Messico

Prethodnih dana dobili smo vijest da je drug Abraham Cortes ponovno osuđen na sudskom procesu koji traje od 2. oktobra 2013.
Podsjećamo da je Abraham jedina osoba koja je još i dalje u zatvoru zbog događaja iz tih dana.
Abraham je bio suočen s optužbom za ubojstvo, okrivljen da je bacio različite molotove na redove interventne policije. A bio je optužen i za napad na javni mir u grupi.
Za te optužbe drug je osuđen na 13 godina i 4 mjeseca zatvora, ali prethodnih dana stigla je nova presuda, koja se odnosi na žalbu.
Nova presuda protiv druga je 5 godina i 9 mjeseci za kazneno djelo napada na javni mir u grupi, pošto je razriješen optužbe za pokušaj ubojstva.
Nesumnjivo, radi se o lijepoj vijesti, ali to ne znači da priznajemo (u presudi) to kao izraz pravde meksičkog pravno-zatvorskog sistema. Sasvim dobro znamo da nam ovaj sistem neće nikada donijeti pravdu, i ako su danas malo popustili ne smijemo zaboraviti da drug i dalje ostaje u zatvoru, i dok on kao i na tisuće drugih osoba koje trenutno nastanjuju zatvor budu iza tih zidova, mi ćemo se nastaviti boriti...
Za slobodu svih!
Srušimo zidove zatvora!
Cruz Negra Anarquista México
...

Nakon što su razriješeni federalne optužbe da su počinili kazneno djelo nanošenja štete požarom, 27. februara 2015., i nakon što su platili kauciju za (lokalnu) presudu od 2 godine i 7 mjeseci za kaznena djela napada na javni mir i nanošenje štete, napokon su drugarice Amelie Trudeau i Fallon Roullier, kao i drug Carlos Lopez "Chivo" otpušteni 13. marta.
Pošto su drugarice Amelie i Fallon kanadske državljanke premještene su izravno u postaju Nacionalnog Instituta za Migraciju, to jest zatvor za osobe bez potrebnih dokumenata za prijelaz granica, koje nameću Država i Kapital. Zatvor u kojem dane provode na stotine osoba u očekivanju rješavanja njihove situacije, pošto ne posjeduju jedan papir. Zatvor kao svi zatvori, gdje vlada maltretiranje, ponižavanje, bolest itd. Tamo su provele više dana. S obzirom na uvjete mjesta: ograničene posjete i rijetke informacije, situacija drugarica je bila prilično nejasna, sve do 23. marta kada su ih deportirali na njihovo izvorišno mjesto.

Napomena: Ovaj tekst druga Carlosa je odgovor IRI-BD - "Amelie y Fallon, de la arrogancia imperialista a la miseria pequeñoburguesa"
3. mart
Odgovaram u moje ime klevetničkoj agresiji koja je napisana protiv mojih drugarica u afinitetu, Fallon i Amelie.
Između stvari koje obilježavaju internacionalizma je borba protiv ideje o naciji, moći i vlasti, dovodeći u pitanje vrijednost fizičkih i mentalnih granica koje su vlade izgradile, da bi izbjegli bratski i slobodan suživot među osobama rođenim na različitim geografskim točkama.
Zato, reći da su te anarhistice stigle na ovo područje "da bi proživjele jedno iskustvo među narodima trećeg svijeta, nakon što su napustile svoj život u civiliziranom Quebecu", navodi me da mislim kako ste vi, međunarodni ljevičari, iskazali prezir prema strankinjama koje su odlučile sprovesti u djelo svoj destruktivnu strast protiv države/kapitala, bila ona kanadska, meksička, europska ili bilo koja druga.
Mi barem ne tražimo djelomično uništenje samo jedne države - zato jer su, ako uzete odvojeno, samo krakovi svjetske moći - niti ne nastojimo da ujedinimo napore/sposobnosti isključivo među Meksikancima ili s "revolucionarima trećeg svijeta"; naprotiv, boriti se zajedno sa svakom slobodnom osobom, rođena ona ovdje ili u Kini.
Ali što možemo očekivati od nekog tko podržava pripadanje "klasnom krilu meksičkog revolucionarnog pokreta", optužujući za imperijalističku aroganciju ili malograđanstvo one koji su odabrali da se organiziraju putem afiniteta ili da bi podijelili trenutke subverzije s kim god žele?
Naravno, afinitet nije nešto svojstveno samo anarhistima/slobodarima, u stvari ona se može izroditi između bilo kojeg pojedinca ili grupe, koji se poistovjećuje s borbom za potpuno oslobođenje, (borba) u kojoj umjesto da se usredotočimo na "stadij u kojem nitko više neće biti zatvaran", želi uništiti svaku zatvorsku zgradu, fizičku i mentalnu, svaku autoritarnu instituciju, sa svim što to podrazumijeva; to možda izgleda utopijski, ali smatram da je bolje prekinuti mlakost lijepih riječi i, daleko od idealiziranja ostvarenja utopije, nastaviti sa svakodnevnim neprekidnim konfliktom u društvenom kontekstu.

