Grecia Hrvatski

Kad jednom izađeš iz zatvora prva stvar koju primijetiš je da se pogled više ne sudara sa zidovima, rešetkama ili pregradama. Može lutati i gledati u nebo, bez da se spotiče o bodljikavu žicu. Zatim, broj koraka nije više određen - dvadeset do zida zatvorskog dvorišta i dvadeset nazad do ćelije. Naravno, u mojem slučaju zidovi zatvorskog dvorišta su se protezali do jedan kilometar udaljenosti od mojeg doma, a nisam mogla ni biti u kontaktu s mojim partnerom.
No, kako god bilo, za mene otpuštanje iz zatvora predstavlja prvu pobjedu protiv straha i nepravde koje nam žele nametnuti u obliku ograničenih uvjeta života.
Sve se to ne bi bilo ostvarilo bez jednog dinamičnog raznovrsnog pokreta solidarnosti, koji mi je prenosio sa svakog ugla Grčke snagu i optimizam da povijest ne pišu samo autoritarni nego i pobunjenici...
Veliko hvala svim poznatim i nepoznatim drugovima koji su slomili teror svemoguće Moći.
Veliko hvala i liječnicima Opće državne bolnice u Nikaji, a nadasve doktoru Spyrosu Sakkasu i doktorici Olgi Kosmopoulou, koji su me podržali toplinom i samo-odricanjem od samog početka.
Naravno, ne zaboravljam one koji su ostali u zatvorima i u ledenim ćelijama... Uvijek ću biti uz njih i zadržati sve trenutke koje smo dijelili sve dok se ponovno ne sretnemo...
Jer dok god bude zatvora nitko neće biti slobodan...
Sloboda svim političkim zatvorenicima
Sloboda svima u zatvorskim ćelijama
Evi Statiri
...

Doznaje se u utorak 29. semptembra da je anarhistički zatvorenik Gerasimos Tsakalos već bio započeo štrajk glađu 14. semptembra, kako bi stao uz svoju partnericu Evi Statiri. Gerasimos je bio odlučio da ne obznani odmah svoju situaciju. Podsjećamo da se nije još ni bio u potpunosti oporavio od teškog štrajka glađu kojeg je vodio uz ostale zatvorenike iz ZVĆ i anarhističku zatvorenicu Angeliki Spyropoulou. (talijanski Anarhistički Crni Križ)
Već sedam mjeseci moja partnerica Evi Statiri je zatvorena u ćelijama demokracije. Njen jedini "zločin" je njezin osobni odnos sa mnom. Istovremeno, moja majka, A. Tsakalou, nalazi se u egzilu na otoku Salamini po odluci sudske hunte.
Već sedam mjeseci vlast eksperimentira šireći krug represije na prijatelje i članove obitelji političkih zatvorenika. Njihov cilj je širiti strah u osobama koje su s njima solidarne i gurnuti urbane gerilce u jednu posebnu vrstu karantene. Vlast pokušava putem kriminalizacije prijateljskih-obiteljskih odnosa osakatiti sve veze solidarnosti koje nadilaze zatvorske zidove i hrane borbu za slobodom. U ovom trenutku policijski-pravosudni aparat vlasti testira snagu našeg svijeta, koji nije naučio saginjati glavu i kalkulirati svoje reakcije. Svaki naš korak nazad je pobjednički teren za totalitarizam zvijeri države.
...

14. septembra Evi Statiri započela je štrajk glađu zahtijevajući otpuštanje iz zatvora. Nalazi se u zatvoru bez okrivljujućih dokaza, osim što je partnerica našeg druga zatvorenika i člana Zavjere Vatrenih Ćelija, Gerasimosa Tsakalosa.
To je nije prvi put da panduri i suci šikaniraju i muče članove obitelji zatvorenika.
Nema goreg ili podmuklijeg mučenja od gledanja članova naših obitelji u lisicama i iza rešetaka zatvora.
To je njihova pravda.
Mi, kriminalni zatvorenici osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, s odjela E1 zatvora u Domokosu, odlučili smo odbijati obroke do Evinog oslobođenja.
Zatvorenici odjela E1, Domokos
...

Rano ujutro 14.09.2015. drugovi iz anarhističke grupe Rouvikonas uništili su ured fonda za privatizaciju TAIPED. Jedna je grupa odvukla pozornost stražara, dok je druga krenula u ured na 7. katu jedne zgrade u centru grada. Napad je izvršen uspješno, unatoč činjenici da je zgrada pod nadzorom 24 sata dnevno i čvrsto osigurana. Nakon ulaza u ured grupa je nanijela bitnu štetu i razbila prijenosna računala, kompjutere i opremu.
Zadaća agencije TAIPED je prodaja grčke imovine po željama Trojke. Po novom memorandumu privatizacije se trebaju proširiti i što više ubrzati. Tokom godina rad TAIPED-a se često usporavao zbog stalne potrebe smjena osoba koje su previše pale u iskušenje pred mogućnostima goleme korupcije koje fond nudi.
...

IZJAVA EVI STATIRI NA 15. DAN ŠTRAJKA GLAĐU
U nedjelju noć, u 2 sata, odvedena sam su zatvorsku bolnicu zbog hipoglikemijskog šoka. Liječnici su tu ustanovili da je nužan premještaj u vanjsku bolnicu. Odvedena sam natrag u zatvor i kasnije, ujutro, nakon pregleda doktora Sakke i Kosmopouloua, zatvorski su liječnici zatražili moj hitni premještaj u vanjsku bolnicu. Tog sam popodneva odvedena u Opću bolnicu Nikaia, gdje sam odbila primanje svake tekućine osim fiziološke otopine, pošto je liječnike zabrinuo vrlo niski tlak. Danas, u ponedjeljak 28.09., prekinula sam primanje fiziološke otopine.
Istovremeno dok na tisuće osoba odlazi na posao, na tisuće učenika u škole i studenata na fakultete, na tisuće njih živi u slijepoj ulici ekonomske tiranije i život teče dalje kao uvijek, ja nastavljam moj štrajk glađu protiv baršunastog fašizma demokracije, koji zatvara ljude samo zato što su članovi obitelji političkih zatvorenika, i zato što se opiru strahu, ugnjetavanju i izrabljivanju.
Zahtjev za otpuštanjem predala sam prije dvadeset dana sudskom vijeću koje će morati odlučiti da li jedan ljudski život vrijedi manje od održavanja lažnih optužbi koje su u službi planova i interesa moćnika.
Klepsidra otječe...
Sistem koji prisiljava osobe da izlažu riziku svoje živote putem štrajka da bi dosegli slobodu, osuđen je na propast...
Borba se nastavlja...
Evi Statiri, 15. dan štrajka glađu,
Opća bolnica Nikaia, zatvorski odjel
Izvor: Act For Freedom Now
SOLIDARNOST ZATVORENIKA S EVI STATIRI S A-ODJELA ZATVORA KORYDALLOS
...

