RADIO REGENERACION [MEKSIKO]: INTERVJU S CARLOSOM LOPEZOM "CHIVOM"
ZDRAVO DRUŽE, KAKO SI?
Miran sam, mada to ne znači da sam se pomirio, što bi pak značilo da sam prihvatio stvarnost zatvora i pasivnost uloge zatvorenika, jednog od mnogih. Fizički se osjećam dobro, malo vježbam, što je vrlo bitno kako se ne bi zapalo u beskorisne depresije, u stvari mislim da tjelovježba može kontrolirati neke potisnute represije; pomaže mi da se osjećam bolje, a istovremeno mi osnažuje tijelo, pomaže mi da hodam siguran unutar kaveza za životinje u kojem nikad ne znaš što se može desiti. Zadobiti nekakvu crijevnu bolest ovdje je sasvim uobičajeno, zbog hrane koja se daje zatvorenicima, koja je ponekad zaista odvratna i veoma ružno izgleda, a ponekad se ne može ni razabrati o čemu se radi, ni mirisom ni izgledom. Zbog toga ja, koji jedem u menzi, dobro znam odakle dolaze te bolesti koje se ponekad pojave.
Isto tako ni voda za piće nije baš dobra, mada postoje dva filtera za pročišćavanje, koji nesumnjivo filtriraju vodu, ali ishod baš i nije najbolji. Voda iz slavine je prljava, mislim da to ovisi o području na kojem se nalazimo (Iztapalapa), pošto je svugdje takva, osim činjenice da - očito - za instituciju mi zatvorenici vrlo malo vrijedimo, i ne brinu se za čistoću posuda. Tako se iz kombinacije hrane i vode dobivaju bolesti o kojima sam govorio.
Paralelno s tim, vrlo mi smeta i upala sinusa koju sam ovdje zaradio i mada, zahvaljujući drugovima i drugaricama koji su me podržali lijekovima, nije baš tako česta, zaista se osjećaj vrlo loše kada mi se začepi nos popraćen strašnim glavoboljama. Ne mogu ni pomisliti da odem u ambulantu jer se vode etikom "pregledat ćemo te samo ako dođeš polumrtav ili s novcem u ruci", ili je pak čekanje vrlo dugo. Jednom prilikom kada sam otišao u zatvorsku ambulantu, tražeći folnu kiselinu koja nije imala veze sa sinusima, ženska s kojom sam govorio bila je baš odvratna! Ukratko, fizički se osjećam gotovo uvijek dobro, s nešto smanjenim imunitetom, ali nastojim ostati snažan. Moram priznati da kad imam posjete, bila to obitelj ili drugovi, i kad mi donesu dobru hranu, učine me zaista sretnim, volim dobru hranu i - ne želim objašnjavati - nisam više vegetarijanac.
ISPRIČAJ NAM KAKO JE DOŠLO DO PROMJENE TUŽITELJSTVA?
Pitanje tužiteljstva se sastoji od brdo iznenađenja i loših tretmana koje smo dobili od uprave i federalne policije, kako ja tako i Amelie i Fallon. Koristeći ovaj intervju napravit ću sažetak od Glavnog Republičkog Tužiteljstva (PGR) do našeg premještaja pod federalno tužiteljstvo.
Par sati prije nego što su nas obavijestili o premještaju na navedeno tužiteljstvo - dok smo još bili pod PGR Camarones - izvukli su me iz ćelije da bi me obavijestili o nečemu što se sada ne sjećam; i tamo sam vlastitim očima vidio tri avionske karte, dvije za drugarice u smjeru Nayarita i jednu za mene za Matamoros.
Naravno, premjestili su nas u federalne zatvore kako bi nas osudili za zločine: sabotaže, terorizma i organiziranog zločina, za što su nas tada željeli optužiti. Sat prije nego su nas odveli u prostorije PGR-a, prema neizvjesnim sudbinama, odveli su me pred javnog tužitelja i rekli mi da moram hitno razgovarati s advokatom.
