Grecia Hrvatski

U prvim satima 02. decembra 2016., na uglu između ulica Akadimias i Themistokleous, buldožer u službi tvrtke električne energije DEI se umorio i odlučio okončati svoju automatiziranu rutinu. Priča se da je prije samoništenja jadno vozilo reklo:
„Solidarnost s drugaricama Siao, Hodey i Mayom, nedavno uhapšenima u Njemačkoj zato što su branile šumu Hambach! Snage anarhistici Nataliji Collado, zatvorenoj u Čileu zato što je vatrom oslobodila jedan autobus Transantiaga!”


Atene [Grecia]: Bulldozer della compagnia elettrica incendiato a Exarchia (02.12.2016.)
Nelle prime ore del 2 dicembre 2016, all’angolo tra le vie Akadimias e Themistokleous, un bulldozer al servizio della compagnia elettrica DEI ne ha avuto abbastanza e ha deciso di porre fine alla propria routine automatizzata. A quanto si dice prima di auto-immolarsi la povera macchina avrebbe detto:
“Solidarietà con le compagne Siao, Hodey e Maya, recentemente arrestate in Germania per aver difeso la foresta di Hambach! Forza all’anarchica Natalia Collado, detenuta in Cile per aver liberato col fuoco un bus Transantiago!”

Sistem kontrole koji se obnavlja silom, od one vidljivije (vojska, policija, zatvor...), do onih podmuklijih i interioriziranih, kao što su prihvaćanje i reproduciranje autoritarnih uloga i vrijednosti. Svakidašnja represija koja nam ne dozvoljava da nadiđemo određene granice, prisiljavajući nas na strah i na ono što nam moral nameće. Podižući zidove i rešetke oko naših strasti. To svakodnevno proživljavamo. No, neumorna strast za slobodom vodi nas ka uznemirivanju, barem na tren, bolesne normalnosti, odabiruću sukob u jednom od njegovih brojnih oblika.
Približavamo se osobama na način da ih podržavamo i da ih želimo u svakodnevnom životu, umjesto da trčimo za potrebama i ovisnostima. Na taj način gradimo iskrene odnose, i nismo ništa više i ništa manje od onog što kažemo. Otvaramo putove bez predodređeno smjera i slobodno biramo drugove za svaku fazu borbe i za svaki put, kroz individualnu, ali i kolektivnu evoluciju.
Tako, naspram moći odabiremo divlje ostvarenje naših želja. Ponekad dijelimo neka zadovoljstva, ali većina naših želja i očekivanja proizlazi iz nas samih, i zato se izlažemo riziku da ih ostvarimo.
U zoru 02.09. napali smo gradsko vijeće Zografoua, zapalivši sva vozila na parkiralištu. Ne da bi izmijenili način na kojim se upravlja stvarima, zato što ne ulazimo u dijalog s njima. Divlje izražavamo odbojnost prema tom i svim drugim oblicima moći. Divlje izražavamo ljubav prema slobodi i prema onima koji su svaki put naši drugovi.

Snage svim drugovima u zatvoru i u ilegali.
Za širenje sukoba protiv postojećeg.
Za anarhiju!

30. augusta Alfredo je nanio štetu staklima koja razdvajaju prostor za posjete na odjelu visokog nadzora zatvora u Ferrari, u znak solidarnosti sa zatvorenicima iz ZVĆ, nedavno osuđenima na više od sto godina zatvora zbog pokušaja bijega.

Danas 30. augusta, nakon skoro četiri godine od mojeg hapšenja, želio sam proslaviti godišnjicu tako što sam si poklonio uništenje stakala prostorije za posjete. To je djelo moj doprinos revolucionarnoj solidarnosti s mojom braćom i mojom sestrom iz ZVĆ-FAI-FRI, osuđenih na još jednom suđenju na po 110 godina svaki zbog jednog neuspješnog pokušaja bijega. Anarhistički zatvorenik nije zastavica, niti treba oko njega izgraditi spomenik, ponekad je dio našeg srca, ponekad nije... no ipak nastavlja se boriti, živjeti... Nije se potrebno sjećati njega, potrebno ga je, ako želite, osvetiti, osloboditi, ali na koncu konca on može to i sam učiniti zato što njegova narav ne pripada nikakvom stadu...

Živjela Fai-Fri
Dug život ZVĆ

Tekst nekoliko zatvorenih članova Zavjere Vatrenih Ćelija u Ateni, Grčka, napisan povodom jednog događanja u skvotiranom anarhističkom centru Biblioteka Kaos u Brazilu.