Pobunjenim drugovima
Narodu općenito
Najprije bratski pozdrav, pun zdravlja i anarhije, i borbeni zagrljaj ispunjen aktivnom strašću i subverzivnom nježnošću. Danas započinje jedan novi krajolik i, mada obzor nije jasan, moramo se hrabro i vrijedno suočiti s onim što će se desiti.
Ovo su teška vremena borbe i društvenog rata, stigao je trenutak da izgradimo novi svijet, u biti uslovi su prikladni za društvenu revoluciju; znamo da smo osuđeni živjeti u prljavoj pohlepi istih povlaštenih koji su odabrali premoć i urotu kako bi održali vladanje i pokoravanje većine.
Djelujmo ujedinjeni, ustanimo iz ničega kao sama strava prirode koja se snažno i odjednom obruši zastrašujući velike i male vlasnike, dokazujući bijesnu energiju istim intenzitetom roba koji je raskinuo lance.
Nakon 14 mjeseci zatvora naučio sam da gledam s mržnjom, ali i radošću, vladajući aparat, zaista sam upoznao stravu institucija i njihove kukavičke i neljudske namjere, koje su uspjele degradirati čovječanstvo i značenje slobode. Nesumnjivo, zatvor je mjesto koje država nudi svojim najbuntovnijim dušama, nepokornim; zatvori su mjesta na kojima se istovremeno nalaze kriminalitet, otpor i dostojanstvo, svi zajedno na ovom mračnom mjestu, odvojenom od društva, ali slobodnijem i časnijem, gdje država stavlja one koji nisu na njenoj strani, nego protiv nje, i to je jedini prostor unutar represivne i kriminalne države, gdje osoba ostaje ponosna.
...

Dobre vijesti iz Meksika! Po Radio Regeneracion naši drugovi Amelie, Carlos i Fallon, zatvoreni u Meksiku, razriješeni su federalnih optužbi za napad molotovom na zgradu vlade u Mexdico Cityju, u 2014.
Ovdje moj grubi prijevod:
"Informirao nas je u posljednji moment jedan od advokata naših drugova Ameli Trudeau, Fallon Roullier i Carlosa Lopeza Marina (optuženi 5. januara 2014. za bacanje kamenja i molotova na zgradu Sekretarijata za Komunikacije i Prijevoz), da su obaviješteni da su razriješeni na federalnom procesu koji ih je osudio na sedam godina i šest mjeseci zatvora. To će dozvoliti žalbu na lokalnom procesu, koji ih je osudio na dvije godine i četiri mjeseca."
Upravo nam je drug blizak slučaju potvrdio da je ova informacija ispravna.
...

Njihova pravda neće nikada biti naša i zato ćemo izaći pobjedonosno sa suda koji naspram slobodarske akracije, naspram prave društvene pravde i anarhije, postaje malen u svojoj srži i značenju!
Ugnjetavanoj braći i sestrama
Buntovnim dušama
Narodu općenito
Prije svega želim reći da je ovo moj način da izrazim solidarnost svi anarhistima i anarhisticima koji su unatoč represivnim anti-ustaničkim tehnikama uspjeli ostati ustrajni; braćo, sestre, drugovi/arice, vaši su životi jasan primjer dosljednosti i beskompromisa, i dokaza da obećana sloboda postoji na zemlji.
Mnogi će se možda zapitati tko su anarhisti/ce? Ti usamljeni anonimni vojnici i otpadnici svakog zakona i nametnutog poretka, svakog samoprozvanog autoriteta. Neki će možda reći da su "anarhisti/ce vandali i uobičajeni delinkventi", drugi pak da su anarhisti lijeni, da ne žele raditi, a mnogi će možda reći da su anarhisti totalni luđaci.

Protekla je već godina dana otkad je Fernando Barcenas uhapšen u Mexico Cityju, uslijed prosvjeda protiv poskupljenja podzemne željeznice (cijena je naglo skočila s 3 na 5 meksičkih pesosa, u zemlji u kojoj je, podsjećamo, minimalna plaća zaustavljena na 60 pesosa dnevno, manje od 5 dolara, i gdje širenje ogromnog grada-čudovišta tjera na tisuće osoba da se neprekidno kreću s jedne strane grada na drugu).
Na kraju tog prosvjeda 15. decembra 2013. bačen je molotov na jednu ogromnu božićnu jelku Coca Cole, koja se zapalila usred sveopće radosti, osvjetljavajući te noći dvije od glavnih arterija grada, Reformu i Insurgentes.
Nakon toga uhapšene su tri osobe, među kojima i Fernando, dok su druge dvije otpuštene pošto se radilo o maloljetnicima. 11. decembra Fernando je osuđen na 5 godina i 9 mjeseci, pod optužbom za napad na javni mir i za zločinačko udruženje.
FERNANDOV TEKST
15. decembar 2014.
Slobodnim i buntovnim dušama
Ugnjetavanima i odbačenima
Općenito svim ljudima
Danas sam i službeno napunio godinu dana zatvora; 10. decembra 2014. osuđen sam na pet godina i devet mjeseci zatvora, pod optužbom za napad na javni mir i za zločinačko udruženje; navedene optužbe obrazložene su samo pukim pretpostavkama i bez stvarnih dokaza koji bi dokazali moju krivicu. Što se tiče zločinačkog udruženja jedina stvar na kojoj se temelji optužnica je da sam sa sobom nosio anarhistički materijal, prosvjeda i izjava, iz čega jasno proizlazi da se radi o ideološkom zločinu, kojemu je u cilju ocrniti i omalovažiti anarhističke i slobodarske ideje.
Povijesno, u svim razdobljima bile su prikrivane brojne ideje, misli i informacije općenito, koje nije dozvoljeno da misle pojedinci takvog društva. Unatoč tome, uvijek postoje osobe i pojedinci koji odbijamo da se poistovjetimo i koji pošto nismo suglasni s onim što je dozvoljeno činiti, biti i misliti, odlučili smo da izlažemo riziku naš život u potrazi za istinskom slobodom.
...

