je ostao iza represije, kako bi se potvrdila anarhija naspram njenih neprijatelja. Nedostaju strastveni razgovori za potrebno djelovanje koje trebamo izgraditi, za planiranje deregulacija, danas, sutra i dok god postoji ovaj svijet autoriteta koji nas okružuje.
Ono što danas želimo, svi mi koji osjećamo da nas guši suvremeni način život, ostaje zajedničko. Koordinirati i napasti šireće krakove države, kapitala, civilizacije, društvene apatije, svakidašnjeg bijega u gradovima. Bezbrojne neprijateljske slike u neprijateljskim šablonama života kojima, da bi ih uništili, trebamo izmijeniti ritam, pokret i mrski mir.
...

„Anarhistički zatvorenici nisu sami” i „ako dirnu jednog od nas, dirnuli su sve nas” su parole koje su još jednom zaživjele u svakidašnjom anarhističkom djelovanju prije, tokom i nakon suđenja protiv nas. Uzvici prezira prema vlastima koji prodiru kroz policijsku kontrolu i zidove do onih kojima se sudi očito dovode do bijesa suce i pravosudne službenike, kao što je bilo vidljivo na njihovim licima, i kao što su izmamili osmijehe na naša. Prisustvo u sudnici nama dragih poznatih i nepoznatih osoba ispunilo nas je ponosom i radošću, sprečavajući da nas zaplaše optužbe i zahtjevi tužitelja.
Ne mogu nas zaustaviti. Djela solidarnosti i negacije postojećeg koja su se proširila različitim zemljama su još jedan dokaz činjenice da smo svugdje, da za nas granice ne postoje i da je solidarnost neodvojiva od naših djela. Drugovi koji su odabrali i nastavljaju odabirati sukob, koristeći priliku u nastojanju da realiziraju svoje živote, odražavaju svoje želje, instinkte i strasti, kao i da dokrajče moć u svim svojim oblicima i svugdje, koji se ne zadovoljavaju praznim i samodopadnim riječima ustraju i izlažu se kroz djela aktivne solidarnosti: moja ljubav i poštovanje svima njima. Njihov prezir i hrabrost daju mi ogromnu snagu. Pokušavajući učiniti ono što se kaže i u ono što se vjeruje, pretvarajući riječi i ideje u djela, započinje se vraćati kontrola nad vlastitim životom. Prestajemo biti gledatelji i postajemo protagonisti u želji da preuzmemo uzde naših života odlučujući autonomno o prioritetima, ritmu, vremenu i projektima. Preuzimajući inicijativu postavljamo se napadački, bez da čekamo da se stvari dogode ili pozive pokreta koji nemaju nikakve veze s nama koji se odlučujemo na našu vlastitu borbu. Imamo bogatu povijest, snažne ideje i mnogo mašte da se nastavimo obnavljati. Kada nam to postane način života, prihvatimo i zatvor i posljedice našeg izbora sukoba.
...

Zaista ne želimo stati u čvrstu obranu svake duše koja se postavi kao neprijatelj naspram države i svakom obliku vladanja (nad čovjekom, životinjama i prirodom). Smatramo da – a s time se slažu i brojni anarhistički i ostali zatvorenici – ne mogu svi biti drugovi i da se ne može sa svima razviti odnos.
Konkretnije, želimo potaknuti raspravu o grupama direktne akcije koje odbacuju anarhiju kao politički cilj i kao svakodnevnu borbu. Radi se o takozvanim eko-ekstremistima koji neumoljivo uzvikuju „smrt anarhiji”, odbacujući vlastito podrijetlo i formiranje, ideju koja ih je hranila kroz bratski odnos s borcima današnje i prošle urbane gerile, da bi kasnije prešli na naglašavanje određenih aspekata koji su uvijek bilo dio anarhističke sredine i njene borbe za oslobođenje čovjeka, naše braće životinja i zemlje.
Daleko od stalne tenzinje koju želimo održati mi koji želimo i borimo se za život anarhije, jedna određena struja koja se smatra eko-ekstremističkom baca u koš slobodarski ideal koji se očituje kroz ustaničku borbu.
Jedna mala grupa, vezana za određeni imaginarij „simboličkih” naroda te za glazbene/alternativne i sveučilišne sredine (odbacuju fakultet koji ipak pohađaju... i studiraju ono što toliko mrze), mrzi ljudsku životinju i zato svugdje vidi neprijatelja.
U toj „divljoj magli”, prouzročenoj vlastitom samodopadnošću i mesijanstvom, svrstavaju među svoje neprijatelje i posljednjeg radnika, žrtvu ovog usranog izrabljivačkog sistema. Trabunjaju o ubijanju radnika, zemljoradnika ili bilo koje druge osobe koju, budimo iskreni, rasprava naših srodnih tokom godina nije smatrala vrijednim sugovornicima. Mada smo suučesnici, neprijatelj je netko drugi, i bilo kojem anahistu, slobodaru, pankeru ili nihilistu je to sasvim jasno. No, eko-ekstremistima baš i nije, u pokušaju da budu avangarda, a čak i u trendu.
...

