CCF

U noći između 23. i 24. aprila napadnut je grčki konzulat. Na fasadu je bačena boja i zapaljen je kontejner.
Zapalimo zatvore i društvo kojem su potrebni!
Ako je sloboda zločin, budimo svi zločinci...
Solidarnost sa svim zatvorenicima
Izvor: talijanski Anarhistički Crni Križ

Proces protiv Zavjere Vatrenih Ćelija - pravosudni, zakonski i represivni potezi države protiv ove anarhističke organizacije - traje već 7 godina, i još dalje se vodi.
20. aprila 2016., nakon 7 godina (od prvog hapšenja 2009.), 22 druga suočit će se s drugostupanjskim suđenjem u zatvoru Korydallos, Atena. Uz Zavjeru Vatrenih Ćelija bit će suđeno i drugim drugovima - dvostruki "ZVĆ proces" političkog-pravosudnog skupa koji će dodijeliti divovske razmjere njihovom sudskom udaru na anarhiste.
Žalbeno suđenje koje započinje 20. aprila tiče se:
1) slučaja Halandri (tri suđenja na prvostupanjskom)
2) slanje paketa bombe u novembru 2010.
3) hapšenja u Nea Smyrniji, Atena, u decembru 2010.
4) hapšenja petero članova ZVĆ u Volosu u martu 2011.
5) vatrenog okršaja s policijom u Pefkiju, Atena, u maju 2011.
6) hapšenja za dvostruku pljačku u Velventosu, Kozaniju u februaru 2013.
U još jednoj pravosudnoj inovaciji ne samo da će drugovima kojima je suđeno na prvostupanjskom sudu za navodno pripadanje organizaciji i samim članovima ZVĆ biti ponovno suđeno na žalbenom sudu, nego i šestorici optuženih za pljačku u Velventosu: Nikos Romanos, Yannis Michailidis, Dimitris Politis, Andreas-Dimitris Bourzoukos (koji je preuzeo odgovornost za dvostruku pljačku), Argyris Ntalios and Fivos Charisis (koji negira svoju upletenost). Na prvostupanjskom sudu šestorica drugova je u potpunosti odriješena krivice za navodno sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija, te njihov slučaj ni ne spada u sramotni "antiterositički" zakon 187A.
No, značenje ove policijske-pravosudne inovacije nije samo obično spajanje naizgled i praktički nepovezanih slučajeva. Ako pogledamo optužbe vrlo lako ćemo shvatiti što se dešava i nadasve zašto se to dešava.
...

20. aprila započinje drugostupanjsko suđenje ne samo protiv ZVĆ i njihovih djela, nego i protiv drugih anarhista optuženih za revolucionarno nasilje. Svi ti procesi spojeni su u jedno jedino suđenje, kako bi poslužili različitim i paralelnim sudskim manipulacijama protiv optuženih.
Što se nas tiče jasno izjavljujemo da smo naspram zakonskog procesa ove sudnice, kao i prema svim drugima, sasvim ravnodušni. Međutim, iako nas zakonska dimenzija ne zanima, želimo iskoristiti priliku da još jednom stanemo u obranu djela Zavjere Vatrenih Ćelija, da pretvorimo još jedno suđenje u arenu gdje anarhija stoji naspram neprijatelja slobode. Priliku da se ponovno suočimo s tehnokratskim lakejima Pravde i dokažemo im da su oni odgovorni za bijedu koju njihovo postojanje donosi.
Polazna točka državne represije, napad i upad u kuću u Halandriju 23.09.2009. te hapšenje Harisa Hadzimihelakisa - člana Zavjere te drugih povezanih sa slučajem ili ne, kao i masovni progon koji je uslijedio, predstavili su veliko iznenađenje bitnom dijelu anarhije. Činjenica je da je velika sjena straha uzrokovala jednu sveopću paralizu koja je pridonijela prekidu agresivne polimorfije, koja se bila odvila između 2008. i 2009., pošto su direktne akcije postepeno bile sve rjeđe.
Na nadolazećem suđenju unutar sudnice, jedan dio povijesti Zavjere Vatrenih Ćelija, koju država nastoji kazniti putem mrtvih slova stranica krivičnog zakona, koji predstavlja vrhunac represije protiv anarhističkih zatvorenika, ponovno će zaživjeti.
Brojni požari protiv države i kapitalističkih meta, bombe u domovima političara, nalozi za hapšenje, zatočeništvo, ilegala, eksplozivne naprave na sudovima, u zatvorima, bankama, domovima fašista i drugih neprijatelja revolucionarne ideje, naše su vlastito subverzivno iskustvo pošto proizlaze iz Zavjere, i kao takvo ćemo obraniti.
...

(Za žalbeno ročište 20. aprila)
„Udaljenost koja razdvaja slobodu od ropstva... je jasna...”
20. april, zatvor Korydallos, Žalbeno ročište protiv Zavjere Vatrenih Ćelija
Sudi nam se za eksplozivnu napravu pronađenu u domu u Halandriju (slučaj „Halandri”), za postavljanje bombe u stan bivšeg ministra unutrašnjih poslova P. Hinofotisa (radio je u vojsci u doba vojne diktature), u stan bivšeg zastupnika i današnjeg predsjednika Grčke banke, L. Katselija te za postavljanje bombe u ministarstvo Makedonije-Trakije, na dan Međunarodnog sajma u Solunu.
Optuženi smo i za slanje paketa-bombi ambasadama, međunarodnim policijskim-pravosudnim institucijama (Eurojust-Europol) te kancelarki [Angeli] Merkel, (tadašnjem) premijeru Italije, medijskom mogulu Berlusconiju i rasističkom bivšem francuskom predsjedniku Sarkozyju.
Na koncu, sudi nam se i za posjedovanje oružja s otežavajućim okolnostima te za sukob s pandurima u Pefkiju.
Sve to su samo neki fotogrami iz djelovanja Zavjere Vatrenih Ćelija. Mi smo otvoreno preuzeli odgovornost i stali u obranu svih naših djela, pošto smo uvjereni da se svijet ne može doseći ni molitvama ni kletvama.
Na ovom suđenju, 20. aprila, ne sudi se samo članovima Zavjere Vatrenih Ćelija i drugim anarhistima za druge slučajeve, NEGO urbanoj gerili općenito.
U biti, sudi se odabiru oružane borbe protiv ubojitog stroja moći.
Danas, svatko tko ne shvaća nužnost oružanog anarhističkog djelovanja protiv tiranina naših života ili je krajnje naivan ili je pandur.
Svi oni koji se kockaju našim životima na burzama, u središnjim bankama, na međunarodnim susretima moćnika neće odustati od svojih službi i od svojeg blagostanja samo zato što smo ih pristojno zamolili... Jedini jezik koji oni razumiju je strah.
Naši glasovi i naše ideje postaju snažniji kada dolaze iz cijevi pištolja...
...