Svim drugovima, svoj anarhističkoj braći i sestrama koji su prisutni na ovom događaju organiziranom od strane anarhističke biblioteke Kaos. Neka se naše misli probiju i putuju do Brazila kako bi poslali ovih nekoliko riječi u nadi da ćete možda barem malo osjetiti naše prisustvo među vama.
Kao odgovor na predmet događanja tokom Međunarodnog Tjedna Solidarnosti s Anarhističkim Zatvorenicima i o slučaju Nicole Sacca i Bartolomea Vanzettija željeli bi dati naš osobni i povijesni doprinos. Zavjera Vatrenih Ćelija bila je od samog početka anarhistička grupa direktne akcije koja je težila razvoju anarhističke agresivne prisutnosti u Grčkoj. Zato ZVĆ nije oklijevala često kritizirati ono što je smatrala da sprječava širenje te intenzifikacije. No, kada se na kraju represija pojavila na našem pragu u potpunosti smo shvatili da nećemo odustati od naših kriterija, od obrane našeg identiteta, naših političkih gledišta i naše esencije. Inače bi bili ušli u potpuni sukob s našim prethodnim kritikama protiv drugih. Zato, sedam godina otkdao nas je represija pogodila i dalje anarhističko dostojanstvo držimo u prvom planu, barem kako ga mi poimamo. Odbili smo da se obeščastimo na ikoji način te odlučili da obranimo ono što smo vjerovali da treba braniti, a još i dalje plaćamo cijenu našeg beskompromisnog stava.

Vračajući se u prošlost, u vremena kada su dva druga, anarhisti od prakse formirani u plamenu pobune, Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti uhapšena pod optužbom za oružanu eksproprijaciju i ubojstvo, suočavamo se sa izazovima koji nisu nipošto novi. Činjenica koja proizlazi iz obilnih dokaza je da su obojica, Sacco i Vanzetti, sudjelovali u neformalnim militantnim mrežama anarhističkog afiniteta, koje su sve bile povezane s publikacijama kao što su bile anarhističke novine „Cronaca Sovversiva”, čije su publikacije i sami pripomagali i koja je podržavala potrebu za propagandom djelom. Poznato je i da su te neformalne militantne mreže bile odgovorne za niz napada koji su potresli SAD od 1914. nadalje te da su bili financirani oružanim
...

„Sloboda anarhistima diljem planeta”
Prije par dana ispisali smo slogane u središtu Karditse i blokirali bankomate kao odgovor na međunarodni poziv za tjedan solidarnosti s anarhističkim zatvorenicima.
Ne zaboravljamo naše zatvorene sestre i braću diljem svijeta!
Neka nijedan anarhistički zatvorenik ne ostane sam!
Strast za slobodom je jača od svih zatvora!
Snage drugovima u bijegu!

Anarhisti

(2. septembar 2016.)

Već godinama različite državne agencije za represiju vode istrage pod jedinim kriterijem: osumnjičenikov politički stav. A to je stav anarhista, nadasve onih koji pretvaraju svoje ideje u djela, koji naoružavaju svoje želje i napadaju autoritet države. Zato je svaka istraga povezana s mogućim kaznenim progonom drugova, po zakonima njihove „demokracije”. Policijski progon koji započinje tekstovima i širi se na sva moguća polja djelovanja nije ništa novo za anarhističke sredine.
Naprotiv, postoji zabilježena prošlost o takvim progonima u zemljama kao što su Italija, Čile itd., gdje postoji snažno anarhističko prisustvo koje promiče neposredno djelovanje i interveniranje. Zajednički cilj današnje međunarodne policije je sprječavanje anarhističke propagande, anarhističkog djelovanja i širenje naših ideja. Iz tog razloga u mnogim slučajevima čak ni ne oklijevaju pri skidanju ulaštene maske „demokracije” koja navodno dozvoljava „slobodu govora i mišljenja”. Zato se svaka iluzija koju netko možda još gaji, urušava. Sada su stvari jasne:
„anarhističko djelo ili riječ je ili protuzakonito ili ne postoji!”
Novi oblik represije se danas vrši nad brojnim našim zatvorenicima koji su protuzakonito lišeni slobode pod optužbom utemeljenom na njihovom političkom identitetu i zato što su preuzeli odgovornost kako za svoja djela tako i za svoju organizaciju. Sigurni smo da će se u budućnosti navedena strategija preventivne represije, progona s maksimalnim kaznama, ubrzanim suđenjima, kao i pokušaj izoliranja i ušutkivanja, primjenjivati svugdje, ili će barem to pokušati: osim naše zatvorenike, pokušat će napasti anarhistička svratišta i samoorganizirane prostore koji štite i promiču anarhističke vrijednosti. Uz nedavna suđenja radi se o generalnoj probi nove doktrine koju država želi sprovesti. Novi val represije je u biti samo ažuriranje prethodne represije koja uspostavlja preventivnu represiju nad subverzivnim riječima naših zatvorenika.
Izrada i širenje praktičnih priručnika za djelovanje ili tekstova koji promiču anarhističku urbanu gerilu bit će tretirani kao „terorističko djelovanje”, riskirajući godine zatvora. Državna moć pokušava zato procijeniti
...