Danas je 10 mjeseci otkad smo u zatvoru. Posljednjih tjedana dva puta smo osuđene: na federalnom i na općinskom sudu. Prvog novembra sudac Manuel Munoz Bastida, s osmog federalnog suda Zatvora Sur, osudio nas je na 7 i po godina zatvora pod krivnjom za "podmetanje požara na javno mjesto u kojem su se nalazile osobe" i zbog štete nanijete "meksičkom tajništvu za komunikacije i transport".
"Osobe koje su se nalazile unutra" su dvije federalne svinje koje su zadužene za nadzor mjesta. Zatim, 7. novembra smo drugi puta osuđene po otpužbama općinskog suda za "nanošenje štete privatnom vlasništvu, u grupi" i za "napad na javnim mir". Navedene optužbe odnose se na napad koji se odvio kraj Nissanovog koncesionara. Pošto se ovaj nalazi na uglu STC, gdje smo zapalili vozila.
Sudac Margarita Bastida Negrete, sa suda za opća prava br.18, Zatvora Oriente, osudila nas je na dvije godine i sedam mjeseci zatvora, ujedinjujući dva zločina u jedan, tako je materijalna šteta postala plaćanje štete i osuda za napad na javni mir, u cijeni od 108.000 pesosa. Na temelju zakona za sve zatvorske kazne niže od 5 godina osobe koje prije nisu bile kažnjavane imaju pravo na neke pogodnosti.
U našem slučaju ako platimo kaznu od 43.000 pesosa odmah će nas otpustiti, ili pak možemo platiti minimalno 10.000 pesosa po osobi i svakog dana se prijavljivati na sud tokom 2 godine i 7 mjeseci.
Na obije presude uložit ćemo žalbu, jer se javni tužitelj pozvao na presudu općinskog suda, a mi na federalnu presudu. U roku od pet mjeseci trebale bi biti donijete odluke. U biti, federalna presuda nas drži ovdje zatočene. Da bi bile slobodne federalna presuda bi trebala biti manja od pet godina. Dakle, vidjet ćemo kroz nadolazeće mjesece da li postoji mogućnost da napustimo ovo mjesto.

6. novembra na okružnom sudu donesena je presuda protiv drugova Amelie, Fallon i Carlosa, okrivljenih za napade na javni mir i za grupno nanošenje teške štete.
Osuđeni su na 2 godine, 7 mjeseci i 15 dana i plaćanje oštete u iznosu od 108 tisuća pesosa.
Idućih će dana biti uložena žalba. Ova je presuda paralelna s osudom na 7 godina i 6 mjeseci koju je izrekao federalni su 31. oktobra, i na koju je već uložena žalba.
Sloboda za sve!
Srušimo zidove zatvora!
Anarhistički Crni Križ Meksika via RadioAzione

31. oktobra donesena je presuda na federalnom suđenju protiv Amelie, Fallon i Carlosa, za krivično djelo nanošenja štete požarom privatnom vlasništvu. Naši drugovi su osuđeni na 7 godina i 6 mjeseci.
Advokati će uložiti žalbu na presudu u roku od idućih 15 dana.
Presuda na lokalnom suđenju protiv napada na javni red i nanošenje štete još nije donijeta.
Solidarnost s Carlosom, Amelie i Fallon!
Sloboda za Fernanda i Abrahama!
Srušimo zidove zatvora!
Sloboda za sve drugove!
Izvor: Anarhistički Crni Križ Meksiko via RadioAzione

Anarhistički Crnog Križ Meksiko javlja da je drug Mario Gonzales ponovno slobodan, od 31. oktobra.
Jedna nakon druge optužbe meksičke države protiv druga urušavale su se, a u međuvremenu Mario je uvijek ostao ustrajan u svojim idejama, bez ijednog koraka nazad.
IZJAVA MARIA GONZALESA O SVOJEM OTPUŠTANJU IZ ZATVORA
Narodima svijeta
Nezavisnim informativnim sredstvima
Svima, onima koji slobodu žele i kojima je oduzeta
Sinoć sam otpušten iz zatvora, zahvaljujući uvijek cijenjenoj solidarnosti zbog koje je zadrhtao dispotizam i malo po malo dosegnuo sam slobodu, premda je još ne možemo okusiti u čitavoj njenoj punoći; taj trenutak ovisi samo o izgradnji dobrostanja u našoj sadašnjosti, i o borbi s narodom prema toj slobodi kojoj toliko stremimo.
Posvećenost, trud, solidarnost, zadovoljstvo što se ne mora više udisati zrak zagađen bijedom i ugnjetavanjem, već zrak ispunjen ljubavlju, poštivanjem, skladom, redom i blagostanjem predstavljaju snagu koja će privesti kraju izrabljivanje čovjeka nad čovjekom, i koja će nas sve osloboditi svih vrsta lanaca i kaveza, koji koče našu sreću.
Sloboda za sve one koje je država zatočila!
Sloboda za Carlosa, Amelie, Fallon, Fernanda i Abrahama, i sve anarhiste i anarhistice zatvorene širom svijeta!
Sloboda za Alvara Sebastiana i za zatvorenika NOTAV!
Sloboda za sve one koji žive u lancima ove brutalne bijede, o nama ovisi ukidanje izrabljivanja i transformacija prema anarhizmu u sadašnjosti.
Anarhija, zdravlje i socijalna revolucija
Mario
...

