Lista completa dei testi

Genova – Sabotirana antena RAI [Talijanska radio-televezija, nap.prev.] s dva požara. Svakom je režimu potrebna vlastita propaganda uz potrebite strukture. Nužno je djelovati da bi se prekinuo lažna razlika između „regularnog građanina” i „izbjeglice/neregularnog”. Izrabljivani, isključeni, potlačeni čitavog svijeta: pravi neprijatelji Države, Kapitala i mas-medijskog otuđenja. Stisnuta šaka za Marca, Gimmyja, zatvorenike na odjelu visoke sigurnosti u Alessandriji. Pozdrav Vincenzu, Poli i Gabrielu, gdjegod bili.

Nakon gotovo dvije godine pritvora Juana Floresa, Nataly Casanove i Enrique Guzmana, tužiteljstvo je odlučilo zatvoriti istragu o ovom slučaju, približavajući se na taj način suđenju.
U teatru moderne inkvizicije, nakon završetka istrage, tužiteljstvo ima 10 dana vremena da podignu „optužnicu”, u kojoj će biti iznijeti detalji dokaza i bit će zatražene kazne koje zahtjevaju.
Drugovi su osumnjičeni za atentat iz 2014. u Subcentru, metro-stanicu popova i pandura.

Pogled unazad...

Samo nam je jednom dan život, kao jedna jedina šansa. Nikada više neće postojati, barem u ovom samostalnom obliku. A što mi činimo umjesto da živimo? Što činimo? Vučemo ga od mjesta do mjesta, ubijajući ga...” – Hronis Missios

Sudovi imaju vlastitu mjernu jedinicu za mjeriti život i slobodu; mjernu jedinicu koja upotrebljava oblike i algoritme pravnog jezika da bi izrazili što je pravedno a što nepravedno, što je dobro a što loše, što je normalno a što propada. I u tom procesu gdje se životi i slobode stavljaju na vagu zakona ponekad imaš priliku da pogledaš unazad; da se osjetiš krivim ili ne. Radi se o važnom trenutku, jer štogod kažeš može oko tebe nasipati samo još više cementa, može povećati broj trenutaka u kojima se vrata otvaraju i zatvaraju, možda ti može još više naviknuti uho na zvuk okretanja ključa u bravi, toliko da ti se učini kako si oduvijek slušao taj zvuk, da nije postojalo ni jutra ni večeri kada nisi čuo taj zvuk u neko predodređeno vrijeme.
Dakle, tu smo... Već pet i po godina slušam taj ključ. Pet i po godina moje oči se sudaraju sa zidovima. Pet i po godina s dvije zatvorske kazne (37 i 19 godina) i još jedna nadolazeća. A sada, na ovom suđenju, još jedna. Ovo će biti peto suđenje u nizu gdje ja čekam „da vidim što će mi se desiti” ili „da se moj smijeh pretvori u plač”. I ponovno je došao trenutak da postavim zrcalo ispred prošlosti i mojih odabira te pogledam unazad. Zato, gledam...

Gledam i vidim se kako odrastam u razdobljima kazneno ravnodušnih miroljubivih čudovišta. Gledam i sjećam se kako su mi od djetinjstva govorili da se ne petljam u stvari koje ne razumijem. Sjećam se kako su me pokušavali naučiti da je pogrešno brinuti se oko stvari o kojima se, izgleda, nitko ne brine. Sjećam se, kao mali učenik, humanitarnog bombardiranja Kosova i raznih dobrotvornih udruga koje su dolazile u škole kako bi nas uvjerili da život jednog siročeta u Jugoslaviji vrijedi koliko jedan Unicefov rokovnik. Sjećam se noći u mojoj dnevnoj sobi gdje gledam grobare TV-emisija koji tako indiferentno broje ubijene kao da izvlače brojeve lota. Sjećam se humanitarne mode usvajanja djece takozvanog „trećeg svijeta”, koji su patili i umirali žedni i gladni negdje toliko daleko da nas ne uznemire.
Sjećam se ulica ispunjenih izbjeglicama ratnih invalida i drugih ljudi kojima su bacali novčiće kao da pljuju na njih. Sjećam se ulične djece, vozača koji su psovali imigrante dok su ovi skakutali kroz prometnu gužvu da bi oprali vjetrobrane i to... „vrati se u svoju vlastitu zemlju”. Sjećam se beskućnika na uglovima trgovačkih centara, ispred ili pokraj blještavih izloga ispunjenih beskorisnim proizvodima koje su izradili maloljetnici u tvornicama zemalja Trećeg Svijeta kako bi svaki građanin Zapada mogao uživati u njima, i prolaznika koji su ravnodušno prolazili, možda malo uznemireni njihovom prisutnošću koja je remetila tu estetiku.
Sjećam se imigranata uličnih prodavača koji su nosili svoju robu u plahtama i policajaca koji su ih ganjali, tukli i vukli ih za vrat, odvlačeći ih na ulicu pred prolaznike, koje je izgleda samo smetalo da se to odvijalo baš usred njihovog prolaza.
Sjećam se ulaska u pubertet u zoru milenija. Kada su svi slavili i radovali se samo zato jer je bila 2000., i kada je izašlo novo izdanje računalskog softwarea. Sjećam se kako većinu mojih kolega iz razreda nije zanimalo ništa osim novog izdanja neke poznate markirane odjeće, cipela, mobitela i video-igrica. Čitava jedna generacija koja je potrošila interese svoje adolescencije na skupocjeno smeće i osjećala se sretno zato što joj je pružena šansa da potroši novac na to smeće. Čitava jedna generacija koja se naučila zabavljati gledajući glupe reality-show, kao Big Brother, u kojima se ljudsko dostojanstvo dobrovoljno briše za malo reklame i nešto novaca za nagradu, dok istovremeno na Srednjom Istoku padaju čelik i smrt u ime rata protiv
...