Alfredo Cospito, u znak solidarnosti s anarhističkim drugovima iz Zavjere Vatrenih Ćelija, nanio je danas štetu prostoriji za posjete na odjelu Visoke sigurnosti, AS2, u Ferrari, tako što je slomio staklo između dijela za posjete i zatvorskih stražara.
Ne znamo da li je odveden u izolaciju ili je vraćen na odjel.
Uslijedit će vijesti.

To je početak našeg tjedna. I tako bi trebao započeti svaki dan profitera i odgovornih za zatvorski sistem...
Jutros, 15. augusta, posjetili smo Televizijski servis Jürgen Krüger i Björn Eggertov ured SPD-a (socijal-demokratska stranka) u Oranienstraße, u Kreuzbergu, te razbili njihove prozore.
Televizijski servis Krüger već trideset godina ima monopol nad provjerom elektronskih aparata berlinskih zatvorenika. Nijedan radio uređaj ne može proći bez njihove kontrole. To bi trebalo spriječiti ulazak zabranjene robe i izmijenjenih uređaja. Zatvorenike taj servise košta brdo para.
Navedeno poduzeće zarađuje direktno na nadzoru zatvoreniku. Osim toga, Krüger je u više navrata nanio štetu radio i TV uređajima zatvorenika. A k tome, Krüger tehnički iskorištava zaplijenjene mobitele pružajući hakirane podatke vlastima. To je poduzeće već nekoliko puta napadnuto, ali to ih nije spriječilo da nastavi crpiti korist iz represije nad zatvorenicima...
Odmah do Krügera nalazi se ured Björn Eggerta (SPD), koji se sakriva u ograncima AWO-a [Institut za radničku skrb, nap.prev.]. U Berlinu AWO vodi nekoliko prihvatilišta za izbjeglice, na primjer nedavno zatvoren kamp u Spandau. AWO igra veliku ulogu u biznisu deportacije. Njihova takozvana „podrška za povratak” je samo druga riječ za deportaciju.
SPD je trenutno u predizbornoj kampanji. Sve stranke na sve načine pokušavaju nadmašiti jedna drugu svojim antisocijalnim politikama i pričama o identitetu. Ne trebamo naglasiti
...

*** Posthumna presuda

Kada se nešto okonča obično nas zanima samo opći pregled.
Kalkuliramo korist i štetu.
Rijetko pogledamo unazad da bi razmislili o smjeru koji je doveo do krajnjeg ishoda. A još rjeđe gledamo ispred da bi promatrali novi obzor koji se rađa, kada danas postaje jučer...
Dva suđenja protiv Zavjere Vatrenih Ćelija okončala su se prije dva tjedna. Jedan je, u vezi 250 djela organizacije, trajao više manje 3 godine, dok je drugi, u vezi pokušaja bijega, trajao 5 dramatičnih mjeseci u neprekidnom ozračju tenzije s predsjedavajućom sutkinjom.
Svako od nas, tko je preuzeo političku odgovornost za ZVĆ i stao u obranu organizacije i njenih djela, osuđen je na 21–28 godina zatvora na prvom suđenju, a na 115 svako od nas na drugom...
Prvi zaključak je da suci vjeruju u zagrobni život, budući da jedan životni vijek nije dovoljan da se te kazne odsluže.
Drugi zaključak je da odabir urbane gerile i oružanog revolucionarnog djelovanja
...

4. augusta, zbog nasumične policijske kontrole kraj Sparte, okončao se put slobode.
Dva različita puta su došla do kraja, dok su dva različita započela, no ipak imaju jedan zajednički cilj. Slobodu. Sloboda koja nam nije data i nije zajamčena čak ni na tren. Naprotiv, svako se od nas, na vlastiti način i s vlastitim obilježjima, vrlo oštro borio za nešto što se podrazumijeva.
Borili smo se za svaki slobodni pogled u nebo, za svako slobodno rukovanje, svaki slobodni zagrljaj, svaki slobodni udisaj.
Potvrdili smo ono što nam svaki kazneni mehanizam oduzima, naše jedine oružje naša beskrajna želja za slobodom, ali i hrabrost koju izvlačimo iz pomisli da se borimo i za one koji više nisu s nama.

S druge strane, nasuprot slobodi i samog života, susreli smo se s uniformiranim državnim ubojicama, poslušnim psima, lakejima buržoazije i njenog kapitala. S onima koji nisu oklijevali da nam pucaju u leđa, koji su nas mučili jer smo instinktivno poduzeli najočitije, pokušali pobjeći iz njihovih ruku. No, i da su meci pogodili metu bili bi ubili nas, ali ne naše ideje. Zato što, vrlo jednostavno, ustrajnost slobode ostaje nedodirnuta kroz sva vremena unatoč svim sojevima tužitelja i njihovog oružja. Zato što se naši vidici neće nikada prilagoditi šupljim glavama vlasti. I na taj način, čak i ako ubiju nas neće nikada izbrisati viziju revolucije, koja će i dalje
...