Budući da nisam uspio s njim razgovarati obavijestili su me da će me premjestiti, s drugaricama, "u zatvor maksimalne sigurnosti", kako bi se nastavila istraga. Kasnije su obavijestili i drugarice Amelie i Fallon, kojima sam rekao da je to dobra vijest jer ćemo, na neki način, ostati zajedno.
Treba naglasiti da unatoč činjenici da je odluku donio sudac, mi se nismo nikada pojavili pred njim; mada nas to ne zanima pošto se radi o autoritetu.
Put od PGR-a do suda bio je smiješan. Stavili su nas - sve troje - u kombi sa šest federalnih policajaca. Svi su bili teško naoružani, kalašnjikovima AK-47 i drugima koje nisam prepoznao, dok su nas slijedila brojna policijska vozila, sva s upaljenim sirenama.
Prije nego smo stigli do federalnog suda tip koji je sjedio kraj mene počeo je agresivno "režati" na mene riječima kao što su: "već smo vam i previše dozvolili, da znaš samo kako ti želim razbiti lice, neću to učini samo zato jer si s Kanađankama, za sada nam je naređeno da vas predamo bez udaraca" (mislim da je tako jer je meksička vlada dupelizac kanadske vlade i ne žele imati problema), "ali što se njega tiče već bi bili nestali bez da itko išta primjeti".
Lagao bih kad bi rekao da u tom trenutku nisam osjetio veliki strah. Što ti može proći kroz misli u tom trenutku?
Kad smo stigli pred sud izašli smo iz vozila usred tolike snage reda kao da očekuju najopasnijeg meksičkog švercera drogom. Zatvorili su dvije velike gradske ceste i pucajući u zrak (koliko sam mogao čuti) svinje su stvorile zid kako bi mi, "super teroristi", prošli bez da nas itko pokuša osloboditi.
Sjećam se da su me ulazeći u prostoriju za pretres stavili uza zid i, ispred čitavog osoblja koje se tamo nalazilo, zatražili da se skinem - uvijek uz istu naredbu da kažem "da gospodine, ne gospodine" - i započelo je ponižavanje putem sklekova i pokazivanja guzice svima prisutnima.
Srećom od drugarica nisu tražili istu stvar, koliko se sjećam njih je pretsla policajka privatno.
Nakon pretresa pitali su me kojem kartelu (droge) pripadam, da li obitelji Michoacana, zaljevskom kartelu, Sinaloi, Zetasima i ne znam kome još, kako bi znali gdje da me smjeste; samo sam odgovorio spuštene glave, s rukama na leđima "ne gospodine, ne pripadam nijednom kartelu gospodine", znam da je to bio glup način odgovora, ali bio jedini u tom trenutku.
Kad sam se našao unutra, bilo je zaista strašno otkriti različite slučajeve osoba pod istragom koje je policija natjerala silom i kršeći navodna indvidualna jamstva - fizičkim i pshičkim mučenjem - da prihvate optužbe o kojima nisu pojma imali, samo da bi mogli izmisliti kaznena djela protiv njih.
Sjećam se slučaja jedne žene koja je pretučena i koju su mučili strujom kroz vaginu kako bi prihvatila optužbe koje su joj pripisali, dok ih nije na koncu prihvatila i na taj način potpisala dugogodišnji zatvor.
Mada unutar zatvora nije bilo tučnjava bilo je vrlo frustrirajući provoditi vrijeme čitav dan zatvoreni. Imali smo na raspolaganju samo 10 minuta između obroka i onda su nas ponovno zatvarali. Uvijek pod budnim oko sveprisutnih nadzornih telekamera i osoblja već pokojne AFI (Federalna Agencija za Istrage).
Bilo je teško izbjeći nadzor nad svime što smo činili. Primjera radi, jednom smo prilikom uspjeli da unesemo kemijsku olovku (zabranjena stvar) i tako sam mogao napisati moje drugo pismo. Panduri su u dva navrata pretresli moju ćeliju ali nisu uspjeli pronaći olovku, zbog čega su bili bijesni, dok smo si nas troje izmijenjivali osmjehe šale i suučesništva.
