a-g-anarhisticka-grupa-urbane-gerile-cari-pgg-meks-1.jpg

Ni laž ni fantazija! Nadasve anarhističko djelovanje protiv Države/Kapitala: Nekoliko riječi, pojašnjenja i stavova od nekoliko drugova koji su sastavljali CARI-PGG [Cellulas Autonomas de Revolucion Inmediata – Praxedis G. Guerrero[1], autonomne ćelije neposredne revolucije, nap. prev.]

„Ne imaše kraja, ne imaše i ne bješe ni pogreba. Sukob se nastavio dok se kritika razvijala. Žestoka kritika protiv sistema moći, ali nadasve protiv nas samih. Stvorismo nova razmatranja i nove perspektive rodiše se u nama, ali napad protiv moći se nastavi, i još traje...”

Ove riječi nisu upućene novinarima, bili oni državni ili alternativni. Da, novinari koji samo blate riječi revolucionara kako bi ih svrstali u „pravedne ili nepravedne razloge”, u „dobre ili loše razloge”. Niti su upućene ljevičarima koje smo, uz mnoge druge, otkad je započeo ovaj rat trebali podržavati i koji nas nisu nikada prestali glupo obilježavati kao „teroriste, ekstremne ljevičare, avanturiste, policajce, pretjerane itd.”

Ove riječi i ova razmatranja su upućena, i uvijek će biti, iskrenim drugovima, svima onima koji nisu dozvolili da ih dojmljiva propaganda zavara ili opčini; i onima koji žive u sukobu s autoritetom dan za danom, kako bi uništili svaku moć i dogmu, uključujući i farsu „moć narodu”. Farsa koja je u naše nesretne i tmurne dane uvukla u svoju mrežu brojne slobodarske pojedince i projekte, uvjerivši ih da su moć naroda i anarhija sinonimi, dok su u stvari ti pojmovi i borbe protuznačnice.

Ove riječi i ova razmatranja upućena su onima koji osobno žive sukob, oni koji pretvaraju anarhiju u djela i drugim drugovima koji će ih, po afinitetu prema praksi uništenja postojećeg, željeti čitati.

Ovo je samo jedan mali dio historije, ispričane za nas koji je živimo... kako ti je drugi ne bi mogli ispričati na svoj način.

1 – Što su bile CARI-PGG?

Autonomne Ćelije Neposredne Revolucije – Praxedis G. Guerrero, bili smo grupa anarhističkih pojedinaca koji su odlučili da posljednjih mjeseci 2008. zajedno prijeđu na djela s nekoliko požara, za koje nismo preuzeli odgovornost, bacanjem molotovljevih koktela na banke i podmetanjem zapaljavih naprava u policijska vozila. Kao CARI-PGG smo 8. septembra 2009. napali eksplozivnom napravom kućne radinosti Renault koncesionara, nedaleko međunarodnog aerodroma „Benito Juarez”, u federalnom distriktu Meksiko. Za to smo djelo preuzeli odgovornost kratkom izjavom protiv izgradnje nove velike policijske uprave i novog zatvora, koju je vodila tadašnja gradska uprava tadašnjeg predsjednika vlade federalnog distrikta, perredista [Stranka Demokratske Revolucije, PRD; nap.prev. na tal.] Marcela Ebrarda. To je djelo bio kontinuitet prijašnjih, ali u jednom novom trenutku lokalnog anarhističkog djelovanja. Kada kažemo „novom” ne odnosimo se na rođenje neke „nove anarhije”, nego jednostavno na jednu novu fazu koja je nastavila borbu koju su drugovi prije nas sproveli u djelo.

U danima između 1. i 21. septembra 2009. različite grupe anarhista, eko-anarhista i oslobođenja životinja stupile su na lokalnu scenu koristeći metodu eksplozivne naprave iz kućne radinosti, sastavljene od dinamita i boca butana kako bi napali strukture moći. Treba reći i da su neke od tih grupa već duže vrijeme sprovodile napade, ali bez preuzimanja odgovornosti, anonimno ili pak popraćene kratkom izjavom bez ikakvog akronima – izuzevši ALF i ELF koji su oduvijek preuzimali odgovornost za svoja djela. Od tog 1. septembra nadalje, anarhističke bombe, paleži, paljbe na policiju i eskproprijacije preplavit će gotovo sve države ove zemlje; od tada napadi na moć nisu stali i neće stati, sviđalo se to većini ili ne.

