a-g-anarhisticka-grupa-urbane-gerile-zavjera-vatre-1.jpg

Tekst nekoliko zatvorenih članova Zavjere Vatrenih Ćelija u Ateni, Grčka, napisan povodom jednog događanja u skvotiranom anarhističkom centru Biblioteka Kaos u Brazilu.

Svim drugovima, svoj anarhističkoj braći i sestrama koji su prisutni na ovom događaju organiziranom od strane anarhističke biblioteke Kaos. Neka se naše misli probiju i putuju do Brazila kako bi poslali ovih nekoliko riječi u nadi da ćete možda barem malo osjetiti naše prisustvo među vama.

Kao odgovor na predmet događanja tokom Međunarodnog Tjedna Solidarnosti s Anarhističkim Zatvorenicima i o slučaju Nicole Sacca i Bartolomea Vanzettija željeli bi dati naš osobni i povijesni doprinos. Zavjera Vatrenih Ćelija bila je od samog početka anarhistička grupa direktne akcije koja je težila razvoju anarhističke agresivne prisutnosti u Grčkoj. Zato ZVĆ nije oklijevala često kritizirati ono što je smatrala da sprječava širenje te intenzifikacije. No, kada se na kraju represija pojavila na našem pragu u potpunosti smo shvatili da nećemo odustati od naših kriterija, od obrane našeg identiteta, naših političkih gledišta i naše esencije. Inače bi bili ušli u potpuni sukob s našim prethodnim kritikama protiv drugih. Zato, sedam godina otkdao nas je represija pogodila i dalje anarhističko dostojanstvo držimo u prvom planu, barem kako ga mi poimamo. Odbili smo da se obeščastimo na ikoji način te odlučili da obranimo ono što smo vjerovali da treba braniti, a još i dalje plaćamo cijenu našeg beskompromisnog stava.

Vračajući se u prošlost, u vremena kada su dva druga, anarhisti od prakse formirani u plamenu pobune, Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti uhapšena pod optužbom za oružanu eksproprijaciju i ubojstvo, suočavamo se sa izazovima koji nisu nipošto novi. Činjenica koja proizlazi iz obilnih dokaza je da su obojica, Sacco i Vanzetti, sudjelovali u neformalnim militantnim mrežama anarhističkog afiniteta, koje su sve bile povezane s publikacijama kao što su bile anarhističke novine „Cronaca Sovversiva”, čije su publikacije i sami pripomagali i koja je podržavala potrebu za propagandom djelom. Poznato je i da su te neformalne militantne mreže bile odgovorne za niz napada koji su potresli SAD od 1914. nadalje te da su bili financirani oružanim eksproprijacijama. Na koncu, činjenica je da su neki od pouzdanih drugova Sacca i Vanzetti, nakon ubojstva dva druga, bila dvojca od petorice pljačkaša tvornice cipela u Braintreeu, Massachusetts. Jedan od drugova Sacca i Vanzettija, Mario Buda[1], na primjer, u jednom je intervjuu na pitanje o financiranju svoje grupe odgovorio: „Obično bi odlazili uzimati ga (novac) tamo gdje se mogao naći”, odnoseći se na banke i tvornice. Mnogo godina kasnije, 1955., posjetio ga je anarhist Charles Poggi povijesno istražujući slučaj Sacca i Vanzettija. U njihovoj raspravi Buda je na koncu priznao barem Saccovo prisustvo u pljački u Braintreeju frazom „Sacco je bio tamo” („Sacco c’era”). Poggiju je ostavio utisak da je i Buda bio jedan od pljačkaša, no zbog njegove diskrecije nije otvorio to pitanje.

Dvojca drugova uhapšeni su nakon potjere i premda su bili naoružani, bez tehnike balističke istrage, koja tada nije bila usavršena, nije postojao nijedan inkriminirajući dokaz protiv njih, pošto nijedan svjedok nije bio u stanju dati pouzdanu izjavu. Zato su oba druga odlučili da se obrane izjavom da su nevini što se tiče krađe, ali krivi zato što su anarhisti, u vrijeme kada je samo to bio dovoljan dokaz za progon, mučenje, zatvor ili čak deportaciju, pošto je val anarhističkih napada kojim je potresen SAD izazvao izvanredne državne mjere protiv anarhista i anarhističkih imigranata nizom novih zakona.