Pogled unazad...

Samo nam je jednom dan život, kao jedna jedina šansa. Nikada više neće postojati, barem u ovom samostalnom obliku. A što mi činimo umjesto da živimo? Što činimo? Vučemo ga od mjesta do mjesta, ubijajući ga...” – Hronis Missios

Sudovi imaju vlastitu mjernu jedinicu za mjeriti život i slobodu; mjernu jedinicu koja upotrebljava oblike i algoritme pravnog jezika da bi izrazili što je pravedno a što nepravedno, što je dobro a što loše, što je normalno a što propada. I u tom procesu gdje se životi i slobode stavljaju na vagu zakona ponekad imaš priliku da pogledaš unazad; da se osjetiš krivim ili ne. Radi se o važnom trenutku, jer štogod kažeš može oko tebe nasipati samo još više cementa, može povećati broj trenutaka u kojima se vrata otvaraju i zatvaraju, možda ti može još više naviknuti uho na zvuk okretanja ključa u bravi, toliko da ti se učini kako si oduvijek slušao taj zvuk, da nije postojalo ni jutra ni večeri kada nisi čuo taj zvuk u neko predodređeno vrijeme.
Dakle, tu smo... Već pet i po godina slušam taj ključ. Pet i po godina moje oči se sudaraju sa zidovima. Pet i po godina s dvije zatvorske kazne (37 i 19 godina) i još jedna nadolazeća. A sada, na ovom suđenju, još jedna. Ovo će biti peto suđenje u nizu gdje ja čekam „da vidim što će mi se desiti” ili „da se moj smijeh pretvori u plač”. I ponovno je došao trenutak da postavim zrcalo ispred prošlosti i mojih odabira te pogledam unazad. Zato, gledam...

Gledam i vidim se kako odrastam u razdobljima kazneno ravnodušnih miroljubivih čudovišta. Gledam i sjećam se kako su mi od djetinjstva govorili da se ne petljam u stvari koje ne razumijem. Sjećam se kako su me pokušavali naučiti da je pogrešno brinuti se oko stvari o kojima se, izgleda, nitko ne brine. Sjećam se, kao mali učenik, humanitarnog bombardiranja Kosova i raznih dobrotvornih udruga koje su dolazile u škole kako bi nas uvjerili da život jednog siročeta u Jugoslaviji vrijedi koliko jedan Unicefov rokovnik. Sjećam se noći u mojoj dnevnoj sobi gdje gledam grobare TV-emisija koji tako indiferentno broje ubijene kao da izvlače brojeve lota. Sjećam se humanitarne mode usvajanja djece takozvanog „trećeg svijeta”, koji su patili i umirali žedni i gladni negdje toliko daleko da nas ne uznemire.
Sjećam se ulica ispunjenih izbjeglicama ratnih invalida i drugih ljudi kojima su bacali novčiće kao da pljuju na njih. Sjećam se ulične djece, vozača koji su psovali imigrante dok su ovi skakutali kroz prometnu gužvu da bi oprali vjetrobrane i to... „vrati se u svoju vlastitu zemlju”. Sjećam se beskućnika na uglovima trgovačkih centara, ispred ili pokraj blještavih izloga ispunjenih beskorisnim proizvodima koje su izradili maloljetnici u tvornicama zemalja Trećeg Svijeta kako bi svaki građanin Zapada mogao uživati u njima, i prolaznika koji su ravnodušno prolazili, možda malo uznemireni njihovom prisutnošću koja je remetila tu estetiku.
Sjećam se imigranata uličnih prodavača koji su nosili svoju robu u plahtama i policajaca koji su ih ganjali, tukli i vukli ih za vrat, odvlačeći ih na ulicu pred prolaznike, koje je izgleda samo smetalo da se to odvijalo baš usred njihovog prolaza.
Sjećam se ulaska u pubertet u zoru milenija. Kada su svi slavili i radovali se samo zato jer je bila 2000., i kada je izašlo novo izdanje računalskog softwarea. Sjećam se kako većinu mojih kolega iz razreda nije zanimalo ništa osim novog izdanja neke poznate markirane odjeće, cipela, mobitela i video-igrica. Čitava jedna generacija koja je potrošila interese svoje adolescencije na skupocjeno smeće i osjećala se sretno zato što joj je pružena šansa da potroši novac na to smeće. Čitava jedna generacija koja se naučila zabavljati gledajući glupe reality-show, kao Big Brother, u kojima se ljudsko dostojanstvo dobrovoljno briše za malo reklame i nešto novaca za nagradu, dok istovremeno na Srednjom Istoku padaju čelik i smrt u ime rata protiv
...