Još dva hapšenja.
Još jednom se tuga i ponos izmjenjuju kroz sate.
Još dva druga u rukama policije nakon oružanog sukoba.
Još dva anarhista u zatvoru, u očekivanju brojnih godina zatvora, koji se sada nalaze u status quo, zaglavljeni u represivnim okvirima zakonskih i korekcijskih pravila.
No, tuga ne može potopiti ponos prema dvojci drugova koji su odabrali da ne budu lovina apetitima smeća specijalnih tužitelja, da prevaziđu svoj strah i nastave sami definirati svoja kretanja. Naravno, time ne mislimo da je izbor ilegale i života u tajnosti jedini snažan ili dostojan izbor osoba koje se bore protiv autoriteta. Međutim, takav izbor definitivno oduzima vlastima dio kontrole koju (želi misliti) nameće. I upravo su tu sliku svemoćne države napali Marios Seisidis i njegovi drugovi, kada je država po prvi puta raspisala novčanu nagradu za njihovo hapšenje, dokazujući na taj način svoj nesposobnost, i strah od trojice anarhista u ilegali.
Mi nismo samo naši izbori, nego i način na koji
...

U ranim satima utorka 02.08.2016. bacili smo boju na crkvu Sv. Vasilija u ulici Bouboulinas, u Egzarhiji, te na crkvu ZoodohouPigis u ulici Akadimias. Počinili smo to djelo zbog deložacije tri skvota u Solunu te zbog rušenja Orfanotrofia po naredbi Antimosa (mitropolita Soluna), kada su 74 osobe uhapšene. Filantropska ljevičarska vlada pokušava napasti samoorganizirane strukture solidarnosti kako bi poslala imigrante u koncentracione logore, hot spots, to je predloženo riješenje vlade SYIRIZE-ANEL popraćeno brutalnom represijom, nedostatkom lijekova i smrću (SOFTEX).
Nas nazivate vandalima?
Onda što su Antimos i državni psi koji su srušili Orfanotrofio?
Trebali bi znati da ostajemo solidarni sa svakim borcem za slobodu i samoorganizaciju.
UVIJEK ĆEMO BITI PROTIV DRŽAVE I CRKVE
DOLJE RUKE SA SKVOTOVA
ZAPALIMO KONCENTRACIONE LOGORE

Anarhistička grupa „Crni Plamen”

Jedne noći je jedan odvijač probušio gume 4 općinska vozila, jednog vozila Vincija [građevinska tvrtka, nap.prev.], dva vozila u vlasništvu agencija za nekretnine, jednog kombija Eiffagea [građevinska tvrta, nap.prev.], dva vozila Orangea [telefonska kompanija, nap.prev.], jednog TNT vozila i nekoliko gradskih bicikala. Odvijač je bio od koristi i za bušenje guma brojnih buržujskih vozila. Kamenje pronađeno putem pomoglo nam je da razbijemo reklame na koje smo naišli. Pokušati zauvijek prekinuti rad znači i spriječiti radnu aktivnost. Mete su nam bile nadasve kompanije koje grade zatvore i aerodrome, i koje doprinose kontroli kroz tehnologiju i da gradovi postanu buržujski.
Naš bijes neće izblijediti, nadasve kada drugove pogađa represija, kada su uhapšeni, pretučeni i zatvoreni. Raste svaki put kada nas pokušavaju zastrašiti.

Solidarnost kroz napad
Podržimo optužene i zatvorene zbog borbe protiv posla

Nakon hiper-medijske pozornosti prema jednom zapaljenom vozilu policije pred očima desetaka telekamera, pet je osoba uhapšeno te večeri ili dan kasnije, i optuženo za vrstu napada do kojih ipak često dolazi, svi mrze policiju i gotovo svaki dan je napadnuta na različite načine na čitavom području, nadasve na ovaj način!
Nakon hapšenja jedna je osoba oslobođena, dok je ostalih četvero optuženo za „hotimični pokušaj ubojstva”, „hotimično nasilje u organiziranoj bandi nad službenom osobom”, „uništavanje javnog dobra u organiziranoj bandi i sudjelovanje u oružanoj grupi”. Jedan od njih se tereti i da je počinio zločin odbijanja podvrgavanju uzimanja DNK uzorka.
Troje je otpušteno iz pritvora na uvjetnu slobodu.
Ako te zvučne optužbe za koje se terete („pokušaj ubojstva”) i prijetnje (doživotni zatvor) ne budu opstale na sudu, ipak u međuvremenu jamče njihov pritvor pod blagoslovom nekog sadista u halji.
Mediji demokracije su, pokorni naredbama, dobro odigrali svoju igru, svoju revnost ravnu samo njihovom besprijekornom služenju ekstremnom i normalizirajućem nasilju, u ime socijalnog mira.
Lijepa satisfakcija za sindikate policije koji su tog dana prosvjedovali, a za ministra unutarnjih poslova i vladu, izgleda, sekundarna stvar.
Malo jačih emocija za osrednjeg građanina, malo osvete za policiju, upozorenje za pobunjene.
A kao temelj
...