U ozračju antiterorističke histerije, nazvanom Crveni Strah (Red Scare), dva druga su pokušavala održati ravnotežu na veoma tankoj crti kako bi izbjegli smrtnu kaznu i istovremeno održali svoje dostojanstvo, pošto su tvrdoglavo odbili da izgube svoje identitet untaoč činjenici da je samo to bio dovoljan dokaza za presudu.

Nažalost, slučaj Sacca i Vanzettija je jedini kojeg se danas sjećamo kao prvog primjera koji je vlast konstruirala. Povijesna priča koja je prevladala predstavlja pokušaj prekrivanja velom jednog šireg povijesnog konteksta doba u kojem se progon dvojce drugova odvio, te promišljeno obmanjuje prikazujući ih kao puke organizirane sindikaliste, dok su Sacco i Vanzetti, kao i gotovo svi drugovi oko lista „Cronaca Sovversiva” imali duboko anti-formalne stavove, distancirajući se od službenih anarhističkih organizacija.

Na kraju je slučaju dvojce drugova degradiran na priču koja uzdiže ulogu žrtve, umjesto da bude bezvremenski primjer ponosnog anarhističkog ustanka. Ta je tema ostala prilično nepoznata čak sve do danas. Naravno, svaki drug si uzima za pravao da neprijatelju ne ustupi ni gram sebe, pogotovo kada ne posjeduje dovoljno – ili uopće – dokaza da bi ga ili je osudili.

No, to je jedna stvar, a politički fetišizam žrtve koji svojevoljno i u potpunosti zaboravlja osobe koje su osobno odabrale da stanu u obranu svojeg militatnog opredjeljenja anarhije, je nešto drugo. A ako postoje sumnje zapitajte se zašto su imena drugova Sacca i Vanzettija bačena u zaborav? Koliko se njih sjeća, ili čak zna za „dinamit-djevoku”, devetnaestogodišnju drugaricu Gabriellu Antollini[2] koja je preuzela odgovornost za prijenos oružja i eksploziva? Koliko njih se sjeća Nicole Recchija[3] koji je izgubio gotovo čitavu ruku pri izradi eksplozivne naprave? Koliko se često spominje Carlo Valdinoci[4], poginuo u eksploziji bombe koja je trebala biti postavljena u dom ministra pravosuđa, Palmera; ili Andrea Salseda[5] kojeg su panduri bacili kroz prozor tokom ispitivanja o jednoj izjavi o preuzimanju odgovornosti[6] koja je pronađena u njegovoj štampariji? Svi oni, i mnogi drugi, osuđeni su da ostanu u povijesnim knjigama, ali mada se to desilo oni nisu bili „nevini”.

Na ovoj točci moramo naglasiti da Sacco i Vanzetti, unatoč što su se smatrali nevinima za sve optužbe, nisu nikada odbacili svoje ustaničko naslijeđe. Činjenica koju dokazuju brojna napadačka djela koja su diljem svijeta počinjena u znak solidarnosti s oba druga. Od bombi, instaliranih u auto, u Wall Streetu do paketa-bombe poslane američkom ambasadoru u Parizu, kao i drugih brojnih bombi u američkim ambasadama u brojnim zemljama. Drugovi bi često i sami nagovarali pokret na osvetu protiv države i sudaca. U junu 1926., u jednom broju [talijanskog anarhističkog] lista „Protesta Umana” Vanzetti je između ostalog napisao: „Želim dožvijeti da vidim smrt Thayera[7] prije nego što izrekne našu presudu”, i zatražio od drugova „osvetu, osvetu u naše ime te u ime naših živih i naših mrtvih”. Članak se završava riječima „Zdravlje je u vama”, što je bio naslov jednog priručnika o eksplozivnim napravama u izdanju lista „Cronaca Sovversiva” (neki kažu u prijevodu same Emme Goldman).