Sistem je ponovno pokazao svoje pravo lice, a njegova osveta poprimila je oblik nezakonitog (po njihovim vlastitim zakonima) pritvora partnerice Gerasimosa Tsakalosa, Evi Statiri.
Njen jedin "zločin" je ljudski odnos s drugom Gerasimosom Tsakalosom.
Vidite, sistem želi pretvoriti u doušnike one koje se čak ni nacisti ne bi usudili. Njihove drugove, djevojke, majke, prijatelje i članove obitelji. Kao i osobe koje se bore za individualnu slobodu, osobnu neovisnost, radost i anarhiju.
Naravno, njihov je cilj je dvosmjeran. Jedan, osvetiti se nad onima koji ne žele pognuti glavu, drugi uplašiti svakoga tko želi iskazati solidarnost i podršku zatvorenim borcima.
I naravno, zaplašiti svakoga tko misli krenuti teškim putem anarhije i uništenja sistema.
Uzvikujemo marionetama sistema šaljući poruku:
"Vi nas ne plašite nas, vi raspirujete naš bijes i jačate našu volju za vašim uništenjem".
NIŠTA NIJE GOTOVO SVE SE NASTAVLJA
NEPOSREDNO OTPUŠTANJE EVI STATIRI

anarhist Panos Mihalakoglou
Zatvor Nigrita (Serres)
Srijeda, 16 Septembar 2015.
...

"IZ ZEMLJE ZABORAVLJENIH PROTIV ZABORAVA..."
Zatvorska situacija u kojoj se nalazim već 4,5 godine, zbog osvetničke i egzemplarne kazne, stvorila je distancu između mene i vanjske stvarnosti. Uostalom, cilj zatvorske kazne, protiv svih koji se bore protiv postojećeg, je razdvajanje, oduzimanje, politička izolacija, moralno uništenje. Ali postoje uvijek rešetke koje se mogu slomiti, ili hodaš monotonim sterilnim hodnicima kaznionice ili prelaziš ukrašene ulice potrošnje društva-zatvora. U ovim zatvorskim ćelijama demokracije moja potreba za slobodom i dalje mi svakodnevno udiše život. To je moja pokretačka snaga, razmišljati, zamišljati, organizirati, djelovati. Odabir totalnog konflikta s postojećim i moć individualnog izbora, obogaćen kolektivnim iskustvom djela, su sastavci koji mogu prodrijeti u zatvor, i tada se boriš. Već 4,5 godine budim se u zatvorskom krevetu ubrzo nakon zore, mada sam često voljela spavati duže kada sam bila vani, organiziram svaki moj pokret, premda me vani često pokretala spontanost, analiziram i prosuđujem podatke (političke i osobne) samo jučerašnjeg dana, iako sam ih vani uvijek dijelila s drugovima. Već 4,5 godine budim se svakog jutra uvjerena da samo ja sama određujem moje sudjelovanje u ratu protiv svakog oblika autoriteta, i da se sloboda ne predaje... ona se osvaja.
Januar 2015.... plan koji se trebao materijalizirati, pretvoriti u nešto od krvi i mesa. Jedan korak... uzdisaj prije slobode... I ako se cilj nije dostigao... vrijedilo je ipak pokušati!
...

Protiv straha i nepravde

Od danas, 14. septembra, kalendar na zidu moje ćelije neće promijeniti stranicu. Taj će datum ostati zaustavljen sve do dana slobode.
Danas, 14. septembra, započinjem ŠTRAJK GLAĐU za moje otpuštanje; protiv straha od moći, protiv laži novinara, protiv apatije, protiv tišine...
Panduri, suci i političari okovali su moje dane za zidove ovog zatvora, ali ne mogu staviti u lance moje dostojanstvo ili moju želju za slobodom...
To je moj otpor prema svemoći vlasti koja uništava naše živote arhivirajući ih u spise ispunjene policijskim izvješćima, u istražnim uredima, to je baština kolektivne historije - borbe potlačenih koji su se usprotivili, pobunili, krvarili i još traže pravdu.
To je povratak memorije pobunjenih, otpadnika i zatvorenika koji ne zaboravljaju da se sloboda ne oduzima... nego pridobija kroz borbu...

"Moguće je održati moć nad narodom sve dok mu se nešto daje. Uzmi čovjeku sve i taj neće više biti pod tvojom vlašću." - A. Solženjicin

Evi Satiri
Ženski zatvor Korydallos
14.09.2015.
...

U zoru 2. septembra 2015. zapalili smo:
- 2 bankomata Nacionalne Banke u četvrti Galatsi
- 1 bankomat Alfa Banke u kvartu Patisia
- 1 bankomat Pirejske Banke u predgrađu Peristerije
- te razbili bankomat Pirejske Banke u četvrti Galatsi
Jedini naš povod bila je naša želja za napadom. Napasti društvo-zatvor koji pokušava ukalupiti, diskriminirati i klasificirati naše potrebe, želje i odnose, te prilagoditi ih kako bi služili njegovim ciljevima: neprekidan sistem represije i strateške manipulacije subjektivnosti i različitosti.
Rezultat koji moramo postići kao anarhisti je slijedeći: zajamčiti da mi namećemo tok našeg svijeta koji teče u ritmovima koji određuju naše anarhističke volje, daleko od svjetla strojeva moći; protiv društvene realnosti ekonomske, znanstvene i ideološke dominacije, morala tržišta i jednog svijeta koji je klasificiran i programiran da proizvodi pitanja s već spremnim odgovorima.
Protiv tog okvira dominacije odabrali smo da nastavimo ustaničko djelovanje ovdje i sada. Jasno je da će aparat moći učiniti sve što može kako bi ugušio sve što opire osiromašenju života. Kao posljedica toga moć primjenjuje najoštriju mjeru i društvenu prihvatljivu: zatvor. U tamnicama demokracije nalaze se oni koji su odabrali da djeluju na temelju svojih želja za slobodom, umjesto da prihvate sužanjstvo i nepostojanje. Anarhistički zatvorenici su naši drugovi u ratu protiv postojećeg i nećemo ih prepustiti sudbini u raljama pravosudnog usranog sistema. Ne smijemo zaboraviti naše drugove u zatvoru, ali ne smijemo ih ni idolizirati. Želimo jasno reći da se ne plašimo posljedica naših djela, niti dovodimo u pitanje i sumnju njihovu vrijednost.
...

