Italy: Anarchist Black Cross — Document read out during the meeting in Turin (21/01/2017) [en]

As happens any time that power tries to block the path of the revolt that creeps like weeds, opening up cracks and disconnecting the straight secure roads of exploitation and oppression, it is necessary for those who still care about the life pulsating in those weeds to look each other in the eye.
Following the operation denominated ‘Scripta Manent’ we, some anarchists, decided to do a number of meetings. Those held in Pisa and Rome have produced various problematics. But obviously, happening in a context of ‘emergency’, i.e. in response to the arrest of eight anarchist comrades, it was difficult to find the space to go into them. Not for that should we lose the opportunity to find this space and create moments for deeper analysis.
The last phrase of the text calling for this series of meetings that started from Pisa read: ‘We believe that those who see the responsibility to claim the anarchist idea, its tensions and practices as their own need to meet up and discuss.’ Let’s ask ourselves a question: why do we consider this responsibility ours at the present time?
Our answer is clear. These past years in particular have been strongly characterised by a progressive shallowness that in time has led to victimization, dissociation, silence in regard to the latter, specific divisions between good boys and bad anarchists, etc. etc.
So, today more than ever, we think it is fundamental to firmly take our responsibilities as individuals who do not submit to resignation, expressing our will to re-establish what the anarchist struggle is.
Among the many things, remaining shoulder to shoulder with our comrades also means collectively taking on everything that they are charged with as part of our own struggle/life.
That’s why we are convinced that occasions such as this encounter and the previous ones, where, as anarchists, we talk to prepare an event but also look beyond the cycle of repressive operations, should be supported and promoted.
The trajectory that the State wants to put on trial by holding Marco, Danilo, Anna, Valentina, Sandro, Alfredo, Daniele and Nicola hostages is our own. We therefore call for a proud presence at the trial, always knowing that the struggle, the real one, the living one, is carried out at other levels.
We think that solidarity is a word that has been abused and now even causes confusion; what we have at heart is to continue to do what we’ve done in the past and create the occasion to carry on in the future. Free from any sense of devotion, let’s get rid of the logic of having to do solidarity; we don’t think that there is anything particular about staying close to comrades who are temporarily held in a phase that one consciously risks by living anarchy, and we are sure that any well-delivered blow creates a crack in the walls that dominion erects to keep us down inside and outside its cages.

Croce Nera Anarchica

(translated by Act For Freedom Now!

Nuovo archivio delle edizioni in lingua inglese “Elephant Editions” (Lavori in corso) [it]

archive.elephanteditions.net

Quando le parole si mescolano con la passione di approfondire la nostra comprensione della realtà, diventano armi indispensabili per l’auto-organizzazione della lotta contro tutto quello che ci opprime. Non rimangono solo sulla carta – o sullo schermo – ma penetrano nei cuori e spiriti ribelli, donando coraggio e risolutezza – se molti di noi non reagiscono contro ciò che viola la nostra dignità spesso non è per mancanza di coraggio, ma perché semplicemente non sappiamo da dove iniziare.
Dobbiamo liberare la realtà dalla dimensione fittizia creata dai media, per renderla tangibile ed esposta all’attacco. Per poter raggiungere questo abbiamo bisogno di conoscere il nemico in tutte le sue forme, incluse quelle che giacciono nascoste dentro di noi, accovacciate, aspettando di balzare per spingerci indietro nell’ovile del consenso o dissenso governabile. Leggere certi testi diventa un incontro, le tensioni che sentiamo bruciare dentro diventano più chiare, e diviene più facile assimilarle per passare all’attacco.
Abbiamo bisogno anche di analisi – dell’economia, delle “nuove” tecnologie. Senza le nostre, proprie idee, analisi e progettualità non siamo nulla, mere astrazioni che costruiscono castelli in aria.
Attacco e teoria dell’attacco, che è la stessa cosa per gli anarchici, rappresentano gli elementi essenziali di lotta, senza i quali esisterebbe solo di nome. Perciò, abbiamo bisogno anche della critica dei metodi anarchici: delle fisse organizzazioni anarchiche di sintesi, del sindacalismo o delle federazioni che poggiano sui numeri, dato che sono limitative e anacronistiche in termini di attacco. Nello stesso tempo, abbiamo bisogno di una critica delle organizzazioni clandestine fisse e dell’“attacco al cuore dello Stato”, prevalenti negli anni Settanta, e di valorizzare i piccoli gruppi basati sull’affinità, sull’agire diretto, per trasformare la realtà senza nessun senso di sacrificio, ma per la propria gioia e libertà immediata, nel contesto della libertà per tutti.
L’anarchismo non è un concetto storico o una teoria politica, è un modo di concepire la vita, “una scommessa che dobbiamo giocare giorno dopo giorno”, e non consideriamo la storia come fondamento – o “fare la storia” l’obiettivo – della nostra azione. Tuttavia, gli anarchici possiedono un ricco e passionale passato, o meglio lascito, che diventa nostro solo quando lo incontriamo attraverso il proprio confronto con l’autorità e il dominio. Lontano dai tediosi tomi scolastici, le vite dei compagni del passato, le loro idee, i loro metodi e le loro azioni, le loro lotte e le conseguenze (spesso il carcere o addirittura la morte) vivono e possiedono per noi un significato oggi, mentre cerchiamo di lottare contro le condizioni del capitale post-industriale. Per questo motivo abbiamo pubblicato, e continueremo, anche testi dei o sugli anarchici e ribelli del passato, che hanno ancora oggi molto da dire quando si incontrano attraverso una dimensione di scambio di idee ed esperienze tra chi legge e chi scrive.
Quindi, Elephant Editions è semplicemente una collezione di testi, un contributo nel grande calderone di sogni, idee e sperimentazioni per coloro che hanno deciso di trasformare i loro desideri in realtà, adesso, senza rimandare.


Novi arhiv izdanja na engleskom jeziku “Elephant Editions” (Radovi u toku)
Kada se riječi pomiješaju sa strašću za produbljivanjem našeg shvaćanja realnosti, one postaju neophodno oružje za samo-organizaciju borbe protiv svega što nas ugnjetava. Ne ostaju na papiru – ili na ekranu – već prodru u pobunjenička srca i duhove, pružajući hrabrost i odlučnost – jer ako mnogi od nas ne djeluju protiv onoga što vrijeđa naše dostojanstvo često nije zato što im nedostaje hrabrosti, nego jednostavno jer ne znamo odakle početi.
Trebamo osloboditi realnost od fiktivne dimenzije koju su stvorili mediji, kako bi postala opipljiva i izložena napadu. Da bi to postigli trebamo upoznati neprijatelja u svim njegovim oblicima, uključujući i one koji leže sakriveni unutar nas, šćućureni, čekajući da iskoče i povuku nas nazad u tor suglasja ili podatnog otpora. Čitanje određenih tekstova postaje susret, tenzije koje osjećamo da gore u nama postaju jasnije, čime ih lakše asimiliramo kako bi prešli u napad.
Trebamo i analize – ekonomije, “novih” tehnologija. Bez naših vlastitih ideja, analiza i projekata mi smo ništa, puke
...

Paroxysm of Chaos
Dissacrazione della universalità e il significato teatrale della rappresentazione di civiltà Prologo [it]

