Izjava pred sudom [Zatvor Korydallos – Grčka]
O odabiru anarhije i anarhističkoj solidarnosti

Zatvorena anarhistica Aggeliki Spyropolou osuđena je na 28 godina zatvora zbog sudjelovanja, 2015., u pokušaju bijega Zavjere Vatrenih Ćelija iz zatvora. Drugarica će ubrzo biti premještena iz Korydallosa u zatvor Thiva, sada kad je suđenje okončano.

„Pravda je rođena kada smo izgubili kontrolu nad našim životima” Bruno Filippi

Moj politički status i moja svijest ne bi mi nikada dozvolili da stojim ovdje „izvinjavajući” se pred unaprijed određenom sudskom parodijom koja se nedavno odigrala u ovoj sudnici, tako da će se izjava koju ću iznijeti odnositi čisto na političku sferu umjesto na proceduralnu. Političko djelovanje ne započinje niti završava Kaznenim zakonikom, zato me ni u kom slučaju vi, kao pojedinci i kao institucija, ne možete suditi.

Kao anarhisti, bića protiv države, moramo se suprotstaviti zakonima koji ističu i opravdaju njeno postojanje.

No, što je zakon?

Samo jedan običan skup pravila koja određuju što je dobro a što loše, pravo i krivo, moralno i nemoralno. Ona su „vodič” za društveno ponašanje kako bi se nametnula odanost i održala moć kroz strah od kazni zbog svake devijacije od dozvoljenog, zakonskog...

„Pravilno” je, u biti, da se banke postavljaju kao globalni lihvari, ali „nepravilno” je dignuti ih u zrak s dobrom dozom eksploziva. U tom slučaju naziva ih se „dobrotvorima”, dok „vaša” pravda izriče doživotne kazne...

„Pravilno” je da vlade neprekidno bombardiraju civile u kontekstu takozvanog „humanitarnog” rata, ali je „nepravilno” pogubiti odgovorne za tisuća smrti...

Igra riječi stvara kolektivnu fantaziju, uzdižući doktrinu „zakona i reda” na najvišu razinu vrlina, samo kako bi se održao postojeći autoritarni sistem.

Prevladavajući svijet koji vi štitite i održavate promiče i nameće strukturirani život, čija pojava guši, porobljava i ograničava sposobnosti ljudskog života.

Ponašanja, misli, osjećaji, odnosi, pretvoreni su u mehanički proces koji oblikuje ono što se naziva normalnost ili društvena norma. Stil života koji mi vi savjetujete sažima se u bijedno ponavljanje, određeno i bez ikakvih preokreta. Dosadni tok besmislenog života koji samo čeka da ga prekine smrt.

Ali ja ne pripadam vašem svijetu. Ja ne mogu podnijeti tu savršenu organiziranu dosadu.

Svi ti trenuci u noći, prije nego zaspiš, kada pušiš posljednju cigaretu i ocjenjuješ protekli dan... Dim se miješa s tvojim mislima i nestaješ u posljednjem dimu... Tvoj dan nije bio dovoljno... Osjećaj nezadovoljstva te preplavljuje i oduzima dah... „Ne mogu tako živjeti...”, „Ne želim tako živjeti”. Zaspiš dok iste riječi nastavljaju navirati u tvoj um...

Novi te dan suočava s realnošću i stiže trenutak da odabereš... Ja sam odlučila da živim umjesto da preživljavam... Umjesto stanja normalnosti odlučila sam da odaberem put u nepoznato, gdje svaki pojedini trenutak krije svoje vlastito iznenađenje. Gdje tenzija zamjenjuje slabost.

Potreba koja gori u meni dovela me do odbacivanja jednoličnosti koju vaša legitimnost određuje i odvela me do neprekidnog procesa pobune kako bih pobjegla iza tako uskih granica društva-zatvora. Na tom se putu vrijeme briše. Naši se satovi zaustavljaju u trenutku napada. Nisu više potrebni „okidači”. Prestajemo uzimati u obzir „morati”. Cijena, posljedice...

Postoji samo jedan cilj: maksimizirati prijetnju, stvoriti opasnog unutarnjeg neprijatelja koji će napasti srce vašeg sistema. To je usamljeno putovanje i često se suočavaš sam sa sobom, s vlastitim kontradikcijama. To je rat koji započinje unutar tebe i izbija žestoko protiv svakog izraza vašeg modernog civiliziranog svijeta. U tom ratu koji smo kao anarhisti vama objavili – i nismo ga ni u jednom trenutku odbili: nema neutralnih stavova.

Drugovi iz Zavjere Vatrenih Ćelija, unatoč njihovom dugogodišnjem zatvoru, nisu se povukli. Odbili su da sagnu glavu i obrgle križ pokajanja. Obranili su svom svojom silom i dostojanstvom svoju anarhističku bit. Mada nisam član Zavjere naša nas zajednička politička svijest povezuje. Dijelimo iste vrijednosti, iste ideje i istu strast za slobodom. Političke veze koje nas povezuju čine da ostanem uz njih solidarno.

Solidarnost nije samo riječ ispunjena emocijama.

Solidarnost stvara ustaničke pravce i sprječava da zaborav postane grob zatvorenih drugova. Na toj je točci krivica rođena. Može li postojati istinitijeg i iskrenijeg izraza solidarnosti tim drugovima od moralne i praktične podrške pri bijegu iz njihovog zatočeništva? Osjećam se samo ponosna što sam sudjelovala u pokušaju bijega Zavjere Vatrenih Ćelija i nijedan sud nije nadležan da sudi moj izbor.

K tomu, zatvor je usputna stanica za svakog tko odluči da naoruža svoje želje i otpor. Na toj stanici započinju proturječja... Toliko volimo slobodu, a zaglavljeni smo u zatvoru... Strastveno volimo život, a istovremeno svake pojedine minute koketiramo sa smrću. Ako je namjera zatvora da nas „civilizira”, trebate znati da nas zidovi i brave hrane bijesom, dok naša želja za osvetom raste... Možemo doživjeti neuspjeh, ali nećemo pgnuti glavu... Ne radi se o početku priče, a zasigurno ni o kraju priče, nego o putu, a tu se nalazi sva ljepota...

Iz tih razloga, i zbog svih razloga na svijetu, ponosno i bez traga kajanja, preuzimam odgovornost za moj praktični politički doprinos planu bijega Zavjere Vatrenih Ćelija. Bez obzira koliko puta bih sat vratila unazad, učinila bih isti izbor ponovno i ponovno.

Aggeliki Spyropoulou

Ženski zatvor Korydallos