U decembru 2009., nakon brojnih susreta s drugim drugovima, odlučili su da u CARI-PGG uđu, kao koordinirana ćelija, neki drugovi iz Subverzivnog Fronta za Globalno Oslobođenje (koji je već više od 6 mjeseci preuzimao odgovornost za različita djela, između kojih za napade molotovom na banke, na telefonske govornice Telmexa i za jedan eksplozivni napada butanom i dinamitom 1. semptembra iste godine, koji je odredio jednu jasnu liniju djelovanja različitih grupa). Na taj se način djelovanje CARI-PGG proširilo, 31. decembra 2009. nukleusi CARI-PGG aktivirali su dvije eksplozivne naprave u dvjema bankama u Metepecu (država Meksiko), koje su potpuno uništene, te jednu u klaonici u Nicolasu Romeru (država Meksiko); sve to kao dio jedne koordinacije na nacionalnoj razini između anarhističkih ćelija i ALF-ELF-a iz federalnog distrikta Meksiko i iz [saveznih] država Meksiko i San Luis Potosì. U noći 31. decembra izvršeno je sveukupno 9 napada, većina s eksplozivnim napravama; za tu je koordinaciju odgovornost preuzeta pod drugim imenom, bio je to nesumnjivo pogodak anarhističke propagande koju je meksička država shvatila kao totalnu prijetnju.

CARI-PGG rođene su u ozračju snažnih napetosti uzrokovanih različitim društvenim konfliktima koji su se pojavili prethodnih godina, kao na primjer u [saveznoj državi] Oaxaki, Atenku [općina u saveznoj državi Meksiko], stalnim neredima na prosvjedima 1. maja i 2. oktobra. Ali doprinijele su i raspirivanju te širenju sukoba, koji nije ostao samo na marginama tih društvenih pobuna i sukoba, nego je postao pravi problem za sami sistem. Nismo bili ni prvi ni jedini. I sasvim smo dobro znali, kao što znamo i sada, da naše „petarde” u bankama nisu mogle dokrajčiti državu preko noći, kao što tvrde podrugljivim tonom naši klevetnici, odnosno pokajnici, klevetnici jednog ustanka za koji su se „borili” u svojim mladim danima buntovnika. Bili smo nadasve pojedinci koji su činili ono što smo smatrali da je nužno učiniti, sredstvima koje smo smatrali prikladnima u tom trenutku (uglavnom bombama i eksplozivnim paketima). Danas, uvijek kao pojedinci, i dalje vjerujemo u nužnost napada i uništenja moći; ta ideja živi u našim srcima, bez posredništva i dogovora s vlastima, mada s drugim organizacionim metodama i drugačijom etikom koju smatramo nužnom kako bi napredovao ustanaka za anarhiju.