Nell’area geografica dove mi trovo (e non solo) vi è una necessità di sfida verso una totale morte mentale e pratica, che ci circonda sull’isola-carcere, distruggendo l’idolo socialmente costruito e penetrando in una battaglia che dal punto di vista materiale di sicuro non può essere vinta. Scambiando esperienze e strumenti, e sfruttandoli appieno in qualsiasi modo possibile, non fermandosi neanche quando si è in ginocchio dalla disperazione, creando rotture interne ed esterne nella realtà. Una realtà che ha consolidato la fiducia negli sbirri e nella Legge, l’auto-repressione fondata sulla logica sociale dell’“uguaglianza”, i delatori e i cittadini “cani da guardia” chiamati ronda di quartiere, le telecamere anche su luogo più stupido che si possa immaginare, il multiculturalismo con la morale dell’umanità e la “gioia” di essere un cittadino libero, il sacrificio dei desideri dell’individuo sull’altare del consumo (mentale e materiale), l’estremo addomesticamento di animali non-umani che possono essere commercializzati e il genocidio di coloro che rappresentavano una minaccia all’umanità civilizzata, quindi trasformando qualsiasi terreno rimasto in un paesaggio quasi sterile. Creando anche riserve naturali, carceri per l’ambiente terrestre, ma anche per individualità non umane, che funzionano come l’ideologizzazione totale del controllo Umano su tutto. La logica della carcerazione ideologizzata è impiantata ovunque intorno a noi. Ma anche la logica del vittimismo.
Un anarchico flusso della vita, da un punto di vista nichilista egoista, può essere creato anche da una persona sola. Da individualità che si muovono da ombra in ombra, impegnate nella parola e nell’azione, cercando di attuare la propria evoluzione decivilizzata, all’interno di un errare nello sconosciuto senza un’obiettivo finale. Il ruolo primario è solamente la soddisfazione del sé, il tentativo di autentiche relazioni con altri animali, umani e non-umani, ma anche con i magnifici ambienti dei campi terrestri all’infuori dell’interpretazione sociale, la coerenza di non costruire al di là di essere sé stessi e il piacere dell’auto-realizzazione con tutti i mezzi a propria disposizione, portando ogni sensazione e ogni momento agli estremi. Contro ogni civiltà e cultura, riconoscendo naturalmente che i propri elementi sono stati creati da qualche parte, ma cercando comunque la soddisfazione nell’attacco ad ogni costrutto antropocentrico, che in epoca odierna governa ogni essere umano, e perciò emergono anche solo per un attimo dalla palude di ogni civiltà umana.
Io penso ed agisco a mio modo personale, e non secondo i modi dei retorici di propaganda. Il mio nemico non è qualunque cosa rappresenti “l’autorità”, questo spettro della maggior parte di anarchici, in un sterile modo materialista o come un “ripulire” da comportamenti “cattivi”, ma è tutto ciò che rappresenta il carcere e un governo per la mia individualità. Quello che incorona il “dovere” e la Verità. L’autorità è interna, non esterna dagli umani, quando le idee creano le astrazioni che ci richiedono qualcosa, manifestandosi in questo modo nel mondo reale. L’autorità è lo standard interiorizzato. Non è quel mondo “malvagio” che deve essere “esorcizzato” per salvare la “purezza” universale. Il “mondo” non mi interessa, non mi ha mai interessato. La crociata contro “l’autorità” appartiene ai soldati di qualunque ideologia. Non parlo il linguaggio “antiautoritario”! Non parlo di eguaglianza tra ideologie anarchiche, ma della completa distruzione di ideologia fino alle sue radici, che non può essere raggiunta su scala mondiale, ovviamente. Ero caduto in trappola credendo che qualcuno non pensava politicamente, come me, ma mi ero sbagliato. Però, non importa, le conclusioni sbagliate ci rafforzano se non ci abbandoniamo alla mercé della delusione.
La civiltà capitalista è l’evoluzione della vita per coloro che capiscono cos’è la massa e come realizzare l’ascesa del proprio potere. Sono contro di loro non perché un’anarchica morale cristiana mi dice di eliminare “l’autorità” dalla faccia della terra, ma perché dentro questa realtà di controllo e di dominio del sistema, la mia individualità annaspa. Ognuno vuole creare gli zeloti. Addirittura gli anarchici, ma quando vedono il veleno
...

Anarhija.info
Rosso e/o Nero – Black and/or Red [it]

Se qualche “compagno” si attende la traduzione in italiano della rivendicazione firmata dalla Colonna Insurrezionale FAI-FRI di Cile, intitolata “Progetto Nemesi”, sarà un’attesa infinita, dato che la redattrice/traduttrice di questo sito disprezza il comunismo (come già spiegato nel testo Aut Aut) quanto il capitalismo e la democrazia, quindi ne ha piene le ovaie di continuare a leggere nei testi anarchici (o “anarhcici”) delle “citazioni rosse”, come ad esempio delle RAF, Gramsci, esercito di Rojava, MIR, FPMR e di tutte le altre organizzazioni e personaggi che si battevano per realizzare quella stessa idea che ha trucidato gli anarchici in varie parti del mondo, essendo un’idea autoritaria.


If some “comrade” is waiting for translation in Italian of the claim signed by Insurrectional Column FAI-FRI from Chile, entitled “Project Nemesis”, it will be an endless wait, since the editor/translator of this site despises communism (as explained in the text Aut Aut) as much as capitalism and democracy, therefore these anarchist (or “anarchist”) texts with “red references” really broke my ovaries, as to RAF, Gramsci, army of Rojava, MIR, FPMR, and to all other organizations and figures, who fought to achieve the same idea that slaughtered the anarchists in different parts on the world, because it is an authoritarian idea.

Paroxysm of Chaos #2 [en]

New issue of anarcho-nihilist magazine “Paroxysm of Chaos” (first issue).
Download: Paroxysm of Chaos #2

Contents:
-Prologue
– Desecration of universality and the theatrical significance of civilisation’s performances (pages 2–5)
-Chaotic iconoclasm and incineration of idols (Anticivilisation paroxysm part 1) (pages 6–9)
-The coronation of moralism upon the throne of the ghost of Nature (Anticivilisation paroxysm part 2) (pages 9–19)
-Breaking the windows that sell the products of civilisation (Anticivilisation paroxysm part 3) (pages 20–21)
-My misanthropism (Anticivilisation paroxysm part 4) (pages 21–23)
-Wildness in the city (pages 24–28)
-A Life (pages 28–31)
-Insurrection or revolution? (pages 32–35)
-The unique one meets the overhuman II (pages 36–37)
-Moments of war (pages 38–45)
-Poetry of the void (pages 46–49)
-Introduction to the project Antisocial Evolution (pages 50–53)
-On being lyrical (pages 54–55)

e-mail: paroxysmofexistence(at)espiv.net

Edinburgh [Škotska]: “Sokol Kaosa” — Sabotaža građevinskih strojeva i palež [hr]

Unutar neprekidno rastuće modernizacije u već neobuzdano razvijenoj urbanizaciji osjećam kako se moja individualnost guši. Gradska sredina je u mojim očima zatvor pod otvorenim nebom. Unutar nje ljudska bića samo postoje, kao kućni ljubimci boga zvanog Zakon, koji odvaja njihove živote od bilo kojeg oblika života i okoliša. A oni koji se ne žele odvojiti u biti ipak odvajaju sami sebe, zato što se vide kao regulatori “divljeg” života. Želje su već odavno kanalizirane u potrošačku bolest koja se odnosi na sve, od materijalnih stvari do misaone sfere, gdje su se otrovi dugih godina kapitalizma utemeljeli u kombinaciji s nemoći negacije društvenih uloga i svake kulture-zatvora, potomaka civilizacije. “Slobodan” život je “ljepota” izbora u gradskoj sredini koja utjelovljuje najviši stupanj masifikacije ideologema civilizacije. Upravo su se tu sva prava pretvorila u grobnicu života. No ipak, moje želje traže afirmaciju života kroz eksperimentiranje destruktivne dekonstrukcije teorije i djela.
Zato sam se prije zore 19.07.2016. uputio prema gradilištu s namjerom da sabotiram i uništim vlasništvo. Nema veze kojeg poduzeća, meni su ionako sva ista, kotači civilizacije i njenih procedura. Nakon što sam prerezao ogradu rasjekao sam veliku hrpu kablova dvaju bagera, a stakla jedne dizalice obojio u crno. Nihilistički simboli su također iscrtani na strojevima. Simboli koji označavaju proceduru, ne reifikaciju. Namjeravao sam nastaviti s uništenjem, no zbog razloga što sam najvjerojatnije primjećen iz kuće sa suprotne strane odlučio sam odustati. Mada i dalje ideje ostaju da se realiziraju. 12.08.2016. zapalio sam skupocjeni sportski automobil koristeći vrlo jednostavnu metodu postavljanja zapaljivih kocka za potpalu na vrh gume ispod spremnika goriva. Ovo je djelo izraz mizantropskih osjećaja, općenito ali i specifično prema onima koji koriste proizvode civilizacije kroz društvenu logiku spektakla. Za ljepotu vatre u mraku noći. Protiv društva samog i reprodukcije pravila adaptacije. Društvo je nadasve skup ideoloških sistema, čak u međusobnom sukobu, a zatim nadzor i psihosomatska represija koja se rađa iz prvih, a individualnost uvijek ostaje zatvorenica. Zato, napadi na društvo ne bi
...

Anarhistička grupa urbane gerile „Zavjera Vatrenih Ćelija” [Grčka]
„Sacco i Vanzetti – Putovanje kroz vrijeme” Tekst za anarhistički skvot Biblioteka Kaos (Brazil) [hr]

Tekst nekoliko zatvorenih članova Zavjere Vatrenih Ćelija u Ateni, Grčka, napisan povodom jednog događanja u skvotiranom anarhističkom centru Biblioteka Kaos u Brazilu.