Pozdrav drugovi,
bilo mi draže razgovarati s vama lice u lice, biti među vama. No, moje sigurnosne mjere ne dozvoljavaju mi da prijeđem granice grada Soluna. Sigurnosne mjere su oblik taktike koju često koristi grčka država koja nastoji zadržati anarhiste kao političke taoce.
Želim pozdraviti ovaj događaj naglašavajući važnost takvih zbivanja, u kojima sudjeluju osobe koje su poduzele oružane akcije ili koje su postale meta represivnog mehanizma države uz izliku anarhističke urbane gerile. K tome, važna je i činjenica da ovaj događaj ima međunarodni karakter, što dokazuje da granice ne mogu ograničiti solidarnost.
Želio bih spomenuti dvije teme. Prva je povezanost između "javnih" i "nezakonitih" dijelova anarhije, a druga moje osobno mišljenje o načinu na koji bi se nihilistička tendencija - takozvani "treći pol", kako je posljednjih godina nazivaju - trebala organizirati.
...

[via mail:]
Borba Mreže Revolucionarnih Ćelija (SRB) protiv praškog restorana Rizkarna trajala je više od godinu dana. Vlasnik restorana, Vladimir Krulec, nije želio isplatiti plaće svojim zaposlenicima. Napokon je priznao poraz. Nakon pritiska SRB-a platio je dužne plaće nekim zaposlenicima koji su tamo radili.
SRB je organizirao različite sabotaže protiv restorana od marta 2015. Četiri puta su zapaljena vozila restorana. Nekoliko puta restoran je napadnut butanskom kiselinom. Došlo je i do više prisilnih evakuacija koje su dovele do zatvaranja restorana. Sabotaže su predstavljale velike poslovne gubitke. Prijetnja od novih šteta napokon je natjerala Kruleca da prizna svoj poraz. Učino je ono što su SRB željele: da isplati dužne plaće.
Pobjeda SRB-a je ishod sprovođenja u djelo. Odredili smo cilj borbe i putem direktnih akcija natjerali smo Kruleca da ga ostvari. Nismo dali prostora ustupcima. Nije došlo do posredovanja birokracije ili političara. Ni pregovora ni ustupaka da bi se pronašao kompromis. To smo ostavili drugima. Preferiramo logiku neprekidnog konflikta koji će natjerati naše neprijatelje da učine ono što mi želimo.
Bilo je i drugih oblika djelovanja prije nego je SRB počeo sa svojima. Prosvjedi, događanja, okupljanja, okupacija restorana. Sve su to organizirale druge grupe i u drugim okolnostima mogla su biti uspješna. No, nisu vodila ka uspjehu i zato je SRB započeo sa svojim akcijama. Bile su isplanirane da vrše pritisak na Kruleca. Autonomno djelovanje i korištene metode bile su osnažene okolnostima, što ne znači da predstavljaju univerzalni model za sve situacije.
Organizirana okupljanja mogu biti dovoljna za neke druge borbe. U takvim slučajevima nije nužno paliti vozila. No, kada umjereni prosvjedi ne funkcioniraju, sabotaža može biti dobar način za pobijediti u takvim borbama. A ova predstavlja dobar primjer.
Pronađimo nadahnuće i iskoristimo prednost stečenu iskustvom. Analizirajmo i iskoristimo za buduće borbe.
...

"Dosta nam je"
U utorak noć 26. aprila napali smo policijsku stanicu molotovljevim koktelima.
Nećemo vam više lagati.
Dosta nam je.
Umorni smo od slušanja da će "sutra biti bolje".
Umorni smo od građanskih pokreta.
Umorni smo od spektakla drugačijeg mišljenja, gdje se strah uvlači u stomak a rezignacija u glavu.
Umorni smo da gledamo na internetu "mjesta gdje se sukob podijelio" ili od masturbacije ispred snimaka sukoba na youtubeu.
Umorni smo od prevaljivanja 600 km da bi učestvovali u jednoj divljoj povorci.
Izgleda da je to postao novi sport. Ili još gore. Novo zanimanje.
Profesionalni pobunjenici društvenih pokreta.
Baš zgodno za životopis jednog aktivista.
Umorni smo bacanja par boca ili od izvrtanja kontejnera nasred ulice, i od policijskih suzavaca, da bi to kasnije nazivali pobjedom.
Umorni smo da izigravamo sretne osobe kada se u biti ništa ne dešava.
Umorni smo da hinimo slogu.
Umorni smo da hinimo kako nas uopće nešto briga o zakonu El-Khomri [zakon o reformi rada, kojeg je uvela Hollandeova vlada, a protiv njega ustali brojni sindikati, nap.prev. na talijanski].
Nismo čekali indignadose 2.0 da provedemo koju besanu noć.
Baš moramo to reći.
Nestrpljivi smo.
Ne shvaćamo zašto bi trebali planirati sastanak s Moći da bi se sukobili s njom, dok nas okružuje sve više uniformi i pacifista-pandura.

Učinili smo to iz zadovoljstva.
Učinili smo to da bi označili jedan rascjep.
Zato što smo sretni i bijesni istodobno.
Ne želimo više biti tamo gdje nas čekaju.

Želimo poslati jedan dvostruki borbeni zagrljaj.
Prvi Moniki i Francisku u Španjolskoj.
Drugi drugovima u Bruxellesu koji još proživljavaju represiju zbog terorizma.
Naša solidarnost je napad, naš zločin sloboda.
Do skora
...