Ime koje smo odabrali nama je oduvijek predstavljalo naš pojam anarhističkog djelovanja: anarhija sada i ovdje. Zato pozivamo na neposrednu revoluciju danas, ne sutra ni jučer ni kada će uvjeti biti ispunjeni; i ako ćemo govoriti o uvjetima onda ih treba stvoriti, a ne živjeti u nadi da će pasti s neba. No, neposredno za nas znači i individualni, neformalni, autonomni napad, zato što je za nas ustanak kolektivni pokret realizacije pojedinca. I to je taj akronim značio, premda danas, i već neko vrijeme, preispitujemo značenje koje pripisujemo našoj informalnosti. Što se imena Praxedisa G. Guerrea tiče, možemo samo reći da je naša namjera bila istaknuti jednog lokalnog anarhista, jednog između mnogih, koji je poimao anarhiju kao cjelovitu stvar, a ne kao fragmente podijeljene između početne teorije i kasnijeg djelovanja. Naša je namjera bila i oživiti sjećanje na anarhista koji je – kao mnogi drugi pokopan na putu ustanka – shvatio važnost koliko kolektivnog toliko i individualnog djelovanja, i koji je iznio činjenicu da mnoštvo nije jedna bezoblična masa (ili bi barem tako trebalo biti) dok je sastavljena od aktivnih pojedinaca, svjesnih svoje individualnosti. Praxedis G. Guerrero, kao i mi, nije slijepo vjerovao u mase, pošto je shvatio suradnju koju su održavale sa svojim gospodarima i vlastitim tamničarima, tako da bez bojazni od opovrgnuća danas možemo tvrditi da je on pravovremeno pokrenuo svoju kritiku o dobrovoljnom ropstvu, odnosno suradnji naroda s vlastitim gospodarima i tamničarima. Praxedis se nije želio ograničiti na intelektualni doprinos revoluciji, kao što su mu preporučali drugi anarhisti, misleći na njegove intelektualne sposobnosti u prepoznavanju apsurdnih podjela rada, nego je radije krenuo u frontalni sukob s neprijateljem, ostavljajući život na polju borbe 31. decembra 1911. u Janosu (savezna država Chihuahua). Danas smo pak ostavili sa strane poistovjećivanje s akronimima i kraticama, s drugovima koje su isti revolucionari pretvorili u ikone, pošto se poistovjećujemo samo s nama samima, pojedincima u neprekidnom sukobu s autoritetom i moći. Mogli bi sastaviti popis svih trenutaka kada smo napali moć i napraviti knjigu o nama kao grupi; imamo dovoljno materijala, kao i priča, kritika, svakovrsnih iskustava. No, ne zanima nas da i mi postanemo neka vrsta mita, jer bi to značilo ući u stranice historije kao grupa avanturista i izbrisati suštinu naših napada. K tomu, to bi marginaliziralo druge drugove koji su djelovali u istom periodu kada smo djelovali i mi. Takva nas propaganda ne zanima. Zanimalo nas je i zanima nas subverzija uloga koje nameće društvo i širenje napada na moć, usredotočenih samo na njegovo uništenje.

Kao CARI-PGG naši su se posljednji napadi (koji se ovdje podrazumijevaju kao napadi sabotažom i direktnom akcijom, mada pod napadom podrazumijevamo različite intervencije koje se ne sastoje samo od jednog ili dva načina) odvili u novembru 2013.: jedan eksplozivni koordinirani napad na bankarske institucije i terence interventne jedinice u Toluki [glavni grad savezne države Meksiko], federalnom distriktu Meksiko i u Nezahualcóyotlu [savezna država Meksiko]. Za te smo napade preuzeli odgovornost jednom kratkom izjavom u znak solidarnosti s Mariom Gonzalezom. Nije ni potrebno reći da smo u tom trenutku već ulazili u fazu autokritike prema nama kao pojedincima i kao „organizaciji”. Kritike koje smo bili ostavili sa strane tokom godina, baš zato jer smo većinu tog vremena proživjeli sasvim obuzeti potrebom održavanja stabilnosti grupe – i na neki način formalne – koju anarhističko djelovanje zahtjeva, za što se zasigurno NE kajemo, unatoč sadašnjim promišljanjima o tome.

2 – Nekoliko nužnih razjašnjenja

Mnogo je rečeno o CARI-PGG, kao što je postojala masa osoba koje su održale snažnu naklonost prema grupi (nismo željeli naklonost... željeli smo širenje napada!), a na isti način postojalo je i mnogo ponosnih klevetala koji mada nisu ništa znali o nama ipak su na optuživali (i još nas danas optužuju) na najbijedniji način, kao na primjer da smo „obavljali poslove EPR-a[2], ERPI-a[3], TDR-EP-a[4] i drugih marksističko-lenjinističkih formacija”... Koje usrane optužbe!

CARI-PGG rođene su iz anarhističke ideje, kojoj su ostali vjerni. Anarhističke ideje u afinitetu s ustankom i kritične prema svakom obliku moći i autoriteta, ali rođene su i iz jednog koncepta organizacije u kontrastu sa svim hijerarhijskim oružanim strukturama: odbili smo ih tada i odbijamo ih te kritiziramo i danas, još snažnije, odlučnije, s više argumenata.