Svim drugovima, svoj anarhističkoj braći i sestrama koji su prisutni na ovom događaju organiziranom od strane anarhističke biblioteke Kaos. Neka se naše misli probiju i putuju do Brazila kako bi poslali ovih nekoliko riječi u nadi da ćete možda barem malo osjetiti naše prisustvo među vama.
Kao odgovor na predmet događanja tokom Međunarodnog Tjedna Solidarnosti s Anarhističkim Zatvorenicima i o slučaju Nicole Sacca i Bartolomea Vanzettija željeli bi dati naš osobni i povijesni doprinos. Zavjera Vatrenih Ćelija bila je od samog početka anarhistička grupa direktne akcije koja je težila razvoju anarhističke agresivne prisutnosti u Grčkoj. Zato ZVĆ nije oklijevala često kritizirati ono što je smatrala da sprječava širenje te intenzifikacije. No, kada se na kraju represija pojavila na našem pragu u potpunosti smo shvatili da nećemo odustati od naših kriterija, od obrane našeg identiteta, naših političkih gledišta i naše esencije. Inače bi bili ušli u potpuni sukob s našim prethodnim kritikama protiv drugih. Zato, sedam godina otkdao nas je represija pogodila i dalje anarhističko dostojanstvo držimo u prvom planu, barem kako ga mi poimamo. Odbili smo da se obeščastimo na ikoji način te odlučili da obranimo ono što smo vjerovali da treba braniti, a još i dalje plaćamo cijenu našeg beskompromisnog stava.

Vračajući se u prošlost, u vremena kada su dva druga, anarhisti od prakse formirani u plamenu pobune, Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti uhapšena pod optužbom za oružanu eksproprijaciju i ubojstvo, suočavamo se sa izazovima koji nisu nipošto novi. Činjenica koja proizlazi iz obilnih dokaza je da su obojica, Sacco i Vanzetti, sudjelovali u neformalnim militantnim mrežama anarhističkog afiniteta, koje su sve bile povezane s publikacijama kao što su bile anarhističke novine „Cronaca Sovversiva”, čije su publikacije i sami pripomagali i koja je podržavala potrebu za propagandom djelom. Poznato je i da su te neformalne militantne mreže bile odgovorne za niz napada koji su potresli SAD od 1914. nadalje te da su bili financirani oružanim
...

Panagiotis Argyrou
Moj Put kroz Anarhiju Izjava na suđenju za pokušaj bijega iz zatvora [hr]

Pogled unazad...

Samo nam je jednom dan život, kao jedna jedina šansa. Nikada više neće postojati, barem u ovom samostalnom obliku. A što mi činimo umjesto da živimo? Što činimo? Vučemo ga od mjesta do mjesta, ubijajući ga...” – Hronis Missios

Sudovi imaju vlastitu mjernu jedinicu za mjeriti život i slobodu; mjernu jedinicu koja upotrebljava oblike i algoritme pravnog jezika da bi izrazili što je pravedno a što nepravedno, što je dobro a što loše, što je normalno a što propada. I u tom procesu gdje se životi i slobode stavljaju na vagu zakona ponekad imaš priliku da pogledaš unazad; da se osjetiš krivim ili ne. Radi se o važnom trenutku, jer štogod kažeš može oko tebe nasipati samo još više cementa, može povećati broj trenutaka u kojima se vrata otvaraju i zatvaraju, možda ti može još više naviknuti uho na zvuk okretanja ključa u bravi, toliko da ti se učini kako si oduvijek slušao taj zvuk, da nije postojalo ni jutra ni večeri kada nisi čuo taj zvuk u neko predodređeno vrijeme.
Dakle, tu smo... Već pet i po godina slušam taj ključ. Pet i po godina moje oči se sudaraju sa zidovima. Pet i po godina s dvije zatvorske kazne (37 i 19 godina) i još jedna nadolazeća. A sada, na ovom suđenju, još jedna. Ovo će biti peto suđenje u nizu gdje ja čekam „da vidim što će mi se desiti” ili „da se moj smijeh pretvori u plač”. I ponovno je došao trenutak da postavim zrcalo ispred prošlosti i mojih odabira te pogledam unazad. Zato, gledam...

Gledam i vidim se kako odrastam u razdobljima kazneno ravnodušnih miroljubivih čudovišta. Gledam i sjećam se kako su mi od djetinjstva govorili da se ne petljam u stvari koje ne razumijem. Sjećam se kako su me pokušavali naučiti da je pogrešno brinuti se oko stvari o kojima se, izgleda, nitko ne brine. Sjećam se, kao mali učenik, humanitarnog bombardiranja Kosova i raznih dobrotvornih udruga koje su dolazile u škole kako bi nas uvjerili da život jednog siročeta u Jugoslaviji vrijedi koliko jedan Unicefov rokovnik. Sjećam se noći u mojoj dnevnoj sobi gdje gledam grobare TV-emisija koji tako indiferentno broje ubijene kao da izvlače brojeve lota. Sjećam se humanitarne mode usvajanja djece takozvanog „trećeg svijeta”, koji su patili i umirali žedni i gladni negdje toliko daleko da nas ne uznemire.
Sjećam se ulica ispunjenih izbjeglicama ratnih invalida i drugih ljudi kojima su bacali novčiće kao da pljuju na njih. Sjećam se ulične djece, vozača koji su psovali imigrante dok su ovi skakutali kroz prometnu gužvu da bi oprali vjetrobrane i to... „vrati se u svoju vlastitu zemlju”. Sjećam se beskućnika na uglovima trgovačkih centara, ispred ili pokraj blještavih izloga ispunjenih beskorisnim proizvodima koje su izradili maloljetnici u tvornicama zemalja Trećeg Svijeta kako bi svaki građanin Zapada mogao uživati u njima, i prolaznika koji su ravnodušno prolazili, možda malo uznemireni njihovom prisutnošću koja je remetila tu estetiku.
Sjećam se imigranata uličnih prodavača koji su nosili svoju robu u plahtama i policajaca koji su ih ganjali, tukli i vukli ih za vrat, odvlačeći ih na ulicu pred prolaznike, koje je izgleda samo smetalo da se to odvijalo baš usred njihovog prolaza.
Sjećam se ulaska u pubertet u zoru milenija. Kada su svi slavili i radovali se samo zato jer je bila 2000., i kada je izašlo novo izdanje računalskog softwarea. Sjećam se kako većinu mojih kolega iz razreda nije zanimalo ništa osim novog izdanja neke poznate markirane odjeće, cipela, mobitela i video-igrica. Čitava jedna generacija koja je potrošila interese svoje adolescencije na skupocjeno smeće i osjećala se sretno zato što joj je pružena šansa da potroši novac na to smeće. Čitava jedna generacija koja se naučila zabavljati gledajući glupe reality-show, kao Big Brother, u kojima se ljudsko dostojanstvo dobrovoljno briše za malo reklame i nešto novaca za nagradu, dok istovremeno na Srednjom Istoku padaju čelik i smrt u ime rata protiv
...

Aggeliki Spyropoulou
Izjava pred sudom [Zatvor Korydallos – Grčka] O odabiru anarhije i anarhističkoj solidarnosti [hr]

Zatvorena anarhistica Aggeliki Spyropolou osuđena je na 28 godina zatvora zbog sudjelovanja, 2015., u pokušaju bijega Zavjere Vatrenih Ćelija iz zatvora. Drugarica će ubrzo biti premještena iz Korydallosa u zatvor Thiva, sada kad je suđenje okončano.
„Pravda je rođena kada smo izgubili kontrolu nad našim životima” Bruno Filippi
Moj politički status i moja svijest ne bi mi nikada dozvolili da stojim ovdje „izvinjavajući” se pred unaprijed određenom sudskom parodijom koja se nedavno odigrala u ovoj sudnici, tako da će se izjava koju ću iznijeti odnositi čisto na političku sferu umjesto na proceduralnu. Političko djelovanje ne započinje niti završava Kaznenim zakonikom, zato me ni u kom slučaju vi, kao pojedinci i kao institucija, ne možete suditi.
Kao anarhisti, bića protiv države, moramo se suprotstaviti zakonima koji ističu i opravdaju njeno postojanje.
No, što je zakon?
Samo jedan običan skup pravila koja određuju što je dobro a što loše, pravo i krivo, moralno i nemoralno. Ona su „vodič” za društveno ponašanje kako bi se nametnula odanost i održala moć kroz strah od kazni zbog svake devijacije od dozvoljenog, zakonskog...
„Pravilno” je, u biti, da se banke postavljaju kao globalni lihvari, ali „nepravilno” je dignuti ih u zrak s dobrom dozom eksploziva.
...

