Ultimi testi pubblicati

18. semptembra je intenzivna policijska i medijska operacija dovela do hapšenja troje drugova: Juna, Nataly i Guillerma, pod optužbom za različite eksplozivne napade tokom posljednjeg mjeseca.
Protiv Guillerma nisu podignute posebne optužbe i nije postojao nikakav uhidbeni nalog za njega, ali odmah nakon pretresa doma i pošto je bio u Juanovom društvu odlučili su da ga optuže za "pokušaj terorizma".
Nakon što je proveo nekoliko dana u izolaciji u zatvoru Empresa de Santiago 1, Guillermo je jedini kome je određen noćni kućni pritvor, dok Nataly i Juan ostaju i dalje u istražnom zatvoru.
Međutim, navedena situacija smeta moćnicima i političarima, koji su izgradili niz laži i uspjeli da Žalbeni sud izmijeni djelomični kućni pritvor u putpuni.
21. oktobra je Vrhovni sud poništio izbor Žalbenog suda, vračajući mjere 15. suda, ostavljajući Guillerma u noćnom kućnom pritvoru.
Solidarnost s Juanom, Guillermom i Nataly!
...

Subota, 25. oktobar, 19 časova – Razgovor sa prijateljima iz Hrvatske i Grčke
MILITIRAZIM I ANTIMILITARIZAM U GRČKOJ
U Grčkoj je služenje u vojsci obavezno za muškarce stare između 18 i 45 godina, uprkos tome što su sve okolne zemlje članice ili buduće članice EU i NATO. Zašto je to tako? Koja je uloga grčke vojske u državnim poslovima, unutrašnjim i spoljašnjim? Kakav je značaj vojske za grčki kapitalizam? Kakvi su stavovi političkih partija i političkih/socijalnih pokreta u odnosu na vojsku? Kakve se borbe trenutno vode protiv vojske? Da li su anarhisti/antiautoritarci aktivni u borbi protiv militarizma?
ANARHISTIČKA SOLIDARNOST I ANTIRATNE INICIJATIVE - SEĆANJA IZ HRVATSKE
Nema objektivne istorije. Postoje samo različita tumačenja onoga što se desilo i krajnje jasan zaključak da su „obični“, „mali“ ljudi žrtve svih sistema, bilo da su oni zasnovani na ovoj ili onoj ideologiji, nacionalizmu, veri…
Ratovi iz devedesetih doneli su samo žrtve. Žrtve su bile rezultat medijske propagande, nacionalizma, država i njihovog vođstva, lokalnih siledžija, raznoraznih poslušnika, onih koji su „izvršavali naređenja“…
U takvom stanju masovne ratne psihoze, ipak su postojala poprišta otpora ovom sukobu, nacionalizmu, mržnji i samom ratu, iako je on bio svuda oko nas i postao sastavni deo naših života – naša nova normalnost. Razgovaraćemo (verovatno uz pomoć pojedinih učesnika u ovim događajima koje ćemo opisati) o anarhističkim akcijama solidarnosti, raznim antiratnim inicijativama i njihovom uticaju tokom devedesetih
POSLE DISKUSIJE:
Otvoreni Mikrofoni u epizodi – Moje oružije mikrofon
Koncert – Street Eaters (US) & Drugo Lice
Infoshop "Furija", Višnjička 76, Beograd
...

"U rukama države sila se nazivo pravo, u rukama pojedinca dobiva ime zločin. Zločin je kada pojedinac koristi silu; samo zločinom pojedinac može uništiti moć države, kada smatra da nadilazi državu a ne država njega". Max Stirner
Danas, 10 mjeseci otkad se nalazim u zatvoru španjolske države, smatram nužnim predati vam ove riječi, drage/i drugarice/ovi koji se borite za ukidanje svakog autoriteta i poptuni rast svakog pojedinca.
Danas je anarhizam jedan od osnovnih briga u smislu sigurnosti, mnogih zapadnih država (i nekih istočnih); sve je dobrodošlo u ovom lovu na vještice neformalnih antiautoritaraca, ova represivna histerija je povezana s osvajanjem totalnog oslobođenja, stara koliko i anarhističke ideje.
Zato, sve one koji se pokušavaju sukobiti ili pak samo dovesti u pitanje vladajući poredak očekuje kratkoročna ili dugoročna posjeta jednom od mirovnih spomenika ljudskog istrebljenja. Za mene ćelije nisu nova stvar. Kada odlučimo da uđemo u borbu protiv onoga što je određeno kazna je jedna od posljedica, a taj položaj nadilazi demokratsku ideju Nevinog/Krivog, koja nije prisutna u osobama koje žele uništiti ovaj svijet utemeljen na zakonima u koje ne vjerujem.
Ne priznajem nijednog suca, njegovo pravo me pretvara u roba, njegova pravda me čini zatvorenicom.