Od 2. marta do 4. aprila 2015., desetoro zatvorenih članova Zavjere Vatrenih Ćelija/FAI-FRI, Gerasimos Tsakalos,Christos Tsakalos, Olga Ekonomidou, Michalis Nikolopoulos, Giorgos Nikolopoulos, Haris Hadjimihelakis, Giorgos Polidoros, Panagiotis Argirou, Damiano Bolano e Theofilos Mavropoulos – i anarhistička zatvorenica Angeliki Spyropoulou - vodili su štrajk glađu zahtijevajući oslobođenje članova njihovih obitelji: Athene Tsakalou (majke braće Tsakalos) i Evi Satiri (majke Gerasimosa Tsakalosa), uhapšene prije šest mjeseci u kontekstu istrage plana bijega zatvorenika ZVĆ, otkrivenog u januaru 2015.
6. aprila Athea Tsakolou otpuštena je iz zatvora uz vrlo ograničavajući i stroge mjere.
Evi Satiri se nalazi još u pritvoru ženskog zatvora Korydallos, samo zato što je supruga Gerasimosa Tsakalosa. 7. septembra sudsko vijeće, na čelu sa sucem Chalevidoum, odbacilo je posljednji zahtjev za oslobođenje. Istog dana Evi je objavila otvoreno pismo u kojem najavljuje štrajk glađu od 14. semptembra, tražeći neodgodivo otpuštanje.
Prošlo je šest mjeseci otkad su me primorali da gledam nebo kroz bodljikavu žicu i da mjerim vrijeme između zatvaranja vrata moje ćelije. Sudsko vijeće je posljednjim odbacivanjem mojeg zahtjeva za otpuštanjem samo potvrdilo ono što sam već znala od prvog dana kada sam se našla u ćelijama antiterorističke jedinice. Moj pritvor nije samo osobna stvar. Moj pritvor je odraz čitave jedne represivne strategije u svrhu vladanja putem straha, te kako bi se zadovoljio osvetnički bijes pravosudnog aparata protiv političkih zatvorenika i svih onih koji odbacuju kulturu moći.
I dalje sam u zatvoru na temelju samo jednog dokaza "krivice": zato što sam supruga političkog zatvorenika, člana Zavjere Vatrenih Ćelija, Gerasimosa Tsakalosa.
I dalje sam u zatvoru zato što nisam "potpisala" potvrdu o društvenoj savijesti* i nisam odbacila mojeg partnera i naš odnos.
...

Suđenje za pljačku ATE banke u Filoti Florini započelo je u četvrtak 14. jula. Okrivljeni drugovi su Argiris Dalios, Fivos Harisis, Giannis Mihailidis, Dimitris Politis i Grigoris Sarafoudis.
Članovi suda su isti koji su osudili G.Sarafoudisa i G.Naxakisa za pljačku u Pirgetosu na tešku kaznu bez ijednog dokaza, samo zato jer su "anarhisti, koji su se pridružili ZVĆ i u jednom trenutku počinili pljačku"! Tu je teoriju razvila tužiteljica i iznijela je u samo 16 minuta, a sud je smjesta prihvatio.
Isti sud, s K.Economou kao predsjednikom i O.Smirlijem kao tužiteljicom, koji je sudio na 3. suđenju za slučaj Volos protiv drugova A.Daliosa i N.Romanosa, te na 2. suđenju za slučaj Pefki protiv druga G.Mihailidisa. Na ovom suđenju tužiteljica je radikalno izmijenila svoj stav. U svojem govoru nije se ograničila na primjedbe kao "anarhisti, koji su se pridružili ZVĆ i u jednom trenutku počinili pljačku i nije ga "ubrzala" na 16 minuta. Govorila je 156 minuta, nije ništa izostavila, sagledala je stvari sa svih točka gledišta, izbjegla je primjedbe, smatrala je da otisci i DNK nisu dovoljni za okriviti A.Daliosa i N.Romanosa, te se "usudila" predložiti da se G.Mihailidis odriješi optužbe za poticanje na pokušaj ubojstva, i da se pokušaj ubojstva izmijeni u nanošenje teških rana u kombinaciji s člankom 315A. Optužnica protiv G.Mihailidisa bila je neutemeljena i optužba za nanošenje teških rana je provokativno izmijenjena u pokušaj ubojstva.
Sud je u potpunosti prihvatio prijedlog tužiteljice glede A.Daliosa i N.Romanosa, a djelomično glede G.Mihailidisa, opravdavajući autore optužnice koji su teške rane pretvorili u pokušaj ubojstva. Tako sada imamo dva različita i proturječna stava u vezi prijedloga tužiteljice, a odluka suda u vezi G.Sarafoudisa i G.Naxakisa pridonijela je radikalnoj izmijeni stava tužiteljstva.
...

Solidarnost s drugom Spyrosom Mandylasom i sa skvotom Nadir!

20. maja 2015. grupa od 6 osoba upala je u skvot Nadir i sat i po vremena mučila Spyrosa Mandylasa koji se tamo nalazio. Drug Mandylas je zbog rana nanesenih na glavi, rukama i nogama zadržan u bolnici, a na desnoj nozi stavljeno mu je nekoliko šavova.
Koji god bio razlog napada, nema opravdanja za napad na druga koji se još nije bio oporavio od svog 54-dnevnog štrajka glađu. Štrajka u kojem je riskirao život. Napadači su pali tako nisko da su koristili policijske metode kako bi izvukli informacije od druga, a pokušali su i uvući još jednog druga u zamku.