Alfredo Cospito
Tekst o Neformalnoj Anarhističkoj Organizaciji (F.A.I.) upućen anarhistima u Grčkoj iz zatvora u Ferrari (Italija) [hr]

Napomena: Ovaj Alfredov tekst napisan je prije više od mjesec dana, ali do nas je stigao tek danas, uz želju da bude objavljen kako bi doprinijeo raspravi u toku, već duže vrijeme, između drugova grčkog jezika. Podsjećamo da drug, još i dalje pod režimom visoke sigurnosti AS2 u Ferrari, nije formalno podvrgnut nikakvom režimom poštanske cenzure, mada su i dalje prisutna kašnjenja i cenzure pri komunikaciji. (juni 2016.)
Jedna točka gledišta
Individualni doprinos raspravi koju su otvorili braća i sestre iz ZVĆ-Ćelija urbane gerile-Fai
S velikim sam zadovoljstvom pročitao, u prijevodu "Sin Banderas Ni Fronteras", vaš tekst u pet točaka, i gorljivo sam se poželio uključiti u raspravu. Vijesti su ovdje u zatvoru u Italiji ograničene i uz nadu da je prijevod teksta na španjolski vjerodostojan, pokušat ću u granicama mogućeg reći što mislim, uz premisu da će zbog situacije u kojoj se nalazim i zbog mojeg nedovoljnog poznavanja situacije u Grčkoj, ovaj doprinos biti ograničen.
Brzo ću proći kroz vašu zanimljivu analizu situacije grčkog anarhističkog pokreta i njegovog povijesnog razvoja kroz posljednje desetljeće, koji me veoma podsjeća (uz nužne povijesne razlike) na talijansku situaciju "povlačenja" nakon iskustva oružane borbe sedamdesetih godina (bez, na vašu sreću, odvratne baštine pokajanih i disociranih), iz kojih se, tek toliko da budemo optimistični, rodio, iz pepela "oružane borbenosti"[1], vitalniji i originalniji anarhizam.
Slažem se s vama da riječi anarhista-zatvorenika ne smiju postati svete i apsolutnom istinom, one su jednostavno teorijski doprinosi borbi. Kao što se u potpunosti slažem s vama kada smatrate da bi trebalo: "sjetiti se naših iskustava iz prošlosti, ali ne da bi ih ponovili već da bih ih nadišli". Upravo mi se zbog toga čini da bi stvaranje jednog "autonomnog anarhističkog pokreta", jedne "međunarodne anarhističke federacije", predstavljalo korak nazad.

Francisco Solar
Ništa nije gotovo O potrebi prihvaćanja naših izbora [hr]

„Anarhistički zatvorenici nisu sami” i „ako dirnu jednog od nas, dirnuli su sve nas” su parole koje su još jednom zaživjele u svakidašnjom anarhističkom djelovanju prije, tokom i nakon suđenja protiv nas. Uzvici prezira prema vlastima koji prodiru kroz policijsku kontrolu i zidove do onih kojima se sudi očito dovode do bijesa suce i pravosudne službenike, kao što je bilo vidljivo na njihovim licima, i kao što su izmamili osmijehe na naša. Prisustvo u sudnici nama dragih poznatih i nepoznatih osoba ispunilo nas je ponosom i radošću, sprečavajući da nas zaplaše optužbe i zahtjevi tužitelja.
Ne mogu nas zaustaviti. Djela solidarnosti i negacije postojećeg koja su se proširila različitim zemljama su još jedan dokaz činjenice da smo svugdje, da za nas granice ne postoje i da je solidarnost neodvojiva od naših djela. Drugovi koji su odabrali i nastavljaju odabirati sukob, koristeći priliku u nastojanju da realiziraju svoje živote, odražavaju svoje želje, instinkte i strasti, kao i da dokrajče moć u svim svojim oblicima i svugdje, koji se ne zadovoljavaju praznim i samodopadnim riječima ustraju i izlažu se kroz djela aktivne solidarnosti: moja ljubav i poštovanje svima njima. Njihov prezir i hrabrost daju mi ogromnu snagu. Pokušavajući učiniti ono što se kaže i u ono što se vjeruje, pretvarajući riječi i ideje u djela, započinje se vraćati kontrola nad vlastitim životom. Prestajemo biti gledatelji i postajemo protagonisti u želji da preuzmemo uzde naših života odlučujući autonomno o prioritetima, ritmu, vremenu i projektima. Preuzimajući inicijativu postavljamo se napadački, bez da čekamo da se stvari dogode ili pozive pokreta koji nemaju nikakve veze s nama koji se odlučujemo na našu vlastitu borbu. Imamo bogatu povijest, snažne ideje i mnogo mašte da se nastavimo obnavljati. Kada nam to postane način života, prihvatimo i zatvor i posljedice našeg izbora sukoba.
...

Čopor sabotera Heriberto Salazar – FAI/FRI [Čile]
O eko-ekstremizmu i anarhiji [hr]

Zaista ne želimo stati u čvrstu obranu svake duše koja se postavi kao neprijatelj naspram države i svakom obliku vladanja (nad čovjekom, životinjama i prirodom). Smatramo da – a s time se slažu i brojni anarhistički i ostali zatvorenici – ne mogu svi biti drugovi i da se ne može sa svima razviti odnos.
Konkretnije, želimo potaknuti raspravu o grupama direktne akcije koje odbacuju anarhiju kao politički cilj i kao svakodnevnu borbu. Radi se o takozvanim eko-ekstremistima koji neumoljivo uzvikuju „smrt anarhiji”, odbacujući vlastito podrijetlo i formiranje, ideju koja ih je hranila kroz bratski odnos s borcima današnje i prošle urbane gerile, da bi kasnije prešli na naglašavanje određenih aspekata koji su uvijek bilo dio anarhističke sredine i njene borbe za oslobođenje čovjeka, naše braće životinja i zemlje.
Daleko od stalne tenzinje koju želimo održati mi koji želimo i borimo se za život anarhije, jedna određena struja koja se smatra eko-ekstremističkom baca u koš slobodarski ideal koji se očituje kroz ustaničku borbu.
Jedna mala grupa, vezana za određeni imaginarij „simboličkih” naroda te za glazbene/alternativne i sveučilišne sredine (odbacuju fakultet koji ipak pohađaju... i studiraju ono što toliko mrze), mrzi ljudsku životinju i zato svugdje vidi neprijatelja.
U toj „divljoj magli”, prouzročenoj vlastitom samodopadnošću i mesijanstvom, svrstavaju među svoje neprijatelje i posljednjeg radnika, žrtvu ovog usranog izrabljivačkog sistema. Trabunjaju o ubijanju radnika, zemljoradnika ili bilo koje druge osobe koju, budimo iskreni, rasprava naših srodnih tokom godina nije smatrala vrijednim sugovornicima. Mada smo suučesnici, neprijatelj je netko drugi, i bilo kojem anahistu, slobodaru, pankeru ili nihilistu je to sasvim jasno. No, eko-ekstremistima baš i nije, u pokušaju da budu avangarda, a čak i u trendu.
...

UK: OBJAVLJEN ANARHISTIČKI ČASOPIS "RETURN FIRE" BR.3 (05.06.2015.) [hr]

Return Fire #3 : Contents (Winter 2015-2016)
Colonisation (Glossary, Return Fire #3)
Smarter Prison A5 imposed
RF #3 Colour Cover
RF #3 B&W Cover
Upravo smo objavili PDF verzije naših nedavnih štampi, za skidanje i štampanje. (Za prethodne brojeve pogledaj ovdje). Ukratko, pred vama je prošireno izdanje "Return Fire" br. 3 (zima 2015.-2016.), ispunjen vijestima, teorijom, poezijom i antagonizmom. Popraćen je tekstom iz našeg "glosarija" o kolonizaciji; prijelomom teksta za štampanje "Pametniji zatvor?", koji smo dobili od "Radical Interference i objavili u decembru 2015.; i, na kraju, prenijeli smo jedan od tekstova iz br. 3, "Veil Drops" na theanarchistlibrary.org kao odvojeni tekst za čitanje i štampu.
...

GRČKA: IZJAVA ZAJVERE VATRENIH ĆELIJA - ĆELIJA URBANE GERILE [hr]


Plan.
Anarhističkom "prostoru"
.