Svim solidarnim osobama.
Poluslobodnima:
Kolektivno i na koordinirani način 17. oktobra odlučili smo okončati štrajk glađu. Smatramo da je osvetnički karakter otpora i prezira prema zatvorima i do korijena trulom sistemu koji njime vlada, izvršen i nastavit će se negirati u svakodnevnici naših života, kako unutar tako i izvan zatvora.
Ovo je djelo bio jedan način da slomimo izolaciju i rasipanje, da podržimo i stvorimo trenutak borbe te da dokažemo da i kada se nalazimo iza rešetaka naši buntovni duhovi se ne mogu ohladiti.
Kao anarhisti, jedan od lomova koji smo željeli ostvariti je negirati državi i svakom obliku autoriteta kontrolu i uređivanje koje žele vršiti nad našim tijelima i našim životima. Mi sami, individualno i svjesno, odlučujemo o nama samima, nitko drugi. Zato smo preuzeli kontrolu nad našim tijelima, a štrajk glađu je bio jasan primjer svega toga.
Možemo sažeti naš čin kao maleni doprinos nepokorenom ratu protiv dominacije moći, doprinos dostojanstvu žena i muškaraca koji mogu neprijatelja gledati u lice bez spuštanja pogleda. Čin pobune i neposluha, a ne čin žrtve; čin koji ujedinjuje naša srca, zbog kojeg se osjećamo aktivnim dijelom jedne dosljedne borbe koja se neće zaustaviti.
Ne isključujemo mogućnost ponovne upotrebe ovog ili bilo kojeg drugog sredstva, korisnog u našim borbama.
Duboko cijenimo podršku i solidarnost svih onih koji su se pokrenuli tokom našeg protesta, podsjećajući da zatvori neće zaustaviti našu pobunu.
Zato jer nije dovoljno govoriti o anarhiji, trebamo biti izraz anarhije.
Sve dok svi budemo slobodni!!!
Mario González García
Carlos López “Chivo”
Fernando Barcenas
Abraham Cortes

...

16. oktobra 2014. održalo se novo ročište za slučaj protiv Juana, Nataly i Guillerma, optuženi za četiri eksplozivna napada izvršenih posljednjih mjeseci. Ovom prilikom je Tužiteljstvo Juga, 15. Suda, zatražilo dozvolu za vještačenje svih elektronskih aparata, mobitela, usb-memorija, zaplijenjenih tokom pretresa 18. septembra.
Obrana je insistirala da dobije dokaze i spise istrage, čemu su se Tužiteljstvo i Sud usprotivili zbog tajnosti šest spisa koji za sada sastavljaju istragu. Ta će tajna, tipična za antiterorističke zakone, biti na snazi do 28. oktobra, dana kada će tužiteljstvo moći zatražiti proširenje istrage.
Drug Juan Flores nije prisustvovao ročišt, zato što je žandarmerija, kako je to mutno i posramljujuće izjavila, bila "zbunjena" i nije znala u kojem se zatvoru nalazi Juan, zbog čega ga nisu doveli na ročište.
JUANOV PREMJEŠTAJ
17. oktobra održano je još jedno ročište na 15. Sudu, da bi se još jednom zatražio premještaj iz konclogora Carcèl/Empresa Santiago 1 u Zatvor Visoke Sigurnosti.
Na koncu sudac je naložio Juanov premještaj u zatvor visoke sigurnosti, kao što je u početku bilo i predviđeno. Zbog uvjeta i zatvorske uprave Juan će vjerojatno biti premješten izravno na Odjel Maksmialne Sigurnosti.
Solidarnost s Juanom, Nataly i Guillermom!
...

Danas 17. oktobra drugovi Carlos Lopez, Mario Gonzalez, Fernando Barcenas, Abraham Cortes prekinuli su štrajk glađu započet 1. oktobra.
Drugovi se dobro osjećaju, nemaju fizičkih oštećenja ni drugih komplikacija. U idućim satima objavit će razloge okončanja štrajka glađu. Za sada su to jedine informacije kojima raspolažemo.
Sloboda za sve drugove!
Srušimo zidove zatvora!
Izvor: Cruz Negra Anarquista Mexico via RadioAzione

U noći 12. oktobra kamenjem, praćkama i molotovima sabotirali smo dvije banke u Iztapalapi, u Mexico Citiyju.
Revolucionarna solidarnost, napadom na odgovorne za ovu svakodnevnu bijedu, je način na koji solidariziramo s našim drugovima zatvorenicima u štrajku glađu od prvog oktobra. To je naš odgovor na šikaniranje drugova koje vrše stražari, liječnici i osoblje zatvora. Zato, meta koja se lako povezuje i identificira s moći.
Anarhistička ustanička perspektiva nadilazi fetišizam požara i oružja. Naša vizija anarhije je borba koju ne zanima da postane televizijski spektakl, niti joj je potrebna "samo-promocija" naspram manjkave državne promocije. Dakle, jednostavna i direktna komunikacija koja odgovara trenutnoj potrebi u odnosu na drugove u štrajku. Zato, jednostavno sredstvo koje se može lako ponovno izvesti.
Anarhistička ustanička perspektiva je metoda, ne baš prikladna generalizaciji indvidualnog i društvengo konflikta koji ruši normalnost. Ustanak, kao i mnogi drugi oblici (i sveukupno) otvaraju mogućnost jednoj pravoj revoluciji. Anarhistička metoda za radikalnu i duboku promjenu.
Nikakvi pregovori ili dijalog s Državom i Kapitalom!
Za borbu protiv moći, bilokoje, uključujući i takozvanu Narodnu Moć koja prodaje našu autonomiju!
...