Kada čujete vijest o hapšenju dvojce drugova, Mariosa Seisidisa i Kostas Sakkasa, možete samo osjetiti tugu. Tugu jer su dva anarhistička borca pala u ruke pravosudnih vlasti, činjenica koja ih sada lišava bilo kakve slobode u kojoj su uživali kao bjegunci. Tuga koja je obuzela svakog od nas koji je proživio taj trenutak njenog nasilnog lišavanja.
Marios Seisidis, progonjen i optužen u sada već dokazano izgrađenom slučaju pljačkaša u crnom, deset je godina odabrao živjeti u ilegali, odbijajući da se preda i izruči svoju slobodu, kao posljedicu, u ruke svojih progonitelja.
Kostas Sakkas, nakon što je optužen za pripadanje ZVĆ bez ikakvog dokaza te zatvoren i kasnije, nakon štrajka glađu, otpušten je na uvjetnu slobodu, koju je prekršio odabirući da živi kako on želi, a ne uz ograničenja koja su mu nametnuta.
Pandursko osvetničko postupanje prema njima ispunjava nas bijesom i podsjeća nas da odgovor na represiju ne može biti drugi nego jačanje borbe protiv svih koji nas lišavaju slobode koju mi toliko volimo. Naše su misli uz njih i izražavamo im našu nepodijeljenu solidarnost.
Dole ruke s naših drugova!
Snage Mariosu i Kostasu

Inicijativa zatvorenika s 1. odjela zatvora Koridallos

Vijesti o hapšenju, u ranim satima petka 05. augusta 2016., drugova M. Seisidisa i K. Sakkasa, u regiji Sparte (južni grčki Peloponez) ipak su istinite.
Drugovi su odbili da daju otiske prstiju i da budu fotografirani, zbog čega su ih panduri u uniformama napali i nanijeli im teške rane.
Mi, s naše strane, iznosimo našu nepodijeljenu solidarnost s uhapšenih drugovima i crpimo snage iz njihovog neizmijenjenog visokog raspoloženja, kako bi se nastavili boriti protiv represivnih operacija protiv njih.
Solidarno okupljanje za drugove K. Sakkasa i M. Seisidisa, danas, petak 5. augusta, sud evelpidon, 17:30, Atena
DOLE RUKE S NAŠIH DRUGOVA
SOLIDARNOST S MARIOSOM SEISIDISOM I KOSTASOM SAKKASOM
NI KORAK NAZAD

------------

Napomena: 16. januara 2006., nakon pljačke Nacionalne Banke Grčke u ulici Solonos, Atena, uhapšen je anarhist Yannis Dimitrakis; u ozračju teror-histerije, prouzročene medijima, odabrana su tri njegova druga i stavljeni na nišan pravosudnih vlasti kao Yannisovi suučesnici te kao članovi imaginarne bande Pljačkaša u Crnom. Optuženi su za tu pljačku, kao i za drugih šest pljački. Ne očekujući da nađu ikakav trag pravde u tom medijskom deliriju teror-požude, drugovi Simos Seisidis, Mario Seisidis i Grigoris Tsironis odabrali su težak put ilegale.
Sve što se desilo kroz iduće četiri godine samo je potvrdilo da su ispravno
...

Danas 03.08.2016. policija je posjetila nekoliko anarhista u gradu Hagu, Nizozemska, kao i drugim gradovima. Uručila im je pismo koje sadrži namjeru gradonačelnika Joziasa van Aartsena da zabrani anarhistima kretanje kvartom Schilderswijk u Hagu kroz nadolazeća dva mjeseca.
Pismo kaže da su anarhisti krivi za „strukturalne štete”. Štete se navodno odnose na neprijavljene prosvjede, ometanje mira i ometanje prosvjeda. Pismo sadrži i popis navodnih djela s kojima su osobe povezane ili za koje su uhapšene. Ta se djela razlikuju od osobe do osobe, a odnose se na skvotiranje, sudjelovanje na spontanim prosvjedima, ljepljenje plakata i uništavanje zatvorske ograde. Ono što sve anarhiste povezuje je njihova aktivnost protiv institucionaliziranog rasizma, etničkog profiliranja i rasističkih policijskih snaga iz Haga. Svi su oni preventivno uhapšeni 27. juna nakon prosvjeda u sjećanje na Mitcha Henriqueza kojeg je policija ubila
...