I. Poziv

Svaki poziv na djelovanje, kao što je bio Crni Decembar, je pokušaj koordinacije naših snaga. To je ulaganje napora u prekid normalnog toka realnosti. To je plan za njenu okupaciju našim vlastitim obilježjima, kako bi je izvrnuli. To je naša želja za anarhijom sada i ovdje, i naša sposobnost da se suočimo sa snagama reda. To je prilika za osobe, koje se poznaju ili ne, da se susretnu na polju djelovanja i da pokušaju prodrijeti u palače države, organizirano i iznenadno. To je međunarodni znak suučesništva svim drugovima unutar i izvan zidova, koji jača našu solidarnost. To je anarhistički dogovor koji potvrđuje da postoje osobe na svim uglovima zemlje, koje mada ne govore istim jezikom, ipak koordiniraju otkucaje svojih srca, usklađuju svoj pogled gledajući neprijatelja, stišću svoje šake, navlače kapuljaču i napadaju društveni motor vlasti, njegove strukture i odnose.
Poziv na "Crni Decembar" je imao takve trenutke...
I što sada? Povratak u normalnost?
Svaki poziv na djelovanje može biti samo jedan snimak pobune koji se ponavlja, čekajući iduću godišnjicu, iduću priliku, idući "Poziv", ili se pak može pretvoriti u sastanak s poviješću...
Za sve one kojima anarhija znači "iza sebe sam ostavio spaljene mostove kapitalucije i društvenog mira", anarhističko djelovanje ne posjeduje datume početka ili završetka.
Zato, ulog u "Crni Decembar" danas otvara još jedan veći ulog. Ulog za sve one čiji je kalendar napada zaustavljen na danas, sada i ovdje. Izazov za stvaranje autonomnog anarhističkog pola za organizaciju anarhističke urbane gerile.
II. Sjećanje nije smeće
"Crni Decembar" je bio otvoreni poziv svima, ali ostao je zapamćen nadasve kao referentna točka za ustanike, anarho-nihiliste, mlade drugove, izvan redova, "problematične", protiv države (i djelomično protiv inercije službenog "anarhističkog prostora", protiv njegove pacifističke transformacije).
Nećemo mnogo reći o pozivu na "Crni Decembar". Svaki poziv na djelovanje je epizoda jedne opsežnije povijesti koja joj prethodi i možda akcelerator jedne perspektive koja slijedi.
Ne bi bilo nikakvog "Crnog Decembra" da nije bilo novembra, oktobra, septembra... ne bi bilo nikakve urbane gerile da nije bilo sukoba na prosvjedima, barikadama i molotovljevih koktela; ne bi bilo nikakve pobune 2008. da nije bilo požara i napada u prethodne tri godine; ne može biti perspektive ako ne postoje sjećanja.
Kroz vrijeme, iz anarhije se - unutra - rađa njeno anarhističko prevladavanje. Rađaju se pravci (anarhistički individualizam, anarho-nihilizam, ustanička anarhija itd.) s oštrijim uglovima, koji odabiru da se kreću prema rubovima pokreta, "prostora", revolucije...
Ponekad takvi pravci djeluju kao detonator za anarhiju, podižući rampu za anarhistički napad, ponekad međusobno se izjedajući umišljeni i oholi...
U Grčkoj je pojava heretičkih pravaca unutar "prostora" stara kao i sam "prostor"... Pravci koji ili propadnu i pretvore se u kružoke umjetničkih intelektualaca (npr. situacionisti), ili se pak asimiliraju i integriraju u službeni "prostor"... No, većina njih su ipak ostavili svoj trag u povijesti bez kraja.
2005. je grupa ljudi javno istupila, na vrlo vidljivi način (plakatima, časopisima, sudjelovanjem na susretima), podržavajući jačanje anarhističkog nasilja, sloganom "misli revolucionarno - djeluj nasilno". Danas to liči na najorganiziranije i najstalnije javno prisustvo. Ustanička tendencija koje ne cilja samo na državu i na vlast, nego i na suučesništvo društvene apatije. U međuvremenu se pitanje odbijanja posla javno otvorilo, oružanim pljačkama banaka kao ekstremom... U biti, parcijalna tema odbijanja posla još sjaji u očima i danas predstavlja uvod u raspravu o širenju anarhističke urbane gerile. Iz te šireće pokretljivosti (požari, pljačke, napadi, skupštine kao Koordinacija Djelovanje) rodila se, u januaru 2008., Zavjera Vatrenih Ćelija.
Zavjera Vatrenih Ćelija pojavljuje se kao organizirani izraz jednog heretičkog anarhističkog pravca, koji je jasno usmjeren na oružanu borbu, anarhistički individualizam, nihilizam, na revoluciju svakidanjeg života i kritiku cjeline država-društvo.
Naravno, nije se iz tog pravca rodio ustanak u decembru 2008. Pobuna ne može biti nečije vlasništvo.
Ali je nadasve taj pravac ubrzao neke od najžešćih konflikata koji su se odvili u decembru 2008., pošto su male jezgre strukture već djelovale koordiniranim napadima.

ŠPANJOLSKA: PISMO ANARHISTIČKOG ZATVORENIKA, GABRIELA POMBE DA SILVE [hr]



"Dok postoji jedna niža klasa, ja sam dio nje, i dok postoji kriminalni element, on je u meni, i dok postoji jedna jedina duša u zatvoru, ja nisam slobodan." Eugene Debs

Drugovi!
Danas sam dobro raspoložen (znate, naš život nije jedna ravna linija, niti kostantna, ili statična...), i oni koji me lično poznaju znaju da posjedujem prilično crni smisao za humor (ono što druge "skandalizira" meni je smiješno itd.), gotovo ciničan (pogotovo kada se govori o stvarima koje imaju veze sa "Zakonom", "Pravima", "Vlašću" itd.); zato što su to "stvari" koje ne mogu shvatiti ozbiljno (mada je moj život isprepleten sa svim tim), kolikogod te "stvari" ozbiljne bile.
Stoga, pišem ovo neformalno, s osmijehom na licu (iako govorim o ozbiljnim "stvarima") pošto je smisao za humor jedna od "stvari" koja me oduvijek održavala u "borbi". Ne mogu se prestati čuditi kada vidim/čujem političare koji pune svoja usta riječima/pojmovima kao što su "živimo po Pravilima zakona", "svi smo isti pred zakonom" itd. "Španjolski zaštitni znak" (tako to sad nazivaju) ne zna što je Demokracija (uzimajući u obzir da ni ja nisam demokrata); Zakon je "manjino-kracija" i služi samo interesima jedne kaste (sviđa mi se pojam kaste, zato jer upravo to imamo u ovoj Zemlji), a mi koji se ne smijemo njihovim vicevima smo svi "protiv sistema". Sumnja li uopće netko u to?
Tkogod ispunjava svoja usta tim riječima u ovoj zemlji je "bijedni lopuža" (ili potencijalni), zato što i "obični ljudi" - iako nisu "anarhisti" - sasvim dobro znaju da je poslovno-politička kasta (da, ona iz "okretnih vrata", slučaj Filesa i Malesa, Gal, slučaj Guertel, slučaj "crnih kartica", ERE[1] itd., itd.) opskrbila čitav pravosudni reket (C.G.P.J., T.S., T.C.[2] itd. itd,) hrpom "pisara" koji kada "sude" (ili "istražuju", "optužuju", "love") jednog od svojih, taj ulazi na jedna vrata i izlazi na druga... i da se Banke, poduzeća energije i telekomunikacija (da ne govorimo o građevinskim kartelima, prijevoza, otpada itd., itd.), MMF i "Europski Konzorcij" mogu rasipati takvom hrpom novca... da mogu kupiti svakoga i ušutkati većinu.
Najgora stvar je shvatiti kako ta endemska korupcija dovodi one najsjebanije do beskućništva, gladi, bespomoćnosti, oduzima im više školovanje... Znam da u tome nema "ničeg novog", ali nikada nije bilo čitavo to "oduzimanje i zbrajanje" svih tih podlaca toliko poznato, u eri "komunikacije"... a ipak se Političke Stranke, najveće lopuže i pljačkaši, najveće "demokrato-ubojice" i slobodo-ubojice u ovoj zemlji, i dalje pojavljuju u "anketama"... da nije zbog činjenice što vidim tako mnogo siromašnih nepismenih, marginalnih i bolesnih ljudi umirati (i trunuti) oko sebe, cinično bih izjavio: imamo političare koje zaslužujemo. Ali, zaslužujemo li doista to? Možemo li dostići samo stupanj "ozlojeđenosti"? Možemo li se samo nadati (i stremiti) Mesiji, Političkoj Stranci koja će nas "spasiti"?
Zabavlja me to njihovo nepokolebljivo pozivanje na "Ustav" (i na njihove "anti-ustavne" protivnike), "Demokraciju", poštivanje "Sudskih Odluka" (naravno, ako se njih osobno ne tiču), "istrage u toku"; i otkad je ruka Pravde uhvatila Rodriga Rata (znate, velikog ekonimista!) za vrat, stalno govore o Pravu "zatvorenika" na ugled i poštovanje...
Otkad je ovoj zemlji stalo do ugleda i poštovanja zatvorenika? Kojih zatvorenika? Da nam je ostalo imalo hrabrosti i ponosa zapalili bi sve Institucije (s njima unutra) ove zemlje i čitave Europe! Oprostite, moje nihilističko ja je ovdje izašlo... ili bolje bez onog "oprostite"...
Gdje sam ono bio stao? Ah, da, poštivanje zatvorenika? Da, vidio sam kako je čak Barcenas[3], u tih par mjeseci što se našao zatvoren na "uglednom odjelu", postao protiv sistema i govorio protiv "zlostavljanja" kojima je prisustvovao za vrijeme perioda provedenog u zatvoru... za razliku od njega, Ortega Cano[4] je davao "političke savjete" PSOE-u[5] na samim vratima zatvora (tokom jednog od svojih zatvorskih izlazaka). Vidio sam ih kako podržavaju Isabelu Pantoju[6] (kada je i ona izašla uz pogodnost izlaska)... predivno! I kako su "zajamčili" "izlaske" Jaumeu Matasu[7], mada su "suđenja bila u toku"! Da ne govorimo o bijegu Grofice ili Markize Aguirre[8] (nisam nikada dobio ta vojna, klerikalna i aristokratska prava staleža) kroz ulice Madrida.
"Zatvorenici" koje ja znam (one oko sebe) nisu tako "čuveni" i naravno oni ne dobivaju "pogodnosti izlaska" (nema veze što su odslužili četvrtinu kazne, što im je ostalo samo mjesec dana kazne, što su na smrt bolesni ili su teškog mentalnog zdravlja) ili prava, zato jer su "siromašni", "protiv sistema", "protiv ustava" i/ili "teroristi"...
Poštivanje prava zatvorenika? Nemojte me nasmijavati!! Kada se toj kategoriji zatvorenika (oni dolje lijevo, kao što bi Sub-Marco rekao) odbijaju njihovi "izlasci" i/ili prava, ne vidim staru bagru Kraljevstva (Angel Yuste Castillejos) da drži govore u Parlamentu ili daje presice pred Ministarstvom Pravosuđa.
Recite mi, indignatos! Je li vas zaista zaimaju Prava svih zatvorenika? Znate li da su ovdje prava samo komad papira? Kakva vrsta "Prava" je Iščezavanje? Ne kaže li L.O.G.P.[9] da svi zatvorenici imaju Pravo da odsluže svoju kaznu u zajednicama odakle dolaze?
Recite mi! Ne kaže li da svi zatvorenici imaju Pravo sudjelovati u svim društvenim, kulturnim i sportskima aktivnostima? A zašto ne oni iz režima F.I.E.S [specijalni režim za političke zatvorenike, nap.prev.]? Govoreći o F.I.E.S., znate li uopće što je to?
Ne kaže li L.O.G.P. da svi terminalni bolesnici moraju biti otpušteni kako bi mogli umrijeti dostojanstveno u svoj sopstevnom okruženju sa svojom obitelji i voljenima?
Ali ima još... kada "valovi" građana zauzmu ulice tražeći da se "Sovaldi" treba davati pacijentima s hepatitisom C, odnose li se oni zaista na sve građane? I na zatvorenike? Jesu li zatvorenici "građani" ili gube sva prava kada uđu u zavor?
Poznajete li slikara Jamesa Ensora? Ako ga ne poznate savjetujem vam da pogledate njegovo djelo naslovljeno "Doctrinal nourishment"... "oni dolje lijevo" smo definitivno mi: nitko... samo što nam danas sranje dolazi s TV ekrana.
No, vratimo se na Ustav (tu Knjigu svetu kao Bibliju, koju nitko od nas ne bi upotrijebio ni da zamota džoint). Mada vam može zvučati čudno, ali ja sam ga morao pročitati, uz ostalih stotina, tisuća knjiga, Ugovora i Kaznenih Zakona (stvar je u tome što je 30 godina zatvora zaista puno...), da bih vidio što ti odvratni "demokrati" kažu. Pravo na pristojan dom, posao, školovanje... razumijete? Pravo da imate prava, mogli bi reći. Zajebi!
I onda kažu da smo mi anarhisti "utopisti"... zato jer mi nismo takvi idioti da napišemo neku Svetu knjigu ispunjenu sranjima koja ne bi nikada mogli primijeniti?
Nisam nikada glasao (niti ću ikada) zato što odbijam da predam moje odgovornosti marionetama IBEX-35[10]... ali postojala su vremena kada sam se, da, borio da bi se priznala Prava zatvorenika (toliko su nas tukli da nismo više bili za ništa), ali zatim sam vidio kako su se ta Prava* strogo primjenjivala na one iz GALA, na korumpirane, na fašiste i "zatvorenike" ulizice! Kako ironično! Na tisuće zatvorenika odozdo se borilo Desetljećima samo da bi kasnije vidjelo kako se ta Prava primjenjuju samo na one odozgo.