06.10. 2014. 2 od 5 optuženika uhapšenih tokom koordinirane operacije antiterorističke jedinice u Ateni i Solunu, 01.10., odvedeno je u zatvor Korydallos (u prizemlje odjela F). Dva druga su Panagiotis Mihalakoglou i M.B. Nisu optuženi za sudjelovanje u terorističkoj ili kriminalnoj organizaciji, niti su povezani s ikakvom pljačkom, kao što je iz antiterorističke jedinice bilo procurilo u štampu tokom prvih dana. Optuženi su za: posjedovanje oružja i eksploziva (bombe).
Od prvog momenta Panagiotis je preuzeo odgovornost za oružje pronađeno u njegovom domu, dok M.B. nema veze s ovim slučajem.
U ponedjeljak 13. oktobra, u 6 ujutro, panduri su upali u ćelije drugova Panagiotisa Mihalakogloua i M.B., i rekli im, bez prethodnog obavještenja, da će biti premješteni iz odjela F zatvora Korydallos. Panagiotis Mihalakoglou je u početku premješten u Agenciju za premještaj u Solunu, a zatim u zatvor Nigritas u Serresu (sjeverna Grčka). M.B. je premješten u zatvor St.Stefanos u Patri, u 10:30 ujutro.
Po riječima članka Yannisa Souliotisa u novinama "Kathimerini", drugovi su premješteni u druge zatvore "uoči dolaska dugogodišnjeg zatvorenika Panagiotisa Vlastosa u isto krilo". Iz dosijea slučaja doznaje se da je čitava operacija u Ateni i Solunu započela "anonimnom obaviješću" koja je informirala pandure da su troje od šest osoba uhićenih tokom operacije učestvovale u oružanom napadu na rezidenciju njemajčkog ambasadora u Chalandriju, prošlog decembra (odgovornost za to djelo preuzela je Grupa Narodnih Boraca).
Nakon dolaska u zatvor oba druga su odbila pretraživanje tijela i izjavila da su anarhistički politički zatvorenici.
...

Odgovor na napad u podzemnoj željeznici u Čileu
Naše najbolje namjere, vizije, ideje i metode mogu uvijek pasti u ruke nerazboritih ili neprijatelja koji nas žele potkopati. Kao što što su napisali različiti pojedinci ili grupe kroz proteklih par tjedana, kritika društva u njegovoj svrsi moći i dominacije ne opravdava napade na javna mjesta ispunjena slučajnim prolaznicima, čiji odnosi sa strukturom moći su nepoznati, i s tako visokom šansom pogreške i nezgode. Ta vrsta napada nije logičan ishod naših argumenata i analiza, mada pojedini civili mogu ponekad predstavljati metu, kada se očevidno ujedinjuju s moći u određenoj situaciji, uključujući svoje aktivno savezništvo i snage. K tome, mislim i da je pogrešno vjerovati kako će policija "postupiti ispravno" i evakuirati prostor. Mi trebamo obaviti rigorozne logističke kontrole i mjerenja nad našim eksplozivnim/zapaljivim napravama, bez da polažemo pogrešnu vjeru u državne službenike. Država će izvući više koristi ako dozvoli da takve naprave rane ili ubiju stanovnike, nego da spašava anarhističke grupe od vlastitih gluposti - paradržavne grupe i ekstremni desničari često koriste takve taktike, a ne anarhisti i nihilisti. Ja ne mogu govoriti u ime ZVĆ, ali smatram da ova akcija ne može biti odraz riječi i namjera Zavjere Vatrenih Ćelija u Grčkoj, u čiju inteligenciju, cjelovitost i razboritost djela ja u potpunosti vjerujem, kao odraz moje vlastite projektutalnosti.
V.Q.
***
Ističem da na temelju mojeg shvaćanja grupe Angry Brigade iz Engleske, da oni ne bi bili nikad počinili tako jadno izvršen i sumnjivo neuk napad, kao ovaj počinjen u Čileu u podzemnoj željeznici. Na Angry Brigade utjecale su situacionističke i slobodarsko-anarhističke ideje, koje izričito govore o klasnom nasilju i o pobjedi organizirane radničke klase. Dakle, ne samo da Angry Brigade nemaju apsolutno ništa zajedničko s operativnim parametrima koje je koristio tkogod izvršio te napade, nego izgleda da imaju i vrlo malo s njihovim idejama.
Život u UK i u Irskoj daje nam neke važne lekcije za oružane grupe direktne akcije, iz jednog on najdužih i najprljavijih protuustaničkih ratova u modernoj povijesti, borba protiv britanskog kolonijalizma i sektaškog nasilja. Svako shvaćanje praktički čitave oružane nasilne akcije u UK i Irskoj proizlazi iz tog iskustva, kao što su bili Angry Brigade. Svi oni koji su dovoljno stari da bi se sjećali, na svim stranama, znaju što znači živjeti pod stalnom prijetnjom da možeš biti ubijen tokom jednog neselektivnog napada zato što je rat u toku.
Zato, bez obzira što mi je muka od čopora i njegovih vrijednosti, podsjećam na bombu u centru grada Omagh, Country Tyrone, Sjeverna Irska, u subotu popodne, 15. augusta 1998., koja je ubila 29 i ranila 220 osoba, a koju su postavili ljudi iz Real IRA-e pod nadzorom Britanskih sigurnosnih službi i GCHQ [Government Communication Headquarters], britanske vladine obavještajne i špijunske agencije. Bombaši su prenijeli eksplozivnu napravu preko granice i postavili je u prometni trgovački kvart u samoj špici te dali jasno upozorenje. Nažalost, ostalo je politika.
L.
***