U noći 9. marta postavili smo zapaljivi napravu u podružnicu banke Santander u ulici Ramiro Barcelos. Naš povod za urotu, a zatim za napad bila je solidarnost i suučesništvo s anarhistima iza rešetaka, koji unatoč brojnim danima u zatočeništvu još i dalje hodaju visoko uzidgnute glave, ponosni na svoje ideje i uvjerenja.
Kao odgovor na poziv solidarnosti s drugovima Monicom Caballerom i Franciscom Solarom organizirali smo se tako da naša želja za izražavanjem solidarnosti postane vatra koja će stići do drugova, suočenih sa suđenjem pod optužbom za terorizam, a posebice za napad na baziliku Pilar u Barceloni, za što je zatraženo 44 godine zatvora.
Ima mnogo razloga i motiva za napasti banku Santander. Na primjer, osim što predstavlja španjolsku državu (koja je otela naše drugove), na ovom su području rukovodili novcem Augustusa Pinocheta, slijedeći vojnu diktaturu u Čileu. Na koncu, te su činjenice samo detalji koji osnažuju naš bijes...
Svaka bankarska institucija koja pokušava sakriti svoje genocidne namjere "kulturnim projektima" ili nekim drugim pseudo-humanim pojmovima predstavlja sistem koji samo nadahnjuje naše gađenje.
Podružnice banke Santander ovih su dana već dva puta napadnute, u Santiagu, Čile, i u Buenos Airesu. Oba napada počinjena su u znak solidarnosti s Monicom i Franciscom. Ta tiha, instinktivna koordinacija solidarnosti ne samo da prouzrokuje velike neprilike normalnom životu na različitim stranama svijeta, nego i jača naše veze te naglašava da granice ne postoje i da nam nisu potrebne vođe ili vertikalne strukture kako bi napali nekoliko rešetaka istog kaveza.
Ovim solidarnim djelom za Monicu i Francisca, šaljemo istovremeno i pozdrave drugovima iz Zavjere Vatrenih Ćelija i njihovim obiteljima, koji su suočeni s još jednim suđenjem. Njihova snaga nas nadahnjuje da svaki dan nastavimo tražiti vatru koja će obasjati tamu.

Srušimo zatvorske zidove.
Zapaljiva solidarnost s Monicom i Franciscom
...

U vezi međunarodnog poziva na solidarnost s Monicom i Franciscom, šaljemo ovih nekoliko riječi, napisanih našim suučesničkim srcima...
Od 8. do 10. marta održat će se suđenje protiv drugova Monice Caballero i Francisca Solara, na Vrhovnom sudu u Madridu. Optuženi su za podmetanje eksploziva u baziliku Pillar u Zaragozi. Izjavu o preuzimanju odgovornosti potpisao je "Ustanički komando Mateo Morral", koji po riječima optužnice pripada Koordiniranim Anarhističkim Grupama, odnosno španjolskom odredu Neformalne Anarhističke Federacije (FAI/IRF).
Hapšenje Monice i Francisca, 13. novembra 2013. predstavljalo je samo početak niza antianarhističkin ekspedicija španjolske države (Operacija Pandora, Operacija Pinata). Njihove mete bili su prijatelji i drugovi dvoje zatvorenih anarhista, te anarhistički kolektivi i skvotovi. Uhapšeno je više od 40 osoba.
28. oktobra 2015. španjolske su vlastiti odlučile produžiti ostanak Francisca i Monice za još dvije godine, usred stalnih premještaja, u pritvorskom režimu FIES3 (specijalni zatvorski uvjeti). Javna tužiteljica je već predložila 44 godine zatvora za svakoga, kada je u svojom zlobnom izlaganju, koristeći se međunarodnom teror histerijom, nakon ISIS-ovog napada na Pariz, usporedila anarhističke ćelije s djelima džihadista!!!
Monica i Francisco su se već nalazili na "crnoj listi" vlasti, pošto su već bili u čileanskom zatvoru zbog "Slučaja Bombas"...
Mi nismo advokati da bi govorili o dokazima tog slučaja... ali znamo da je bomba u crkvi oslobađajuće djelo... Svaki hram je spomenik porazu Čovjeka.
Na tisuće strašila u haljama zgrću brdo para uspavljujući poslušne mase vjernika. Prodaju mjesto u njihovom lažnom raju, dok se oni sami voze u limuzinama, privatnim avionima i luksuznim jahtama.
Nude mrvice filantropije; a istovremeno su njihovi privatni bankovni računi natrpani novcima u istim onim bankama čije dionice posjeduju...
...

Nešto zaista neshvatljivo se zbiva oko suđenja za pokušaj bijega iz zatvora Korydallos, protiv Zavjere Vatrenih Ćelija...
Dvoje od okrivljenika, Athena Tsakalou i Evi Statiri ne mogu biti prisutne u sudnici tokom suđenje zbog određenih mjera ograničenja koje su im nametnute nakon uvjetnog otpuštanja iz pritvora.
Već se tri puta desila ista stvar: sudac ih prozove imenom kako bi zabilježio njihovo prisustvo i svaki put uslijedi isti dijalog. Advokati obrane moraju objasniti da se obije žene nalaze na uvjetnoj slobodi i da ako prekrše mjere ograničenje ponovno će biti uhapšene. Mjere ograničenja su za Athenu Tsakalou, koja živi na otoku Salamina, kućni pritvor, a Evi Statiri pak nije dozvoljeno udaljiti se više od 1 km od kuće.
Od početak procesa, mada suđenje još nije započelo, Christos Tsakalos je iznio svoju zabrinutost o ovom apsurdu, a danas je njegov brat, Gerasimos, izjavio da suđenje neće započeti dok njegova majka i žena ne budu prisutne.
Advokati obrane su se u više navrata obratili sucu sa zahtjevom o dogovoru kako bi okrivljene mogle prisustvovati suđenju, ali je sudac izjavio da to ne spada u njegovu nadležnost.
Dok se očekuje odluka koja će odlučiti da li će moći prisustvovati vlastitom suđenju - i naravno, postoji pitanje kako to dostići u ovakvim okolnostima - one, već uhapšene i zatvorene, sada se nalaze u novom režimu zatočeništva, koje im oduzima pravo da prisustvuju vlastitom suđenju. Athea Tsakalou je i dalje u kućnom pritvoru, a Evi Statiri se morala podvrgnuti štrajku glađu kako bi bila otpuštena iz zatvora.
...