Mislimo da je bijedna optužba po kojoj smo bili (ili smo) dio EPR-a, TDR-EP-a ili ERPI-a nastala nadasve iz zavisti i suparništva nekolicine jadnih budala, ili bolje rečeno od osoba „koje nemaju ništa bolje da rade u životu osim da pričaju gluposti”. No, pošto ta optužba nije upućena samo CARI-PGG nego i, mada u manjoj mjeri, drugovima iz Ustaničke Ćelije Mariano Sánchez Añon[5], drugovima iz Anonimne Anarhističke Akcije iz Tijuane te čak i lokalnoj Zavjeri Vatrenih Ćelija... Ukratko, svima koji su usredotočili svoje snage da pretvore anarhiju u djelo, odnosno svima koju su neposredno napali moć. Mislimo da se iza ovih optužbi krije nešto ambicioznije od puke zavisti ili suparništva. Po nama takav tip priča ima svoje korijene u jednom prilično jasnom teoremu, a to je protu-propaganda. To jest, krenuli su od logike „pošto nas anarhisti SVJESNI ONOGA ŠTO JESU odbijaju, onda neka odbiju i njih”, „neka svi misle da su podređeni ovima ili onima”, kako ne bi „krenuli njihovim stopama”, „kako se ne bi proširili napadi na moć”, „kako ne bi raširili svoju individualističku i ustaničku ideju”... sranje koje se može izroditi samo u umu koji vjeruje u suparništvo, u količinu i u borbu putem imitacije, manipulacije i fanatizma.

Tko god bio, iako sasvim dobro znamo da mnogi znaju o kome točno govorimo, nećemo NIKADA javno preciznije reći kako ne bi zapali u POTKAZIVANJE, ono što želimo reći je da CARI-PGG nisu nikada bile podređene naredbama ikoje grupe moći ili crvenoj gerili, bile one EPR, TDR-EP, FARP[6], EZLN[7] ili ERPI. Nismo uzaludno stavili AUTONOMNE u naš tadašnji akronim. Nismo nikada dobili ni novac ni oružje od nijedne od tih organizacija, jer sve smo to učinili zahvaljujući skromnim doprinosima svakog pojedinca koji je sastavljao CARI-PGG, koje smo zaradili kao izrabljivani na poslu, nekim eksproprijacijama i razoružanjem stražara. Kao što nismo nikada trošili vrijeme i prostor kritizirajući ih ili verbalno ih napadajući, pošto su nas tako malo zanimale takve organizacije.

Zato sada dosta, učinite to zbog vašeg dostojanstva!

3 – Neformalna platforma? Koja glupost!

Među idejama koje su poticale CARI-PGG bili su ustanak, neformalnost, napad i svakidašnji sukob. Ideje koje smo tada shvaćali na jedan vrlo poseban način, rođen nadasve zbog potrebe vremena u kojem smo trebali živjeti kao grupa. Premda je bilo nedostataka, pogrešaka ili perspektiva koje su vodile drugim smjerom – kao na primjer činjenica da su akronimi i izjave na koncu postale identitet, tamo gdje smo ih u početku odlučili koristiti samo iz nužde, kako se naša djela za slobodu ne bi pobrkala sa švercerima droge ili s komunističkim formacijama koje su usredotočene na potragu za vlasti – nismo nikada zapali u jednu takvu ogromnu glupost ili u jednu takvu zabludu da poželimo izgraditi „neformalnu platformu”. Neformalna platforma? Najveća od kontradikcija među svakidašnjim kontradikcijama u kojima svi anarhisti žive – nadasve oni koji se gube u „politički korektnom”. Platforma i neformalnost su suprotnosti, kao što je „komanda i neformalno”.

Ideja i djelovanje anarhističke neformalnosti, kao što to danas podrazumijevamo, je u čistoj suprotnosti s organizacionom idejom o platformi iz jednostavnog razloga jer neformalnost ne priznaje nikakvu strukturu da bi djelovala, da bi organizirala borbu i da bi živjeli naše živote. Platforma podrazumijeva da se za djelovanje moramo podčiniti određenim parametrima koje određuju jedna ili više grupa, i da samo djelujući unutar takvih parametara može napredovati s borbom, zato što bi inače sve bilo kaos i dezorganizacija, stvari s kojima se ne slaže. Neformalnost je način djelovanja i organiziranja utemeljen na slobodnom dogovoru a ne na zastupništvu, na odgovornosti pojedinca, na autonomiji pojedinca; neformalnost uništava svaku dogmu, svaku organizaciju s kojom bi se trebali identificirati i koja negira pojedinca; ali ruši i mostove s komandom jer u neformalnosti ne postoje „ni komandanti ni komandirani”, tj. ono od čega je sastavljena „komanda”.