7. oktobra je René Cerda, sudac 15. Suda, odobrio tužiteljstvu da obavi vještačenja i testiranja drugova. Tako će Juan Flores, Nataly Casanova (u očekivanju presude) e Guillermo Durán (u kućnom pritvoru) biti podvrgunuti psihološkom i fizičkom testiranju.
Namjera tužiteljstva je da putem fizičkog testiranja uspiju napraviti usporedbe s videokamerama na mjestima napada, opovrgavajući, na taj način, ono što je isto prethodno opisalo kao "potvrde" koje su identificirale fizionomiju optuženih. U zaključku: zadržali smo ih i sada želimo znati da li su to oni ili nisu.
Psihološko testiranje pak pokušava opovrgnuti ono što su drugovi izjavili, nastojeći putem psihološkog i psihijatrijskog testiranja izvući neku "izjavu" ili navodne mentalne figure koje odgovaraju terorističkom profilu kojeg tražili tužiteljstvo juga.
16. oktobra bit će održano novo ročište na kojem će tužiteljstvo zatražiti odobrenje za dodatna vještačenja kompjutera i mobitela drugova koji su zaplijenjeni tokom pretresa 18. septembra, kada su uhapsili troje drugova.
Solidarnost s Juanom, Nataly i Guillermom!
...

Carlos Lopez je izgubio 7 kg, i dalje se nalazi zatvoren na ulaznom odjelu, gdje je odveden od početka štrajka glađu. Tijekom prvih dana nalazio se s još jednim zatvorenikom, ali od 5. oktobra ostao je sam u ćeliji. Pati od kiseline na želucu, slabosti i laganih vrtoglavica. 4 puta dnevno izvode ga iz ćelije da bi ga odveli kod zatvorskog liječnika, najčešće u zoru, da bi na koncu samo uzeli podatke i izmjerili tlak, jer vaga je pokvarena i nemaju potrebne instrumente za mjerenje razine šećera u krvi. U ponedjeljak se pokušalo uvesti u zatvor jednu medicinsku sestru iz tima solidarnih liječnika, ali zabranjen joj je ulaz uz obrazloženje da nema za to potrebnu dozvolu.
PODSJEĆAMO DA ĆE KROZ IDUĆIH DESET DANA STIĆI PRESUDA, I ZA AMELIE I FALLON, S LOKALNOG PROCESA ZA NAPADE NA JAVNI MIR.
Mario Gonzales ima problema nadasve s pankreasom, ali i s bubrezima i jetrom, što je izravna posljedica štrajka glađu. Liječnik iz solidarnog tima koji ga je posjetio u utorak smatra da je njegovo stanje stabilno pošto ima iste simptome kao prethodnih dana, osim pojačanih bolova u abdomenu. Upravitelj zatvorske ambulante do sada nije dozvolio pristup Marijovoj liječničkoj dokumentaciji, tek je danas bila na raspolaganju, tražeći između između ostalog nove laboratorijske pretrage.
MARIO JE IZGUBIO 7 KG TE OČEKUJE ODGOVOR NA ŽALBU PROTIV PRESUDE NA 5 GODINA ZATVORA, 1 MJESEC I 15 DANA.
Fernando Barecena izgubio je više od 3 kg, Abraham Cortes gotovo 4 kg. Obojica se nalaze u ćeliji na ulaznom odjelu, gdje se nalaze od trenutka uhićenja. Često ih vode na liječničke preglede u zoru, a dešava se da ih i noću ometaju; osim toga, obojici su ograničili broj telefoniranja.
...

"U leto 2013. članovi nekoliko grupa Anarhističkog crnog krsta (ABC) razmatrali su potrebu uspostavljanja međunarodnog dana podrške zatvorenim anarhistima i anarhistkinjama. S obzirom da već postoje Dan prava političkih zatvorenika i Dan borbe za pravdu u zatvorima, smatrali smo da je takođe važno istaći priče naših drugova i drugarica. Mnogi od zatvorenih anarhista i anarhistkinja nikada neće biti priznati kao 'politički zatvorenici' od strane formalnih organizacija za ljudska prava čiji je osećaj za socijalnu pravdu strogo ograničen kapitalističkim zakonima koji su osmišljeni da štite državu i sprečavaju i odvraćaju od bilo kakve stvarne društvene promene. Istovremeno, čak i u našim zajednicama znamo veoma malo o represiji u drugim zemljama, a da ne govorimo o imenima i slučajevima mnogih naših zatvorenih drugova i drugarica."
Poziv na godišnju nedelju solidarnosti sa anarhističkim zatvorenicima od 23-30. avgusta, sa odabiranjem 23. avgusta kao početnog datuma iz razloga zato što su upravo na taj dan 1927. godine, talijansko-američki anarhisti Nikola Sako i Bartolomeo Vanzeti pogubljeni u zatvoru. Oni su bili optuženi za ubistvo dva čoveka tokom oružane pljačke fabrike cipela u Masačusetsu, u SAD. Njihovo hapšenje je bilo deo veće kampanje koju je američka vlada vodila protiv radikala. Dokazi koje je država imala protiv njih dvojice su bili gotovo nepostojeći i mnogi ljudi i danas veruju da su oni bili kažnjeni zbog svojih jakih anarhističkih uverenja. S obzirom na prirodu i različitost anarhističkih grupa širom planete, umesto kampanje od samo jednog dana predložena je nedelja zajedničkih akcija, omogućavajući tako grupama mogućnost organizovanja događaja unutar dužeg vremenskog perioda. Kao odziv na ovaj poziv, formirali smo novu grupu tokom Nedelje anarhističkih zatvorenika koju smo nazvali ABC Hurricane.
...