Još dva hapšenja.
Još jednom se tuga i ponos izmjenjuju kroz sate.
Još dva druga u rukama policije nakon oružanog sukoba.
Još dva anarhista u zatvoru, u očekivanju brojnih godina zatvora, koji se sada nalaze u status quo, zaglavljeni u represivnim okvirima zakonskih i korekcijskih pravila.
No, tuga ne može potopiti ponos prema dvojci drugova koji su odabrali da ne budu lovina apetitima smeća specijalnih tužitelja, da prevaziđu svoj strah i nastave sami definirati svoja kretanja. Naravno, time ne mislimo da je izbor ilegale i života u tajnosti jedini snažan ili dostojan izbor osoba koje se bore protiv autoriteta. Međutim, takav izbor definitivno oduzima vlastima dio kontrole koju (želi misliti) nameće. I upravo su tu sliku svemoćne države napali Marios Seisidis i njegovi drugovi, kada je država po prvi puta raspisala novčanu nagradu za njihovo hapšenje, dokazujući na taj način svoj nesposobnost, i strah od trojice anarhista u ilegali.
Mi nismo samo naši izbori, nego i način na koji
...

U ranim satima utorka 02.08.2016. bacili smo boju na crkvu Sv. Vasilija u ulici Bouboulinas, u Egzarhiji, te na crkvu ZoodohouPigis u ulici Akadimias. Počinili smo to djelo zbog deložacije tri skvota u Solunu te zbog rušenja Orfanotrofia po naredbi Antimosa (mitropolita Soluna), kada su 74 osobe uhapšene. Filantropska ljevičarska vlada pokušava napasti samoorganizirane strukture solidarnosti kako bi poslala imigrante u koncentracione logore, hot spots, to je predloženo riješenje vlade SYIRIZE-ANEL popraćeno brutalnom represijom, nedostatkom lijekova i smrću (SOFTEX).
Nas nazivate vandalima?
Onda što su Antimos i državni psi koji su srušili Orfanotrofio?
Trebali bi znati da ostajemo solidarni sa svakim borcem za slobodu i samoorganizaciju.
UVIJEK ĆEMO BITI PROTIV DRŽAVE I CRKVE
DOLJE RUKE SA SKVOTOVA
ZAPALIMO KONCENTRACIONE LOGORE

Anarhistička grupa „Crni Plamen”

Kada čujete vijest o hapšenju dvojce drugova, Mariosa Seisidisa i Kostas Sakkasa, možete samo osjetiti tugu. Tugu jer su dva anarhistička borca pala u ruke pravosudnih vlasti, činjenica koja ih sada lišava bilo kakve slobode u kojoj su uživali kao bjegunci. Tuga koja je obuzela svakog od nas koji je proživio taj trenutak njenog nasilnog lišavanja.
Marios Seisidis, progonjen i optužen u sada već dokazano izgrađenom slučaju pljačkaša u crnom, deset je godina odabrao živjeti u ilegali, odbijajući da se preda i izruči svoju slobodu, kao posljedicu, u ruke svojih progonitelja.
Kostas Sakkas, nakon što je optužen za pripadanje ZVĆ bez ikakvog dokaza te zatvoren i kasnije, nakon štrajka glađu, otpušten je na uvjetnu slobodu, koju je prekršio odabirući da živi kako on želi, a ne uz ograničenja koja su mu nametnuta.
Pandursko osvetničko postupanje prema njima ispunjava nas bijesom i podsjeća nas da odgovor na represiju ne može biti drugi nego jačanje borbe protiv svih koji nas lišavaju slobode koju mi toliko volimo. Naše su misli uz njih i izražavamo im našu nepodijeljenu solidarnost.
Dole ruke s naših drugova!
Snage Mariosu i Kostasu

Inicijativa zatvorenika s 1. odjela zatvora Koridallos

Vijesti o hapšenju, u ranim satima petka 05. augusta 2016., drugova M. Seisidisa i K. Sakkasa, u regiji Sparte (južni grčki Peloponez) ipak su istinite.
Drugovi su odbili da daju otiske prstiju i da budu fotografirani, zbog čega su ih panduri u uniformama napali i nanijeli im teške rane.
Mi, s naše strane, iznosimo našu nepodijeljenu solidarnost s uhapšenih drugovima i crpimo snage iz njihovog neizmijenjenog visokog raspoloženja, kako bi se nastavili boriti protiv represivnih operacija protiv njih.
Solidarno okupljanje za drugove K. Sakkasa i M. Seisidisa, danas, petak 5. augusta, sud evelpidon, 17:30, Atena
DOLE RUKE S NAŠIH DRUGOVA
SOLIDARNOST S MARIOSOM SEISIDISOM I KOSTASOM SAKKASOM
NI KORAK NAZAD