Čak i danas je bogati doprinos ustaničke anarhije u pokretu solidarnosti sa Saccom i Vanzettijem uvelike zanemaren. Prilikom ovakvog poziva kao što je Međunarodni Tjedan Djelovanja za Anarhističke Zatvorenike, baština takve militantne solidarnosti je definitivno vrijedna spomena u čitavoj svojoj perspektivi. Svatko tko misli da je uzimanje distance od militantnih djela solidarnosti nešto novo ili bez korijenja, duboko griješi. Značajna činjenica je da dok su neke anarhističke sredine u Argentini blatile Severina Di Giovannija[8], optužujući ga za fašizam, Saccova udovica mu je u pismu, nekoliko dana nakon smaknuća obojice drugova, izrazila svoju zahvalnost za podršku koju im je pružio. U istom pismu navodi kako direktor tvornice cigareta „Combinador” predlaže da se jedan posebni tip cigareta nazove „Sacco i Vanzetti”, sramotno pokušavajući izvući profit iz poznatog slučaja. 26.11.1927. bomba koju su postavili Di Giovanni i njegovi drugovi digla je u zrak podružnicu navedene tvrtke u Buenos Airesu. Član te iste grupe bio je i drug Sacca i Vanzettija, Ferruccio Coacci, koji je deportiran iz SAD-a pošto osumnjičen za istu pljačku za koju su Sacco i Vanzetti osuđeni, a njegova dom prvi pretresen tokom istrage.

Nadamo se da će ovih nekoliko riječi potaknuti interes prisutnih na ovom susretu te postaviti temelje za jednu istinsku i drugarsku raspravu o svim navedenim pitanjima, pošto smo nažalost osuđeni da ne učimo ništa iz naše povijesti te se zato kažnjavamo uvijek te istim greškama.

Iz srca šaljemo svima vama naše najtoplije pozdrave.

Za kraj želimo se podsjetiti fraze anarhista Luigija Galleanija, druga Sacca i Vanzettija, i jednog od izdavača lista „Cronaca Sovversiva”: „Nijedan čin pobune nije beskoristan, nijedna čin pobune nije štetan.”



Članovi Zavjere Vatrenih Ćelija

Michalis Nikolopoulos

Giorgos Nikolopoulos

Haris Hatzimihelakis

Panagiotis Argirou

Theofilos Mavropoulos

Damiano Bolano



[1] Mario Buda (1884.-1963.), talijanski emigrant u Bostonu, prijatelj i drug Sacca, Vanzettija i Galleanija, smatra se izumiteljem autobombe. Prvi puta uhapšen zbog prosvjeda protiv američkog sudjelovanja u I. svj.r. i odbijanja prisege nad Biblijom, zatim zbog atentata koji je uzrokovao 10 mrtvih policajaca (nakon čega će uslijediti niz atentata kao odgovor na represiju protiv anarhista i New Immigration Act koji će omogućiti izbacivanje imigranata uključenih ili optuženih za subverzivne aktivnosti). Kao prijatelj Sacca i Vanzettija smatran je suučesnikom u pljački za koju će ovi biti kasnije osuđeni na smrt. Odgovor na njihovo hapšenja bio je veliki atentat na Wall Street 1920. (u potpunosti uništena banka i okolne zgrade, 38 mrtvih i 200 ranjenih), za koji su osumnjičeni Buda, Galleani i anarhisti vezani za anarhistički list „Cronaca Sovversiva”, zbog čega će se 1921. prvi vratiti u Italiju, gdje će ga par dana prije ubojstva Sacca i Vanzettija, 1927., uhapsiti talijanske fašističke vlasti zbog anarhističke propagande i podrške prijateljima osuđenima na smrt. Nakon oslobođenja, 1932., radikalno mijenja ideje i postaje doušnik fašističke tajne policije (OVRA), mada ga neki anarhisti i komunisti smatraju doušnikom od samog povratka u Italiju. Smatra se da je 1937. kao infiltrirani doušnik među talijanske anarhiste u Francuskoj spriječio atentat na Mussolinija.