Projekcija filma: "Hedwig and the Angry Inch"
Hedviga, rođena u Istočnom Berlinu kao dečak Hansel, se zaljubljuje u američkog marinca i podvrgava operaciji promene pola, kako bi mogla da se uda za njega i ode na Zapad. Nažalost, ništa nije ispalo kako treba – godinama nakon toga, Hedviga je na turneji po SAD sa svojim rok bendom, i priča svoju životnu priču kroz niz koncerata u restoranima morske hrane ’Bilgewater Inn’. Datumi njene turneje se preklapaju sa datumima turneje rok zvezde Tomija Gnozisa, momka koji je nekada voleo Hedvigu… a onda otišao sa svim njenim pesmama.
(John Cameron Mitchell, 2001; 95min)
Četvrtak, 16. oktobar u 19 časova
Infoshop "Furija", Višnjička 75, Beograd
...

SREST ĆEMO SE PONOVNO NA DRUGOJ STRANI
IZA BESKONAČNIH BARIKADA
KOJE ZACRTAVAJU ULICE NAŠIH ŽIVOTA
GOREĆI JOŠ ŽIVLJE OD NAŠIH ŽELJA.

18. septembra nekoliko napada ubojica čileanske države šokiralo je anarhističku sredinu Santiaga. Drugovi Nataly Casanova Munoz, Juan Flores Riquelme i Guillermo Duran Mendez oteti su, uz odzvanjanje godina vojnih hunti koje su vladale kontinentom, a još nisu nestale, sakrivajući se iz maske demokracije.

Smeće štampe neprekidno ih opisuje kao "opasne pojedince" i pridružuje se pravosudnom napadu svojom osobnom presudom pripadanja "hermetičkoj anarhističkoj ćeliji", kreirajući klasičnu kampanju unutarnjeg neprijatelja. Pravosudni pijuni su predali optužbe za umiješanost u nedavne zapaljive napade plus "posjedovanje i izrada eksploziva u svrhu terorističkih djela."
Troje drugova su do sada izjavili da nisu umiješani u napade.

Naša napadačka solidarnost s Nataly, Juanom i Guillermom, s onima koji odbacuju autoritet i ne savijaju glavu naspram moći.

"SRUŠIMO POLICIJSKU DRŽAVU!" - Juan
inthebellyofthebeast.noblogs.org
Mi smo uz vas, Juan, Nataly i Guillermo!
Naša solidarnost je napad!
SRUŠIMO POLICIJSKU DRŽAVU!
...

Za Juana, Nataly i Guillerma.
Za Međunarodnu Solidarnost.
Za širenje anarhističkog djelovanja.
U petak 3. oktobra organizirana je zapaljiva akcija u kampusu čileanskog sveučilišta "Juan Gomez Millas", gdje su se okupile različite grupe. Zapalili smo gume da bi zaustavili promet i provocirali smo policiju bacajući molotov oko osam sati navečer.
Počinili smo ta djela zbog hapšenja drugova Juana Floresa, Nataly Casanove i Guillerma Durana, koji su optuženi za razne napade. Jedan od njih je i bobma kućne izrade koja je eksplodirala u podzemnoj željeznici 8. septembra u općini Las Condes, koja je ranila i prolaznike; objasnili smo razlike djelom i izjavom o preuzimanju odgovornosti, za nas stanovnici nisu meta revolucionarnog djelovanja, kao što to nije ni podzemna željeznica, mada njome prolaze i buržuji, i to želimo da bude jasno.
Ali ni Juan, ni Nataly ni Guillermo nisu odgovorni za ta djela, a mi nećemo nasjesti na novinarske, policijske podlosti, kao ni ona koja širi čitava moć; oni nisu preuzeli odgovornost za ta djela i sve što su iznijeli je potpuni prezir prema autoritetu putem raznih djela, s kojima smo solidarni. Možda će se u budućnosti naši stavovi izmjeniti ili pak učvrstiti, ali ne zanima nas čekati da se to desi, aktivirali smo se za neposrednu revolucionarnu solidarnost.
Smatramo revolucionarnu solidarnost konretnim simboličkim i materijalnim djelom, u ovom slučaju simboličnim subverzivnim djelom koji će do drugova doprijeti s ljubavlju, kako bi znali da ćemo na ulici ostati neustrašivi naspram napredovanja moći, i da nastojimo izoštriti naša sredstva mirnog duha ali bez predaha u društvenom ratu.
...

Devet dana od početka štrajka glađu 4 anarhistička zatvorenika u Mexico Cityju, jedan je liječnik iz tima za nadgledanje pregledao druga Carlosa Lopeza "Chiva", zatvorenog u Reclusorio Oriente. Kada je stigao do vrata zatvora stražari mu nisu htjeli dozvoliti ulaz, objašnavanjući da nisu dobili nikakvu naredbu u vezi toga, ali uz inzistiranje solidarnih koji su pratili tim liječnik je ipak uspio ući.
Maria Gonzalesa još nije pregledala grupa liječnika, ali njegova obitelj nam javlja da ima bolove u trbuhu, vrtoglavicu i nervozu. Izgubio je 5 kila. Njegovi vitalne znakovi su i dalje stabilni. Nastavlja se maltretiranje i prijetnje stražara.
VIJESTI SA 7. DANA ŠTRAJKA GLAĐU
Jorge Mario Gonzalez: miran je, fizički umoran, ima vrtoglavicu, liječnici vrše pritisak za podvrgavanje infuzijama, što je on odbio.
Carlos López Marín: još je i dalje zatvoren na ulaznom odjelu, izoliran od ostalih zatvorenika, izgubio je 4 kilograma, zatvorska uprava vrši pritisak kako bi prekinuo štrajk, čak su mu ponudili bolje zatvorske uvjete.
Fernando Bárcenas: pati od umora i vrtoglavice, ali stanje je stabilno.
Abraham Cortes: budući da je već na početku štrajka imao vrlo malo kila, solidarni liječnici su izjavili da će ga vrlo pažljivo pratiti, pati od bolova u stomaku prije početka štrajka.