Zbog svojeg nepopustljivog stava naspram države i zbog svojeg bratskog pristupa prema drugovima, Spyros zaslužuje našu podršku i povjerenje.

Solidarnost sa S. Mandyladom i sa svima koji ga podržavaju.
Solidarnost sa skvotom Nadir.

Snage!

Urednici grecjawogniu.info

...

14. jula 2015. odgovorno zatvorsko vijeće odbacilo je i posljednji zahtjev koji je predala Evi Statiri (životna partnerica zatvorenog člana ZVĆ, Gerasimosa Tsakalosa). Unatoč činjenici da Evi nije nikada bila članica Zavjere Vatrenih Ćelija niti je bila na ikoji način uključena u plan njihovog bijega, koji je otkriven u januaru 2015., i dalje se, od 2. marta 2015., nalazi u pritvoru zatvora Koridallos.
Izvor: 325

Grčka država je u potrazi za saveznicima. Referendum je najbolji način na koji ih pronaći. Velikodušno nudeći iluzije o slobodnoj volji i našim doprinosom njenom učvršćivanju njena se najluđa želja ostvaruje: Mi ćemo sami sebi zapečatiti vlastitu grobnicu! Dilema je jednostavna: Da ili ne? Zli inozemni kreditori ili dobro ljevičarsko upravljanje državom? Teži ili lakši memorandum? Mjere u visini 12 ili 8 milijuna? Još jedna šansa da stavimo naše živote u ruke vlade i spasioca. Još jedna mogućnost za nacionalno jedinstvo. Da zaboravimo što nas razdvaja, da se stopimo sa šarenom masom (fašistima, patriotima, vlasnicima, poštenim građanima) kako bi se suprotstavili zajedničkom vanjskom neprijatelju, kreditorima, i na taj način razriješili od odgovornosti lokalne poslodavce.
Kao anarhistički učenici izabrali smo da se ne odazovemo na referendum (mada nemamo pravo glasa). Protivimo se dilemama i iluzijama sistema te unaprijed jasno izjavljujemo da nećemo sudjelovati u nikakvoj izbornoj, institucionalnoj, vladinoj proceduri. Iz vrlo jednostavnog razloga, svaki takav proces i svaka opcija koja nam se nudi kroz to cilja na stabilizaciju sistema i na očuvanje-širenje državne-nacionalne-institucionalne dominacije. Što pak ne znači da podržavamo bojkot izbora kao alternativni ili treći način, zato što smatramo sam bojkot kao izbor vodi u pasivnost i asimilaciju.
Stoga, na temelju gore navedenog načina razmišljanja, jedini bojkot koji nas zadovoljava je onaj koji proizlazi iz konflikta, ustaničkog djelovanja i anarhističke borbe. Daleko od stranaka i stranačkih smjernica. Daleko od spasioca i vođa. Samoorganizirani, radikalni i agresivni. Samo na taj način možemo preuzeti naše živote u naše ruke.
FRONTALNI NAPAD NA DRŽAVU, KAPITAL I NA SVAKI OBLIK AUTORITETA
anarhistička učenička grupa Anti-odgojni Napad
...

U zapadnom svijetu čovjek, odvojen od svojih primarnih fizičkih aktivnosti, troši ogromne količine energije kako bi zadovoljio svoje prirodne i umjetne potrebe.
Te potrebe i komoditete pokrivaju također i električni naponi i proizvodnja energije, čija izgradnja zahtjeva vađenje mineralnih sirovina, pošto su minerali ili obnovljivi izvori energije potrebni za proizvodnju, dipol koji nas ostavlja ravnodušnima, budući da nijedna "čista" zelena energija nije razvijena za održivost prirode i ljudskih i ne-ljudskih bića, nego samo za održivost tehno-industrijskog sistema, kapitala i njegovih ulaganja.
Električna mreža je u stvari stup modernog tehnološkog razvoja, potreban za reprodukciju autoritarne civilizacije i industrijskog masovnog društva. Tkogod se postavi između njih i njihove dobrobiti suočit će se s kaznom i s osvetom sistema.
Anarhist Marco Camenisch uhapšen je u Švicarskoj 1980. zbog sabotaže električnog stupa visokog napona i stanice za proizvodnju električne energije. Godinu kasnije pobjegao je iz zatvora i živio u ilegali do 1991., kada je uhapšen u Italiji tokom prometne kontrole. 2002., dok je bio u Italiji, osuđen za direktnu akciju protiv visokonaponskih vodova, izručen je Švicarskoj na izdržavanje izvorne kazne. Tamo je ponovno osuđen za ubojstvo švicarskog graničnog policajca, optužba koju on odbacuje. Danas, zbog nepokorenog stava druga i zbog njegovog odbijanja kompromisa, kako unutar tako i izvan zatvora, optužen je u kontekstu talijanske policijske operacije Ardire za poticanje na teroristička djela, koristeći se talijanskim antiterorističkim zakonom. K tome, švicarska država, pripisujući psihijatrijski karakter njegovom odbijanju da se pokaje za svoja djela i da odbaci anarhističke ideale, ne dozvoljava mu da napusti zatvor mada je odslužio potrebni postotak svoje kazne.
...

Borbena Anarhija/FAI-IRF preuzima odgovornost za napad požarom na ured SYRIZA-e u Kypseliju. Zapalili smo ured tih političkih oportunista kao prvi odgovor na odbijanje izlaska u svrhu studija našem drugu Nikosu Romanosu i zbog osvetničkog širenja situacije zatočeništva na suprugu druga Gerasimosa Tsakalosa, iz Zavjere Vatrenih Ćelija. Svijet autoriteta se nalazi ovdje. Na rukama imigranata obilježenim brojevima, na samitima ekonomista, u neprekidnoj propagandi novinara, u ministrima "ljevičarske vlade", u sudnicama, policijskim stanicama, u vilama bogatih. Anarhističkom ustanku nije cilj reforma kapitalizma, niti zaustaviti djelovanje koje ovisi o političkoj upravi stroja smrti i izrabljivanja. Zora našeg doba svanuti će nad ruševinama kapitalističkog društva. Do tada jedino što nam preostaje je neprekidna i beskompromisna anarhistička borba.
SNAGE SVIMA KOJI NAORUŽAVAJU SVOJU NEGACIJU! SVIM ANARHISTIČKIM ZATVORENICIMA!
PS) Tokom štrajka glađu anarhističkih zatvorenika u Čileu zapalili smo diplomatsko vozilo u Ano Pefkiju, uz želju da zagrijemo njihova srca vatrom anarhističke solidarnosti. Budite nam dobro, drugovi.
Borbena Anarhija/FAI-IRF
...