------------

Napomena: 16. januara 2006., nakon pljačke Nacionalne Banke Grčke u ulici Solonos, Atena, uhapšen je anarhist Yannis Dimitrakis; u ozračju teror-histerije, prouzročene medijima, odabrana su tri njegova druga i stavljeni na nišan pravosudnih vlasti kao Yannisovi suučesnici te kao članovi imaginarne bande Pljačkaša u Crnom. Optuženi su za tu pljačku, kao i za drugih šest pljački. Ne očekujući da nađu ikakav trag pravde u tom medijskom deliriju teror-požude, drugovi Simos Seisidis, Mario Seisidis i Grigoris Tsironis odabrali su težak put ilegale.
Sve što se desilo kroz iduće četiri godine samo je potvrdilo da su ispravno
...

Po riječima grčke štampe 28. jula policija izjavljuje da je još jedna paket-bomba poslana državnom sucu, ovaj putu prokletom P. Houzourisu, koji je dobio paket-bombu na kućnu adresu, napravljenu od čavala i žileta.
Nakon što je pronašao sumnjivi paket upakiran kao knjigu, sudac je obavijestio policiju. Nakon čega je pirotehnička jedinica detonirala napravu.
Po riječima policije ova je paket-bomba slična onoj koja je poslana sutkinji Isidori Pongi, predsjednici sudskog vijeća koje je 2015. odbilo zahtjev za otpuštanjem Evi Statiri (supruge Gerasimosa Tsakalosa, člana Zavjere Vatrenih Ćelija).
Grčka štampa i policija ponovno pokušavaju povezati naše drugove iz Zavjere Vatrenih Ćelija s tim napadima, ovaj put pokazujući prstom na druga Christosa Tsakalosa koji se u jednoj izjavio osvrnuo na najveće suđenje kojem je sudac P. Houzouris presjedao.
Navedena izjava objavljena je u Grčkoj krajem juna. U njoj je drug spomenuo suđenje kojim je presjedala sutkinja koja je dobila paket-bombu. Taj je sudski proces poznat pod imenom „Noor 1”, po imenu broda na kojem je pronađena pošiljka heroina. Drug Christos je, spominjući inkvizicijsku ulogu sudaca, rekao i: „Suočeni s drskošću sudaca i vlasti, koji se naslađuju u životu kao mali bogovi na prijestoljima svojih ureda, moramo upotrijebiti strategiju anarhističke urbane
...

Ujutro 27. jula takozvana ljevičarska vlada Syrize organizirala je učinkovitu operaciju deložacije svih skvotova u Solunu koji su pružili utočište izbjeglicama i imigrantima. Izgleda da odabrana Syriza savršeno funkcionira kao „posrednik” koji povezuje ekstremno desnu konzervativnu tenziju s neoliberalnom, kao što je kapitalistički Potami (socijalno-liberalna stranka). Dvije tenzije povezane su neospornom krvnom vezom, kapitalom. Čini se kao da neki misle kako su već skoro riješeni svi problemi koji muče društvo i da sada jedina stvar koja preostaje je očistiti svijet od borbi i izbjeglica rata (vojnog ili ekonomskog). Jedini zdravi dio društva je onaj koji pruža otpor, koji
...

Kao znak minimalne solidarnosti s valom represije vlade Syirize-ANEL- protiv izbjeglica/imigranata i drugova u Solunu, bacili smo nekoliko molotova na središnji ured ANEL-a u Kallitheji, u ranim satima ponedjeljka 01. augusta.

Anarhisti iz Kallitheje

Represivna operacija u ranim satima srijede 27. jula u Solunu, uz deložaciju 3 skvota i sveukupno 74 uhapšenih, dokazuje da država i smjer režima nastavljaju svoju totalitarnu politiku unatoč smjeni političkih upravitelja.
Kao minimalan odgovor, u noći četvrtka 28. jula, uništili smo područni ured Syrize u Ano Petralona.
DOLE RUKE SA SKVOTOVA I PROSTORIMA BORBE
SOLIDARNOST S UHAPŠENIMA
ZAJEDNIČKA BORBA DOMAĆIH I IMIGRANATA ZA SVIJET JEDNAKOSTI-SOLIDARNOSTI-SLOBODE

Naš napad je odgovor na represivnu operaciju deložacije tri skvota u Solunu, koja uključuje hapšenja i kriminalno gonjenje.
Napad države na skvotove, domove borbe, je napad na zajedničku samoorganizaciju domaćih i imigranata, to je napad na antiautoritarni slobodarski pokret.
Buldožerima ruše bedeme prokletih zato što se plaše ponovne eksplozije bijesa.
Val koji se diže od dole neće se zaustaviti.
Protunapad svim sredstvima.
Sloboda imigrantima.
Solidarnost s progonjenim skvoterima.