15. februara započelo je suđenje za plan bijega Zatvora Vatrenih Ćelija. Pod suđenjem je 28 osoba, uključujući članove naše obitelji i druge osobe koje nemaju veze s tim slučajem.
Kao Zavjera Vatrena Ćelija preuzeli smo odgovornost za plan i njegovu praktičnu/tehničku pripremu (oružje, eksplozive, rakete, ukradena vozila) pronađenu u skrovištu organizacije.
No, odgovor na pitanje što nas je navelo na bijeg, suci i panduri neće pronaći ni u pronađenom oružju, ni u eksplozivu, ni u dešifriranim porukama.
Svatko tko čuje zveckanje okova na sebi, lanaca nazvanih sloboda, može pronaći odgovor. "Sloboda" koja je zamijenjena kablovima, uređajima i ekranima... "sloboda" koja nosi masku sretnog roba... Ali iza maske se ne nalazi ništa stvarno...
Život je gušenje ucjenom financijske tiranije, potplaćenim znojem u tamnicama rada, to su pendreci, suzavci i metci represije...
U međuvremenu, s neba pada smrt s bombama koje pretvaraju čitave zemlje u masovne grobnice, mala djeca se utapaju na obalama Egejskog mora i na tisuće osoba ugurava se u koncentracione logore...
Istovremeno, laž se pretvara u istinu kroz novinarsku propagandu, tehnologija kontrolira naše trenutke i emocije, spektakl blještavo oblači našu samoću, i Zapadni čovjek postoje krvnik i žrtva vlastite amnezije, pošto zaboravlja što znači slobodan život. To je odgovor ne samo na pitanje zašto bi netko trebao pobjeći iz zatvora, nego i zašto bi postao bjegunac zakonskog života poslušnog bića...
Ta razmišljanja su potaknula naš izlaz. Kad bi mogli, prokopali bi za naš bijeg zidove vlastitim noktima i iskopali oružje u svrhu slobode i revolucije. I nema veze koliko pokušaja će propasti ili koliko će se glava slomiti o zatvorske rešetke, na koncu će rešetke popustiti.
Zato što se naslijeđe ne može brojati ni oružjem ni eksplozivom, nego vjerovanjem da se ovaj svijet mora uništiti, kako bi dozvolili slobodi da procvjeta...
...

Plan.
Anarhističkom "prostoru".

I. Poziv
Svaki poziv na djelovanje, kao što je bio Crni Decembar, je pokušaj koordinacije naših snaga. To je ulaganje napora u prekid normalnog toka realnosti. To je plan za njenu okupaciju našim vlastitim obilježjima, kako bi je izvrnuli. To je naša želja za anarhijom sada i ovdje, i naša sposobnost da se suočimo sa snagama reda. To je prilika za osobe, koje se poznaju ili ne, da se susretnu na polju djelovanja i da pokušaju prodrijeti u palače države, organizirano i iznenadno. To je međunarodni znak suučesništva svim drugovima unutar i izvan zidova, koji jača našu solidarnost. To je anarhistički dogovor koji potvrđuje da postoje osobe na svim uglovima zemlje, koje mada ne govore istim jezikom, ipak koordiniraju otkucaje svojih srca, usklađuju svoj pogled gledajući neprijatelja, stišću svoje šake, navlače kapuljaču i napadaju društveni motor vlasti, njegove strukture i odnose.
Poziv na "Crni Decembar" je imao takve trenutke...
I što sada? Povratak u normalnost?
Svaki poziv na djelovanje može biti samo jedan snimak pobune koji se ponavlja, čekajući iduću godišnjicu, iduću priliku, idući "Poziv", ili se pak može pretvoriti u sastanak s poviješću...
Za sve one kojima anarhija znači "iza sebe sam ostavio spaljene mostove kapitalucije i društvenog mira", anarhističko djelovanje ne posjeduje datume početka ili završetka.
Zato, ulog u "Crni Decembar" danas otvara još jedan veći ulog. Ulog za sve one čiji je kalendar napada zaustavljen na danas, sada i ovdje. Izazov za stvaranje autonomnog anarhističkog pola za organizaciju anarhističke urbane gerile.
II. Sjećanje nije smeće
"Crni Decembar" je bio otvoreni poziv svima, ali ostao je zapamćen nadasve kao referentna točka za ustanike, anarho-nihiliste, mlade drugove, izvan redova, "problematične", protiv države (i djelomično protiv inercije službenog "anarhističkog prostora", protiv njegove pacifističke transformacije).
Nećemo mnogo reći o pozivu na "Crni Decembar". Svaki poziv na djelovanje je epizoda jedne opsežnije povijesti koja joj prethodi i možda akcelerator jedne perspektive koja slijedi.
Ne bi bilo nikakvog "Crnog Decembra" da nije bilo novembra, oktobra, septembra... ne bi bilo nikakve urbane gerile da nije bilo sukoba na prosvjedima, barikadama i molotovljevih koktela; ne bi bilo nikakve pobune 2008. da nije bilo požara i napada u prethodne tri godine; ne može biti perspektive ako ne postoje sjećanja.
Kroz vrijeme, iz anarhije se - unutra - rađa njeno anarhističko prevladavanje. Rađaju se pravci (anarhistički individualizam, anarho-nihilizam, ustanička anarhija itd.) s oštrijim uglovima, koji odabiru da se kreću prema rubovima pokreta, "prostora", revolucije...
Ponekad takvi pravci djeluju kao detonator za anarhiju, podižući rampu za anarhistički napad, ponekad međusobno se izjedajući umišljeni i oholi...
U Grčkoj je pojava heretičkih pravaca unutar "prostora" stara kao i sam "prostor"... Pravci koji ili propadnu i pretvore se u kružoke umjetničkih intelektualaca (npr. situacionisti), ili se pak asimiliraju i integriraju u službeni "prostor"... No, većina njih su ipak ostavili svoj trag u povijesti bez kraja.
2005. je grupa ljudi javno istupila, na vrlo vidljivi način (plakatima, časopisima, sudjelovanjem na susretima), podržavajući jačanje anarhističkog nasilja, sloganom "misli revolucionarno - djeluj nasilno". Danas to liči na najorganiziranije i najstalnije javno prisustvo. Ustanička tendencija koje ne cilja samo na državu i na vlast, nego i na suučesništvo društvene apatije. U međuvremenu se pitanje odbijanja posla javno otvorilo, oružanim pljačkama banaka kao ekstremom... U biti, parcijalna tema odbijanja posla još sjaji u očima i danas predstavlja uvod u raspravu o širenju anarhističke urbane gerile. Iz te šireće pokretljivosti (požari, pljačke, napadi, skupštine kao Koordinacija Djelovanje) rodila se, u januaru 2008., Zavjera Vatrenih Ćelija.
Zavjera Vatrenih Ćelija pojavljuje se kao organizirani izraz jednog heretičkog anarhističkog pravca, koji je jasno usmjeren na oružanu borbu, anarhistički individualizam, nihilizam, na revoluciju svakidanjeg života i kritiku cjeline država-društvo.
Naravno, nije se iz tog pravca rodio ustanak u decembru 2008. Pobuna ne može biti nečije vlasništvo.
Ali je nadasve taj pravac ubrzao neke od najžešćih konflikata koji su se odvili u decembru 2008., pošto su male jezgre strukture već djelovale koordiniranim napadima.

