Santiago [Čile]: O pljačkama i vandaliziranju nekoliko „obrazovnih ustanova” (07.2016.)

Mi smo dio onoga što štampa naziva vandalizam, mi smo dio onoga što građani nazivaju kriminal, mi smo pojedinci koji kroz mala djela pokušavaju narušiti ubojitu rutinu, za koje samosažaljevanje i milosrđe ustupaju mjesto opipljivoj realnosti koja pokazuje svoje najgore lice u svakodnevnici, onoj svakodnevnici koja urliče tražeći da bude uništena kako bi ostavila mjesta strastvenom zanosu autonomije i potpune slobode.
Pljačka i vandalizam postaju urođeni u kontekstu borbe pobunjenika, buntovnika i svakog tko je protiv sistema, nesumnjivo takvo spontano djelovanje, kao i organizirano, neće nikada izostati. Dok srednjoškolci i studenti mole državu da im poboljša obrazovanje, manjine željne pobune nastavljaju ometati vlasti potičući sveopći nered[1].
Bez dvoumljenja koristimo takve situacije i već duže vremena napadamo – kroz različite godine i kontekste – „obrazovne ustanove” u Santiagu, opljačkali smo ih, uništili, okupirali da bi širili anarhističko sjeme na mnoge načine, iskoristili smo ih za individualne prijedloge, kao i – nadasve – za antiautoritarne političke projekte. Ni ove godine nije bilo iznimke, ukrali smo brojne kućanske aparate i razna sredstva koja će nam biti od pomoći za buduća politička djelovanja. Ukrali smo ih zagovarateljima nejednakosti, morala i moći. Kroz štampu moć je počela odgovarati[2]. S naše strane, mi smo zadovoljni, mada ćemo stremiti ka sve višim ciljevima, mjesta ima mnogo.
Pljačka i vandalizam su političke vježbe, koje nam poklanjaju suučesnički osmijeh s nama srodnima kada ih sprovodimo u djelo protiv mete odabrane tokom organiziranja djela. Narušava se rutina, ne ustupamo prostora ljubiteljima vlasti, ni onima koji se igraju politike i odlaze na policiju štiteći vlasništvo onih koji im uništavaju život ogromnim dugovima.
Vrijeme je da ubrzamo korak, ne očekujemo ništa i ništa ne možemo očekivati ni od obrazovanja ni od njenih marioneta (drugova, šefova, političara), niti išta pregovaramo i ništa ne možemo pregovarati s Državom/Kapitalom, trebamo se potruditi da zaoštrimo sukob protiv moći kako bi vidjeli da se urušava pred našim očima.
U sjećanje na druga anarho-nihilista Sebastina Oversluija Seguela, koji je uz druge nepoznate 19. novembra 2010. opljačkao iz političkih razloga prostoriju u kojoj se nalazilo brdo kompjutera i kućanskih aparata, u sveučilištu čileanskog kampusa Gomes Millas[3].
Ova zarazna priča zove nas da nesumnjivo posvetimo naša haračenja i destruktivna djela Pelau Angryju, koji je ubijen u esproprijaciji u Pudahuelu 11.12.2013.
ILEGALNA BANDA SEBASTIÁN O. SEGUEL
ZIMA, JULI – ČILE 2016.
[1] Nemire, haračenja i vandaliziranja tokom studentskih prosvjeda možemo početi cijeniti od 2006. nadalje, uz kontinuitet u jesen 2008., uz pad intenziteta kroz iduće godine pa sve od eksplozije u 2011., koja se nastavila sve do danas, uz različita prisustva i snagu. Ali sve te godine nesumnjivo uz anarhističko/antiautoritarno borbeno prisustvo, aktivno i kritično, koje nije nikoga ostavilo ravnodušnim.
[2] Općina Santiago: šteta nadilazi 1.300 milijuna pezeta.
[3] Iz drugog izdanja knjige „Promesa de Guerra”, decembar 2015.