ŠPANJOLSKA: RIJEČI ANARHISTA MONIKE CABALLERO I FRANCISCA SOLARA [hr]

Država koristi različite strategije da bi eliminirala svoje neprijatelje i svakoga tko glasno kritizira ustavni poredak.
Želi eliminirati i iskorijeniti svaki znak pobune; u tu svrhu može se osloniti na moćni pravosudni aparat koji sadrži široki spektar kazni, od lakših, obično novčanih ili uvjetnih, do teških, kao što je antiteroristički zakon, karta koja se često igra na igračem stolu moćnika. Svakome tko gleda na zatvor kao mogućnost u borbi protiv vlasti, možemo reći da sadašnji politički kontekst ga čini mogućim i mnogim drugima: mnogi ne znaju da li će se sutra probuditi u zatvorskoj ćeliji, a mi koji smo već unutra ne znamo koliko dugo ćemo ostati. S vremenom situacija postaje konfuzna, pošto smo suočeni s aparatom represije kojeg pokreću paranoja i halucinacije; i na koncu, to je samo jedan od brojnih načina vršenja moći. Brzina uzastopnih brojnih policijskih operacija pridodaje konfuziji, nadasve zato što su optužbe često "imaginarne", a sve je popraćeno spektaklom koji režiraju mediji Moći. Tkogod vrši i podržava vlast neće nikada shvatiti našu antiautoritarnu tenziju, zato što nas pokušavaju postaviti na njihovu razinu razmišljanja.
Kao što smo vidjeli, kolektivni prostori i pojedinci pogođeni represijom su raznovrsni te posjeduju različite i zajedničke točke pogleda na državu i njeno funkcioniranje, te stoga i kako se suočiti s Moći i zatvorom, kako i s kim se udružiti.
Zbog toga se često kaže da je bolje prevazići razlike i staviti u prvi plan zajedničke točke kako bi se učinkovitije suočili s napadom moći, pristup koji favorizira više pitanje količine nego odlučnost i volju, aspekte koje mi smatramo temeljnima. Poznajemo važnost udruživanja, ali pitanje je s kim. Povijest nam je jasno pokazala koliko kobne mogu biti za anarhiste posljedice udruživanja s autoritarnim grupama i/ili grupama koje podržavaju institucionalnu politiku, pošto takve grupe uvijek strema ka moći, gazeći na kraju sve slobodarske inicijative.
...

UK: OBJAVLJEN 1. BROJ ANARHISTIČKO-NIHILISTIČKOG ČASOPISA "PAROXYSM OF CHAOS" [hr]

Download: Paroxysm Of Chaos

Objavljen je 1. broj anarhističko-nihilističkog časopisa "Paroxysm of Chaos".

Sadržaj:
1. Preludij ambisu (Uvod u ovu publikaciju)
2. Potpuno oslobođenje kao egoistični i ikonoklastični pojam
3. O radikalnom moralizmu i divljini
4. Protiv militantnog jezika
5. O "dobru" i "zlu"
6. Svetogrdni smijeh
7. U ambisu-kaosu
8. Veganizam s nihilističke i anti-civilizacijskog aspekta
9. Kritika, a ne program: Za kritiku civilizacije bez primitivizma
10. Meksiko: Otvoreno pismo Amelie Pelletier i Fallon Poisson
11. Meksiko: Odgovor anarhističkog druga Carlosa Lopeza "Chive" Međunarodnoj Revolucionarnoj Ljevici "Buonaventura Durruti"
12. De Profundis Clamavi
13. Rat državi: Subjekt želje
14. Rušeći zatvor civilizacije
15. Razmišljanja oko izjava o preuzimanju odgovornosti
16. Izjave o preuzimanju odgovornosti - Trenuci rata
17. Individualistička poezija
Okrećem se oko sebe i vidim leševe svukuda.
I tko sam ja? Netko tko je pobjegao leševima? Možda. Možda ne.
Kada mržnja i očaj prodru kroz oklop krvi i mesa.
Kada se negacija i želja stope u jedno.
Tada. Um će postati oružje.
I što nag čovjek čini s oružjem u ruci?
Hoće li pokušati preživjeti, hoće li pokušati uživati?
Odluka je njegova, u njegovim vlastitim rukama.
Jasno, mora naučiti to upotrijebiti.
Zatim igrati i pokušati.
S mržnjom i ljubavlju.
Oštricom i nožem.
Perom i tintom.
Škarama i kliještima.
Plamenom i željom.
Egoizmom. Nihilizmom, Anti-civilizacijom. Anarhijom.
Pojmovi koji će poprimiti svoj značaj kroz samokritiku, djelovanje i razmatranje.
Prije i najprije individualno shvatiti, zatim krenuti kolektivno, ili će pak neizbježno postati ideološki.
Zašto stvarati strah u protivniku?
Tako bih trebao priznati da je moje postojanje definirano sistematiziranom stvarnošću.
Ne propuštam stvarnost, sasvim je jasno osjećam.
...