INICIJATIVA ANARHISTA

Od jutros (27.07.) panduri su upali u tri naseljena skvota, koji ugošćuju izbjeglice i imigrante, u Orfanotrofio, u jedan na bulevaru Nikis i u nedavno skvotirano mjesto u ulici C. Dill (Huriya). 83 osobe su zadržane i imamo informaciju o oko 75 uhapšenih pod optužbom za „remećenje javnog mira”.
Procedura za rušenje Orfanotrofija već je započela, a osobama koje su bile unutra i kojima su potrebni lijekovi nije dozvoljeno da ih uzmu. Izbjeglice i imigranti premješteni su u prihvatne centre, dok su solidarni odvučeni u policijski pritvor i pred sud. Nešto kasnije drugovi su se sukobili s pandurima ispred ulaza u urede Syrize u Soluni i okupirali ih.
Ekstremno-desna kopilad iz Syrize ide glatko ruku pod ruku s ND (Nea Demokratia, desničarska stranka na vlasti prije izbora Syrize), Anthimosom (metropolit, najviša crkvena vlast u Solunu) i sa svom drugom hrpom govana koja predstavlja produženu ruku represije. S dosada neviđenom osvetničkom operacijom protiv No Border kampa, napali su u cik zore obitelji izbjeglica u njihovim vlastitim domovima i solidarne. Moć ponovno pokazuje zube, a oni su potpuno truli, kao i bankrotirani svijet država i šefova. Mi se njih ne plašimo. Naši drugovi okupacijom ureda Syrize zahtijevaju neposredno otpuštanje svih uhapšenih domaćih i imigranata, prekid rušenja Orfanotrofija i izbacivanje pandura iz naših domova i života.

Kolektiv za Drušveni Anarhizam – Mavro & Kokkino (Crno i Crveno)

U utorak 26. jula, u devet sati ujutro, u specijalnoj sudnici ženskog odijela zatvora Korydallos održano je posljednje ročište sudskog procesa za napade „Projekta Feniks” u Grčkoj. Proces, započet u junu 2014., trajao je više od dvije godine.
Okrivljenici su bili drugovi Spyros Mandilas (koji je opovrgnuo svoje sudjelovanje, ali je stao u obranu anarhističkog revolucionarnog nasilja), Andreas Tsavdaridis (koji je od samog početka preuzeo odgovornost za slanje paketa-bombe jednom šefu policije) i 10 drugova iz Zavjere Vatrenih Ćelija, koji su se svi već bili u zatvoru kada su izvršeni napadi.
U sudnici su bili prisutni solidarni u znak podrške drugovima.

Konkretne optužbe:
- Andreas Tsavdaridis:
1) Sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija
2) Pokušaj ubojstva komandanta antiterorističke jedinice, Dimitrisa Chorianopouloua, paket-bombom
3) Pokušaj podmetanja eksplozije (paket-bombom)
4) Posjedovanje eksploziva (za paket-bombu)

- Spyros Mandilas:
1) Sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija
2) Pokušaj ubojstva komandanta antiterorističke jedinice, Dimitrisa Chorianopouloua, paket-bombom
3) Pokušaj podmetanja eksplozije (paket-bombom)
4) Posjedovanje eksploziva (za paket-bombu)

- Drugovi iz Zavjere Vatrenih Ćelija
1) Poticanje na ubojstvo zbog atentata na bivšeg komandanta antiterorističke jedinice, Dimitrisa Chorianopouloua (paket-bombom)
2) Poticanje na pokušaj podmetanja eksplozije (zbog paketa-bombe)
3) Poticanje na posjedovanje eksploziva (za paket-bombu)
4) Poticanje na podmetanje eksplozije (zbog eksplozije vozila direktorice zatvora Korydallos, Marije Stefie, u junu 2013.)
5) Poticanje na posjedovanje eksploziva (za ovu posljednju eksploziju)
6) Poticanje na podmetanje eksplozije (zbog eksplozije vozile zatvorskog čuvara Argyrisa Gkelmpoura, u junu 2013.)
7) Poticanje na posjedovanje eksploziva (za ovu posljednju eksploziju)
8) Veličanje navedenih atentata

Na kraju su izrečene slijedeće presude:
...

U prvim satima 1. augusta postavljena je zapaljiva naprava u crkvu Sveti Dimitris u Heraklionu na Kreti. Krenuli smo u to djelo kao minimalni odgovor na nedavno djeloanje crkve S.A u suradnji s tužiteljstvom i policijskim snagama u gradu Solunu, u vezi deložacije i rušenja skvotova. Ovo se djelo može smatrati doprinosom pozivu na djelovanje Crni Juli koji su pokrenuli drugovi iz Rigaer94 u Njemačkoj.