Već duže godina tehnloški napredak sve više jača, povlačeći za za sobom štetnosti kao što su nuklearna energija, nanotehnlogije i genetski modificirani organizmi. One neposredno ugrožavaju život na Zemlji na različite načine: putem iskorištavanja "sirovina", pohranjivanja masa radioaktivnog otpada, nepovratne kontaminacije nanotehnologijom i genetske manipulacije.
Sve tehnologije sadrže potencijal širenja kontrole nad životom sve do dostizanja totalne dominacije civilizacije i njenih nebrojenih struktura moći koje svakodnevno otuđuju naše odnose.
Industrijska revolucija vodi ka rastu specijalizacije i centralizacije. Genetska tehnologija predstavlja novi kvalitativni skok u razvoju kontrole nad poljoprivredom. Patenti za sjeme velikih multinacionalki tjeraju poljoprivredu u potpunu ovisnost.
Uništenjem bioraznolikosti uništava se i svaka šansa samostalne nabave, onemogučavajući u osnovi perspektivu slobodnih i decentraliziranih zajednica. Ne snose odgovornost samo multinacionalke i države, nego i svi oni koji vjeruju u njihove laži i podržavaju njihov razvoj.
Središnju ulogu u ovoj destruktivnoj tendenciji igraju znanstvenici obavijeni u svoje bijele mantile "neutralnosti". Sakriveni iza pojma "važnog istraživanja", rade na legitimaciji genetske tehnologije. Ne zanima nas ulaziti u detalje tog istraživanja, uzimajući u obzir da su nam namjere istraživača sasvim jasne: iza cilja zajamčenog javnog mnijenja sakrivaju se ekonomski interesi i širenje kontrole nad živućim, ispod krinke presvete znanosti.
Otpor prema tim štetnostima, budući da se ne može slomiti putem laži, iziskuje intervenciju represije. Novu zaštićenu lokaciju, Reckenholz u ciriškom kantonu, gdje se odvijaju sadašnji i budući testovi GMO-a na otvorenom polju, nadziru 24 sata na dan zaštitarska tvrtka i psi, neprekidni videonadzor i dvije ogromne ograde sa senzorima pokreta, što sve više naliči na tvrđavu.
Suprotstavljamo se napretku totalne dominacije.

...

Molotov na užasne uvjete - Molotov na vozila Bayera
U noći 26./27.07.2014. bacili smo nekoliko molotova na različita vozila poduzeća "Bayer AG"-SA, pokrečući tim "napadom" našu Sklonost ka Ekološkoj Borbi.
OTROVI I IZRABLJIVANJE:
U prvom svjetskom ratu "Friedr. bayer et comp." (kasnije "Bayer AG") proizvodio je eksplozive i kaučuk kao kemijske agente od vojne važnosti. Problemi s nabavkom nisu proizlazili iz grizodušja već sbog sigurnosnih rizika i nedostatka radne snage. Kada se rat preselio u rovove započelo je strateško primjenjivanje napada plinom, za koje je Bayer dostavljao na desetine tisuća tona različitih plinova za borbu.
Budući na nije bio zadovoljan poslovnim uspjehom "Friedr. Bayer et comp." se udružilo s raznim drugim kemijskim poduzećima kako bi osnovala "interesnu zajednicu", slijedeći primjer američkih trustova iz tog doba.
Ekonomska depresija nakon prvog svjetskog rata je kratko trajala i 1925., predvođene BASF-om, 9 kemijskih kompanija stvorilo je "JG Farben".
U početku (1926.) "JG Farben" nije bilo uvjereno u težnje nacionalsocijalista, ali shvatilo je njegova proizvodnja sintetičkog benzina ne može funkcionirati bez financiranja. Već 1932., godinu dana prije izborne pobjede NSDAP - Njemačke Nacionalsocijalističke Radničke Stranke - tražili su kontakt s Hitlerom i poduzeću je zajamčena podrška.
Kako bi zagarantiralo stabilni profit "JG Farben" se uvjerilo u korist doprinosa u iznosu od 400.000 maraka.
Reichsmark - njemačka marka - na izborni trošak NSDAP. Od tada je suradnja s nacionalsocijalističkim režimom cvjetala gotovo bez problema. Gotovo čitava uprava poduzeća upisala se u NSDAP i monopolizacija je pretvorila "JG Farben" u četvrto svjetsko poduzeće.
U španjoslkom građanskom ratu "JG Farben" je proizvodilo robu od vojne važnosti i sudjelovalo je u uništenju i u izrabljivanju zatvorenika u koncentracionim logorima.
Na primjer, antiparazitski agent Ciklon B prodavala je sestrinsko poduzeće "JG Farben-a".
Čim je pronađeno prikladno mjesto za proizvodnju umjetne benzine pokraj Auschwitza, odmah je "JG Farben" započelo intervenirati u potražnji radne snage. Jedan od važnih ljudi "BASF-a"/"JG Farben-a", Carl Krauch, polovicom februara 1941., šalje pismo Hermannu Goeringu tražeći da nagovori Himmlera da zaposli zatvorenike/ce logora u tvornicu u Buni. Od suradnje s "JG Farbenom" Himmler je očekivao nabavku potrebnog materijala za širenje logora Auschwitz. U tom je smislu naredio Karlu Wolffu tijesnu suradnju s "JG Farben".
Broj prisilnih radnika/ca "JG Farben" nije bio dovoljan za dovršetak izgradnje tvornice u Buni. 1942. SS su dostavili "JG Farben" barem 3.000 prisilnih radnika/ca, ali poduzeće je odgovorilo da mu treba 15.000. "JG Farben" nije se sviđalo kako stražari SS tretiraju radnike/ce, kao što se nije dopadalo opće planiranje samog rada i "beskorisnog" puta od tvornice do logora. No, to nezadovoljstvo se ne smije brkati s humanošću; problemi "JG Farben" sa situacijom i SS bili su u okviru izrabljivanja, koje nije moglo biti na vrhuncu zbog maltretiranja koje su vršili SS stražari i zbog "bezkorisnog" puta zatvorenika iz logora te zbog kaotičnog dodijeljivanja radnih zadataka.
Nezadovoljstvo je uvjerilo "JG Farben" na suradnju s "Organizacijom Todt" i, zaista, stvari su se "poboljšale" i nabavljen je građevinski materijal. U proljeće 1942. 11.200 osoba je bilo uposleno na izgradnji tvornice u Buni i u već pokrenutoj proizvodnji, ali po "JG Farben" zatvrenici još nisu bili dovoljno iskorišteni jer nije nikada radilo više od 2.000 njih odjednom. Kako bi se i to "poboljšalo", "JG Farben" je ztražilo izgradnju još jednog logora i "Bunalager" je, kako se kasnije zvao, zaista "nudio" veći broj iskoristivih zatvorenika konclogora.
Izgradnja i aktivnost poduzeća tokom čitavog perioda koštalo je oko 25.000 ljudskih života: zbog maltretiranja SS-ovaca, bolesti, pothranjenosti i veoma teških fizičkih radova. Sve to ne samo da se odvijalo pred očima poduzeća već i uz njegovu otvorenu podršku. Dolazilo je do tenzija samo kada uništenje žrtava nije bilo u skladu s "prikladnima za rad", s onima koje su mogli iskoristiti. Oni koji su pali u ruke SS-ovcima postali su pokretna masa, roba: roba bez imalo ljudskosti, roba koju su "nabavila" brojna poduzeća, industrije i privatnici, veliki i mali, i koja je služila gospodarskim interesima, koje nije opravdavao samo rat, već su namjeravali ići mnogo dalje od "finalne pobjede".