Tim smo obrazloženjima svojevremeno, bez da to objavimo, odbili poziv na širenje sukoba koje su „Guerillas Negras”[8] uputile nama i drugovima iz „Sánchez Añon”. Ako s njima kao grupom nismo imali ništa zajedničko bilo je nadasve zato što smo kritizirali činjenicu da organizacija u obliku gerile može biti kompatibilna s anarhističkom idejom, etikom i djelovanjem, nadasve s onom koja je na strani neformalne organizacije. Ali i zato što, premda smo uvijek bili za sveopći ustanak, kritiziramo ustaničko populističko izražavanje, korišteno i u nekim nedavno objavljenim izjavama; jedna je stvar podržavati sveopći narodni ustanak, druga je pravi i čisti populizam, premda dobro prikriven, dobro prilagođen, dobro probavljiv i koji ostavlja dobar utisak.

Trebamo biti autentični, trebamo tražiti naše vlastite putove, vidjeti naše vlastite horizonte, stvoriti naše vlastite projekte i planove borbe i izbjeći pokušaje imitacije crvene gerile, pokušaje da dođemo na „njihovu razinu” ili poticati fanatizam prema ikonama ili fetišizam oružja, trebamo napustiti i kritizirati egzaltaciju spektakularnih oružanih napada koji se samo-nameću kao superiorni oblik borbe ili napada nad onim jednostavnijima. Kao što smo to tvrdili prije i kao što što to tvrdimo sada: za nas nema razlike između napada na patrolu Federalne policije, paljenja vozila rudimentarnom zapaljivom napravom i molotova bačenog na bankomat; zaista je važna samo perspektiva iz koje proizlazi napad, utjecaj koji prouzroči u kvalitativnom smislu: zaista su važni samo razlozi i ciljevi.

Neformalnost je i uvijek će biti naš prijedlog. Dok je „neformalna platforma” samo jedno abnormalno izobličenje pojma i djelovanja neformalnosti.

4 – Sukob se nastavlja i mora se nastaviti unatoč posljedicama

Nasuprot tvrdnjama nekih brbljavaca i usranih potkazivača koji tvrde da su oni „započeli ili formirali” CARI-PGG i prenijeli... ops, so sorry” „regrutirali” osobe koje su „bile dio tog projekta” (drugove koje k tome nitko ne zna niti zna tko smo, odnosno te se priče svode na pretpostavke [poktazivanja] i izmišljotine okorjelih mitomana... ali na žalost njihova mitomanija može dovesti do posljedica za drugove koji nisu imali veze s ovim projektom), i da su se CARI-PGG povukle iz sukoba ili da smo zapali u neaktivnost, mi kažemo da ni jedna ni druga tvrdnja nisu istinite.

Borba u koju su mnogi, ali zaista mnogi, drugovi ušli godinama unazad urodila je plodom na ovaj ili onaj način. Ponosna svakodnevna obrana napada, koja se odražavala koliko u teoriji toliko i u praksi, predstavljala je nesumnjivo jedan važan dio koji je potaknuo na borbu drugove posljednjih godina uličnih prosvjeda i usred bijelog dana – nešto što je, pri tomu, uvijek bilo dio prijedloga CARI-PGG, zato što nismo nikada poimali napad kao trenutak moguć samo u tami noći, mi smatramo da se može izvršiti u svakom trenutku i na svakom mjestu. To je, uz neke „uvjete” društvenog nezadovoljstva iskazanog već od 2006., omogućilo da naše djelovanje, kao i mnogih drugih drugova – jer nismo bili jedini – bude samo dio (mada bitan dio) koji je pridonio eskalaciji društvenog rata, kako bi se dostigla ta razina, a to se postiže samo odlučnošću i uvjerenjem. Bio je to doprinos kako bi anarhistički drugovi shvatili da učiniti korak prema nepoznatom nije toliko teško koliko to prikazuju neke (ali ne sve) gerilske organizacije, baš sa svojim specijalizacijama; i na isti način nije nemoguće koliko bi nas u to država željela uvjeriti svojom propagandom. Tako se i desilo, ne samo zbog nas, nego i zbog svih onih koji su u pravom trenutku donijeli odluku, da bi se napad raširio, započevši od anarhista svjesnih svojih vlastitih anarhističkih stavova... iako je naš specifični cilj bio uvijek prenijeti napad u kontekst društva, izvan anarhističkih sredina.