Nedavno je projekt kontrainformacije "Zagovor na ednakvite" iznio - po meni, s pravom - pitanje kako različite anarhističke tenzije, od kojih su mnoge međusobno suprotne, mogu koegzistirati na istom projektu kontrainformacije.
Moglo bi se to objasniti činjenicom da svaki napad na dominaciju i represiju može omogućiti, u određenim situacijama, povremenu koegzistenciju, možda kroz djela, različitih struja/tenzija. No, čini mi se da različite metode djelovanja i dalje predstavljaju nepremostiv jaz koji nažalost (ili srećom) odvaja određene tenzije od anarhističkog projekta (ne vjerujem da su ikada uopće bile dio istog) te ih međusobno razdvaja, postavljajući ih u ideološki slobodarski panteon, lišen bilo kakvog ustaničkog alata.
Marginalizacija štrajka glađu Spyrosa Mandilasa, izostanak nihilističkih i ustaničkih knjiga i brošura s anarhističkih izložba u Grčkoj i drugdje, promocija komunizacije, neprekidno kritiziranje nasilnih činova otpora, ne samo da produbljuju taj jaz; u skladu s idejama koje u posljednje vrijeme sasvim jasno iznose razni antiautoritarni i slobodarski pokreti, to stvara jednu specifičnu ideju o procesu anarhističkog projekta, kroz pokušaj preispitivanja ideja, sredstava i ciljeva.
Čime se nastoji stvoriti jedan anarhistički (?) revolucionarni subjekt, negirajući njegovu ustaničku (a također i individualnu) egzistenciju, koji je spreman prihvatiti kompromis i iluziju o savezništvu s ljevičarskim snagama kao nešto nužno.
Predložena reorganizacija i stvaranje jedne šire platforme (DAK) se koristi za obraćanje fiktivnim i brojčano neodređenim snagama, a temelji se na anarho-komunističkom mitu iz paradigme '36. A ovaj, za uzvrat, uživa značajnu važnost kao model za pragmatično upravljanja moći, a izgleda da je tim pokretima upravo to i krajnji cilj.
...

12. juna 2015., solidarni drugovi anarhističkog zatvorenika Nikosa Romanosa javili su da je zatvorska uprava - tužitelj Nikolaos Poimenidis, ravnatelj zatvora Charalambia Koutsomichali i socijalni radnik Vassiliki Fragathoula - jednoglasno odbacila drugov zahtjeva za izlazak u svrhu studija, i umjesto toga predložila da "olakša" studij unutar škole zatvora Korydallos. Zatvorska uprava tvrdi da je njihova odluka zasnovana nadasve na činjenici da je nedavno specijalni žalbeni sudac Eftichis Nikopoulos odbacio mogućnost da se Romanosu zajamče izlasci iz zatvora u svrhu studija.
Izvor: In The Belly of The Beast

Po posljednjim vijestima (juna 2015.), Evi Satiri - životna družica anarhističkog zatvorenika Gerasimosa Tsakalosa - je specijalni žalbeni sudac Eftichis Nikopoulos (isto kopile koje je u više navrata odbacilo zahtjev za otpust u svrhu studija anarhističkom zatvoreniku Nikosu Romanosu) već tri puta odbacio zahtjev za otpuštanjem iz zatvora.
Evi Satiri ostaje i dalje u pritvoru zato što je u emocionalnoj vezi s drugom Gerasimosom Tsakalosom, članom anarhističke urbane gerilske grupe Zavjera Vatrenih Ćelija. Idućih će dana sudsko vijeće ispitati još jedan zahtjev Evi Satiri za otpuštanjem iz zatvora.
Istovremeno je drugo sudsko vijeće, predvođeno Isidorom Pogom, odbacilo zahtjev Athene Tsakalos, majke braće Tsakalos, za povlačenjem mjera ograničenja koje joj ne dozvoljavaju da napusti otok Salamina. Dakle, ne samo da Athena Tsakalos ne može posjetiti svoja dva sina u zatvoru Koridallos, ali nije joj dozvoljeno ni da se podvrgne nužnim liječničkim pregledima (ima ozbiljnih zdravstvenih problem, a na Salamini ne postoje odgovarajuće bolnice).
...

English version below
S tekstom Spyosa Mandylasa o završetku štrajka glađu, RadioAzione definitivno zatvara vrata novom obliku prosvjeda „štrajk glađu do smrti”, trulom plodu doba brze komunikacije. Da, zato jer će sada uslijediti brojni štrajkovi glađu do smrti zahvaljujući web informacijama.
Uvijek sam odbijao štrajk glađu kao metodu borbe, ali uvijek sam poštivao one koji su prethodnih godina osjetili potrebu da ga usvoje iz nekog „x” razloga.
U odnosu na štrajk glađu, u kojem se izlaže riziku vlastiti život, preferiram „kamikazu” koji će se dignuti u zrak u nekoj stanici.
Ne samo da nas bace u logore države, već i pomažemo toj istoj državi da nas eliminira fizički. Onda bolje pokušati ubiti jednog stražara ako se već želi izložiti riziku vlastiti život u zatvoru, umjesto to činiti kroz „ucjenjivanje/milostinju” države.
Ucjena je: što bi se moglo desiti ako se vlastito zdravlje pogorša zbog štrajka. Kao reći: „Državo,gledaj, ako ja odapnem tamo vani će izbiti kaos...”. Milostinja nosi masku zahtjeva s ucjenom.
Iz tog razloga ne mislim da „štrajk glađu”, a nadasve onaj u kojem se traži od države da bude blaža, nije dostojanstvena metoda za anarhiste.
Shvaćam da se radi o jednoj od malobrojnih metoda na raspolaganju u zatvoru, ali ako smo odlučili da „ukrademo čokoladu”, dobro znamo da će ishod toga možda biti kazna. Nema smisla poslije da se poslije žalimo...
Čak i u slučaju da nas optuže da smo ukrali čokoladu, a nismo to učinili, moramo krenuti od pretpostavke da ionako pripadamo onima koji bi tu čokoladu bili željeli ukrasti.
Kratko rečeno, mi smo anarhisti, i osim ako ne odlučimo provesti naš život u knjižnicama čitajući knjige i slažući se s različitim teorijama, zatvor će nas prije ili poslije ugostiti.
Desit će se to jer ili će nas uhvatiti na djelu ili zbog namještaljke, ali u ratu neprijatelji se eliminariju na bilo koji način, a u tome je država doslijednija od anarhista.