Svim solidarnim osobama.
Poluslobodnima:
Kolektivno i na koordinirani način 17. oktobra odlučili smo okončati štrajk glađu. Smatramo da je osvetnički karakter otpora i prezira prema zatvorima i do korijena trulom sistemu koji njime vlada, izvršen i nastavit će se negirati u svakodnevnici naših života, kako unutar tako i izvan zatvora.
Ovo je djelo bio jedan način da slomimo izolaciju i rasipanje, da podržimo i stvorimo trenutak borbe te da dokažemo da i kada se nalazimo iza rešetaka naši buntovni duhovi se ne mogu ohladiti.
Kao anarhisti, jedan od lomova koji smo željeli ostvariti je negirati državi i svakom obliku autoriteta kontrolu i uređivanje koje žele vršiti nad našim tijelima i našim životima. Mi sami, individualno i svjesno, odlučujemo o nama samima, nitko drugi. Zato smo preuzeli kontrolu nad našim tijelima, a štrajk glađu je bio jasan primjer svega toga.
Možemo sažeti naš čin kao maleni doprinos nepokorenom ratu protiv dominacije moći, doprinos dostojanstvu žena i muškaraca koji mogu neprijatelja gledati u lice bez spuštanja pogleda. Čin pobune i neposluha, a ne čin žrtve; čin koji ujedinjuje naša srca, zbog kojeg se osjećamo aktivnim dijelom jedne dosljedne borbe koja se neće zaustaviti.
Ne isključujemo mogućnost ponovne upotrebe ovog ili bilo kojeg drugog sredstva, korisnog u našim borbama.
Duboko cijenimo podršku i solidarnost svih onih koji su se pokrenuli tokom našeg protesta, podsjećajući da zatvori neće zaustaviti našu pobunu.
Zato jer nije dovoljno govoriti o anarhiji, trebamo biti izraz anarhije.
Sve dok svi budemo slobodni!!!
Mario González García
Carlos López “Chivo”
Fernando Barcenas
Abraham Cortes

...

U noći 12. oktobra kamenjem, praćkama i molotovima sabotirali smo dvije banke u Iztapalapi, u Mexico Citiyju.
Revolucionarna solidarnost, napadom na odgovorne za ovu svakodnevnu bijedu, je način na koji solidariziramo s našim drugovima zatvorenicima u štrajku glađu od prvog oktobra. To je naš odgovor na šikaniranje drugova koje vrše stražari, liječnici i osoblje zatvora. Zato, meta koja se lako povezuje i identificira s moći.
Anarhistička ustanička perspektiva nadilazi fetišizam požara i oružja. Naša vizija anarhije je borba koju ne zanima da postane televizijski spektakl, niti joj je potrebna "samo-promocija" naspram manjkave državne promocije. Dakle, jednostavna i direktna komunikacija koja odgovara trenutnoj potrebi u odnosu na drugove u štrajku. Zato, jednostavno sredstvo koje se može lako ponovno izvesti.
Anarhistička ustanička perspektiva je metoda, ne baš prikladna generalizaciji indvidualnog i društvengo konflikta koji ruši normalnost. Ustanak, kao i mnogi drugi oblici (i sveukupno) otvaraju mogućnost jednoj pravoj revoluciji. Anarhistička metoda za radikalnu i duboku promjenu.
Nikakvi pregovori ili dijalog s Državom i Kapitalom!
Za borbu protiv moći, bilokoje, uključujući i takozvanu Narodnu Moć koja prodaje našu autonomiju!
...

Carlos Lopez je izgubio 7 kg, i dalje se nalazi zatvoren na ulaznom odjelu, gdje je odveden od početka štrajka glađu. Tijekom prvih dana nalazio se s još jednim zatvorenikom, ali od 5. oktobra ostao je sam u ćeliji. Pati od kiseline na želucu, slabosti i laganih vrtoglavica. 4 puta dnevno izvode ga iz ćelije da bi ga odveli kod zatvorskog liječnika, najčešće u zoru, da bi na koncu samo uzeli podatke i izmjerili tlak, jer vaga je pokvarena i nemaju potrebne instrumente za mjerenje razine šećera u krvi. U ponedjeljak se pokušalo uvesti u zatvor jednu medicinsku sestru iz tima solidarnih liječnika, ali zabranjen joj je ulaz uz obrazloženje da nema za to potrebnu dozvolu.
PODSJEĆAMO DA ĆE KROZ IDUĆIH DESET DANA STIĆI PRESUDA, I ZA AMELIE I FALLON, S LOKALNOG PROCESA ZA NAPADE NA JAVNI MIR.
Mario Gonzales ima problema nadasve s pankreasom, ali i s bubrezima i jetrom, što je izravna posljedica štrajka glađu. Liječnik iz solidarnog tima koji ga je posjetio u utorak smatra da je njegovo stanje stabilno pošto ima iste simptome kao prethodnih dana, osim pojačanih bolova u abdomenu. Upravitelj zatvorske ambulante do sada nije dozvolio pristup Marijovoj liječničkoj dokumentaciji, tek je danas bila na raspolaganju, tražeći između između ostalog nove laboratorijske pretrage.
MARIO JE IZGUBIO 7 KG TE OČEKUJE ODGOVOR NA ŽALBU PROTIV PRESUDE NA 5 GODINA ZATVORA, 1 MJESEC I 15 DANA.
Fernando Barecena izgubio je više od 3 kg, Abraham Cortes gotovo 4 kg. Obojica se nalaze u ćeliji na ulaznom odjelu, gdje se nalaze od trenutka uhićenja. Često ih vode na liječničke preglede u zoru, a dešava se da ih i noću ometaju; osim toga, obojici su ograničili broj telefoniranja.
...