„22.05.2009. Mauricio Morales ubijen je u Čileu tokom prenošenja bombe pripremljene za školu zatvorskih stražara. Mauricio je sudjelovao u biblioteci skvotu Sacco i Vanzetti, prenoseći na djela susret s javnošću i ilegalno djelovanje. Skvoter i bombaš, nije se udaljio od smisla djelovanja i upao u zamku otoka pseudo-slobode”. (Zavjera Vatrenih Ćelija / FAI-IRF, Urbana Gerilska Ćelija)

SOLIDARNOST SA SKVOTOVIMA
SOLIDARNOST SA ZATVORENIM DRUGOVIMA DILJEM SVIJETA
PROTIV SVAKOGA TKO NAPADA SLOBODU
OVAJ SVIJET SE NE MOŽE IZMIJENITI, MOŽE SE SAMO UNIŠTITI

P.S. U četvrtak, 4., skvot „Biblioteca Kaos” u Portu Alegreu je pod prijetnjom deložacije... Drugovi neće napustiti skvot i ostat će da ga brane. Želimo im snage iz svega srca i šaljemo im drugarski zagrljaj suučesništva.

U subotu noć, 25.06., upali smo u zgradu nacionalne armije u Goudiju, pokraj mjesta gdje je pogubljen komunistički borac Nikos Belogiannis, u martu 1952., te zapalili vojni džip. Požar koji smo podmetnuli bio je čin otpora oružanoj vlasti i nacionalizmu grčke države. Rat protiv militarizma je klasni rat protiv samog kapitalizma. Kako bi urušili svijet ugnjetavanja i izrabljivanja moramo srušiti državu i privatne vojske, koje predstavljaju udarne snage klasne dominacije i imperijalističkog rata.
Grčka armija kao karika u imperijalitstičkom savezu NATO-a postoji kako bi služila interesima lokalnog i nad-lokalnog kapitala. Brdo biznisa grčkih kapitalista (Intracom, Grčki Sistem Obrane, Germanos itd.) i grčkih fakulteta investiralo je u rat. Grčka država sudjeluje u transnacionalnim intervencijama i uspostavila je strateško partnerstvo sa Sionističkom državom (istovremeno joj pružajući političku podršku pošto je to jedina država u svijetu koja priznaje Jeruzalem kao službeni glavni grad Izraela) i vojnom huntom Egipta.
Nova Vojna Strateška Dogma grčke države jasno govori o smjeru nacionalnog militarizma usmjerenog prema brutalnoj klasnoj represiji: „Oružane Snage pridonose u kontekstu sprovođenja zakona i unutarnje sigurnosti zemlje, po postojećim zakonskim okvirima. Neke aktivnosti tih sektora, u ekstremnim slučajevima, mogu zatražiti intervenciju Vojne Sile. U tu kategoriju su uključene operacije u vezi asimetričnih prijetnji unutar zemlje, kao što su terorizam, ilegalna migracija, sigurnost većih sportskih događaja itd.”
Državni neprijatelj je radnička klasa, koja je ranjena ratom i siromaštvom, i „terorizmom”, npr. oružanim otporom.
Nakon čega, spominjući, razvrstavajući i ocjenjujući konkretnije nacionalne opasnosti, osim „oružanog sukoba između država” i „oružane intervencije međunarodne zajednice” (koja opravdava „preventivnu” intervenciju grčke vojske u unutrašnjosti), nova Vojna Strateška Dogma smatra vojnom prijetnjom i „građanski rat, oružani separatistički pokret, asimetrične prijetnje izražene oružjem itd.”. K tome, militarsti identificiraju i „političke, ekonomske, društvene prijetnje” s „Nacionalnim Interesom Opstanka”, „jer napadom na njega, ili pak gubitkom, posljedice za postojanje zemlje bile bi ključne, te zbog toga Država i Nacija moraju biti odlučne da uđu u rat”, budući da su te prijetnje povezane s „osiguranjem slobode i političke nezavisnosti”.
„Politička sigurnost odnosi se na organizacionu stabilnost država, sisteme vladanja i na ideologije koje ga legitimiraju... Političke prijetnje uvijek ciljaju na ranjavanje organizacione stabilnosti država, odnosno političke ili nacionalne ideologije države i institucija koje je predstavljaju”. Režim koji je potpunosti ovisi o velikom bankarskom kapitalu, kojem je podjarmljen, priznaje da mu je za vlastito preživljavanje potrebno ojačati institucije i osnažiti nacionalnu ideologiju vojnim sredstvima. U čemu se razlikuje od vojne hunte? Buržoaske demokracije s ljevičarskim vladama i bez državnog udara izravno preuzimaju militarizaciju klasne dominacije.
Kapitalizam je diktatura
...

U četvrtak 21.07. ispitan je samo jedan svjedok tužilaštva (pandur) i suđenje je odgođeno do 27. septembra 2016.
Revolucionarni drugarski pozdravi našim drugovima Giannisu Naxakisu i Grigorisu Sarafoudisu

Anarhisti iz Act For Freedom Now!