Želimo ohrabriti sve pojedince žedne slobode da pređu u napad. Sukob i borba gotovo svih (nažalost ne svih) koji su u tom trenutku bili dio CARI-PGG nastavila se kroz čitavo ovo vrijeme i nastavit će se dok ne budemo mrtvi. Ali i kao mrtvi, kao što smo mi nastavak borbe drugova koji su još prije dva stoljeća sproveli u djelo energičnu anarhističku borbu, bez dijaloga i posredništva, tako će sutra drugi drugovi vidjeti nastavak te borbe, jer borba se ne vodi protiv jednog predsjednika, jednog generala ili jednog prijedloga zakona. Borba se ne vodi ni samo protiv Države i Kapitala nego, ostavljajući sa strane sve marksističke ekonomske analize, nadasve protiv sveukupnog sistema dominacija, protiv svakog oblika autoriteta i moći, a to su oblici odnosa koji se manifestiraju u svakom aspektu našeg života i na svakom mjestu ovog svijeta, čak i tamo gdje se pretpostavlja da „nema kapitalizma” ili u „ruralnim i domorodačkim zajednicama koje su stoga gotovo kao puritanci” te u drugim idealiziranim mjestima. Moć i autoritet su prisutni u našim životima, u nama samima, u našim odnosima, u našoj svakodnevnici, a upravo je to istinsko polje borbe na kojem se vodi društveni rat. Srušiti i uništiti postojeće za jednu istinsku i potpunu slobodu.

Na kraju želimo poslati pozdrav i topli zagrljaj voljenom drugu Gabrielu Pombi da Silvi koji je nedavno izašao iz zatvora i, koliko shvaćamo iz njegove izjave, nije voljan pregovarati s moći, nego spreman ući u ilegalu, budući da mu je ta opcija preostala. Zato želimo izraziti svu našu solidarnost za taj put, svu našu podršku i našu ljubav. Kao i svim drugovima koji su u bijegu ili u zatvoru, u Meksiku i diljem svijeta.

Kao što to dobro kaže jedan bend koji toliko vole drugovi u Meksiku: To je borba bez kraja...

Nakon toga nemamo više što nadodati.

Za anarhiju! Društveni rat i ustanak!

Ono što su bile CARI-PGG
Federalni Distrikt, Meksiko, juni 2016.

[1] Praexedis G. Guerrero. Un anarchico d’azione nella rivoluzione messicana

[2] EPR – Ejército Popular Revolucionario, ljevičarska Narodna revolucionarna armija, rođena devedesetih godina XX stoljeća.

[3] ERPI – Ejército Revolucionario del Pueblo Insurgente, ljevičarska Revolucionarna armija ustaničkog naroda, rođena krajem devedesetih godina XX stoljeća, raskidom s EPR-om.

[4] TDR-EP – Tendencia Democrática Revolucionaria-Ejército del Pueblo, ljevičarska Revolucionarno-demokratska tendencija-Narodna armija, rođena krajem devedesetih godina XX stoljeća, raskidom s EPR-om.

[5] Mariano Sánchez Añon, španjolski anarhist, od 1933. naseljen u Meksiku, gdje je nastavio svoje revolucionarno djelovanje, organiziranjem nadničara protiv izrabljivanja, zbog čega je ubrzo postao meta policijskih progona. Unatoč tome, sa španjolskim anarhistima organizira grupu direktne akcije, koja je izvršila brojne napade i eksproprijacije, što je naišlo na veliko neodobravanje lokalne anarhističke federacije koja ih je prozvala „gangsterima” i „bombašima”. Poginuo 26.12.1942. tokom jedne eksproprijacije.

[6] FARP – Fuerzas Armadas Revolucionarias del Pueblo, ljevičarske Oružane revolucionarne snage naroda, rođene krajem devedesetih godina XX stoljećaraskidom s EPR-om.

[7] EZLN – Ejército Zapatista de Liberación Nacional, ljevičarska Zapatistička armija nacionalnog oslobođenja, rođena početkom devedesetih godina XX stoljeća, poznata po liku subkomandanta Marcosa.

[8] 1er comunicado de los Grupos Autónomos Armados – Guerrillas Negras: „[...] Koordinacija, to je ono što nam je potrebno. NI FRONTOVI, NI AVANGARDE, NI FEDERACIJE, NI STRANKE. Koordinacije i Skupštine svugdje, podržane uzajamnim osjećajem autonomije i slobode [...]”