Edinburgh [Škotska]: “Sokol Kaosa” — Sabotaža građevinskih strojeva i palež

Unutar neprekidno rastuće modernizacije u već neobuzdano razvijenoj urbanizaciji osjećam kako se moja individualnost guši. Gradska sredina je u mojim očima zatvor pod otvorenim nebom. Unutar nje ljudska bića samo postoje, kao kućni ljubimci boga zvanog Zakon, koji odvaja njihove živote od bilo kojeg oblika života i okoliša. A oni koji se ne žele odvojiti u biti ipak odvajaju sami sebe, zato što se vide kao regulatori “divljeg” života. Želje su već odavno kanalizirane u potrošačku bolest koja se odnosi na sve, od materijalnih stvari do misaone sfere, gdje su se otrovi dugih godina kapitalizma utemeljeli u kombinaciji s nemoći negacije društvenih uloga i svake kulture-zatvora, potomaka civilizacije. “Slobodan” život je “ljepota” izbora u gradskoj sredini koja utjelovljuje najviši stupanj masifikacije ideologema civilizacije. Upravo su se tu sva prava pretvorila u grobnicu života. No ipak, moje želje traže afirmaciju života kroz eksperimentiranje destruktivne dekonstrukcije teorije i djela.

Zato sam se prije zore 19.07.2016. uputio prema gradilištu s namjerom da sabotiram i uništim vlasništvo. Nema veze kojeg poduzeća, meni su ionako sva ista, kotači civilizacije i njenih procedura. Nakon što sam prerezao ogradu rasjekao sam veliku hrpu kablova dvaju bagera, a stakla jedne dizalice obojio u crno. Nihilistički simboli su također iscrtani na strojevima. Simboli koji označavaju proceduru, ne reifikaciju. Namjeravao sam nastaviti s uništenjem, no zbog razloga što sam najvjerojatnije primjećen iz kuće sa suprotne strane odlučio sam odustati. Mada i dalje ideje ostaju da se realiziraju.

12.08.2016. zapalio sam skupocjeni sportski automobil koristeći vrlo jednostavnu metodu postavljanja zapaljivih kocka za potpalu na vrh gume ispod spremnika goriva. Ovo je djelo izraz mizantropskih osjećaja, općenito ali i specifično prema onima koji koriste proizvode civilizacije kroz društvenu logiku spektakla. Za ljepotu vatre u mraku noći. Protiv društva samog i reprodukcije pravila adaptacije. Društvo je nadasve skup ideoloških sistema, čak u međusobnom sukobu, a zatim nadzor i psihosomatska represija koja se rađa iz prvih, a individualnost uvijek ostaje zatvorenica. Zato, napadi na društvo ne bi smjeli posjedovati jedno određeno obilježje. Ni u kom slučaju ne pokušavam opravdati moja djela kroz navodnu univerzalnu vrijednost ideologizire “ideje”, koja pripada drugima a ne meni. Moja djela nemaju početnu točku niti ciljaju na politiku, ona su očita djela zadovoljstva koja kreću od mojih osobnih vrijednosti kao osobe. Egoistički nihilizam je sredstvo, a ne proizvod za potrošače u kapitalističkom otuđenju, ono želi da oduzme osobi svaku univerzalnu i predodređenu vrijednost s namjerom da je izloži kaotičnoj stvarnosti, kako bi uništila idealizam i krenula prema ispunjenju želje bez imaginarnih lanaca ili očekivanja.

Moram ovdje iznijeti jednu samokritiku zbog nekih identificirajućih “identiteta” koje sam koristio u mojim prethodnim izjavama o preuzimanju odgovornosti za moja djela, mada nisam tako počeo. Za mene to nisu bili reificirani identiteti i mislim da je to jasno iz mojih riječi, koristio sam ih kao indikator, mada bi to moglo ukazivati na imaginarnu uniformiranu kulturu i na mene kao njenog zagovarača, što ne odražava realnost, a niti to želim. Greška kao ova ne nudi ništa više osim činjenice kako se lako stvara nova reifikacija unutar civilizirane kanalizacije u kojoj živimo. Dakle, rješavam se tih okova jezika koji su sasvim nepotrebni ako je osobni sadržaj prisutan. Ime koje koristim ne predstavlja pokušaj stvaranja nove utvrde ideja, ne bih nikada volio da vidim kako moje ime drugi koriste (nije da se to može desiti, iz različitih razloga), ono predstavlja samo mene zato što je jednostavno dio sadržaja mojeg ega, a ne nova reificirana idealistička propaganda “Ideje”. K tome, čak i anonimnost, po meni, može vrlo lako biti još samo jedan oblik uniformiranosti. Bitan je sadržaj, riječi same po sebi su samo smeće, proizvodi civilizacije. Ćelija sokol kaosa je od početka bila pokušaj slamanja pripitomljavanja unutar grada, razvijanje direktnog anarhističkog iskustva, koje ne odaje počast nikakvom receptu, i otvaranje mogućnosti za samorealizaciju. Izjave o preuzimanju odgovornosti su eksperiment pokušaja interakcije s drugim jedinim pojedincima. Izjava sama po sebi je samo sredstvo unutar vlastitih ideja, a ne “kompletna i krajnja” manifestacija trenutka djela ili sam kraj. Uvijek protiv svake ideologije, bez obzira kakvim imenom bila popraćena, kao i protiv svih njenih esencijalističkih identiteta. Nisam jedan od onih koji precrtava izravno sa slika autoriteta da bi ih reproducirao pod drugim velom. Sve moje izjave ciljaju na pokretanje teorije i prakse sa samim sobom kao početnom točkom, anarhijom kao sredstvom, odnosno situacijom koju negiram čak i fizički autoritet nada mnom, i nihilizmom kao odabranim oružjem, nikada ne dopuštajući da njima vladaju sablasti, bez obzira na njihovo ime, uvijek uz percepciju kaotičnog pluralizma na umu u ratu svega protiv svega, koji me neće zarobiti u brigu za kompulzivnim predodređenim jedinstvima, kao ni u obavezni usamljenički asketizam. Nikada se nisam brinuo da budem uključen u tabore, zanimala me samo zavjera s pravim osobama, s egima moći, zato sam iskusio i “ekskomunikaciju” iz Hramova anarhističke Inkvizicije, jer svatko ima svoje svetosti, pilastre svojih konstrukta, i čini se da samo nekolicina želi srušiti svoje konstrukte uz mogućnost stvaranja nečega nepatvorenog i neokovanog. Zato ja napadam i ismijavam svaki predodređeni idealistički sadržaj. Ponekad sablast “ljudskog bića”, božanstvo mnogih anarhističkih Hramova, ali i “prirodu”, metafizičko božanstvo eko-ekstremista, i uvijek ću biti protiv svakog idealističkog ili idealiziranog konstrukta koji se pokušava uzidgnuti iznad jedinstvenosti ega. Bez dužnosti prema društvenim konstruktima i bez ikakvog prijedloga za budućnost, zato što mi nije stalo, ja prihvaćam prazninu i borim se.

Za ljepotu uništenja u zatvoru sistema!

Za zagrljaj vatre u zaglušujućoj tišini noći!

Za uspon ničega!

Uništiti da bi se stvaralo!

Sokol Kaosa