Devet dana od početka štrajka glađu 4 anarhistička zatvorenika u Mexico Cityju, jedan je liječnik iz tima za nadgledanje pregledao druga Carlosa Lopeza "Chiva", zatvorenog u Reclusorio Oriente. Kada je stigao do vrata zatvora stražari mu nisu htjeli dozvoliti ulaz, objašnavanjući da nisu dobili nikakvu naredbu u vezi toga, ali uz inzistiranje solidarnih koji su pratili tim liječnik je ipak uspio ući.
Maria Gonzalesa još nije pregledala grupa liječnika, ali njegova obitelj nam javlja da ima bolove u trbuhu, vrtoglavicu i nervozu. Izgubio je 5 kila. Njegovi vitalne znakovi su i dalje stabilni. Nastavlja se maltretiranje i prijetnje stražara.
VIJESTI SA 7. DANA ŠTRAJKA GLAĐU
Jorge Mario Gonzalez: miran je, fizički umoran, ima vrtoglavicu, liječnici vrše pritisak za podvrgavanje infuzijama, što je on odbio.
Carlos López Marín: još je i dalje zatvoren na ulaznom odjelu, izoliran od ostalih zatvorenika, izgubio je 4 kilograma, zatvorska uprava vrši pritisak kako bi prekinuo štrajk, čak su mu ponudili bolje zatvorske uvjete.
Fernando Bárcenas: pati od umora i vrtoglavice, ali stanje je stabilno.
Abraham Cortes: budući da je već na početku štrajka imao vrlo malo kila, solidarni liječnici su izjavili da će ga vrlo pažljivo pratiti, pati od bolova u stomaku prije početka štrajka.

ZDRAVO DRUŽE, KAKO SI?
Miran sam, mada to ne znači da sam se pomirio, što bi pak značilo da sam prihvatio stvarnost zatvora i pasivnost uloge zatvorenika, jednog od mnogih. Fizički se osjećam dobro, malo vježbam, što je vrlo bitno kako se ne bi zapalo u beskorisne depresije, u stvari mislim da tjelovježba može kontrolirati neke potisnute represije; pomaže mi da se osjećam bolje, a istovremeno mi osnažuje tijelo, pomaže mi da hodam siguran unutar kaveza za životinje u kojem nikad ne znaš što se može desiti. Zadobiti nekakvu crijevnu bolest ovdje je sasvim uobičajeno, zbog hrane koja se daje zatvorenicima, koja je ponekad zaista odvratna i veoma ružno izgleda, a ponekad se ne može ni razabrati o čemu se radi, ni mirisom ni izgledom. Zbog toga ja, koji jedem u menzi, dobro znam odakle dolaze te bolesti koje se ponekad pojave.
Isto tako ni voda za piće nije baš dobra, mada postoje dva filtera za pročišćavanje, koji nesumnjivo filtriraju vodu, ali ishod baš i nije najbolji. Voda iz slavine je prljava, mislim da to ovisi o području na kojem se nalazimo (Iztapalapa), pošto je svugdje takva, osim činjenice da - očito - za instituciju mi zatvorenici vrlo malo vrijedimo, i ne brinu se za čistoću posuda. Tako se iz kombinacije hrane i vode dobivaju bolesti o kojima sam govorio.
Paralelno s tim, vrlo mi smeta i upala sinusa koju sam ovdje zaradio i mada, zahvaljujući drugovima i drugaricama koji su me podržali lijekovima, nije baš tako česta, zaista se osjećaj vrlo loše kada mi se začepi nos popraćen strašnim glavoboljama. Ne mogu ni pomisliti da odem u ambulantu jer se vode etikom "pregledat ćemo te samo ako dođeš polumrtav ili s novcem u ruci", ili je pak čekanje vrlo dugo. Jednom prilikom kada sam otišao u zatvorsku ambulantu, tražeći folnu kiselinu koja nije imala veze sa sinusima, ženska s kojom sam govorio bila je baš odvratna! Ukratko, fizički se osjećam gotovo uvijek dobro, s nešto smanjenim imunitetom, ali nastojim ostati snažan. Moram priznati da kad imam posjete, bila to obitelj ili drugovi, i kad mi donesu dobru hranu, učine me zaista sretnim, volim dobru hranu i - ne želim objašnjavati - nisam više vegetarijanac.
ISPRIČAJ NAM KAKO JE DOŠLO DO PROMJENE TUŽITELJSTVA?
Pitanje tužiteljstva se sastoji od brdo iznenađenja i loših tretmana koje smo dobili od uprave i federalne policije, kako ja tako i Amelie i Fallon. Koristeći ovaj intervju napravit ću sažetak od Glavnog Republičkog Tužiteljstva (PGR) do našeg premještaja pod federalno tužiteljstvo.
Par sati prije nego što su nas obavijestili o premještaju na navedeno tužiteljstvo - dok smo još bili pod PGR Camarones - izvukli su me iz ćelije da bi me obavijestili o nečemu što se sada ne sjećam; i tamo sam vlastitim očima vidio tri avionske karte, dvije za drugarice u smjeru Nayarita i jednu za mene za Matamoros.
Naravno, premjestili su nas u federalne zatvore kako bi nas osudili za zločine: sabotaže, terorizma i organiziranog zločina, za što su nas tada željeli optužiti. Sat prije nego su nas odveli u prostorije PGR-a, prema neizvjesnim sudbinama, odveli su me pred javnog tužitelja i rekli mi da moram hitno razgovarati s advokatom.
Budući da nisam uspio s njim razgovarati obavijestili su me da će me premjestiti, s drugaricama, "u zatvor maksimalne sigurnosti", kako bi se nastavila istraga. Kasnije su obavijestili i drugarice Amelie i Fallon, kojima sam rekao da je to dobra vijest jer ćemo, na neki način, ostati zajedno.
Treba naglasiti da unatoč činjenici da je odluku donio sudac, mi se nismo nikada pojavili pred njim; mada nas to ne zanima pošto se radi o autoritetu.
Put od PGR-a do suda bio je smiješan. Stavili su nas - sve troje - u kombi sa šest federalnih policajaca. Svi su bili teško naoružani, kalašnjikovima AK-47 i drugima koje nisam prepoznao, dok su nas slijedila brojna policijska vozila, sva s upaljenim sirenama.
Prije nego smo stigli do federalnog suda tip koji je sjedio kraj mene počeo je agresivno "režati" na mene riječima kao što su: "već smo vam i previše dozvolili, da znaš samo kako ti želim razbiti lice, neću to učini samo zato jer si s Kanađankama, za sada nam je naređeno da vas predamo bez udaraca" (mislim da je tako jer je meksička vlada dupelizac kanadske vlade i ne žele imati problema), "ali što se njega tiče već bi bili nestali bez da itko išta primjeti".
Lagao bih kad bi rekao da u tom trenutku nisam osjetio veliki strah. Što ti može proći kroz misli u tom trenutku?
Kad smo stigli pred sud izašli smo iz vozila usred tolike snage reda kao da očekuju najopasnijeg meksičkog švercera drogom. Zatvorili su dvije velike gradske ceste i pucajući u zrak (koliko sam mogao čuti) svinje su stvorile zid kako bi mi, "super teroristi", prošli bez da nas itko pokuša osloboditi.
Sjećam se da su me ulazeći u prostoriju za pretres stavili uza zid i, ispred čitavog osoblja koje se tamo nalazilo, zatražili da se skinem - uvijek uz istu naredbu da kažem "da gospodine, ne gospodine" - i započelo je ponižavanje putem sklekova i pokazivanja guzice svima prisutnima.
Srećom od drugarica nisu tražili istu stvar, koliko se sjećam njih je pretsla policajka privatno.
Nakon pretresa pitali su me kojem kartelu (droge) pripadam, da li obitelji Michoacana, zaljevskom kartelu, Sinaloi, Zetasima i ne znam kome još, kako bi znali gdje da me smjeste; samo sam odgovorio spuštene glave, s rukama na leđima "ne gospodine, ne pripadam nijednom kartelu gospodine", znam da je to bio glup način odgovora, ali bio jedini u tom trenutku.
Kad sam se našao unutra, bilo je zaista strašno otkriti različite slučajeve osoba pod istragom koje je policija natjerala silom i kršeći navodna indvidualna jamstva - fizičkim i pshičkim mučenjem - da prihvate optužbe o kojima nisu pojma imali, samo da bi mogli izmisliti kaznena djela protiv njih.
Sjećam se slučaja jedne žene koja je pretučena i koju su mučili strujom kroz vaginu kako bi prihvatila optužbe koje su joj pripisali, dok ih nije na koncu prihvatila i na taj način potpisala dugogodišnji zatvor.