Smatramo da vrijedi ispričati još jednom kakve su svinje stražari.
Ometajući tišinu jednog mirnog nedjeljnog jutra dva su se vozila zaustavila ispred doma roditelja jednog druga i dva su policajca pozvonila na vrata. Izlika je obavijest na teret sina koji, poznato je, već godinama živi na drugoj adresi, što su roditelji odmah rekli pandurima.
Pošto je u roku od više od godinu dana bilo mnogo takvih posjeta, drug je već bio otišao na policijsku stanicu s roditeljima i grupom solidarnih da bi objasnio svinjama iz DIGOS-a [politička policija, nap.prev] kako zaista više nema smisla da ga traže na toj adresi.
Osim toga, prije nekoliko dana druga je već bila zaustavila policija u jednom gradu na sjeveru Italije, koja je u tom trenutku imala priliku da ga obavijesti o optužbama za koje se tereti.
Nakon što su roditelji naglasili da sin ne živi tu već godinama, panduri su se razljutili i zatražili arogantnim i autoritarnim tonom njihove dokumente. Roditelji su naravno odbili (ali kako: dokumente u našoj kući?) te su ocu zaprijetili odvođenjem na policijsku stanicu, da će biti prijavljen za pružanje otpora i sakrivanje identiteta.
Kao rečeno: između pogleda roditelja i susjeda, koji su se već bili okupili na ulici, stigla su još dva vozila pojačanja i odvela oca.