15. februar: Danas započinje suđenje za plan bijega ZVĆ.
Suđenje nije započelo zato što su advokati krenuli u štrajk za svoja "radnička prava".
Iduće ročište suđenja zakazano je za 22. februar
Dug život ZVĆ-FAI/IRF (325)
http://yu.radioazione.org/wp-content/uploads/2016/02/PROJECT-GORGOPOTAMOS.jpg
PROJEKT GORGOPOTAMOS*

"Na svaki njihov napad mi ćemo snažno uzvratiti, visoko uzdignute glave. Inercija i pasivnost ne pripadaju našim karakteristikama". Aggeliki Spyropoulou

4. januara članovi ZVĆ planirali su bijeg iz zatvora Korydallos. Dan ranije panduri su onemogućili bijeg, za koji su priznali da je bio jedan od najorganiziranijih posljednjih desetljeća.
Kroz naredne dane država je izvršila veliki broj hapšenja, pretresa i premještaja, a u želji da konsolidira strah nije sprezala ni od hapšenja članova obitelji zatvorenika iz ZVĆ (Athena Tsakalou, Evi Statiri, Christos Polydoros).

ZATVORI SE NE MOGU POBOLJŠATI
ONI SE MORAJU SRUŠITI

SOLIDARNOST S AGGELIKI SPYROPOULOU
I S ČLANOVIMA VATRENIH ĆELIJA

15. januara u specijalnoj sudnici zatvora Korydallos započinje suđenje za plan bijega.

Anarhistički skvot Nadir
*rijeka u južnoj Grčkoj, 1942. grčki su partizani srušili željeznički most i na taj način prekinuli liniju Solun-Atena (Pirej, veza iz Njemačke za Afriku), kao odgovor na napad nacističke okupacione snage ubile su 16 grčkih civila (nap.prev.)
...

Po dobivenim informacija, Fabio Dusco, koji je trenutno pod suđenjem zbog pružanja pomoći Zavjeri Vatrenih Ćelija pri neuspjelom planu bijega, započeo je štrajk glađu 16. februara 2016. Fabija je nedavno iz zatvora Korydallos otela antiteroristička policija i nasilno premjestila u Pritvorni Centar u ulici Petrou Ralli, gdje bi trebao ostati dok traje suđenje. Njegov prisilni premještaj i prisilno uzimanje uzorka DNK, te napad na anarhističkog druga Panagiotisa Aspiotisa, prouzročili su trenutnu prosvjednu mobilizaciju zatvorenika u Korydallosu. Više informacija čim pristignu.
Solidarnost s Fabiom i borbom zatvorenika u Grčkoj!
Izvor: 325

PROTIV SVIH
NEPRIJATELJA SLOBODE

15. FEBRUARA
ZAPOČET ĆE SUĐENJE PROTIV
DRUGOVA IZ ZVĆ ZBOG
POKUŠAJA BIJEGA

SLOBODA ZA NJIHOVE
OPTUŽENE ČLANOVE OBITELJI
ATHENU TSAKALOU,
EVI STATIRI I
CHRISTOSA POLIDOROSA.

SOLIDARNOST SA
ZAVJEROM VATRENIH ĆELIJA I
AGGELIKI SPYROPOULOU
Izvor: 325

SVIM DRUGOVIMA ČIJA SU MI PRUŽILA TRENUTKE SLOBODE
Nešto prije okončanja suđenja za 4. uzastopni slučaj protiv Zavjere Vatrenih Ćelija, i osobno protiv mene kao anarhista koji je preuzeo odgovornost za sudjelovanje u ZVĆ, želio bih reći par stvari, ali ne sudu, nego svim drugovima čija su djela doprinijela žestini i smislu Feniks Projekta.
Iz očitih razloga svi zatvoreni članovi ZVĆ pozdravljaju drugove iz Ćelije Sole-Baleno (ćelija među-prakse Zavjere Vatrenih Ćelija i Bandi Svjesti), čije nas je djelo odmah koštalo optužbe za poticanje [na grčkoma, moralno poticanje] na 4 Djela Feniks Projekta: napad eksplozivom na osobno vozilo upraviteljice zatvora Korydallos, napad eksplozivom na osobno vozilo šefa stražara zatvora Nafplion, napad požarom u indonezijskom hotelu, pismo-bomba poslana bivšem komandantu antiterorističke jedinice u Ateni.
Nadležne vlasti shvatile su naknadno da se optužbe za poticanje na napad u Indoneziji, za koji je odgovornost preuzela Bijesna Jedinica/Međunarodna Zavjera Osvete FAI/IRF, ne bi nikada mogle održati na sudu, zato je ta optužnica odbačena čak i prije nego je krenulo suđenje.
No, što se ostalih napada tiče, vrijeđaju me optužbe za koje sam optužen zato što kao anarhist ne podnosim hijerarhijske odnose bilo kojeg stupnja; s druge pak strane, te optužbe pomažu mi da shvatim kako se moć osjeća pod prijetnjom kada anarhistički gerilci, čak i u stanju zatočeništva, pokušavaju ostaviti trag i povezati se s borbom izvan zatvorskih zidova, podržavajući neprijateljska djela koja poduzimaju drugovi.
Moć se osjeća pod prijetnjom kada shvati da uvjeti zatvora nisu ni približno dovoljni da slome borbenu energiju anarhističkih zatvorenika. Samo to je dovoljno da se sastave sve optužbe za poticanje na napade. Međutim, ni u kom slučaju nije dovoljno da slome moje raspoloženje i moju volju da se povežem sa svim drugovima na borbenim pozicijama.
...

