Pariz [Francuska]: Solidarni s optuženima za palež policijskog vozila

Nakon hiper-medijske pozornosti prema jednom zapaljenom vozilu policije pred očima desetaka telekamera, pet je osoba uhapšeno te večeri ili dan kasnije, i optuženo za vrstu napada do kojih ipak često dolazi, svi mrze policiju i gotovo svaki dan je napadnuta na različite načine na čitavom području, nadasve na ovaj način!

Nakon hapšenja jedna je osoba oslobođena, dok je ostalih četvero optuženo za „hotimični pokušaj ubojstva”, „hotimično nasilje u organiziranoj bandi nad službenom osobom”, „uništavanje javnog dobra u organiziranoj bandi i sudjelovanje u oružanoj grupi”. Jedan od njih se tereti i da je počinio zločin odbijanja podvrgavanju uzimanja DNK uzorka.

Troje je otpušteno iz pritvora na uvjetnu slobodu.

Ako te zvučne optužbe za koje se terete („pokušaj ubojstva”) i prijetnje (doživotni zatvor) ne budu opstale na sudu, ipak u međuvremenu jamče njihov pritvor pod blagoslovom nekog sadista u halji.

Mediji demokracije su, pokorni naredbama, dobro odigrali svoju igru, svoju revnost ravnu samo njihovom besprijekornom služenju ekstremnom i normalizirajućem nasilju, u ime socijalnog mira.

Lijepa satisfakcija za sindikate policije koji su tog dana prosvjedovali, a za ministra unutarnjih poslova i vladu, izgleda, sekundarna stvar.

Malo jačih emocija za osrednjeg građanina, malo osvete za policiju, upozorenje za pobunjene.

A kao temelj ovog kukavičjeg triptiha nacionalni interes na djelu, protiv nekoliko drugova vjerojatno slučajno odabranih iz nekog jadnog spisa pseudo-„ekstremne ljevice”, kategorije koju je izmislila država i koja je dovela do brojnih suđenja, zatvaranja i raznovrsnih uhođenja u posljednjem desetljeću pa sve do danas.

(još i dalje famozni „stroj za deportacije” na sudovima, brojni drugovi i drugarice pod istragom)

Vjerojatno isti spis nedavno korišten za izricanje različitih zabrana i optužbi, pod izlikom izvanrednog stanja.

Danas smatramo da je važno razraditi tri slijedeća stava:

— Kao revolucionari bit ćemo uvijek na strani osoba koje prkose, kontaminiraju, napadaju poredak, a stoga i njegovu snagu, u perspektivi emancipacije. Zato što se revolucija neće odviti u salonima uz power-point, militantni folklor i zasićene filozofe, nego na ulici, uz mržnju, vatru i nadu.

— Ti su drugovi mogli biti bilo tko od tisuća prosvjednika koji su se spustili na ulice i donijeli boje radosti posljednjih mjeseci. Mogli smo biti mi ili vi, ti ili ja. Ta je represija dakle napad na sve revolucionare i na sve osobe koje „mrze policiju” i mrze posao.

— Zato, pitanje „osjećaja krivice” i nevinosti optuženih drugova pripada samo moći, i ostavimo ta razmatranja, rječnik krivičnog zakona, koja nisu i nikada neće biti naša, onoj drugoj strani (bili oni policajci, suci, advokati ili novinari). To djelo, tko god ga je počinio, pripada dugoj tradiciji revolucionarnog djelovanja, koju moramo štiti kao takvu. Nije u pitanju legitimnost tog napada, opravdanost ili njegovo minimiziranje, radi se o napadu na svaki princip legitimnosti, na svaku sklonost ka opravdanju i na svako umanjivanje antiautoritarnog napada na moć i na službenike koji štite njegovo carstvo.

Potvrđujemo našu solidarnost s optuženima i nadasve sa djelom za koje su optuženi, koje je, podsjećamo, čin iz svakodnevnog života, nužan čin za sve koji žele slobodu, a ne „strašan ultra-nasilan događaj” ili „izvanredan” – jedini izvanredni element mogle bi biti sveprisutne telekamere, ne samo država, i niti novinari-panduri, za razliku od, na primjer, takozvanih „osjetljivih” kvartova gdje se sve odvija u tišini, bez pokrića medija ili izlijeva, redovito. Još jednom ponavljamo da su slike problem protiv kojeg se trebamo konkretno organizirati. U suprotnom, pobunjenici će padati k’o marelice u ljeti.

U jednom gradu kao što je Pariz, koji je u 2015. okusio indiskriminirano nasilje, pet minuta pješke od Quai de Valmy [centar grada, nap.prev.], zaista strašno i iznenađujuće, zaista nasilno, zaista terorističko, sramotno je plakati nad sudbinom jednog vozila policije, čija je svrha upravo da je šamaraju svi koji odbijaju svjetski poredak.

Nemojmo ostaviti drugove same u medijsko-represivnom vrtlogu, koji ih pretvara u osobe žedne krvi i u divlje mesoždere, u predmet sterilnih rasprava „protiv” ili „za” „nasilje”.

Ne, naspram države i njenih lakeja, oni su naši drugovi a mi smo njihovi.

Ni istina ni pravda, suučesništvo i revolucija.

Najbolja obrana je napad.

Sloboda za sve.

Par anarhista