Ažurirano 13.08.2016.: Divine Umoru, drug uhapšena u Bologni pod optužbom za posjedovanje eksplozivnog materijala, premješten je na odjel visoke sigurnosti zatvora u Ferrari. Nova adresa: Divine Umoru - Casa Circondariale di Ferrara - Via Arginone, 327 – 44122 Ferrara - Italia

Ažurirano 10.08.2016.: Istražni sudac potvrdio je istražni zatvor pod optužbom za izradu i posjedovanje eksploziva.

4. augusta pojavila se u lokalnim medijima vijest o pretresu doma jednog anarhista iz Bologne, nakon kontrole policije zbog svađe u kući i naknadne intervencije Digos-a [politička policija, nap.prev.], koju je pozvala policija tokom pretresa. Mediji su prenijeli: „U stanu je pronađen materijal za svakidašnju upotrebu, kao gnojivo, aceton, hidrogen, ali i zapaljive tvari. Tvari koje bi, ako se njima rukuje na određeni način, mogle stvoriti eksplozivnu mješavinu. No, to nije sve. Pronađeni su i dokumenti i tekstovi iz antagonističke sredine, posebno anarhističke”. U biti, nije se radilo o običnoj prijavi, kao što su to navele novine, nego o hapšenju zbog posjedovanja eksplozivnog materijala. Drug se sada nalazi zatvoren u bolonjskom zatvoru Dozza u očekivanju ročišta potvrde.

Slijedi izjava nekoliko solidarnih anarhista:

Informiramo da je navečer 2. augusta, nakon svađe u kući, naš drug Divine zatekao policiju na vratima. Ta govna su odmah upala u stan, izvršila pretres te pozvali Digos. Tokom pretresa, kao što je navela režimska štampa, pronađeni su predmeti i tvari za svakodnevnu upotrebu, koji bi ako povezani alkemijskom mudrošću mogli izroditi napravu, te različit papirnati materijal povezan s anarhističkim sredinama. Kao što je poznato, u anarhističkom domu i pokvareno varivo može postati oružje.
Divine je odveden u policijsku upravu gdje je zadržan više dana, bez ikakve komunikacije s vanjskim svijetom i s advokatima. Dan kasnije novine su govorile
...

Po riječima grčke štampe 28. jula policija izjavljuje da je još jedna paket-bomba poslana državnom sucu, ovaj putu prokletom P. Houzourisu, koji je dobio paket-bombu na kućnu adresu, napravljenu od čavala i žileta.
Nakon što je pronašao sumnjivi paket upakiran kao knjigu, sudac je obavijestio policiju. Nakon čega je pirotehnička jedinica detonirala napravu.
Po riječima policije ova je paket-bomba slična onoj koja je poslana sutkinji Isidori Pongi, predsjednici sudskog vijeća koje je 2015. odbilo zahtjev za otpuštanjem Evi Statiri (supruge Gerasimosa Tsakalosa, člana Zavjere Vatrenih Ćelija).
Grčka štampa i policija ponovno pokušavaju povezati naše drugove iz Zavjere Vatrenih Ćelija s tim napadima, ovaj put pokazujući prstom na druga Christosa Tsakalosa koji se u jednoj izjavio osvrnuo na najveće suđenje kojem je sudac P. Houzouris presjedao.
Navedena izjava objavljena je u Grčkoj krajem juna. U njoj je drug spomenuo suđenje kojim je presjedala sutkinja koja je dobila paket-bombu. Taj je sudski proces poznat pod imenom „Noor 1”, po imenu broda na kojem je pronađena pošiljka heroina. Drug Christos je, spominjući inkvizicijsku ulogu sudaca, rekao i: „Suočeni s drskošću sudaca i vlasti, koji se naslađuju u životu kao mali bogovi na prijestoljima svojih ureda, moramo upotrijebiti strategiju anarhističke urbane
...

Drugarice Tamara Sol i Natalia Collado poslale su slijedeću izjavu povodom idućih inicijativa: Antiautoritarni dan za drugarice Tamaru Sol, Nataliju i Nataly u Slobodarskoj biblioteci Manuel Rojas, nedjelja 17. jula; 1. Antiautoritarni literarni kafe u biblioteci Suga Kanno i Denjiro Kotoku, subota 30. jula:

Drugovima, srodnima i prisutnima. S iznenađenjem primile smo vijest o navedenoj inicijativi i pripisujemo joj veliku vrijednost, znajući da se radi o inicijativi rođenoj iz osoba koje ne poznajemo ili s kojima nemamo vezu, u kojima kao pojedincima ili kao grupi se pojavila želja da se okupe kao čin solidarnosti i srodnosti, koji pak s naše strane prihvaćamo uz ljubav i snagu koje nam prenosi i koja nam daje energije da se suočimo kako bi željele sa zatvorskim kontekstom.
Prošle su tri sedmice otkad smo se srele na odjelu za visoku sigurnost zatvora, gdje za razliku od drugih zatvorenika (na drugim odjelima) ne možemo izaći s odjela osim u lisicama i uz jednog stražara koji nas nadzire. Isto tako zabranjeno nam je učestvovati u zajedničkim aktivnostima, osim par dana igrati ženski nogomet.
Gore navedeno ističe strah institucija od nas slobodara, anarhista i osoba koje su u sukobu sa sistemom i
...