Suđenja anarhističkim zatvorenicima koji su odabrali da svoje ideje i vrijednosti pretvore u nasilni oblik, koji su odabrali da se udruže s vatrom, eksplozivima i mecima protiv Moći, su samo još jedan stupanj rata između Anarhističke Pobune i svijeta Suverenosti. Zato, pri kraju jednog takvog suđenja, trećeg po redu s kojim sam suočen zbog mojeg djelovanja kao član anarhističke grupe direktne akcije Zavjera Vatrenih Ćelija, osjećam potrebu da se moje riječi ponovno sretnu sa svakim anarhističkim drugom izvan zidova.
Od septembra 2009., kada sam skočio u protuzakonitu slobodu dok su me gonili, i odabrao da nastavim anarhističko djelovanje sudjelujući u Zavjeri Vatrenih Ćelija pa sve do sada, proteklo je šest godina. Šest godina, od kojih sam pet trčao kroz betonsko vrijeme i prostor, i gušeću stvarnost zatočeništva. Oko 1825 dana prohodao sam beskrajne kilometre u krugovima ispod komadića neba izrezanim bodljikavom žicom. Oko 1825 dana zaključan prije zalaska sunca.
Pet godina daleko od lutanja divljim ulicama anarhističkog djelovanja, daleko od tih predivnih trenutaka kada napad poremeti redovitost. Pet godina u kojima se pojava drugova, prijatelja i voljenih odražava na staklima predodređenog vremena posjeta i dana, upotpunjujući mozaik izblijeđenih portreta tako mnogo osoba koje posjeduju živući razlog da prijeđu prag zatvora nadajući se u "jednog dana ponovno zajedno".
Da, u ovih pet godina nije bilo ni jednog jedinog trenutka kada sam se osvrnuo na prošlost sumnjajući da li je vrijedilo truda. Zato jer vrijednost i ljepota anarhističke pobune se ne može zamijeniti hladnom matematikom sudskih presuda.
...

U četvrtak 5. novembra zatražilu su moje izvinjenje na suđenju koji se već 2 i po godine vodi protiv Zavjere Vatrenih Ćelija. Sudi se za 250 napada na organizacije.
U sudnici unutar zatvora, ispunjenoj sucima, kamerama, pandurima, tajnom policijom, antiterorističkom policijom, i uz prisustvo nekoliko članova obitelji i čak nekoliko prijatelja i drugova, oni sude djelima Zavjere Vatrenih Ćelija.
Ali kako strpati u prostoriju od nekoliko kvadratnih metara naša djela koja su pokušala izazvati mudru i poslušnu povijest našeg doba...
Djelo koje je prekinulo vječni san mirnog "miroljubivog" naroda na nekoliko noći, uznemirilo eksplozijom porobljene tišine metropole i našim izjavama odbilo pravila života gdje je nasilje gospodara uvijek prisutno, a mi neprekidno odsutni...
Putem naših napada željeli smo smrskati tiraniju brutalne realnosti. Namjeravali smo izokrenuti ravnotežu terora mehaničke rutine života. Pokušali smo izbrisati kompromis sa smrću uzrokovanom ropstvom plaće, tehnološke kontrole, dosade i ispraznih odnosa.
Željeli smo ratovati s "mirom" banaka, sudaca, bogatih, pandura, fašista, novinara, političara, ali i s "miroljubivim" građanima koji umjesto da traže osvetu, da se razbjesne i djeluju, sakrivaju se iza rezignacije i stare zajedno sa svojim namještajem... "Miroljubivi" i zakonima poslušni građani su najodgovorniji za sve, jer kroz svoju "mirnoću" dozvoljavaju da ružnoća vlada našim životima.
...
Čijoj će te pravdi sada suditi? Nakon što sam prošao kroz sve ceremonijalne razine pravde, tužiteljstvo-advokati-pritvor, nova gonjenja, nove optužbe, pritvori članova obitelji, svjedoka, sada traže od mene da se izvinem...
Neću im pružiti to zadovoljstvo. Ni jednu jedinu riječ neprijatelju. Odbijam da igram ulogu optuženog. Mogli su mi svezati ruke lisicama, zaključati moje godine i nebo pokriti bodljikavom žicom, nadzirati me kamerama, ali moju želja za nastavak oružane borbe gori u meni kao užareno željezo...
Jedini način da bacim krivnju na sebe bilo bi da ostanem inertan, poslušan, discipliniran, kao kućni rob koji uživa u sakatoj slobodi. Odbijam zato da se izvinem teologiji vaše pravde, koja ne trpi blasfemiju neporobljenog života. Niti ću sudjelovati u prikrivenim dijalozima među gluhima, pretvarajući se da odgovaram na svako pitanje sudaca...
Ono što ovdje pišem nije za suce...
To je za drugove, za anarhiste, za prijatelje, za buntovnike, za problematične, za memoriju borbe...
Optužen sam, uz ostale drugove Zavjere Vatrenih Ćelija i druge anarhiste, za "250 napada eksplozivom i požarom", na parlament, urede stranaka, domove ministara i tužitelja, podružnice banaka, novinarske organizacije, zatvorske zgrade, multinacionalne korporacije, vojna zdanja, crkve, policijske stanice, sudove, zaštitarske tvrtke, sigurnosne sisteme i video-nadzora, urede Zlatne Zore [neo-nacistička politička stranka], koncesionare luksuznih vozila, vladine agencije, diplomatska vozila itd.
Od prvog trenutka mog hapšenja preuzeo sam odgovornost i ponosan sam na sudjelovanje u Zavjeri Vatrenih Ćelija.
Preuzeti odgovornost znači Ne odustajem od oružja...
Preuzeti odgovornost znači Ne kajem se ni zbog čega...
Preuzeti odgovornost znači da strah nije pobijedio...
Preuzeti odgovornost znači da se borba nastavlja...
Izjava o preuzimanju odgovornosti je obećanje da će se zatvorena gerila vratiti na "mjesto zločina", da će on ili ona kročiti ponovno putem protuzakonite slobode.
Istovremeno je i znak suučesništva s novim drugovima da nastave s onim što je represija zaustavila. Zato što će uvijek biti ruku koje će podignuti pištolj tamo gdje je pao zatvoreniku, zato što će uvijek biti slobodnih umova i velikodušnih srca koja će nastaviti pisati drugačiju povijest ovog svijeta.
Kada odbijemo da se predamo, uz perspektive tog čina, plaše tiranine i posjednike straha.
Nakon toliko hapšenja, ispitivanja, godina zatvora, novih optužbi, teških presuda, nisu uspjeli izvući niti jedan jedini znak kajanja. Zato uzgajaju nove laži i upućuju ucjene...
Nakon što su otkrili plan bijega Zavjere Vatrenih Ćelija, izgradili su novu verziju lova na vještice, pohapsili majke, supruge, braću, osnovali nova mjesta egzila određena za karanten sačinjena od jednog kvadratnog kilometra "slobode", zabranili svaku komunikaciju mojem bratu i njegovoj partnerici, želeći izgraditi zidove potpune izolacije...
Istovremeno, zgusnuli su maglu represije šaljući jasnu poruku našim solidarnim drugovima: "Tkogod komunicira sa zatvorenicima Zavjere Vatrenih Ćelija mogao bi se također naći u susjednoj ćeliji."