Na kraju nisu više mogli održati svoj teatar "terorizma" i oslobodili su nas federalnih zločina te premjestili naš slučaj na običan sud.
KAKO SU TE TRETIRALI U ZATVORU ORIENTE?
Zatvor Oriente je jedan od najnapučenijih zatvora, barem ovdje u Cuidad de Mexico, broji više od 14 tisuća zatvorenika i, koliko mi je poznato, jedan je od najopasnijih zavora.
Na odjelu na kojem sam zatvoren ima nas oko 800, u više od 40 ćelija, to jest oko 17-20 zatvorenika po ćeliji. U drugim spavaonicama ili odjelima ima i više zatvorenika po ćelijama, iz čega možemo zaključiti da je zatvor prenapučen, imajući na umu da je svaka ćelija, po meni, projektirana za samo 6 osoba.
Naveo samo ovaj statistički "podatak" samo kako bih uspio odgovoriti na pitanje "kako tretiraju neke zatvorenike u takvim zatvorima?" i odgovor je, shodno tome, maltretiraju ih.
I pošto se radi o zatvoru, odnosno u planu pripitomljavanja i otuđenja usmjerenog na sve one pojedince koji ne prihvaćaju pravila i norme jednog društva bolesnog od robota na daljinsko upravljanje, ne možemo očekivati ništa osim toga: maltretiranja.
Kao što neki misle da se "riječi mogu shvatiti samo šakama", dok neki još i dalje misle i vjeruju da se "zločinci" regeneriraju tamo gdje ih samo maltretiraju.
Dolaze sa svojim programima ponovnog uključivanja kojima očekuju da će se zatvorenik pripremiti, naučiti i vrednovati sve ono što je ostavio vani; ali stvarnost ovdje unutra je veoma daleka od toga, paralelno s planovima rehabilitacije postoji nasilje sistema, droga, dinamike "razbojnika moći", postepeno degradiranje individualnosti te mržnja i gnjev koje nesvjesno rastu u svakoj zatočenoj osobi.
Ja sam se ovdje uvijek postavio kao anarhist u borbi, što mi je zasigurno zadalo problema, ali isto toliko kao i svakom drugom zatvoreniku, jer kao što sam prije rekao, za institucije mi zatvorenici smo izmet i prepreka društvu i "zaslužujemo" da nas kao taktve tretiraju: kao nešto najgore i na najgori način.
Mnogi zatvorenici kažu da je zatvor prije bio još gori i da je sada "čista zabava", gotovo prihvačajući trenutnu situaciju, i taj mi se stav gadi, jer država želi baš to, da se prilagodimo tom "bijednom obroku", dok bi mogli zahtjevati mnogo više: našu slobodu.
Nažalost, kao i u svakom zatvoru/društvu pojedinac ne reagira dok se njegovi interesi ne dovedu u opasnost; kao što je bio slučaj kada je ubijen jedan stražar i kada su primjetili da tokom posjeta ulaze stvari "zabranjene" za zatvorenike (droga, oružje itd.), zatvorska institucija je odlučila da se zabrane "“cabañas” (sobice stvorene plahtama koje se koriste najčešće za seksualne odnose između zatvorenika ili s posjetiteljima), želeći na taj način kazniti zatvorenike i uzrokujući veliku financijsku zaradu nekim "grupama" zatvorenika; samo tada, kada su interesi zatvorenika dovedeni u opasnost, razbijesnili su se na instituciju te organizirali kako bi joj to onemogućili. To je samo primjer onoga što želim reći.
ŠTO NAM MOŽEŠ REĆI O PRAVOSUDNOJ SITUACIJI?
Istraga je završena i sada se približavamo kraju, što se tiče običnog suda i federalnog. Završena je prva faza cirkuske predstave. Sada, ako se dobro sjećam, ishodi presude i osude stići će u roku od dva mjeseca.