U petak navečer pojavio se ogromni grafit na zidu menze C zatvora Santa Marta, gdje smo zatočene. Grafit iskazuje našu solidarnos s anarhističkim drugovima Ambrahamom, Fernandom, Mariom i Carlosom u štrajku glađu. Od petka naše drugarice iz zatvora neprestano komentiraju vidljivi uradak.
I vrlo se izmijenio uobičajeni "peace&love" stav u hodnicima zatvora! Prisutna je želja za suočavanjem, za prekidom svakidašnje pasivnosti.
Cilj je postignut! Radi se o jednom načinu za poticanje diskusije i stvaranje prostora za razmatranje unutar zatvora. Radi se o jednom načinu koji nam je na raspolaganju ovdje, da bi napali društveni mir i pomirenje. S naše točke gledišta postoje brojni načini za borbu i zauzimanje stava da bi se negirao autoritet.
Naša namjera nije tražiti nečiju nevinost, već stvarati kontekste konflikta i prekida s predodređenim poretkom. Znamo i da su inicijativu drugova u štrajku glađu predstavili mediji u kontekstu 2. oktobra, mada znamo da to nije bila namjera drugova, no mi odbijamo koristiti masovne kanale komunikacije kao što ne želimo iskazati ničiju nevinost.
Solidarnost s drugovima u štrajku glađu!
Ni krivi ni nevini
Ženski zatvor Santa Marta
...