Jučer, 20. januara, izvršen je još jedan iznenadni pretres ćelija zatvorenih članova anarhističke organizacije Zavjera Vatrenih Ćelija (CCF) i ćelije anarhističkog zatvorenika Nikosa Romanosa, na odjelu A zatvora Korydallos.
Pretres je vodila zatvorska upraviteljica Victoria Marsioni, koja je već prijetila članovima ZVĆ-a disciplinarnim premještanjem na druge odjele zato što su izvjesili transparent u znak solidarnosti sa štrajkom glađu anarhistice Evi Statiri.
Vjerojatno Marsioni ne djeluje samostalno, već dobiva naredbe odozgo, a ovaj posljednji pretres je samo još samo jedan element više u sistematičnom vršenju pritiska na zatvorene članove ZVĆ, kojim dirigiraju visoki službenici "ljevičarskog" ministarstva pravosuđa i antiterorističke policije.
...

Non è nostro obiettivo stancare i/le lettori/trici con un discorso politico arido e pomposo, perché crediamo che il linguaggio di unx guerriglierx urbanx anarchicx possa essere semplice e conciso, e rispondere alle questioni che ci preoccupano quotidianamente. Siamo sicurx che le cose più importanti si dicano sempre nella maniera più semplice. Quello che scriviamo in questo testo è il risultato dei dibattiti e delle esperienze che abbiamo accumulato prendendo parte all’insurrezione permanente anarchica. In nessun caso si tratta di una qualche formula infallibile di pensiero e nemmeno di un manuale d’uso della violenza anarchica. Riteniamo che l’edizione dell’opuscolo “La nuova guerriglia urbana anarchica” costituisca un frammento di una discussione più ampia che non termina con la sua lettura ma che, al contrario, comincia con essa... Edizioni Sole Nero, settembre 2013

Una discussione di tattica, teoria e pratica tra i membri incarcerati della COSPIR AZIONE DELLE CELLULE DI FUOCO e alcunx anarchicx in Messico [...] Come anarco-nichilisti odiamo sia la mano che sostiene la frusta come la schiena che la sopporta e accetta passivamente la flagellazione senza reagire. Smontiamo e abbattiamo tutti i valori della civilizzazione, annulliamo la dittatura dell’economia rendendola nulla, facciamo crollare le città delle masse e il suo urbanesimo autoritario, attacchiamo il saccheggio della natura e lo sfruttamento degli animali, ostacoliamo le posizioni dogmatiche e rifiutiamo la religione degli scienziati. Solo la continua e spietata distruzione e creazione rende la vita affascinante. Il permanente interrogarsi nichilista, attraverso testi, pallottole ed esplosivi, attacca la noia organizzata figlia della cultura dominante dell’ “identità”. Così, attraverso l’Anarchia, creiamo un mondo in perenne cambiamento, un mondo completamente differente. Lì dove – dopo esplosioni intellettuali ed emozionali – la tensione trova la sua durata. Lì dove si stanno tracciando nuove relazioni facendo sparire vecchie tradizioni e freni. Ma anche i nuovi valori che sorgono dall’anarco-nichilismo, in un momento critico, quando saranno considerati una realtà concreta, dovranno puntare a sé stessi e autodistruggersi, esplodendo al loro interno, creando così nuovi turbamenti, nuove prospettive. [...]

For all anarchists of praxis, nihilists, anarchists individualists, anticivilization comrades. We send you our love and blaze from the Atlantis of Practical Theory. A few months ago, CCF put a proposition on the table of the Black International. In the communique “Lone wolves are never alone…“, published in the brochure of the comrades of 325, it was written: “We do not share our choices only by speaking and writing texts against the state and its society but also when we offer each other possible practical ways, to make our theory practice”. This proposal has already been set in motion. Siblings unknown to us who share the mutiny of FAI/IRF, and comrades of praxis have published manuals for constructing explosive devices and similar chaotic arts of sabotage. Wanting to contribute as well in creating an international diffusive-chaotic anarchist urban guerrilla, we share with you some practical ideas and some diagrams longing to be detonated… We know well that this is just a first gesture from flame and gunpowder and that countless destructive desires are waiting for us to meet again… Chaos is our friend…
...

Alfredo Cospito, iz Nukleusa Olga, u talijanskom zatvoru, opširno odgovara na pitanja Zavjere Vatrenih Ćelija, u grčkim zatvorima, o različitim aspektima anarhije i anarhizma: neformalna anarhistička federacija, crna internacionala, revolucionarna solidarnost i kampanje, međusobna komunikacija, direktna akcija kroz neposredan napad, podjele unutar talijanskog ustaničkog [insurekcionističkog] anarhizma (tzv. "klasičnog insurekcionizma" i "nove anarhije") i razlike u metodama, formalne strukture, pitanje akronima i anonimnosti djela, iščekivanja revolucije i osobnog ustanka, građanski/socijalni anarhizam, podilaženje masama i gubitak identiteta, masovni pokret, smisao skvota, reprodukcija moći u anarhističkim sredinama, anticivilizacijska nihilistička anarhija nasuprot anarhističkoj utopiji samoupravljanja i "anarhističke vladavine" svijetom, odnosi ALF/ELF sa FAI-FRI...