Mi smo dio onoga što štampa naziva vandalizam, mi smo dio onoga što građani nazivaju kriminal, mi smo pojedinci koji kroz mala djela pokušavaju narušiti ubojitu rutinu, za koje samosažaljevanje i milosrđe ustupaju mjesto opipljivoj realnosti koja pokazuje svoje najgore lice u svakodnevnici, onoj svakodnevnici koja urliče tražeći da bude uništena kako bi ostavila mjesta strastvenom zanosu autonomije i potpune slobode.
Pljačka i vandalizam postaju urođeni u kontekstu borbe pobunjenika, buntovnika i svakog tko je protiv sistema, nesumnjivo takvo spontano djelovanje, kao i organizirano, neće nikada izostati. Dok srednjoškolci i studenti mole državu da im poboljša obrazovanje, manjine željne pobune nastavljaju ometati vlasti
...

Ujutro 27. jula takozvana ljevičarska vlada Syrize organizirala je učinkovitu operaciju deložacije svih skvotova u Solunu koji su pružili utočište izbjeglicama i imigrantima. Izgleda da odabrana Syriza savršeno funkcionira kao „posrednik” koji povezuje ekstremno desnu konzervativnu tenziju s neoliberalnom, kao što je kapitalistički Potami (socijalno-liberalna stranka). Dvije tenzije povezane su neospornom krvnom vezom, kapitalom. Čini se kao da neki misle kako su već skoro riješeni svi problemi koji muče društvo i da sada jedina stvar koja preostaje je očistiti svijet od borbi i izbjeglica rata (vojnog ili ekonomskog). Jedini zdravi dio društva je onaj koji pruža otpor, koji
...

Kao znak minimalne solidarnosti s valom represije vlade Syirize-ANEL- protiv izbjeglica/imigranata i drugova u Solunu, bacili smo nekoliko molotova na središnji ured ANEL-a u Kallitheji, u ranim satima ponedjeljka 01. augusta.

Anarhisti iz Kallitheje

Represivna operacija u ranim satima srijede 27. jula u Solunu, uz deložaciju 3 skvota i sveukupno 74 uhapšenih, dokazuje da država i smjer režima nastavljaju svoju totalitarnu politiku unatoč smjeni političkih upravitelja.
Kao minimalan odgovor, u noći četvrtka 28. jula, uništili smo područni ured Syrize u Ano Petralona.
DOLE RUKE SA SKVOTOVA I PROSTORIMA BORBE
SOLIDARNOST S UHAPŠENIMA
ZAJEDNIČKA BORBA DOMAĆIH I IMIGRANATA ZA SVIJET JEDNAKOSTI-SOLIDARNOSTI-SLOBODE

Naš napad je odgovor na represivnu operaciju deložacije tri skvota u Solunu, koja uključuje hapšenja i kriminalno gonjenje.
Napad države na skvotove, domove borbe, je napad na zajedničku samoorganizaciju domaćih i imigranata, to je napad na antiautoritarni slobodarski pokret.
Buldožerima ruše bedeme prokletih zato što se plaše ponovne eksplozije bijesa.
Val koji se diže od dole neće se zaustaviti.
Protunapad svim sredstvima.
Sloboda imigrantima.
Solidarnost s progonjenim skvoterima.

INICIJATIVA ANARHISTA

Od jutros (27.07.) panduri su upali u tri naseljena skvota, koji ugošćuju izbjeglice i imigrante, u Orfanotrofio, u jedan na bulevaru Nikis i u nedavno skvotirano mjesto u ulici C. Dill (Huriya). 83 osobe su zadržane i imamo informaciju o oko 75 uhapšenih pod optužbom za „remećenje javnog mira”.
Procedura za rušenje Orfanotrofija već je započela, a osobama koje su bile unutra i kojima su potrebni lijekovi nije dozvoljeno da ih uzmu. Izbjeglice i imigranti premješteni su u prihvatne centre, dok su solidarni odvučeni u policijski pritvor i pred sud. Nešto kasnije drugovi su se sukobili s pandurima ispred ulaza u urede Syrize u Soluni i okupirali ih.
Ekstremno-desna kopilad iz Syrize ide glatko ruku pod ruku s ND (Nea Demokratia, desničarska stranka na vlasti prije izbora Syrize), Anthimosom (metropolit, najviša crkvena vlast u Solunu) i sa svom drugom hrpom govana koja predstavlja produženu ruku represije. S dosada neviđenom osvetničkom operacijom protiv No Border kampa, napali su u cik zore obitelji izbjeglica u njihovim vlastitim domovima i solidarne. Moć ponovno pokazuje zube, a oni su potpuno truli, kao i bankrotirani svijet država i šefova. Mi se njih ne plašimo. Naši drugovi okupacijom ureda Syrize zahtijevaju neposredno otpuštanje svih uhapšenih domaćih i imigranata, prekid rušenja Orfanotrofija i izbacivanje pandura iz naših domova i života.