"Ako me pitate što je zatvor ja ću bez oklijevanja odgovoriti da je to smetlište jednog određenog društveno-ekonomskog plana, gdje bacaju sve one osobe koje ometaju društvo: zato je zatvor nastanjen većinom siromašnima." - Xosé Tarrio
"Pokret koji zaboravlja svoje zatvorenike osuđen je na propast." - Harold Thompson
Od 1. oktobra anarhistički drugovi Jorge Mario Gonzalez, Carlos López “Chivo”, Fernando Barcenas i Abraham Cortés, u različitim zatvorima Ciudad de México, započeli su štrajk glađu.
4 dana od početka štrajka pozivamo na iskazivanje solidarnosti s borbom koju vode drugovi; borbom protiv zatvorskog društva u njegovom samom srcu.
Ne želimo ih pretvoriti u heroje, a još manje u žrtve. Svjesni smo da su unatoč zatvoru, koji im je zatočio tijela, ideje i snove o društvu bez moći i izrabljivanja, i dalje slobodni.
Njihova borba je naša borba, zajedno s njima odbacujemo sve mehanizme kontrole i moći ovog društva-zatvora.
Mi smo protiv zatvora i sistema čiji je on sastavni dio.
Vratimo naše živote u naše ruke!
Srušimo zidove zatvora!
Sloboda za sve!
Vijesti o zdravstevnom stanju drugova u štrajku glađu:
Mario González (Torre Mèdica de Tepepan): za sada se fizički dobro osjeća, osim problema s pankreasom i jetrom, umora i malih vrtoglavica pri ustajanju, ali ostaje miran i odlučan. Zatvorski liječnici su ga tri puta pregledali, želeći dokazati da ne štrajka glađu.
Fernando Cortes i Abraham Barcenas Castillo (Reclusorio Norte): obojca se nalaze u ulaznom odjelu zatvora, tri puta dnevno pregledavaju ih zatvorski liječnici, smršavili su i oslabili, ali i dalje odlučni.
...

U kontekstu solidarnih aktivnosti sa zatvorenicima odlučili smo napasti one koji su surađivali sa zatočeništvom naših brojnih drugova. Špijunaža koju sprovode organi sigurnosti univerziteta u suradnji s meskičkim pravosudnim sistemom je sasvim dobro poznata.
U vezi događaja koji su se odvili na univerzitetu (glavni kampus UNAM-a) 30. semptembra 2014. želimo samo reći da nećemo prestati izlaziti na ulice kako bi širili antiautoritarnu akciju sve dok naši drugoi ne budu ponovno slobodni i dok ne budemo u potpunosti uništili ovo društvo izrabljivanja.
SLOBODA ZA ANARHISTIČKE ZATVORENIKE! SLOBODA SADA!

MARIO GONZÁLEZ, ABRAHAM CORTES, FERNANDO BÁRCENAS, CARLOS LÓPEZ (U ŠTRAJKU GLAĐU OD 1. OKTOBRA), AMELIE PELLETIER, FALLON POISSON

AKO NJIHOVI ZAKONI OGRANIČAVAJU NAŠU SLOBODU, NAŠA DJELA OGRANIČAVAT ĆE NJIHOVE ŽIVOTE!


...

Poluslobodnima
Narodima svijetima
Potlačenima
Ponukani osjećajem pobune i otpora i istinskog odbijanja svih mehanizama kontrole, među kojima i zatvorskog sistema, mi, anarhistički i slobodarski pojedinci, u našim uvjetima zatvorenika koje je zatočila meksička država, odlučili smo iskoristiti jedno od malobrojnih sredstava nama na raspolaganju: štrajk glađu, počevši od danas 1. oktobra, godinu dana nakon hapšenja 2. oktobra 2013., deset mjesecai nakon zatočeništva Fernanda Barcenasa i 9 mjeseci Amelie, Carlosa i Fallon.
Za nas štrajk glađu nije sinonim za slabost, kao što ne mislimo da ćemo na taj način ispasti žrtve, već nasuprot to je za nas alternativa jedne borbe koju smatramo primjerenom logici prosvjeda, umjesto da se pokorimo zatvaranju naših tijela, ponižavanjima, izolaciji i frustraciji, obilježjima zatočeništva u ovim centrima terora. Odlučili smo da reagiramo umjesto da prihvatimo zatvor kao jednu "normalnu" stvar.
Država želi formirati krotke i servilne građane, kako bi održala svoj predodređni "društveni poredak", odnosno strukturu kapitalističke proizvodnje, u korist samo vladajuće klase. Zatvori igraju ključnu ulogu u oblikovanju tih dobrih građana.
Tom buržoazijskom društvu žele u stvari prilagoditi zatvorenike.

"Zatvori ne služe da bi nas "prilagodili društvu", oni su najnehumanija i najokrutnija kazna; nama zatvorenicima i zatvorenicama nametnuto je da živimo u surovosti jedne apsurdne i nepravedne sredine, koju promiče potpuno truli sistem." - Mario

Nakon jednog apsurdnog suđenja, a zatim i žalbenog procesa koji je umanjio presudu za samo 7 mjeseci, Mariju je početkom augusta priopćeno da je drugi kolegijalni kazneni sud zaprimio žalbu protiv presude na 5 godina, 1 mjesec i 15 dana za kazneno djelo napada na javni mir, zbog kojeg se nalazi u zatvoru već gotovo godinu dana.
Izvor: reporter.indivia.net

