w-2-wp-214-import-1.png

Odgovor na napad u podzemnoj željeznici u Čileu

Naše najbolje namjere, vizije, ideje i metode mogu uvijek pasti u ruke nerazboritih ili neprijatelja koji nas žele potkopati. Kao što što su napisali različiti pojedinci ili grupe kroz proteklih par tjedana, kritika društva u njegovoj svrsi moći i dominacije ne opravdava napade na javna mjesta ispunjena slučajnim prolaznicima, čiji odnosi sa strukturom moći su nepoznati, i s tako visokom šansom pogreške i nezgode. Ta vrsta napada nije logičan ishod naših argumenata i analiza, mada pojedini civili mogu ponekad predstavljati metu, kada se očevidno ujedinjuju s moći u određenoj situaciji, uključujući svoje aktivno savezništvo i snage. K tome, mislim i da je pogrešno vjerovati kako će policija "postupiti ispravno" i evakuirati prostor. Mi trebamo obaviti rigorozne logističke kontrole i mjerenja nad našim eksplozivnim/zapaljivim napravama, bez da polažemo pogrešnu vjeru u državne službenike. Država će izvući više koristi ako dozvoli da takve naprave rane ili ubiju stanovnike, nego da spašava anarhističke grupe od vlastitih gluposti - paradržavne grupe i ekstremni desničari često koriste takve taktike, a ne anarhisti i nihilisti. Ja ne mogu govoriti u ime ZVĆ, ali smatram da ova akcija ne može biti odraz riječi i namjera Zavjere Vatrenih Ćelija u Grčkoj, u čiju inteligenciju, cjelovitost i razboritost djela ja u potpunosti vjerujem, kao odraz moje vlastite projektutalnosti.

V.Q.

***

Ističem da na temelju mojeg shvaćanja grupe Angry Brigade iz Engleske, da oni ne bi bili nikad počinili tako jadno izvršen i sumnjivo neuk napad, kao ovaj počinjen u Čileu u podzemnoj željeznici. Na Angry Brigade utjecale su situacionističke i slobodarsko-anarhističke ideje, koje izričito govore o klasnom nasilju i o pobjedi organizirane radničke klase. Dakle, ne samo da Angry Brigade nemaju apsolutno ništa zajedničko s operativnim parametrima koje je koristio tkogod izvršio te napade, nego izgleda da imaju i vrlo malo s njihovim idejama.

Život u UK i u Irskoj daje nam neke važne lekcije za oružane grupe direktne akcije, iz jednog on najdužih i najprljavijih protuustaničkih ratova u modernoj povijesti, borba protiv britanskog kolonijalizma i sektaškog nasilja. Svako shvaćanje praktički čitave oružane nasilne akcije u UK i Irskoj proizlazi iz tog iskustva, kao što su bili Angry Brigade. Svi oni koji su dovoljno stari da bi se sjećali, na svim stranama, znaju što znači živjeti pod stalnom prijetnjom da možeš biti ubijen tokom jednog neselektivnog napada zato što je rat u toku.

Zato, bez obzira što mi je muka od čopora i njegovih vrijednosti, podsjećam na bombu u centru grada Omagh, Country Tyrone, Sjeverna Irska, u subotu popodne, 15. augusta 1998., koja je ubila 29 i ranila 220 osoba, a koju su postavili ljudi iz Real IRA-e pod nadzorom Britanskih sigurnosnih službi i GCHQ [Government Communication Headquarters], britanske vladine obavještajne i špijunske agencije. Bombaši su prenijeli eksplozivnu napravu preko granice i postavili je u prometni trgovački kvart u samoj špici te dali jasno upozorenje. Nažalost, ostalo je politika.

L.

***

(Prijevod na engleski Sin Banderas Ni Fronteras)

U ponedjeljak 8. septembra bomba je eksplodirala na tranzitnom koridoru jednog trgovačkog centra kraj stanice podzemne željeznice, u 2 popodne. 14 osoba je ranjeno, uključujući prolaznike i čistače zgrade.

Vlada je uprla prstom na anarhiste, govoreći o "borbi protiv terorizma" i o sličnim stvarima. Citirali su [isjeckan] tekst ZVĆ-a ("Let's become dangerous") i anarhistički susret u Meksiku, decembra 2013., kao primjere slučajeva gdje se navodno razmatralo o napadu na civilno stanovništvo. Naveli su i drugove koji su iz Čilea putovali u Meksiko.

Tokom prvih dana nakon napada neke su osobe i drugovi mislili da bi to moglo biti djelo fašista ili paramilitarnih grupa, zato što to mjesto nije, zaista, isključivo samo za moćnike.