Kolektiv za Drušveni Anarhizam – Mavro & Kokkino (Crno i Crveno)

Pogled unazad...

Samo nam je jednom dan život, kao jedna jedina šansa. Nikada više neće postojati, barem u ovom samostalnom obliku. A što mi činimo umjesto da živimo? Što činimo? Vučemo ga od mjesta do mjesta, ubijajući ga...” – Hronis Missios

Sudovi imaju vlastitu mjernu jedinicu za mjeriti život i slobodu; mjernu jedinicu koja upotrebljava oblike i algoritme pravnog jezika da bi izrazili što je pravedno a što nepravedno, što je dobro a što loše, što je normalno a što propada. I u tom procesu gdje se životi i slobode stavljaju na vagu zakona ponekad imaš priliku da pogledaš unazad; da se osjetiš krivim ili ne. Radi se o važnom trenutku, jer štogod kažeš može oko tebe nasipati samo još više cementa, može povećati broj trenutaka u kojima se vrata otvaraju i zatvaraju, možda ti može još više naviknuti uho na zvuk okretanja ključa u bravi, toliko da ti se učini kako si oduvijek slušao taj zvuk, da nije postojalo ni jutra ni večeri kada nisi čuo taj zvuk u neko predodređeno vrijeme.
Dakle, tu smo... Već pet i po godina slušam taj ključ. Pet i po godina moje oči se sudaraju sa zidovima. Pet i po godina s dvije zatvorske kazne (37 i 19 godina) i još jedna nadolazeća. A sada, na ovom suđenju, još jedna. Ovo će biti peto suđenje u nizu gdje ja čekam „da vidim što će mi se desiti” ili „da se moj smijeh pretvori u plač”. I ponovno je došao trenutak da postavim zrcalo ispred prošlosti i mojih odabira te pogledam unazad. Zato, gledam...

Gledam i vidim se kako odrastam u razdobljima kazneno ravnodušnih miroljubivih čudovišta. Gledam i sjećam se kako su mi od djetinjstva govorili da se ne petljam u stvari koje ne razumijem. Sjećam se kako su me pokušavali naučiti da je pogrešno brinuti se oko stvari o kojima se, izgleda, nitko ne brine. Sjećam se, kao mali učenik, humanitarnog bombardiranja Kosova i raznih dobrotvornih udruga koje su dolazile u škole kako bi nas uvjerili da život jednog siročeta u Jugoslaviji vrijedi koliko jedan Unicefov rokovnik. Sjećam se noći u mojoj dnevnoj sobi gdje gledam grobare TV-emisija koji tako indiferentno broje ubijene kao da izvlače brojeve lota. Sjećam se humanitarne mode usvajanja djece takozvanog „trećeg svijeta”, koji su patili i umirali žedni i gladni negdje toliko daleko da nas ne uznemire.
Sjećam se ulica ispunjenih izbjeglicama ratnih invalida i drugih ljudi kojima su bacali novčiće kao da pljuju na njih. Sjećam se ulične djece, vozača koji su psovali imigrante dok su ovi skakutali kroz prometnu gužvu da bi oprali vjetrobrane i to... „vrati se u svoju vlastitu zemlju”. Sjećam se beskućnika na uglovima trgovačkih centara, ispred ili pokraj blještavih izloga ispunjenih beskorisnim proizvodima koje su izradili maloljetnici u tvornicama zemalja Trećeg Svijeta kako bi svaki građanin Zapada mogao uživati u njima, i prolaznika koji su ravnodušno prolazili, možda malo uznemireni njihovom prisutnošću koja je remetila tu estetiku.
Sjećam se imigranata uličnih prodavača koji su nosili svoju robu u plahtama i policajaca koji su ih ganjali, tukli i vukli ih za vrat, odvlačeći ih na ulicu pred prolaznike, koje je izgleda samo smetalo da se to odvijalo baš usred njihovog prolaza.
Sjećam se ulaska u pubertet u zoru milenija. Kada su svi slavili i radovali se samo zato jer je bila 2000., i kada je izašlo novo izdanje računalskog softwarea. Sjećam se kako većinu mojih kolega iz razreda nije zanimalo ništa osim novog izdanja neke poznate markirane odjeće, cipela, mobitela i video-igrica. Čitava jedna generacija koja je potrošila interese svoje adolescencije na skupocjeno smeće i osjećala se sretno zato što joj je pružena šansa da potroši novac na to smeće. Čitava jedna generacija koja se naučila zabavljati gledajući glupe reality-show, kao Big Brother, u kojima se ljudsko dostojanstvo dobrovoljno briše za malo reklame i nešto novaca za nagradu, dok istovremeno na Srednjom Istoku padaju čelik i smrt u ime rata protiv
...