Tko je odlučio da prijeđe s riječi na ustanička djela i da to prenese na sva polja života, gdjegod bilo potrebno, najvažnije je da neprekidno razmatra, i taj način ponovno, i ponovno, i ponovno osmišlja ideje, sredstva i strategije borbe. Kako ne bi zapali u pasivne dinamike čiji je ishod u trenutku napada sterilan i kontraproduktivan.
Iz toga proizlazi potreba za vraćanjem na važne teme koje, budući da nisu nešto nepokretno, moramo uvijek dovoditi u pitanje i raspravu.
Zato sam si zadao zadaću da, osobno i skromno, ponovno razmotrim što podrazumijevam pod neformalnošću i ustaničkim anarhizmom – ukratko – u namjeri da oni koji se s tim mogu identificirati, pridonesu raspravi i sa svoje točke gledišta dodaju više dubine i diskusije. A istovremeno želim iznijeti i jednu malu kritiku onim anarhističkim strujama koje su se potrudile da nas tretiraju kao „piromane bez ideja”.
Širom svijeta compañerxs anarhisti/ice i dalje stvaraju konflikte i tenzije protiv složenog aparata dominacije, i dalje nas, koji dijelimo istu borbu, nadahnjuju, nastojeći proširiti i generalizirati konflikt u obliku odlučnog i destruktivnog napada. Napor drugova/arica koji odluče da stave u praksu vlastite projekte utemeljene na dosljednosti između teorije i prakse te prakse i teorije (podrazumijevajući da jedna drugu nadopunjavaju) mora se uzeti u obzir, ne dozvoljavajući da padne u zaborav, već ga treba preispitati, raspraviti na kritičko-konstruktivan način, nastojeći učiti iz rezultata i grešaka, da bi se kasnije prešlo na borbeno polje: socijalni rat. Kako bi bilo jasno da sukob sa svim moćima i autoritetima nije ni ludorija ni ludost, nego stvaran i opipljiv oblik traženja, na definitivan način, naše totalne i definitivne slobode.
Za nas Anarhija nije ideologija (borba koja se temelji na fiksnim idejama koje nam govore kako djelovati), nego način poimanja života i življenja u skladu s našim stajalištima, analizama i kritikama, rođenima iz razmatranja borbi koje odražavaju našu stvarnost, koja stalno iziskuje nove metode, strategije i oblike napada; zato se smatramo ustaničkim anarhistima, organiziranim po neformalnoj logici.
Pod ustaničkim anarhizmom podrazumijevam djelo koje proizlazi iz pojedinca, raskid koji svatko nosi sa sobom, pretvarajući ono što ga okružuje, polazeći od obitelji, društva i politike, koji nas često zadržavaju u ovom društvu-zatvoru, iz kojeg nije baš lako izaći. Na taj način nadilazimo konflikt. Ono što daje identitet ustaničkoj borbi to je upravo njezino nadilaženje iluzija i riječi, ulazeći u klasni konflikt, raskidajući s pasivnim otporom da bi se prešlo u napad, bez čekanja na neku odmazdu, koja bi kasnije mogla opravdati napad; već izvršiti ga sada i ovdje. Neprekidni konflikt nosimo u našoj svakidašnjici, u našim glavama i u našim srcima, nastojeći ga proširiti na kvartove, rajone, naselja i šire; da bi se organizirali – putem baznih nukleusa – s drugim osobama, koje nisu anarhisti ali vode snažne borbe; na primjer, da bi zaustavili vladine projekte koji dovode u rizik njihovu dobrobit i/ili njihove živote. Bitno je da se ustanička borba ne smjesti u minimalnu strukturu „specifične organizacije”, zato što nadilazi ilegalu, kao što sam prije objasnio.

U ponedjeljak 16. juna održano je posljednje ročište protiv Amelie, Fallon i Carlosa, troje anarhista uhapšenih 5. januara. pod optužbom za nanošenje šteta i napada na javni mir. Za sada, po sudskom postupku, moramo čekati zaključke advokata i sudaca o presudi za lokalno suđenje s kojim se naši drugovi suočavaju. Što se tiče federalnog suđenja iduće ročište odvit će se u srijedu 25. juna. Mada su već određeni datumi za posljednja dva ročišta, trebamo držati na umu da suci mogu odgoditi donošenje presude.
Bitno je da nastavimo iskazivati našu solidarnost s drugovima koje je otela država.
Sloboda za Sve!
Izvor: Sabotagemedia

REVOLUCIONARNA SOLIDARNOST S AMELIE, FALLON I CARLOSOM

"Postoji čitav jedan svijet mogućnosti, ovdje kao i drugdje. Treba se boriti protiv svih oblika dominacije, kao protiv onih koji stvaraju strukture i institucije tako i protiv onih koji se upliću u naše odnose. Ne postoji ni raj ni savršeni svijet. Sloboda je neprekidno kretanje i konflikt u sukobu sa svijetom sačinjenim od predodžbi, simbola i pojava. Sloboda je uništenje struktura moći nad našim životima. U Meksiku, Montrealu, Francuskoj, Vancouveru, SAD-u, Španjolskoj, Grčkoj, Čileu, Egiptu, Belgiji, Italiji, Njemačkoj, Engleskoj, Nizozemskoj, pozdravljam moje prijatelje i drugove iz borbe. Za potpuno oslobođenje, u želji da se veze grade u borbi." Pismo Amélie
...

Neuki rat neporaženih i neobuzdanih i dalje je prisutan u povijesti čovječanstva, protiv "sposobnosti destruktivne akumulacije koju izaziva ekonomsko-financijski mehanizam i kojeg nijedna međunarodna institucija ne može regulirati: globalizacije"[1]. Dok represivne metode moći protiv "disidentstva" postaju sve sofisticiranije, ostati samo u obrambenom stavu nije naša jedina opcija, prijeći u napad je potrebno, kao što kaže Bonanno, i to kreativno, ako ne želimo da nas neprijatelj kapital nadiđe.
Naspram ratnih šteta ovoga rata stvaraju se oblici solidarnosti s palima, ranjenima i zatvorenima koji se bore za emancipaciju čovječanstva, i općenito protiv zatvora, što je od vitalne važnosti u ovoj borbi.