RadioAzione[Italia]
RadioAzione gasi mikrofon: definitivan kraj web-radija [hr]

Danas, u srijedu 1. jula 2015., RadioAzione definitivno gasi mikrofon. Nakon četiri godine radija donio sam odluku da okončam Dirette d’Azione (izravni prijenos), dok će web-site i dalje postojati, uz pokušaj da ga ažuriram na drugačiji način u odnosu na ono što je trend društvene kontrainformatike posljednjih mjeseci. Kao što sam već to bio napisao u maju, ne zanima me biti ubačen u lonac kontrainformacije „samo da bi se ispunile stranice” ili da bih olakšao pretragu na Googleu.
Ne sviđa mi se da me čak ni drugovi traže!
Nisam nikada ažurirao što nije u afinitetu, prestao sam ažurirati sve ono što se pokazalo da nije u afinitetu, i ne zanima me dati više glasa onima koji su pokušali izobličiti anarhističku ideju zato što su oni promijenili svoju, i značenje nekih akronima.
Zato se RadioAzione ne ažurira kao prije.
Nadam se da ću ga ažurirati na drugačiji način, objavljujući nova razmatranja, nove ideje, i kritike onih koji se ne plaše izražavanja i da ostanu izolirani (bolje sami nego u lošem društvu...).
Ukratko, individualistička razmatranja, ideje i kritike, pošto mnogi anarhisti ispunjavaju svoja usta tim pojmom, ali 90% njih je dio jednog krda.
Mnogi anarhisti se smatraju nihilistima, ali u međuvremenu žive od mitova i svetaca koje štuju, čak i kada pričaju gluposti.
Životopis je bitan i za anarhiste, nažalost...
Zasigurno u ove četiri godine radija nisam govorio u tuđe ime, zato se radio-emisije ne prekidaju zbog kajanja (nikada ih u životu nisam imao...).
S ovog mikrofona je rečeno sve što sam želio reći, nisam favorizirao čak ni najsrodnije drugove, i razbistrio ideje onima koji su me željeli kao virtualnog korisnika, baš zato što sam u odnosu na brojne „anonimne” tekstove kritike ja dodavao i vlastiti glas.
Uz -MA pokušali smo da ne stvorimo klasični radio pokreta, kao prvo jer se ne osjećam dijelom pokreta, a drugo zato što nisam nikada podnosio anarhističke liturgije i žalopojke.
...

ČEŠKA: IZRADA I UPORABA MOLOTOVLJEVOG KOKTELA (UPUTE) [hr]

Molotovljev koktel (Molotov) se obično koristi za napade na neprijateljske zgrade ili za održavanje udaljenosti od policije tokom nereda. Postoje različiti načini izrade i različite učinkovitosti. Ovaj tekst opisuje jedan od mogućih načina izrada Molotova.
Ambalaža Molotova je staklena posuda, koja treba imati oblik pogodan za bacanje, a istovremeno mora biti dovoljno lomljiva da se u dodiru s metom lako razbije. Pogodna je boca votke od pola litre s metalnim čepom. Veća boca može sadržavati više tekućine, ali je teško baciti dovoljno daleko da bi se pogodila meta. Korisno je isprobati.
Bocu treba napuniti benzinom i motornim uljem (1:1). Benzin jamči brzu zapaljivost. Motorno ulje pak produljuje vrijeme gorenja i zajamčit će prianjanje na površinu. Ako se boca napuni samo benzinom, njegova učinkovitost će biti znatno smanjena, zato što nakon paljenja brzo izgori i ispari. Zato je potrebno ulje ili neki druga pomoćna tvar.
Kada se boca napuni mješavinom potrebno je zatvoriti čep. Oko čepa je dobro omotati izolacionu traku, kako bi bili sigurni da se tekućina neće izliti prije nego bacimo Molotov. A i da neće ispariti.
Posljednji dio je traka od tkanine svezana oko vrata boce. Tkanina ne mora nužno biti uronjena u unutarnju tekućinu. Može biti samo svezana oko vanjske strana vrata ili prikačena na žicu. Slobodni dio krpe, umočen u kerozen, potrebno je svezati u čvor. Nakon što zapalimo krpu i zatim se bačena boca razbije, mješavina tekućina će se zapaliti.
Čitava izrada, a zatim upotreba Molotov mora se odviti u sterilnim gumenim rukavicama. To je nužno kako bi se spriječilo da na bilo kojem dijelu Molotova ostanu otisci prstiju ili tragovi DNK.
...

GRČKA: "BOJKOT REFERENDUMA - U KONFLIKTU S DEMOKRATSKIM INSTITUCIJAMA" [hr]

Grčka država je u potrazi za saveznicima. Referendum je najbolji način na koji ih pronaći. Velikodušno nudeći iluzije o slobodnoj volji i našim doprinosom njenom učvršćivanju njena se najluđa želja ostvaruje: Mi ćemo sami sebi zapečatiti vlastitu grobnicu! Dilema je jednostavna: Da ili ne? Zli inozemni kreditori ili dobro ljevičarsko upravljanje državom? Teži ili lakši memorandum? Mjere u visini 12 ili 8 milijuna? Još jedna šansa da stavimo naše živote u ruke vlade i spasioca. Još jedna mogućnost za nacionalno jedinstvo. Da zaboravimo što nas razdvaja, da se stopimo sa šarenom masom (fašistima, patriotima, vlasnicima, poštenim građanima) kako bi se suprotstavili zajedničkom vanjskom neprijatelju, kreditorima, i na taj način razriješili od odgovornosti lokalne poslodavce.
Kao anarhistički učenici izabrali smo da se ne odazovemo na referendum (mada nemamo pravo glasa). Protivimo se dilemama i iluzijama sistema te unaprijed jasno izjavljujemo da nećemo sudjelovati u nikakvoj izbornoj, institucionalnoj, vladinoj proceduri. Iz vrlo jednostavnog razloga, svaki takav proces i svaka opcija koja nam se nudi kroz to cilja na stabilizaciju sistema i na očuvanje-širenje državne-nacionalne-institucionalne dominacije. Što pak ne znači da podržavamo bojkot izbora kao alternativni ili treći način, zato što smatramo sam bojkot kao izbor vodi u pasivnost i asimilaciju.
Stoga, na temelju gore navedenog načina razmišljanja, jedini bojkot koji nas zadovoljava je onaj koji proizlazi iz konflikta, ustaničkog djelovanja i anarhističke borbe. Daleko od stranaka i stranačkih smjernica. Daleko od spasioca i vođa. Samoorganizirani, radikalni i agresivni. Samo na taj način možemo preuzeti naše živote u naše ruke.
FRONTALNI NAPAD NA DRŽAVU, KAPITAL I NA SVAKI OBLIK AUTORITETA
anarhistička učenička grupa Anti-odgojni Napad
...

ČEŠKA: ZAPALITI VOZILO (UPUTE) [hr]

Zapaliti vozilo je jednostavna i učinkovita metoda sabotaže. U našoj borbi možemo zapaliti vozila pandura, sudaca, buržoazije. Ukratko, zapaliti vozilo u vlasništvu svakog tko je aktivno uključen u represiju, izrabljivanje ili uništavanje ekosistema ovog planeta. Na polju klasne borbe ima bezbroj automobila, koje je lijepo vidjeti u plamenu. Ovaj tekst sadržava nekoliko trikova kako jednostavno i sigurno podmetnuti požar.
Prije nego opišemo kako to učiniti, dobro je da objasnimo kako su neke procedure paljenja vozila neučinkovite. Nadasve su osobe bez iskustva sklone ka takvim metodama i smatraju ih primjerenima. Zato ćemo najprije isključiti neodgovarajuće metode, a zatim ćemo opisati jednu od najkorisnijih.
Ako namjeravamo zapaliti parkirano vozilo u rane sate (npr. ujutro ispred doma nekog suca) nije dobro da to učinimo Molotovljevim koktelom. Molotov nam može dati osjećaj sigurnosti zato što nam dozvoljava da napadnemo iz daljine, nitko se ne treba približiti vozilu. Međutim, taj osjećaj nije u potpunosti opravdan. Molotov će pri padu proizvesti takvu buku da će smjesta upozoriti neprijatelja da je sabotaža u toku. I osoba će zato izgubiti dragocjeno vrijeme na sigurnosno povlačenje. K tome, baciti molotov na točno određenu točku nije tako jednostavno kako može izgledati. U slučaju automobila, to su u biti samo spremnik ili kotači, iz kojih će plamen zahvatiti ono što je ispod haube (odnosno spremnik za gorivo). Molotov može pogoditi vozilo na drugim mjestima i izazvati značajnu štetu, ali zapaliti ga na taj način je gotovo nemoguće.
Naravno, situacija je drugačija na prosvjedima, kada djelujemo u široj masi, ali nemoguće je izvesti neku akciju neopaženo zbog prisustva oružanih snaga (policije i vojske). Razumljivo je da se na prosvjedima molotov češće koristi, ali čak i ovdje je vrlo teško zapaliti vozilo na takav način.
...