02.06.15.
Borac Spiros Stratoulis otpušten je danas nakon 23 godine zatvora.
Nakon brojnih borbi i sukoba unutar zatvora, Spiros će kročiti putem slobode.
Čestitamo Spiros!
03.06.2015. anarhist Rami Sirianos otpušten je iz zatvora Kassandra, nakon 4 i po godine. Točnije, jučer je donesena odluka da će biti otpušten na uvjetnu slobodu.
ČESTITAMO, DRUŽE!
Izvor: Act For Freedom Now

Nužni dodatak svakoj borbi je njena procjena nakon završetka. Djela njenih subjekata, pitanja, nedostaci i problematike na koje se naišlo, stvoreni odnosi i razvijene percepcije bilo bi dobro da postanu teme razmatranja, u cilju unapređenja naših sveukupnih stavova protiv postojećeg, izvlačeći korisne zaključke i vršeći autokritiku. Ovaj tekst nije ni u kom pogledu sveukupna ocjena date borbe. Nemamo namjeru analizirati specifične događaje, aktivnosti, točke gledišta i ponašanja koja su se odvila unutar pokreta solidarnosti, niti generalne probleme i patologije anarhističke sredine. Pored toga, svaka rasprava o specifičnim borbama i pokreta tiče se njihovih sudionika i onih koji namjeravaju nastaviti borbu pod uvjetima tih pokreta. Nakon tako dugih i brojnih aktivnosti i praktične borbe, sposobni smo izraziti naše mišljenje o širokom spektru pitanja kao što su „posredne borbe”, štrajk glađu kao sredstvo borbe, odnosi između zatvorenih anarhista i njihovih solidarnih, odnos između anarhista i projekata s političkim zahtjevima i još mnogo toga. Dakle, koristeći šansu, zauzet ćemo stav o onome što mislimo da je najvažnije, nastojeći podijeliti naše brige i naše zaključke.
Štrajk glađu kao sredstvo borbe

Štrajk glađu je sredstvo koje su anarhistički, politički i kriminalni zatvorenici u Grčkoj koristili desetljećima, relativno često. Učestalost povlači za sobom automatsko izražavanje podrške, solidarnosti i sudjelovanja u odgovarajućim pokretima, nešto što, međutim, ne ide u korist anarhističke kritike, ne samo u vezi pojedinačnih slučajeva, nego i samih sredstava.
Kada se odvija u uvjetima zatočeništva, štrajk glađu je u stvari jedan od najtežih sredstava borbe koje zatvorenik države ima na svom raspolaganju. No, štrajkaš priznaje neprijatelja kao „partnera za pregovore” i postavlja zahtjeve u jednom procesu ucjenjivanja humanitarne maske države, te stoga sredstvo kao takvo ne posjeduje agresivnu karakteristiku anarhističke borbe. Pasivna priroda, utemeljena na karakteru zahtjeva, štrajka glađu je realnost na koju mi gledamo kritički, ali uvijek u odnosu na posebne materijalne uslove nepovoljnog polja zatvora. Ne možemo ga zato usporediti sa sredstvima borbe izvan zidova. Ali posjeduje ipak jednu posebnu karakteristiku koja se uvijek mora uzimati u obzir; on je po definiciji auto-destruktivan u smislu biološke štete i obično vodi u trajne zdravstvene probleme. Što ne znači da borba posjeduje rizik koji se mora izbjeći pod svakom cijenu, na temelju jedinog kriterija preživljavanja. No, znači pažljiv odabir borbi i njihove odgovarajuće organizacije, a zasigurno ne olakšati istrebljenje koje nam neprijatelj priređuje.
U tom slučaju nije mudro za štrajkaše glađu i njihove solidarne obaviti subjekt u idealizam, niti pojmiti taj izbor kao samoodricanje i smatrati anarhističkog borca osobom koja se žrtvuje za neki viši Razlog, ili pak oportunistički zanemariti, ili iz frustracije, birokraciju pravosudno-zatvorskog sistema, vodeći u slijepu ulicu ili u „poraz” iz de facto poraženog položaja zatvorenika. Osobni izbori anarhista trebaju se, po nama, temeljiti na njihovoj odluci da žive u stalnom i višerazinskom ratu s dominacijom. A ta se odluka donosi zato jer njen subjekt shvaća da je umjetni „život”, posredstvom vlasti, robe i spektakla, u današnjoj društvenoj pustinji, lažan i okovan. Dakle, radi se o odluci da se živi, a ne o žrtvovanju i smrti. Ukratko, mi smatramo da ekstremna sredstva borbe se ne mogu koristiti kao paspartu, nepažljivo odabrana i korištena na neorganiziran i beskoristan način, bez uzimanja u obzir društveno-politički kontekst te apsolutnost i povijesno-političku težinu sredstava, kao i zasićenje kojem su podložni takvom uporabom, vodeći, na taj način, u neefikasnost i u beznačajnost fizičke egzistencije samog štrajkaša glađu. Unatoč tomu, štrajk glađu, s postojećim problemima gore navedenim, je osobni izbor, čije elemente ne možemo uvijek poznavati i zato ga ostavljamo temperamentu, analizama, realnim mogućnostima i šansama zatvorenih anarhista, koji su ga odabrali i koji su odgovorni za komunikaciju sa solidarnim drugovima, u vezi pitanja strategije i razvoja borbe.