Osim toga neke su anarhističke akcijske grupe govorile o važnosti izjašnjavanja i protiv nasumičnih napada, smatrajući civilne osobe metama samo u slučaju kada su one očiti predstavnici moći, i da nikada ne smijemo prepustiti šansi sigurnost naših akcija.

Kakogod, danas, četvrtak 18. septembra, jedna grupa je napokon preuzela odgovornost za djela pod imenom Zavjere Vatrenih Ćelija. Kažu da su željeli napasti buržoaski trgovački centar i da su zvali policiju 10 minuta prije eksplozije. Rekli su da im je žao ranjenih radnika i okrivili su policiju. Neki drugovi misle da ako nisu željeli raniti obične ljude onda su trebali izabrati drugu metu i drugu satnicu za napad, zato što su pozvali policiju samo nekoliko minuta prije eksplozije. I zaista, mjesto koje su odabrali nije isključivo samo za moćnike.

Danas su i tri osobe uhapšene, optužene za sudjelovanje u toj akciji. Dva muškarca i jedna žena. Jedan od njih viknuo je novinarima: "Srušimo policijsku državu!". Opovrgavaju sve optužbe.

***

RAZMATRANJA PRIJE POJAVLJIVANJA IZJAVE O PREUZIMANJU ODGOVORNOSTI ZA NAVEDENO DJELO:

Neka razmatranja o napadu na civilno stanovništvo i prolaznike

(10. septembar)

U ponedjeljak 8. septembra eksplodirala je bomba na tranzitnom koridoru trgovačkog centra pokraj stanice podzemne željeznice. 14 osoba je ranjeno, uključujući prolaznike i čistače.

Eksplozivna naprava bila je sastavljena od aparata za gašenje požara ispunjenog barutom, vlada je odmah uperila prst na anarhističke grupe, stvarajući i hraneći paniku u društvu u svoju vlastitu korist, i šireći potrebu za otkrivanjem odgovornih... ili nekoga tko tako izgleda.

Budimo jasni, kao anti-autoritarci, mi se ne povezujemo s drugim osobama samo putem sredstava korištenih u akciji, mi se bratimimo s ciljevima koji stoje iza djela i njihovima sadržajima, kada su jasni i izričiti. Zato, važno je reći, sviđalo se to ili ne, da ne možemo podržati nasumični i anonimni napad (bez odgovornosti) koji je ranio prolaznike. Mi znamo da su prolaznici dio funkcioniranja društvenog poretka, ali oni očevidno nisu neprijatelji ili eksplicitni moćnici.

Da li je to djelo počinila policija, grupa ekstremne desnice ili neka revolucionarna grupa, ne možemo to znati. Nećemo se pridružiti onima koji osuđuju upotrebu nasilja u nastojanju da okončaju čitavu revolucionarnu borbu. Polimorfna antiautoritarna borba zahtjeva nasilno djelovanje, direktne i oštre napade, ali nešto drugo je vršiti nasumične napade na svakog tko prođe mjestom koje, očito, nije isključivo samo za moćnike.

To nije jedna nova rasprava, i drugi su drugovi iznijeli svoje jasne stavove u sličnim situacijama, zato mi danas želimo podijeliti nekoliko riječi akcijskih grupa i propagandnih grupa koje su govorile o tom pitanju u posljednje vrijeme. Želimo podijeliti ovaj tekst za neprekidnu tenziju iz doprinosa koji su drugi drugovi ostavili proteklih godina, kako ne bi izgubili iz vidika naše ciljeve i planove.

- Riječi Anarhističke urbane gerilske grupe "Zavjera Vatrenih Ćelija" nakon bombaškog napada u Ateni koji je ubio petnaestogodišnjeg imigranta te teško ranio njegovu sestru i majku u martu 2010.:

"(...) Naš cilj je uništenje, a policija biva uvijek upozorena tako da imaju vremena evakuirati mjesto (...) Ali, bilo bi nedosljedno i zločinački nehajno s naše strane postaviti bombu na gusto napučeno mjesto bez poziva upozorenja (...) Bilo bi zločinački za nas "ostaviti" eksplozivnu napravu oko 14 sati, s mogućom opasnošću eksplozije koja bi pretvorila prolaznike u žrtve. (...) Pozivi upozorenja se uvijek upućuju najmanje dvama mainstream medijskim kanalima, kako bi se izbjegao svaki nesporazum s telefonskim operaterima i moguć zataškavanje poziva upozorenja, kao što se u prošlosti i desilo drugim organizacijama. Dodatno, uvijek postoji potpun i detaljni opis ne samo mjesta gdje smo postavili napravu, već i napomena o određenim ulicama, o opsegu eksplozivne naprave i bitan savjet za evakuaciju i zatvaranje zgrada (...) Ne želimo da suci, tužitelji, policija i novinari dođu do jednostavnih zaključaka. Na kraju dana istina o onome što se desilo poznata je samo počiniteljima djela. U slučaju da je eksplozivnu napravu postavila revolucionarna organizacija onda revolucionarno dostojanstvo nalaže izjavu o javnoj odgovornosti s odgovarajućom samokritikom koja će razjasniti događaj, u suprotnom politička anonimnost sabotira revolucionarno vodstvo i briše strategiju, urbanu gerilu. (...) Zaključci su brojni, uz opomenu da ako se zaista radi o "nasumičnom" napadu, onda je to vrlo specifični politički smjer koji pogoduje državi i koja je osobito sklona toj praksi (Piazza Fontana, Italija - eksplozija pod paradržavnom ovlašću ekstremne desnice) u određenim uvjetima društvene napetosti."

- Riječi akcijske grupe "Ustanički komando Aracely Romo" (Čile), koje kritiziraju jedan napad na civilnu kuću u martu 2011.:

"(...) U potpunosti odbacujemo to djelo, ono nas ne objašnjava, mi ga ne razumijemo i ne znamo koje ciljeve traži, osim što nanosi štete borbi protiv kapitalizma i pobunjeničkim idejama. Za nas se radi ili o policiji na djelu ili o paramilitarnim formacijama koje djeluju pod lažnim imenom, ili pak o osobama koje su počinile veliku grešku (...) Naša djela, o kojima nećemo ulaziti sada u potankosti kako ne bi policiji pružili dokaze, su uvijek bila jasna u svojoj namjeri, i vršena su istraživanja o satu akcije, o mjestima i metama, kako ne bi naštetili nevinim osobama. Mi čak nastojim oštetiti samo naše mete, a ne okolne kuće. Za nas su djela sredstvo propagande, agitacije, sabotaže i, ponekada, direktnog napada, kada se radi o pandurima koji su ubili našu braće i sestre (...) Moralna odlika subverzivnog i revolucionarnog nije usporediva s policajcem i zato ponavljamo da nemamo veze s nasumičnim napadima na civilno stanovništvo. U rijetkim slučajevima kada osobe koje napadaju civilne domove, izabirući nasumice, potječu iz antikapitalističke sredine, mislimo da bi trebali duboko preispitati svoje političke orijentacije i djela, koja pogoduju neprijatelju."

- Riječi propagandne grupe iz Čilea napisane 2011. u vezi istog pitanja kao prethodni izvadak:

"(...) s naše strane kao revolucionarni anti-autoritarci, vjerujemo da svako djelo mora objasniti svoje namjere i ciljati na jasnu identifikaciju neprijatelja. Prolaznik nije politička meta za one koje žele proširiti konflikt i iznad moći (...) Država ne štiti svoje građane naklonošću prema njima, pošto su oni sluge i izvor dominacije, oni su samo zamjenjivi dijelovi dominacijske šahovnice. Smrt ili ranjavanje građana ne nanosi štetu moćnicima, naprotiv, oni se vesele što više nisu meta napada i što izrabljivani počinju brkati obične revolucionare s "teroristima". (...) Građani nisu naši drugovi, oni su sluge, ali nisu ni naš glavni protivnik."

Budite na oprezu i solidarnost s onima koje neprijatelj želi prikazati kao odgovorne za ovaj ili druge napade, nastojeći dokazati kontrolu i efikasnost.

Zato ne smije prestati borba i razmatranja među drugovima.

Neki nesavladivi anarhisti s čileanskog područja.

***

Mi smo Napad, mi smo požar protiv države

(16. septembar)

Mi smo Napad, mi smo požar protiv Države

Dolazimo iz čitavog svijeta…

Dolazimo iz napada na policijske stanice i kasarne, na tamničare, na mjesta zabave moćnika, na crkve i institucije Države-Kapitala. Izradili smo eksplozivne naprave, znamo se njima koristiti i upoznati smo s posljedicama u trenutku djelovanja, dolazimo iz dugogodišnje logike i prakse zavjera.

Organizirali smo se na neformalan način, bez vođa, u potpunoj autonomiji, pletući tajne mreže koje represija neće uspjeti otkriti. Mi nastavljamo, zato što se nismo nikada zaustavili…

Što se tiče eksplozivne naprave u podzemnoj željeznici, koja je ranila prolaznike, bez da ulazimo u ulogu sudaca, iznosimo i branimo naše stajalište.