ZDRAVO DRUŽE, KAKO SI?
Miran sam, mada to ne znači da sam se pomirio, što bi pak značilo da sam prihvatio stvarnost zatvora i pasivnost uloge zatvorenika, jednog od mnogih. Fizički se osjećam dobro, malo vježbam, što je vrlo bitno kako se ne bi zapalo u beskorisne depresije, u stvari mislim da tjelovježba može kontrolirati neke potisnute represije; pomaže mi da se osjećam bolje, a istovremeno mi osnažuje tijelo, pomaže mi da hodam siguran unutar kaveza za životinje u kojem nikad ne znaš što se može desiti. Zadobiti nekakvu crijevnu bolest ovdje je sasvim uobičajeno, zbog hrane koja se daje zatvorenicima, koja je ponekad zaista odvratna i veoma ružno izgleda, a ponekad se ne može ni razabrati o čemu se radi, ni mirisom ni izgledom. Zbog toga ja, koji jedem u menzi, dobro znam odakle dolaze te bolesti koje se ponekad pojave.
Isto tako ni voda za piće nije baš dobra, mada postoje dva filtera za pročišćavanje, koji nesumnjivo filtriraju vodu, ali ishod baš i nije najbolji. Voda iz slavine je prljava, mislim da to ovisi o području na kojem se nalazimo (Iztapalapa), pošto je svugdje takva, osim činjenice da - očito - za instituciju mi zatvorenici vrlo malo vrijedimo, i ne brinu se za čistoću posuda. Tako se iz kombinacije hrane i vode dobivaju bolesti o kojima sam govorio.
Paralelno s tim, vrlo mi smeta i upala sinusa koju sam ovdje zaradio i mada, zahvaljujući drugovima i drugaricama koji su me podržali lijekovima, nije baš tako česta, zaista se osjećaj vrlo loše kada mi se začepi nos popraćen strašnim glavoboljama. Ne mogu ni pomisliti da odem u ambulantu jer se vode etikom "pregledat ćemo te samo ako dođeš polumrtav ili s novcem u ruci", ili je pak čekanje vrlo dugo. Jednom prilikom kada sam otišao u zatvorsku ambulantu, tražeći folnu kiselinu koja nije imala veze sa sinusima, ženska s kojom sam govorio bila je baš odvratna! Ukratko, fizički se osjećam gotovo uvijek dobro, s nešto smanjenim imunitetom, ali nastojim ostati snažan. Moram priznati da kad imam posjete, bila to obitelj ili drugovi, i kad mi donesu dobru hranu, učine me zaista sretnim, volim dobru hranu i - ne želim objašnjavati - nisam više vegetarijanac.
ISPRIČAJ NAM KAKO JE DOŠLO DO PROMJENE TUŽITELJSTVA?
Pitanje tužiteljstva se sastoji od brdo iznenađenja i loših tretmana koje smo dobili od uprave i federalne policije, kako ja tako i Amelie i Fallon. Koristeći ovaj intervju napravit ću sažetak od Glavnog Republičkog Tužiteljstva (PGR) do našeg premještaja pod federalno tužiteljstvo.
Par sati prije nego što su nas obavijestili o premještaju na navedeno tužiteljstvo - dok smo još bili pod PGR Camarones - izvukli su me iz ćelije da bi me obavijestili o nečemu što se sada ne sjećam; i tamo sam vlastitim očima vidio tri avionske karte, dvije za drugarice u smjeru Nayarita i jednu za mene za Matamoros.
Naravno, premjestili su nas u federalne zatvore kako bi nas osudili za zločine: sabotaže, terorizma i organiziranog zločina, za što su nas tada željeli optužiti. Sat prije nego su nas odveli u prostorije PGR-a, prema neizvjesnim sudbinama, odveli su me pred javnog tužitelja i rekli mi da moram hitno razgovarati s advokatom.
Budući da nisam uspio s njim razgovarati obavijestili su me da će me premjestiti, s drugaricama, "u zatvor maksimalne sigurnosti", kako bi se nastavila istraga. Kasnije su obavijestili i drugarice Amelie i Fallon, kojima sam rekao da je to dobra vijest jer ćemo, na neki način, ostati zajedno.
Treba naglasiti da unatoč činjenici da je odluku donio sudac, mi se nismo nikada pojavili pred njim; mada nas to ne zanima pošto se radi o autoritetu.
Put od PGR-a do suda bio je smiješan. Stavili su nas - sve troje - u kombi sa šest federalnih policajaca. Svi su bili teško naoružani, kalašnjikovima AK-47 i drugima koje nisam prepoznao, dok su nas slijedila brojna policijska vozila, sva s upaljenim sirenama.
Prije nego smo stigli do federalnog suda tip koji je sjedio kraj mene počeo je agresivno "režati" na mene riječima kao što su: "već smo vam i previše dozvolili, da znaš samo kako ti želim razbiti lice, neću to učini samo zato jer si s Kanađankama, za sada nam je naređeno da vas predamo bez udaraca" (mislim da je tako jer je meksička vlada dupelizac kanadske vlade i ne žele imati problema), "ali što se njega tiče već bi bili nestali bez da itko išta primjeti".
Lagao bih kad bi rekao da u tom trenutku nisam osjetio veliki strah. Što ti može proći kroz misli u tom trenutku?
Kad smo stigli pred sud izašli smo iz vozila usred tolike snage reda kao da očekuju najopasnijeg meksičkog švercera drogom. Zatvorili su dvije velike gradske ceste i pucajući u zrak (koliko sam mogao čuti) svinje su stvorile zid kako bi mi, "super teroristi", prošli bez da nas itko pokuša osloboditi.
Sjećam se da su me ulazeći u prostoriju za pretres stavili uza zid i, ispred čitavog osoblja koje se tamo nalazilo, zatražili da se skinem - uvijek uz istu naredbu da kažem "da gospodine, ne gospodine" - i započelo je ponižavanje putem sklekova i pokazivanja guzice svima prisutnima.
Srećom od drugarica nisu tražili istu stvar, koliko se sjećam njih je pretsla policajka privatno.
Nakon pretresa pitali su me kojem kartelu (droge) pripadam, da li obitelji Michoacana, zaljevskom kartelu, Sinaloi, Zetasima i ne znam kome još, kako bi znali gdje da me smjeste; samo sam odgovorio spuštene glave, s rukama na leđima "ne gospodine, ne pripadam nijednom kartelu gospodine", znam da je to bio glup način odgovora, ali bio jedini u tom trenutku.
Kad sam se našao unutra, bilo je zaista strašno otkriti različite slučajeve osoba pod istragom koje je policija natjerala silom i kršeći navodna indvidualna jamstva - fizičkim i pshičkim mučenjem - da prihvate optužbe o kojima nisu pojma imali, samo da bi mogli izmisliti kaznena djela protiv njih.
Sjećam se slučaja jedne žene koja je pretučena i koju su mučili strujom kroz vaginu kako bi prihvatila optužbe koje su joj pripisali, dok ih nije na koncu prihvatila i na taj način potpisala dugogodišnji zatvor.