16. novembra 2015. objavljeno je da je 27 osoba optuženo za slučaj planiranog bijega Zavjere Vatrenih Ćelija iz zatvora Koridallos. Članovi obitelji zatvorenih anarhista također su uvršteni među optužene: Athena Tsakalou (majka članova ZVĆ, Christosa i Gerasimosa Tsakalosa) i Evi Statiri (supruga Gerasimosa Tsakalosa), što znači da će im biti suđeno.
U međuvremenu je Evi Statiri podnijela zahtjev za ukidanje jedne od mjera ograničenja koje su joj nametnute nakon otpuštanja iz zatvora. Zatražila je ukidanje zabrane komunikacije i susreta s partnerom Gerasimosom Tsakalosom, ali njen zahtjev je odbačen početkom mjeseca (3. novembra).
Izvor: 325

"... moderni totalitarizam može se definirati kao uspostava, kroz izvanredno stanje, legalnog građanskog rata u svrhu fizičke eliminacije ne samo političkih protivinika već i čitave jedne kategorije građana, koji se iz različitih razloga ne mogu integrirati u politički sistem... Zato je dobrovoljno stvaranje neprekidnog izvanrednog stanja (mada nije javno objavljeno u tehničkom smislu) postalo jedno od osnovnih elemenata suvremenih država, uključujući i one takozvane demokratske."
Giorgio Agamben (Izvanredno stanje: Izvanredno stanje kao paradigma vladanja)
Nakon otkrivanja plana bijega anarhističke organizacije Zavjera Vatrenih Ćelija, iz zatvora Korydallos, početkom godine, "dobronamjerna" institucija iz avenije Alexandras [policijska uprava, nap.prev.] i korumpirana Antiteroristička jedinica (Specijalni odred za nasilni zločin) su koordinirale neviđeni napad na članove obitelji i prijatelje organizacije, koji su popratile odgovarajuća propaganda, hapšenja i pozivi obiteljima i prijateljima na ispitivanje. Crescendo te medijske disonance dostigao je svoj vrhunac kada su se marionete Antiterorističke jedinice iskrcale na otok Salamina i uhapsile traženu drugaricu Aggeliki Spiropolou, koja je bila pronašla utočište u domu Athene Tsakalou, majke Crhistosa i Gerasimosa Tsakalosa, zatvorenih članova ZVĆ. No, pošto se u istom domu, tokom hapšenja, nalazila i Gerasimosova supruga, Evi Statiri, uhićena je i ona, zbog pružanja utočišta osobi u bijegu. Kasnije je optužena i za pristupanje te sudjelovanje u organizaciji. Dvije su žene premještene kao pandurski trofeji u GADA-u [policijska uprava Atike, nap.prev.], imeđu telekamera i novinara, te zadržane u pritvoru po kratkom postupku. Šezdesetogodišnja majka braće Tsakalos, koja se - nepozvana - pojavila pred tužiteljem, također je zadržana u pritvoru. Zatvoreni članovi organizacije i A. Spiropoulou krenuli su tada u štrajk glađu, zahtijevajući neposredno optuštanje članova njihove obitelji. Nakon 32 dana štrajka glađu borba drugova i pokreta solidarnosti stigla je do pobjede, pošto je parlament izglasao jedan specifičan amandman glede otpuštanja članova obitelji zatvorenika. Međutim, unatoč otpuštanju Athene Tsakalou pod najstrožim mjerama ograničenja, Evi Statiri je ostala u zatvoru. Njene je zahtjeve za otpuštanjem odbacio specijalni žalbeni sudac, Eftihis Nikopoulos, i sudsko vijeće, predvođeno Isidorom Poga (koja je odbacila i zahtjev za ukidanjem mjera ograničenja protiv A. Tsakalou, zato što nema razloga da posjećuje svoju djecu u zatvoru i Opću bolnicu u Nikaji, zbog potrebnih pretraga) i Erietom Halevidou.
Iz gore navedenog došli smo do zaključka da je izglasavanje amandmana bilo samo jedno veliko ismijavanja štrajkaša glađu - za što odgovornost snosi član SYRIZA-ine vlade, prvi ljevičarski ministar pravosuđa Nikos Paraskevopoulos - i da je talačko stanje članova obitelji organizacije podmukla emocionalna ucjena zakonodavnih vlasti - čiji je ugled narušen otkrivanjem plana bijega - pošto su sve ove godine zatvoreni drugovi ostali beskompromisni u ćelijama Demokracije.
Svi oni koji su upoznati sa slučajem ZVĆ sasvim dobro znaju da je progon članova obitelji organizacije bio vrhunac eskalirajuće prijetnje, koju je posljednjih godina oblikovao političko-pravosudni sistem grčke države, koja koristi specifični slučaj kao rezervoar za progon anarhističkih drugova iz čitavog spektra anarhističke sredine i nastoji izolirati zatvorene urbane gerilce uspostavom straha unutar ustaničkih krugova, pretvarajući zatvorene u primjer i kroz neprekidno talačko stanje nametanjem mjera ograničenja, te spriječiti nove drugove da odaberu anarhističku borbu i urbanu gerilu, stvarajući na taj način jedno neprekidno izvanredno stanje, u kojem svatko može biti uhapšen, samo zato što je povezan s drugovima iz ZVĆ, kao prijatelj ili član obitelji.
Zato je nakon 6 mjeseci pritvora, 14. septembra, Evi Statiri započela štrajk glađu, kako bi okončala svoje kontinuirano zatočeništvo... U kontekstu Evine borbe, u petak rano ujutro, 2. oktobra, odabrali smo napasti ured člana parlamenta i bivšeg ministra pravosuđa, Charalabosa Athanasioua, u središtu Mitilene.
Naš je napad bio čin solidarnosti, bijesa i sjećanja. Bio je to znak solidarnosti poslan Evi koja se, tih dana, svojim tijelom kao oružjem borila za sopstvenu slobodu, protiv kriminalizacije obiteljskih i prijateljskih veza političkih zatvorenika. Evi se uzdigla iznad straha od sjene autoriteta, koji se želio osvetiti na njoj, kao partnerici Gerasimosa Tsakalosa, i kazniti je za sve godine koje je ostala uz njega. Njen pobjednički štrajk glađu i njeno otpuštanje dokazali su da ako odabereš suočiti se sa strahom, strah će biti taj koji će se uplašiti i pobjeći...
Bio je to čin bijesa za dane i djela Ch. Athanasioua. Athanasiou, kao moderni inkvizitor, čelnik pravosudne klike (u kojoj se nalazi i advokat vrhovnog suda, E. Goutzamani), planirao je i izradio pravosudne slučajeve, te time činio usluge svojim ljudima, u interesu konzervativne oligarhije gangstera s brda Atos (slučaj Efraim; svećenik uhapšen zbog pronevjere i pranja novca u suradnji s političarima, nap.prev.) i odvratnog svećenstva... Unatoč procurenim vijestima iz Ureda za štampu ND-a (Nove Demokracije) o nadolazećoj ostavci ministarske funkcije, tokom tadašnje reorganizacije vlade, zbog njegovog "neprikladnog" rukovođenja slučajem Zlatne Zore, bivši predsjednik Saveza sudaca i tužitelja ipak je ostao na položaju nadzornika grčkog pravosuđa, iz nekog misterioznog razloga, povezan s kumstvom roda Antonisa Samarasa kroz lokalni lobi velikaša i osobnih prijatelja. Nakon što je zataškao financijski skandal, u kojem je odigrao glavnu ulogu, prikrivanjem vlastite imovine, Athanasiou se želio predstaviti kao kažnjavatelj disidenata i političkih zatvorenika. On je bio ministar pravosuđa koji je inaugurirao zatvor visoke sigurnosti (tipa C) u Domokosu za urbane gerilce i "opasne" zatvorenike osuđene na dugogodišnju kaznu. Čak i pri napuštanju ministarstva pobrinuo se da ostavi svoju pastorčad na odgovarajućim točkama vlasti, kako bi dovršili njegov posao. Kralj dvora, specijalni žalbeni sudac E. Nikopoulos (kojeg su na funkciju postavili Athanasiou i njegov ujak Vasilis Nikopoulos, bivši predsjednik Vrhovnog suda, uključen u slučaj pedofilije u sjevernoj Grčkoj, štiteći arhimandrita i prijeteći svjedocima). E. Nikopoulos, strogo slijedeći naputke svog mentora Ch. Athanasioua, pokrenuo je bijesnu antiterorističku kampanju. Odgovoran je za ukidanje izlazaka u svrhu obrazavanja anarhistu Nikosu Romanosu, te za pokretanje velikog fašističkog progona članova obitelji političkih zatvorenika, s pritvorom A. Tsakalou i E. Statiri.