[2] Gabriella Antollini (1899.-1984.), kćer talijanskih imigranata u SAD, gdje će se čitava obitelj, zbog teških uslova života i rada na plantažama, približiti anarhizmu, a uz braću povezuje se s anarhistima iz lista „Cronaca Sovversiva”. Upravo joj je Mario Buda povjerio kofer s dinamitom za Chicago, kojeg će policija otkriti u vlaku i uhapsiti mladu anarhisticu, koja će biti osuđena na godinu i po zatvora, mada iz nje nisu uspjeli izvući nijednu informaciju. No, štampa ju je ubrzo nazvala „Dynamit girl”. U zatvoru upoznaje Emmu Goldman. Nakon zatvora ostaje u bliskom kontaktu s anarhistima bliskim Galleanijevim idejama.

[3] Nicola Recchi, talijanski anarhist u SAD-u, po nekima „teoretičar”, poticatelj anarhističkih eksproprijacija, uhapšen 1930. i podvrgnut tokom ispitivanjima teškim torturama, unatoč kojima nije odao nijedno ime i nije priznao nijednu od 50 točaka optužbe. Nakon strašnog zatvorskog iskustva, nakon puštanja na slobodu odabrao je život u sjeni i umro, zaboravljen, 1987. u Buenos Airesu. Pretpostavlja se da je izradio bombu za atentat na ministra pravosuđa Palmera, koju je trebao postaviti Nicola Recchi, ali će ga ista koštati života zbog preuranjene eksplozije.

[4] Carlo Valdinoci (1895.-1919.), dolaskom u SAD upoznaje Marija Budu i ustaničko-neformalni anarhizam Luigija Galleanija te se uključuje u list „Cronaca Sovversiva”. Uslijed famoznog „Crvenog straha”, 1917., FBI upada u sjedište lista i privremeno zabranjuje aktivnost te hapsi, između ostalih, Luigija Galleanija jer je poticao na izbjegavanje regrutacije. Valdinoci je izbjegao hapšenje pošto se već nalazio u bijegu zbog optužbe da je putem lista organizirao tajnu nagradnu igru putem pošte, a iste godine uz brojne drugove, kao što su Nicola Sacco, Bartolomeo Vanzetti i Mario Buda bježi u Meksiko kako bi izbjegao novačenje, gdje se povezuju s meksičkim anarhistima te se i dalje posvećuju direktnim akcijama. Nedugo zatim vraćaju se u SAD kako bi osvetili dva ubijena anarhista (Augusto Marinelli i Antonio Fornasier) na antianarhističkom prosvjedu koji je organizirao svećenik Augusto Giuliani: 24.11.1917. postavljena je bomba u njegovu crkvu, mada je otkrivena prije eksplozije 10 policajaca je poginulo tokom deaktiviranja. Uhapšeno je 11 anarhista, ali Valdinoci, Buda, Gabriella Antollini i vjerojatno Vanzetti već pripremaju novi atentat. Pretpostavlja se da je Gabriellin kofer s dinamitom, zbog kojeg je uhapšena i osuđena na zatvor, bio namijenjen tom planu. No, ista grupa anarhista (među kojima vjerojatno i Sacco), „galleanista”, nastavit će niz atentata na institucije i moćnike koji će između 1917. i 1919. poljuljati SAD. 1919. Valdinoci je trebao postaviti bombu, koju je izradio Nicola Recchi, u dom ministra pravosuđa Palmera, ali uranjena eksplozija koštat će ga života. Na mjestu eksplozije pronađen je letak „Plain words”, koji će dovesti do hapšenja njegovih štampača, Andrea Salseda i Roberta Elije.