U utorak 26. jula, u devet sati ujutro, u specijalnoj sudnici ženskog odijela zatvora Korydallos održano je posljednje ročište sudskog procesa za napade „Projekta Feniks” u Grčkoj. Proces, započet u junu 2014., trajao je više od dvije godine.
Okrivljenici su bili drugovi Spyros Mandilas (koji je opovrgnuo svoje sudjelovanje, ali je stao u obranu anarhističkog revolucionarnog nasilja), Andreas Tsavdaridis (koji je od samog početka preuzeo odgovornost za slanje paketa-bombe jednom šefu policije) i 10 drugova iz Zavjere Vatrenih Ćelija, koji su se svi već bili u zatvoru kada su izvršeni napadi.
U sudnici su bili prisutni solidarni u znak podrške drugovima.

Konkretne optužbe:
- Andreas Tsavdaridis:
1) Sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija
2) Pokušaj ubojstva komandanta antiterorističke jedinice, Dimitrisa Chorianopouloua, paket-bombom
3) Pokušaj podmetanja eksplozije (paket-bombom)
4) Posjedovanje eksploziva (za paket-bombu)

- Spyros Mandilas:
1) Sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija
2) Pokušaj ubojstva komandanta antiterorističke jedinice, Dimitrisa Chorianopouloua, paket-bombom
3) Pokušaj podmetanja eksplozije (paket-bombom)
4) Posjedovanje eksploziva (za paket-bombu)

- Drugovi iz Zavjere Vatrenih Ćelija
1) Poticanje na ubojstvo zbog atentata na bivšeg komandanta antiterorističke jedinice, Dimitrisa Chorianopouloua (paket-bombom)
2) Poticanje na pokušaj podmetanja eksplozije (zbog paketa-bombe)
3) Poticanje na posjedovanje eksploziva (za paket-bombu)
4) Poticanje na podmetanje eksplozije (zbog eksplozije vozila direktorice zatvora Korydallos, Marije Stefie, u junu 2013.)
5) Poticanje na posjedovanje eksploziva (za ovu posljednju eksploziju)
6) Poticanje na podmetanje eksplozije (zbog eksplozije vozile zatvorskog čuvara Argyrisa Gkelmpoura, u junu 2013.)
7) Poticanje na posjedovanje eksploziva (za ovu posljednju eksploziju)
8) Veličanje navedenih atentata

Na kraju su izrečene slijedeće presude:
...

U prvim satima 1. augusta postavljena je zapaljiva naprava u crkvu Sveti Dimitris u Heraklionu na Kreti. Krenuli smo u to djelo kao minimalni odgovor na nedavno djeloanje crkve S.A u suradnji s tužiteljstvom i policijskim snagama u gradu Solunu, u vezi deložacije i rušenja skvotova. Ovo se djelo može smatrati doprinosom pozivu na djelovanje Crni Juli koji su pokrenuli drugovi iz Rigaer94 u Njemačkoj.

„22.05.2009. Mauricio Morales ubijen je u Čileu tokom prenošenja bombe pripremljene za školu zatvorskih stražara. Mauricio je sudjelovao u biblioteci skvotu Sacco i Vanzetti, prenoseći na djela susret s javnošću i ilegalno djelovanje. Skvoter i bombaš, nije se udaljio od smisla djelovanja i upao u zamku otoka pseudo-slobode”. (Zavjera Vatrenih Ćelija / FAI-IRF, Urbana Gerilska Ćelija)

SOLIDARNOST SA SKVOTOVIMA
SOLIDARNOST SA ZATVORENIM DRUGOVIMA DILJEM SVIJETA
PROTIV SVAKOGA TKO NAPADA SLOBODU
OVAJ SVIJET SE NE MOŽE IZMIJENITI, MOŽE SE SAMO UNIŠTITI

P.S. U četvrtak, 4., skvot „Biblioteca Kaos” u Portu Alegreu je pod prijetnjom deložacije... Drugovi neće napustiti skvot i ostat će da ga brane. Želimo im snage iz svega srca i šaljemo im drugarski zagrljaj suučesništva.