I tu će, po meni, započeti druga faza, žalba s obranom i pritužba i slučaj će se, opet po meni, razmatrati te će nas pokušati zadržati još malo.
Mrzim zatvor i ne želim ostati ovdje, ali ova jebena država mora pod svaku cijenu pronaći krivicu optuženog. Idem naprijed uz geslo "ni kriv ni nevin", i ne zanim me što kažu zakoni, želim samo da ovo neprirodno zatočeništvo i otmica se što prije okončaju.
Znam da nisam jedini optuženi, tu su i drugarice Amelie i Fallon, dakle neću otvarati neka pitanja zbog poštovanja prema njima. Ono što mogu otvoreno reći je da neću nikada ostati u tišini i nikada neću preuzeti ulogu žrtve, neovisno o optužbi, javno izjavljujem da sam neprijatelj države i za to ću se boriti što više moguće.
Zamjetio sam niz proturječja u ovom procesu, nekoliko pokušaja da se izgradi slučaj lažnim izjavama policije koja nas optužuje, a nadasve oni koji direktno mene optužuju, budući da se u većini dokumenata odnose samo na mene; pretpostavljam da im je lakše usredotočiti se na jednog optuženika nego na tri, a k tome mislim i da će na njihov (policijski) strateški način nastojati pronaći sve moguće dokaze moje krivice te da će naknadno sve to povezati s mojim drugaricama, kako bi obavili savršen posao.
Ima mnogo toga za reći, ali ponavljam još jednom, neću to učini zbog drugarica Amelie i Fallon, pošto ih već dugo vremena nisam osobno vidio.
KAKVO JE TVOJE RASPOLOŽENJE?
Mislio sam da će odgovor na to pitanje biti jednostavan i lak, ali nije tako. Naravno, moram biti vrlo snažan i uvjeren u to što sada moram proživljavati, a nadasve da nisam sam u svemu tome.
Imao sam priliku utvrditi i proživjeti u prvom licu drugarstvo i veliku podršku brojnih osoba, među kojima rođaka i brojnih drugova u borbi i idejama, koji se nisu ni prst pomakli u ovih 8 mjeseci zatvora i još su tamo sa svojom solidarnosti i svojom ljubavi, bez da traže ništa zauzvrat, bezuslovno.
Ali nije sve med i mlijeko, nije sve nježnost, jer oduzimanje slobode povlači za sobom mnoge stvari i često te prožima tuga i melankolija.
Raspoloženje postane promjenljivo, kao i vani, ali ovdje unutra postoji problme što ne možeš kad si tužan otići kod najboljeg prijatelja ili rođaka, ili otići u birc popiti pivo i slušati muziku, ili samo otići u park i prošetati između stabala da bi se oporavio.
Ovdje unutra je drugačije. Kada te obuzme tuga moraš se suočiti s njom tvojim vlastitim snagama, koje te ponekada mogu napustiti; uhvatiti se za sjećanja, ili kada to nije dovoljno možeš otići do telefona i nekome telefonirati.
Ali želio bi otići dalje, želio bi vidjeti svoje, zagrliti ih, sjesti kraj njih i razgovarati gledajući ih u oči, zajedno stvarati, šaliti se, ljubiti, kovati zajvere, između ostalog.
Ali to nije moguće. Kada su posjete osjećam se jako dobro, uvijek me uzbude i osjećam se živ na polju smrti.
I čitanje mi daje života, pisma, letci i prosvjedi solidarnosti drugova.
Što znači da sam "dobro" raspoložen, mada se ponekad u nekim trenucima osjećam "loše". Ali za sada je tako, to je život.
Vrlo je teško prepoznati tugu zato što obično nastojimo dokazati sebi samima da smo vrlo jaki i da možemo lako ići naprijed, ali nije tako, jer kao ljudska bića imamo osjećaje i emocije, i nužno je da ih prepoznamo i živimo.
(prijevod na talijanski RadioAzione i PKT)
Izvor: Radio Regenaracion via RadioAzione