[5] Andrea Salsedo (1881.-1920.), aktivan anarhist već u Italiji, blizak Galleanijivim idejama, 1910. odlazi u SAD gdje ulazi u kontakt sa samim Galleanijem i pomaže mu pri pokretanju lista „Cronaca Sovversiva”. Uz Galleanija, Eliju, Sacca, Vanzettija, Budu, Valdinocija i mnoge druge bježi u Meksiko kako bi izbjegao novačenje. Nakon ukidanja lista, Salsedo i Elia pokreću novi list, „L’Ordine”, na kojem će surađivati i Vanzetti. Neuspjeli atentat na ministra pravosuđa, Palmera, u kojem je život izgubio anarhist Carlo Valdinoci, ostavit će iza sebe letak „Plain Words”, koji će dovesti do uhićenja njegovih štampača, Elije i Salsede. Nakon osam tjedana izolacije i mučenja na 14. katu zgrade FBI, pronađen je mrtav, dva dana prije hapšenja Sacca i Vanzettija, ispred iste zgrade (navodno počinio „samoubojstvo”). Vanzetti je napisao: „Ne vjerujem da je Salsedo počinio samoubojstvo. Vjerujem da ga je ubila federalna policija u New Yorku. Ako je počinio samoubojstvo, onda znači da su ga natjerali na to.”

[6] Plain Words: „Rat, Klasni Rat, i vi ste bili prvi koji ste ga pokrenuli pod krinkom moćnih institucija koje nazivate redom, u tami vaših zakona. Treba doći do krvoprolića; nećemo oklijevati; treba doći do ubojstva: ubit ćemo zato jer je to nužno; treba doći do uništenja; uništit ćemo kako bi otarasili svijet od vaših tiranskih institucija.” (P. Avrich, „Sacco and Vanzetti: The Anarhcist Background”)

[7] Webster Thayer, sudac koji je predsjedao suđenjem Saccu i Vanzettiju. „Galleanisti” su se kroz nekoliko idućih godina osvećivali postavljajući bombe u domove sudionika tog suđenja (porotniku, svjedocima tužiteljstva, službenom krvniku). 1932. bomba ispunjena dinamitom uništila je Thayerovu kuću, ali sam sudac, za razliku od supruge i domaćice, nije ranjen, no ostatak života proveo je okružen osobnim zaštitarima i policijskim stražarima. Umro je 1933. od moždanog udara. Talijanski anarhist Valerio Isca rekao je da su Sacco i Vanzetti barem djelomično osvećeni pošto je Thayer umro sjedeći na zahodskoj školjci, „a njegova je duša otišla ravno u kanalizaciju”.

[8] Severino Di Giovanni (1901.-1931.), već u Italiji upoznaje se s anarhizmom, a dolaskom fašizma na vlast odlazi u Argentinu, gdje se priključuje tamošnjim talijanskim anarhistima. Smatrao je da su pljačke banaka idealno sredstvo za financiranje anarhista i njihovog djelovanja, a napadi na policijske stanice osveta za mučenja drugova (pripisana mu je i bomba u talijanskom konzulatu u Buenos Airesu koja prouzročila devetero mrtvih). Nadasve tokom prosvjeda solidarnosti sa Saccom i Vanzettijem došlo je do velikih pljački i izraza direktne akcije (atentat na National City banku uz dvoje mrtvih, bomba u katedrali uz jednog mrtvu osobu itd.). Mada je bio čovjek od prakse nije zanemarivao teoriju i pisao je za anarhistički list „Il culmine”. Uz pisanje članaka nastavio je sa pljačkanjem banaka i napadima na simbole talijanskog fašizma, no njegovi su drugovi svi redom hapšeni. Ubojstvo urednika neprijateljskog anarhističkog lista „La protesta”, Emilia Lopeza Aranga, i atentati uz brojne žrtve izolirali su njega i grupu od ostatka argentinskog pokreta. 29.01.1931., nakon što su panduri opkolili štampariju, pokušao je pobjeći uz ostale drugove. U bijegu ubijaju dva policajca. Izvan svake nade za spas, Severino pokušava počiniti samoubojstvo, ali gotovo na samrti pada u ruke policiji, koja će mu „spasiti” život da bi ga ubrzo njihova država osudila na smrt. 01.02.1931. streljan je uz suprugu Paulinu Scarfò.