Živeći dostojanstvenim putem u najnepovoljnijim uvjetima
Policijska operacija u Nea Aghialos, 20.05.2015. okrunjena je "uspjehom". TV kanibali stoje nad mrtvim tijelom našeg prijatelja i urliču: Grigoris Tsironis, Spiros Christodoulou i mrtvi Spriros Dravilas su nemilosrdni pljačkaši i ubojice žedne krvi.
Grigoris je bio i ostaje drug. Od svog prvog hapšenja, kao posljedica sudjelovanja u okupaciji Politehničke škole 1995. i u borbama protiv obnove trga Exarchia 1997., u brojnim dinamičnim intervencijama anarhističkog pokreta i njegovog aktivnog prisustva kao radnika u sindikatu dostavljača, Grigoris je uvijek bio na našoj strani. Bjegunac od januara 2006., nakon eksproprijacije Nacionalne Banke u ulici Solonos, živio je deset godina borbi i preživljavanja protiv kapitalizma i njegovog represivnog mehanizma.
S ucjenom na njegovoj glavi od 2009., za isti slučaj, i na nišanu sve ove godine, uspio je zadržati svoju ljudskost i militantnost unatoč nevoljama i lovu kojeg je pokrenuo moderni odred progona.
Spiros Christodolou bio je i ostaje nepokajani proleter koji je oblikovao i oblikuje svoj vlastiti dostojanstveni put u najepovoljnijim uvjetima: zatvor i ilegala.
Baš kao i Spiros Dravilas... Okusio je to od svoje 21. godine, kada je po prvi put došao u kontakt s grubom realnošću zatvora. Otada, s mnogo godina zatvora na leđima, u bijegu i ilegali od 34. godine kada je svjesno odbacio dugo lišavanje slobode. Odbacio je, kao što to rijetki mogu, da gleda sebe samog kako hoda kroz te bijedne hodnike i ćelije popravnih paklenih rupa, ostavljajući posljednje godine nepokorene mladosti u modernim tamnicama.
MI NE OPRAŠTAMO - MI NE ZABORAVLJAMO
SOLIDARNOST S UHAPŠENIMA, GRIGORISOM TSIRONISOM I SPIROSOM CHRISTODOULOUM
ZAPALIMO ZATVORE
Izvor: Act For Freedom Now
...

English & Italiano

Nismo nikada imali namjeru napraviti od našeg bloga novinsku agenciju, niti da ga ograničimo samo na objavljivanje vijesti i prevođenje izjava, zato što nismo ni novinari ni prevodioci, nego anarhisti. Naš rad na ovom portalu kontrainformacije se temelji na afinitetu s borbom, što nas čini suučesnicima anarhističke borbe, a ne gledateljima ili reporterima spektakla. Zato se ne možemo zadovoljiti prostim prevođenjem i mahanjem transparenata za podršku djela naših drugova, jer pošto smo dio borbe i pošto smo anarhisti osjećamo potrebu da kritički preispitamo ono što se događa u trenutnim borbama, kuda nas one vode i gdje se mi nalazimo u svemu tome (kao i da kritički preispitamo akcije koje poduzimaju naši drugovi), i da na taj način obogatimo anarhističku borbu razmjenom ideja, da se izbjegne trenutna rigidnost i tišina prostora anarhističke kontrainformacije.
U ovom su se posljednjem periodu odvile intenzivne borbe u Grčkoj, no brojna su previranja pokrenula i mnoga pitanja. Nažalost, vidjeli smo jako malo rasprave oko tih pitanja na kontrainformacijskom prostoru, a svaki kritički osvrt na zbivanja u Grčkoj kao da je bio „zabranjen” ili ignoriran, kao od strane portala kontrainformacije, tako i od samih učesnika u tim zbivanjima. Krajnje neočekivano ponašanje među anarhističkim tenzijama i koje samo po sebi treba da bude predmet odvojene kritike.
Naravno, treba postojati podrška i solidarnost sa svakom borbom koju vode naši drugovi u inozemstvu. (Obratite pozornost da smo napisali drugovi, što znači da se ne odnosimo na podršku bilo kojem pojedincu ili grupi koji se deklarira kao anarhist, a još manje komunistima i ostalim ljevičarskim sranjima. Mi dijelimo naš afinitet s individualističkom i nihilističkom tenzijom anarhizma, zato ćemo iskazati našu solidarnost i podršku anarhistima od prakse koje pripadaju toj tenziji. Mnogi portali kontrainformacije odabiru da „pokrivaju” djela i izjave najrazličitijih grupa – od borbi za autonomiju kurdskog naroda, preko komunističkih grupa i markističkih urbanih gerila, pa sve do nihilističkih grupa i ćelija FAI/IRF. Ne razumijemo kako mogu te različite tenzije, koje su velikim dijelom međusobno u konfliktu, da se nađu u zajedničkom prostoru na istim anarhističkimportalima kontrainformacije. I ovdje se radi o jednom posebnom problemu koji bi trebao biti raspravljen.) Slažemo se i s mišljenjem nekih drugova da u određenim osjetljivim trenucima, kao što je na primjer u slučaju teškog i rizičnog štrajka glađu, trebamo pažljivije birati riječi i treba držati na umu ranjivi položaj drugova koji štrajkaju glađu, no to ne znači da treba u tišino promatrati kako se napuštaju neke temeljne ideje anarhije. Ne slažemo se pak, s druge strane, s tim istim drugovima koji kažu da treba čekati pravi trenutak i da se svaka rasprava treba odgoditi dok se okonča štrajk glađu. Tko može odlučiti koji je pravi trenutak za kritičku raspravu, pogotovo kada neki od nas definitivno osjete da treba nešto reći ovdje i sada? Solidarnost i podrška borbi moraju biti popraćene preispitivanjem, zato što se radi neraskidivim aspektima anarhističke borbe. Borimo se protiv konformizma mišljenja – ne smijemo dozvoliti njegovu reprodukciju u našim sredinama.