Kad jednom izađeš iz zatvora prva stvar koju primijetiš je da se pogled više ne sudara sa zidovima, rešetkama ili pregradama. Može lutati i gledati u nebo, bez da se spotiče o bodljikavu žicu. Zatim, broj koraka nije više određen - dvadeset do zida zatvorskog dvorišta i dvadeset nazad do ćelije. Naravno, u mojem slučaju zidovi zatvorskog dvorišta su se protezali do jedan kilometar udaljenosti od mojeg doma, a nisam mogla ni biti u kontaktu s mojim partnerom.
No, kako god bilo, za mene otpuštanje iz zatvora predstavlja prvu pobjedu protiv straha i nepravde koje nam žele nametnuti u obliku ograničenih uvjeta života.
Sve se to ne bi bilo ostvarilo bez jednog dinamičnog raznovrsnog pokreta solidarnosti, koji mi je prenosio sa svakog ugla Grčke snagu i optimizam da povijest ne pišu samo autoritarni nego i pobunjenici...
Veliko hvala svim poznatim i nepoznatim drugovima koji su slomili teror svemoguće Moći.
Veliko hvala i liječnicima Opće državne bolnice u Nikaji, a nadasve doktoru Spyrosu Sakkasu i doktorici Olgi Kosmopoulou, koji su me podržali toplinom i samo-odricanjem od samog početka.
Naravno, ne zaboravljam one koji su ostali u zatvorima i u ledenim ćelijama... Uvijek ću biti uz njih i zadržati sve trenutke koje smo dijelili sve dok se ponovno ne sretnemo...
Jer dok god bude zatvora nitko neće biti slobodan...
Sloboda svim političkim zatvorenicima
Sloboda svima u zatvorskim ćelijama
Evi Statiri
...

Doznaje se u utorak 29. semptembra da je anarhistički zatvorenik Gerasimos Tsakalos već bio započeo štrajk glađu 14. semptembra, kako bi stao uz svoju partnericu Evi Statiri. Gerasimos je bio odlučio da ne obznani odmah svoju situaciju. Podsjećamo da se nije još ni bio u potpunosti oporavio od teškog štrajka glađu kojeg je vodio uz ostale zatvorenike iz ZVĆ i anarhističku zatvorenicu Angeliki Spyropoulou. (talijanski Anarhistički Crni Križ)
Već sedam mjeseci moja partnerica Evi Statiri je zatvorena u ćelijama demokracije. Njen jedini "zločin" je njezin osobni odnos sa mnom. Istovremeno, moja majka, A. Tsakalou, nalazi se u egzilu na otoku Salamini po odluci sudske hunte.
Već sedam mjeseci vlast eksperimentira šireći krug represije na prijatelje i članove obitelji političkih zatvorenika. Njihov cilj je širiti strah u osobama koje su s njima solidarne i gurnuti urbane gerilce u jednu posebnu vrstu karantene. Vlast pokušava putem kriminalizacije prijateljskih-obiteljskih odnosa osakatiti sve veze solidarnosti koje nadilaze zatvorske zidove i hrane borbu za slobodom. U ovom trenutku policijski-pravosudni aparat vlasti testira snagu našeg svijeta, koji nije naučio saginjati glavu i kalkulirati svoje reakcije. Svaki naš korak nazad je pobjednički teren za totalitarizam zvijeri države.
...

14. septembra Evi Statiri započela je štrajk glađu zahtijevajući otpuštanje iz zatvora. Nalazi se u zatvoru bez okrivljujućih dokaza, osim što je partnerica našeg druga zatvorenika i člana Zavjere Vatrenih Ćelija, Gerasimosa Tsakalosa.
To je nije prvi put da panduri i suci šikaniraju i muče članove obitelji zatvorenika.
Nema goreg ili podmuklijeg mučenja od gledanja članova naših obitelji u lisicama i iza rešetaka zatvora.
To je njihova pravda.
Mi, kriminalni zatvorenici osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, s odjela E1 zatvora u Domokosu, odlučili smo odbijati obroke do Evinog oslobođenja.
Zatvorenici odjela E1, Domokos
...