RadioAzione[Italia]
O obliku borbe „štrajk glađu” [hr]

English version below
S tekstom Spyosa Mandylasa o završetku štrajka glađu, RadioAzione definitivno zatvara vrata novom obliku prosvjeda „štrajk glađu do smrti”, trulom plodu doba brze komunikacije. Da, zato jer će sada uslijediti brojni štrajkovi glađu do smrti zahvaljujući web informacijama.
Uvijek sam odbijao štrajk glađu kao metodu borbe, ali uvijek sam poštivao one koji su prethodnih godina osjetili potrebu da ga usvoje iz nekog „x” razloga.
U odnosu na štrajk glađu, u kojem se izlaže riziku vlastiti život, preferiram „kamikazu” koji će se dignuti u zrak u nekoj stanici.
Ne samo da nas bace u logore države, već i pomažemo toj istoj državi da nas eliminira fizički. Onda bolje pokušati ubiti jednog stražara ako se već želi izložiti riziku vlastiti život u zatvoru, umjesto to činiti kroz „ucjenjivanje/milostinju” države.
Ucjena je: što bi se moglo desiti ako se vlastito zdravlje pogorša zbog štrajka. Kao reći: „Državo,gledaj, ako ja odapnem tamo vani će izbiti kaos...”. Milostinja nosi masku zahtjeva s ucjenom.
Iz tog razloga ne mislim da „štrajk glađu”, a nadasve onaj u kojem se traži od države da bude blaža, nije dostojanstvena metoda za anarhiste.
Shvaćam da se radi o jednoj od malobrojnih metoda na raspolaganju u zatvoru, ali ako smo odlučili da „ukrademo čokoladu”, dobro znamo da će ishod toga možda biti kazna. Nema smisla poslije da se poslije žalimo...
Čak i u slučaju da nas optuže da smo ukrali čokoladu, a nismo to učinili, moramo krenuti od pretpostavke da ionako pripadamo onima koji bi tu čokoladu bili željeli ukrasti.
Kratko rečeno, mi smo anarhisti, i osim ako ne odlučimo provesti naš život u knjižnicama čitajući knjige i slažući se s različitim teorijama, zatvor će nas prije ili poslije ugostiti.
Desit će se to jer ili će nas uhvatiti na djelu ili zbog namještaljke, ali u ratu neprijatelji se eliminariju na bilo koji način, a u tome je država doslijednija od anarhista.

„Contra Toda Autoridad”
O opasnosti pretvaranja anarhije u skup ispraznih aktivnosti pri sukobu s vlašću [hr]

„Contra Toda Autoridad”, anarhistički web-site i časopis „za neprekidni ustanak”, br. 1, septembar 2014.
Jedna od velikih opasnosti, za anarhiju, koja nesumnjivo stalno vreba u zasjedi je mogućnost da se ista pretvori u skup aktivnosti bez ikakvih konfliktualnih sadržaja protiv vlasti.
Takvu situaciju potiče, s jedne strane, sam neprijatelj kroz svoje vrijednosti demokratskog vladanja, kao što su „različitost”, „tolerancija”, „pluralizam”, i ekonomska integracija putem komodifikacije pobune i „alternativne” potrošnje.
S druge pak strane postoji čitav jedan niz „protestnih” pojedinaca i grupa, te čak i anarhista, koji se nesvjesno ili hotimično udaljavaju od antagonizma neprekidne konfliktualnosti protiv moći, te na taj način ušutkuju nužnost destrukcije i neposrednog napada na vlast ili, u najgorem slučaju, organiziraju velike inicijative koje prikazuju pristojno lice anarhizma, prikazujući se kao patetični pobornici jedne ideologije koja je sasvim tuđa sukobu s vlastima.
Što se nas tiče, vračanje naših života u naše ruke je proces koji predviđa ostvarenje naše autonomije u odnosu na otuđeni način života, pokoren i pretvoren u robu, kojeg nam nude društvo kapitala i vlasti. Ali taj projekt ne povezujemo nikada s logikom mirnog suživota s vlastima, već sa stavom neprekidnog sukoba, koji uključuje nužnu perspektivu direktnog napada na moć i njeno uništenje, osnovne elemente čitavog procesa potpunog oslobođenja.
I upravo to, taj projekt sukoba, rata i napada koji nadilazi zakon, pretvara svako djelo koje cilja na „samoupravljanje životom” u plimni val nad svakom specifičnom inicijativom, čineći ga djelom napadačkog projekta, kojeg moć ne može nikako asimilirati.
...

Anarhistički časopis "Des Ruines" br.1 [Francuska]
Ukinimo političkog zatvorenika [hr]


Iz "Des Ruines", Anarhistički aperiodični časopis, br. 1, januar 2015.
Ukinimo Političkog Zatvorenika
Već par godina vidimo kako se ponovno pojavljuje pojam "politički zatvorenik". Pojam koji smo smatrali da je nestao već desetljećima, barem iz antiautoritarnih sredina.
Pojam koji je postao tipičan za razne markističke ili maoističke sekte, za Amnesty International ili za građanske političke disidente u autoritarnim režimima kao što su Rusija, Birmanija ili Iran; ili pak u okvirima borbi za takozvano nacionalno "oslobođenje", od Baskije do Kurdistana, prolazeći kroz Palestinu; ali tipičan i za krajnju desnicu. Iz čega, dijelomično, proizlazi naš osjećaj tjeskobe naspram ponovnog pojavljivanja ovog pojma, u raznim dijelovima svijeta, u ustima drugova. Želimo ukinuti, danas i zauvijek, navedeni pojam ne samo zato što je oprečan svim našim antipolitičkim perspektivama, zato šmo smo mi oprečni svima koji nama žele upravljati, koji nas žele zastupati i nama vladati putem sredstva politike. Nego i zato što, uz ovo uskrsnuće, postoji i, svjesna ili nesvjesna, nezdrava posljedica stavaranja razlika između zatvorenika samo na temelju "krivičnih djela" za koje nas država optužuje, kroz povečalo Kaznenog zakona. To vodi u društvenu hijerarhiju, po takozvanoj vrlini okrivljenih djela, između onoga zaslužuje da bude oslobođen ili podržan i drugih. Poništavajući sve stoljetne antizatvorske kritike anarhista i antiautoritaraca. Radilo bi se dakle o izražavanju solidarnosti samo zatvorenicima koji su u zatvoru zbog svojih ideja, na štetu ostatka zatvorskog stanovništva, potpuno zaboravljenog ili korištenog samo za potvrdu, na njihovoj koži, neke teorije.
No, što je točno politički zatvorenik? Pogledajmo s aspekta moći: za Vijeće Europe, na primjer, političkim zatvorenikom treba smatrati zatvorenika ako mu je zatvorom uskraćeno jedno od osnovnih prava zajamčenih Europskom Konvencijom o Ljudskim pravima, posebice "sloboda misli, savijesti i vjeroispovjesti, sloboda izražavanja i informacije, i sloboda okupljanja i udruživanja". Ali, i ako je zatvor nemetnut iz čisto političkih razloga, bez ikakve veze s ijednim kršenjem. No, tiču li se ta demokratska naklapanja anarhista?
Da budemo jasni, mi smatramo da je većina zatvorskih kazni, danas kao i uvijek, uzrokovana mnogo više političkim kontekstima i razlozima, nego specifičnim kršenjima. Zato što, mada se na sudskom procesu optužnice gotovo uvijek temelje na konkretnim djelima, uvijek država i njen pravosudni sistem odlučuju u kojoj će mjeri kazniti ovo ili ono specifično djelo, ovaj ili onaj dio stanovništva. Zato što je represija baš svih takozvanih "nezakonitih" djela, očigledno, tehnički neizvediva. Zbog prevelikog broja zakona, zbog broja policajaca ili zbog drugih tehničkih, ili pak političkih, razloga, pošto bi tolerancija nultog stupnja povukla za sobom i veći rizik pobuna. Represija nezakonitosti (a zatvor je jedan od sredstava) odgovara, dakle, određenoj strategiji i političkim programima.
Zar ne zatvaraju osobe kako bi povećali ili smanjili cifre koje će poslužiti izbornim ambicijama političara, kako bi dokazali neku teoriju ili bacili pijesak u oči? Zar ne zatvaraju nadasve nepoželjne koje ne žele vidjeti drugdje u društvu, nepoželjne koji se često suočavaju s represivnim institucijama zbog svog siromaštva, dakle zbog svoje nemogućnosti da se obrane sredstvima koje pravda tvrdi da "jamči" istima, kao što su odvjetnici, koji rade samo ako su skupo plaćeni, ili pak jamstva dohotka i doma, luksuz za većinu zatvorenika. Sve je uređeno na način da zatvori budu ispunjeni siromasima, a tako zaista i je.

RADIOAZIONE [ITALIJA]: ANARHISTIČKA BASNA, NA TALIJANSKOM JEZIKU [hr]

DOWNLOAD PDF-IMPOSED: "Il Branscolo"
"Il Branscolo. Priča o vukovima na rubu živčanog sloma"
Izdanja RadioAzione 2015