U djelima koja smo počinili, u suučesništvu koje smo materijalizirali, u napadima koja su drugi drugovi izvršili, koje osobno ne poznajemo ali s njima anonimno dijelimo put direktne akcije, uvijek je neprijatelj bio jasno određen.

Neprijatelj je onaj koji ima moć ili je naoružan da bi je zaštitio, postajući na taj način zastava i meta napada, a ne onaj koji odobrava ili pasivno podliježe moći.

Mi ne pripadamo građanima, zato što se oni pokoravaju i ovjekovječuju poredak, ali ne izjednačavamo narod s moćnicima i robove s gospodarima. Nije narod općenito, ili bilo koji prolaznik, meta naših napada.

Za nas su napad i samoobrana čin koji prkosi i nastoji pogoditi sve aparate koji nas žele pokoriti, a istovremeno se branimo i štitimo od nadiranja svake represivne snage, neovisno o uniformi koju nose.

Tko izabere da upotrijebi nasilje kako bi zaštitio teritorij moćnika, ulazi u područje borbe i mora se suočiti s posljedicama, ali, kao što su to već rekli drugi drugovi s ovih prostora, to nije slijepa borba, bez jasne mete.

Ne možemo se osloniti na puki slučaj da će proći neki moćnik ili pak obični stanovnik. Napadi transgresivne akcije su pouzdani i znaju prepoznati kako metu tako i strukturu moći i represije, te subjekte koji ih vrše.

Država i njezine politike Terora smatraju život pukim brojevima u statistikama svojih kvota moći, i zato kroči naprijed proždirući i ravnodušno gazeći, a mi se držimo na udaljenosti u projektima i idejama, ali nadasve u praksi, koje su nesumnjivo različiti. Tu ne smije biti prostora za sumnje.

Mi želimo destrukciju, djelujemo da bi uništili, borimo se protiv neprijatelja, naoružamo se sredstvima da bi to dostigli, koristimo i preuzimamo odgovornost za upotrebu nasilja kako bi se suočili s vlastima, no naši napade ne pokušavaju prouzročiti štetu slučajnim prolaznicima. To bi značilo da je svaka osoba, samo zato što prolazi gradom, suučesnik i suradnik moći, bez ikakvih temelja koji bi podržale takve stavove. To nisu naši oblici, ni naš cilj, ni smjer puta direktne akcije koju prakticiramo već godinama.

Kao što ne zanemarujemo našu sigurnost tokom djelovanja – učeći iz naših tehnika napredovanje neprijatelja – ne prepuštamo slučaju ni sigurnost onih koji bi se mogli naći kraj naših meta napada. Zato ne prepuštamo zdravlje bilo kojeg prolaznika dobrom radu neprijatelja, kao što se ne oslanjamo na evakuaciju ili zatvaranje zone. Nismo ravnodušni prema bolu ili šteti koju bi mogli nanijeti nekom prolazniku.

Stanovnici se ne bi trebali plašiti naših djela, trebali bi živjeti u teroru zbog bijede života koju nameće država, kroz svaki svoj zupčanik od kojih je sačinjen destruktivni stroj, zbog policije lake na okidaču, zbog kriminaliziranja svakog ponašanja koje izlazi iz određenih shema njihove normalnosti, zbog financijskog davljenja koje vodi u samoubojstvo ili zbog napredovanja društvene kontrole. Ovi bi se trebali plašiti naših djela, u svakom aspektu njihovog života i njihove sigurnosti, predstavnici moći… Približavamo se.

Ne pišemo ovo da bi dekriminalizirali upotrebu nasilja, nego da bi preuzeli odgovornost za korištenje istog, jasno iznoseći naše ideje u borbi za ustanak, koji ne uključuje napad na stanovnike.

Pozivamo na djelovanje u suučesništvu sa srodnim osobama, multiplicirajući grupe napada, djelujući za oslobođenje, ali imajući jasno na umu naše ciljeve propagande i napada na neprijatelja. Naša djela su dio naše poruke. Naši napadi moraju biti precizni, bez straha, određeni.

Terorist je država.

Pozdravljamo nedavne napade na crkve i policijske stanice

Protiv svakog oblika moći, za Anarhiju i Potpuno Oslobođenje… nastavljamo rasti…

Napadački Nukleusi za Oslobođenje

***

Izjava (na engleskom jeziku) čileanske frakcije Zavjere Vatrenih Ćelija o preuzimanju odgovornosti za postavljanje bombe u podzemnu željeznicu Santiaga, 18. septembra 2014.: http://325.nostate.net/?p=12143

Izvor: 325