* Iz anarhističkog časopisa „Molotov”, br.1, mart 2015.*
Ujutro 23. januara 2015. pojavili su se agenti Sigurnosno-obavještajne službe, SOA, kako bi razgovarali sa mnom u vezi moje veb stranice RadioAzione Hrvatska, i s mojim suprugom, anarhističkim drugom, talijanskim državljanom, koji uređuje, a i udomljava druge anarhističke sajtove (među kojima RadioAzione), prijeteći mu izbacivanjem iz države. Razgovor je otvoren prijetnjama upućenim mojim osobnim odnosima, kako današnjim tako i budućim, pošto oni pretpostavljaju da ih ostvarujem, i da ću ih ostvarivati, samo s anarhistima, naravno inozemnim, i upozoravaju da Hrvatska nema namjeru da postane utočište osoba koje predstavljaju problem svojim matičnim zemljama (ovo se naravno odnosi na moj odnos s drugom koji vodi anarhističku veb stranicu RadioAzione Italia). Prijetnje se naravno nisu ograničile samo na moje odnose s drugovima, već me i upozoravaju da će svaki strani državljanin koje će me u budućnosti posjetiti u Hrvatskoj, bio on anarhist ili ne, biti tretiran kao sumnjivac, da bi se zatim izgubili u uobičajenim prijetnjama u vezi mojih roditelja, moje nezaposlenosti, mogućih pretresa, hapšenja itd. Očita je njihova namjera da me uplaše izolacijom, ovdje u Hrvatskoj, daleko od mojih “talijanskih i grčkih prijatelja” (izraz koji su često koristili). A ujutro 25. januara, taman dok je stiglo izvješće hrvatskih agenata kolegama Talijanima, već su isti druga s RadioAzione Italia pratili u kvartu gdje živi dok je išao u kupovinu.
I više je nego očito da se radi o međunarodnom planu nadzora i represije.
Nakon napada u Parizu Franucska najavila drakonske anti-terorističke zakone. Europa na visokom stupnju pripravnosti: vojska na u ulicama Belgije, pojačana sigurnost u Britaniji, masovne racije u Njemačkoj. Britanski premijer Cameron najavio blokadu aplikacija za razmjenu poruka, Snapchat i WhatsApp, američka vojska priprema novu generaciju dronova za urbano ratovanje; teroristi oružje nabavljaju iz Hrvatske?
To su samo neki od naslova kojima se u posljednje vrijeme susrećemo. Teror-histerija vlada Europskom Unijom, a Hrvatska uredno slijedi naputke onih koji su je u nju uveli. Ujedinjena kontrola i represija u svrhu suzbijanja međunarodnog terorizma, pošto on kao takav kakvog nam ga predstavljaju i kojim nas zastrašuju mora postojati, budući da je za efikasniju kontrolu stanovništva nužan i unutarnji neprijatelj, jer strah od istog građane tjera u potragu za zaštitom, koju umjesto da potraže u vlastitim snagama ustupaju je (po pravilima demokracije) nekom drugom, da netko drugi zastupa njihovu zaštitu, tj. oni koji posjeduju monopol nad nasiljem i kao takvi imaju jedini pravo da ga vrše, odnosno snage reda, pravosuđe i vojska. Možda je ta teror-histerija s kojom se danas suočavamo za nas u Hrvatskoj nešto sasvim novo (više se ne radi o izgradnji nezavisne države; a u diktatorskim režimima stanovnici se na određeni način moraju plašiti države, moraju znati da ih se uhodi, i po potrebi eliminira, da postoji cenzura, politički zatvorenici, politički zatvori itd.; dok se u demokraciji građani moraju osjećati slobodnima, da mogu slobodni misliti, govoriti, izražavati se, kretati itd., a kažnjavaju se, tako tvrde, djela a ne ideje, a zatvori su institucije za preodgoj). Međutim, taj strah od terora u zapadnim europskim zemljama bio je prisutan kroz čitavu povijest demokratskih režima. Ponekad su ga oličavali anarhisti, ponekad komunisti, a ponekad i fašisti. Ili pak svi zajedno. Tada se takvim situacijama upravljalo na nešto drugačiji način, ali već su i tada bile prisutne ujedinjene politike zaštite Zapadnog bloka. Konsolidacijom EU, stvaranjem Super-Države, nacionalna sigurnost je izjednačena s europskom. A razvoj IT alata jača i olakšava kontrolu stanovništva i razmjenu podataka unutar Unije.
Primjera radi:
07.01. 2015. napad na Charlie Hebdo u Parizu.
26.01.2015. udarna vijest hrvatskih medija „U Hrvatskoj uhićen džihadist, državljanin BiH”. U stvari, osoba je uhićena još polovicom decembra, a 15.01. je izručena Austriji (u strogoj tajnosti). Ovo je prvi slučaj da ovakva vijest na ovakav način pogađa Hrvatsku.
Podrazumijeva se da neću solidarizirati s osobama koje za mene, kao anarhista, predstavljaju neprijatelja iste vrste kao što je i država (s bilo kojim oblikom političkog i ekonomskog ustrojstva). Što pak ne znači da podržavam, isto tako kao anarhist, hapšenje bilo koje osobe. Što se mene osobne tiče, idealno bi bilo da se svi oni međusobno pobiju.
Međutim, koliko je taj jedan Bosanac uhapšen u Hrvatskoj zaista bitan u ovom globalnom ratu protiv terorizma? Da li on, bez obzira na svoje fundamentalističke ideje, zaista predstavlja prijetnju poretku EU?
No, ta osoba je tek delić jednog veliko mozaika kojeg slažu europske zemlje (uz SAD i njihove saveznike). Ovim slučajem putem Austrije, i Hrvatske koja izvršava njihove naloge – da bi nam na kraju predstavili sliku o islamskom terorizmu, koji bi nas trebao uplašiti da potražimo spas pod skutima istih onih koji nas nadziru, izrabljuju, guše... Ono što iz medija moramo doznati je da i u Hrvatskoj također postoji teroristička opasnost, da je Hrvatska također uključena u borbu protiv terorizma, te da moramo živjeti istovremeno u strahu od mogućih terorističkih napada i u miru jer ionako nas „naša” država, uz potporu međunarodnih snaga (EU i NATO) štiti od njih.
Ovo je bilo, kao što sam rekla, primjera radi, ali slične se priče stvaraju o anarhistima u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj itd.
Ne želim, podrazumijeva se, povlačiti paralele između anarhista i grupa/pojedinaca koji su izravni neprijatelji anarhista, kao što je to i država, pošto se bore samo za jedan drugačiji oblik iste. No, uprava se ta ista država (koje god ona boje, uređenja bila), u svrhu zaštite svog opstanka, dakle Kapitala (bez obzira na oblik tržišta), služi terorom, ma iz kakvih sredina navodne prijetnje potjecale. Boja neprijatelja ovisi o političko-ekonomskom obliku Države/Kapitala, no u svim njenim oblicima samo jedan neprijatelj ostaje isti, jedini koji se bori za totalnu destrukciju postojećeg i potpunu slobodu čovjeka i svih drugih bića, anarhist.