U subotu noć, 25.06., upali smo u zgradu nacionalne armije u Goudiju, pokraj mjesta gdje je pogubljen komunistički borac Nikos Belogiannis, u martu 1952., te zapalili vojni džip. Požar koji smo podmetnuli bio je čin otpora oružanoj vlasti i nacionalizmu grčke države. Rat protiv militarizma je klasni rat protiv samog kapitalizma. Kako bi urušili svijet ugnjetavanja i izrabljivanja moramo srušiti državu i privatne vojske, koje predstavljaju udarne snage klasne dominacije i imperijalističkog rata.
Grčka armija kao karika u imperijalitstičkom savezu NATO-a postoji kako bi služila interesima lokalnog i nad-lokalnog kapitala. Brdo biznisa grčkih kapitalista (Intracom, Grčki Sistem Obrane, Germanos itd.) i grčkih fakulteta investiralo je u rat. Grčka država sudjeluje u transnacionalnim intervencijama i uspostavila je strateško partnerstvo sa Sionističkom državom (istovremeno joj pružajući političku podršku pošto je to jedina država u svijetu koja priznaje Jeruzalem kao službeni glavni grad Izraela) i vojnom huntom Egipta.
Nova Vojna Strateška Dogma grčke države jasno govori o smjeru nacionalnog militarizma usmjerenog prema brutalnoj klasnoj represiji: „Oružane Snage pridonose u kontekstu sprovođenja zakona i unutarnje sigurnosti zemlje, po postojećim zakonskim okvirima. Neke aktivnosti tih sektora, u ekstremnim slučajevima, mogu zatražiti intervenciju Vojne Sile. U tu kategoriju su uključene operacije u vezi asimetričnih prijetnji unutar zemlje, kao što su terorizam, ilegalna migracija, sigurnost većih sportskih događaja itd.”
Državni neprijatelj je radnička klasa, koja je ranjena ratom i siromaštvom, i „terorizmom”, npr. oružanim otporom.
Nakon čega, spominjući, razvrstavajući i ocjenjujući konkretnije nacionalne opasnosti, osim „oružanog sukoba između država” i „oružane intervencije međunarodne zajednice” (koja opravdava „preventivnu” intervenciju grčke vojske u unutrašnjosti), nova Vojna Strateška Dogma smatra vojnom prijetnjom i „građanski rat, oružani separatistički pokret, asimetrične prijetnje izražene oružjem itd.”. K tome, militarsti identificiraju i „političke, ekonomske, društvene prijetnje” s „Nacionalnim Interesom Opstanka”, „jer napadom na njega, ili pak gubitkom, posljedice za postojanje zemlje bile bi ključne, te zbog toga Država i Nacija moraju biti odlučne da uđu u rat”, budući da su te prijetnje povezane s „osiguranjem slobode i političke nezavisnosti”.
„Politička sigurnost odnosi se na organizacionu stabilnost država, sisteme vladanja i na ideologije koje ga legitimiraju... Političke prijetnje uvijek ciljaju na ranjavanje organizacione stabilnosti država, odnosno političke ili nacionalne ideologije države i institucija koje je predstavljaju”. Režim koji je potpunosti ovisi o velikom bankarskom kapitalu, kojem je podjarmljen, priznaje da mu je za vlastito preživljavanje potrebno ojačati institucije i osnažiti nacionalnu ideologiju vojnim sredstvima. U čemu se razlikuje od vojne hunte? Buržoaske demokracije s ljevičarskim vladama i bez državnog udara izravno preuzimaju militarizaciju klasne dominacije.
Kapitalizam je diktatura
...

Dino Don – Država je!

U nedjelju 10. jula ponovno su izvršeni pretresi, ovaj put domova u Zurichu i Saint Gallenu. I ovaj puta tri. Od onoga što smo uspjeli doznati nalog za pretres ovlastilo je tužilaštvo iz Zuricha zbog „podmetanja požara itd.”. Pažljivijim čitanjem naloga za pretres postalo je jasno da se radi o navodnom podmetanju požara na antenu telekomunikacija u Waldebergu, 8037 Zurich, u noći iste nedjelje.
Dok su u Zurichu pretrese izvršili policajci u uniformi i civilu, kopilad u Saint Gallenu je iskoristila trenutak za uvježbavanje: razbijačem vrata, fantomkama i strojnicama na desetine „nadobudnih holivudskih pandura” krenulo u juriš na pretres, primoravši stanare da legnu na pod, kontrolirajući svaku sobu od vrha do dna. Osim, za njih, nezadovoljavajućeg ishoda – u sva tri slučaja otišli su s mjesta bez da stave lisice – još jednom su, ovim djelom, dokazali što je policija uistinu: represivna ruka države, opremljena svim sredstvima da je zaštiti i neutralizira njene potencijalne neprijatelje. A u tu kategoriju spadaju svi koji ne prihvaćaju neosporni autoritet nad vlastitim glavama, svi koji ne prihvaćaju da budu isključeni iz bogatstva društva, koji ne prihvaćaju otuđenost, izoliranost i nadzor putem tehnologije, dok se svakodnevno država razmahuje prividnim jedinstvom, srećom i neograničenim
...

U petak 24. juna 2016. odvio se mali, ali divlji prosvjed protiv rasizma, represije i đentrifikacije u Baselu (Švicarska), tokom kojeg su napadnute razne zgrade i policija. Kriminalni sud, privatna zaštitarska tvrtka, ured desničarske stranke SVP i osiguravajuće društvo neki su od meta napada. 14 osoba je nakon toga uhapšeno, optuženo za sudjelovanje. 2 osobe su ranjene tokom hapšenja.
U početku su optuženi za ometanje mira, nanošenje štete, nasilje i prijetnje predstavnicima vlasti i reda, te za napad.
Tog vikenda razni su domovi pretreseni diljem Šviarske, u kontekstu tog istog slučaja.
7 osoba je otpušteno u nedjelju 26. juna, dok je ostalih sedam osuđeno na 2 do 6 tjedana istražnog zatvora. Neki od zatvorenika bili bi već otpušteni da nisu osuđeni na duži pritvor, dok drugi mogu očekivati i duže zatočeništvo.

Izjava s prosvjeda kaže "dođimo i organizirajmo se kako bi slomili kavez i pobjegli kroz rešetke koje sadrže različite oblike prisile i represije, te otvorili
...