anarchismo

Napomena RadioAzione: Slijedi nekoliko rečenica iz teksta Nikosa Maziotisa koji, mada nipošto ne dijelim njegove stavove, vrlo jasno kaže iz kojih je razloga pokrenut štrajk glađu u grčkim zatvorima.
Nije potrebno posjedovati veliku mudrost da bi shvatili, sasvim jasno, kako je navedeni štrajk organiziran jer je sada na vlasti Syriza, dok su premještaji u nove zatvore tipa C započeli u prvim danima decembra (za vrijeme prethodne vlade). Neću niti postavljati pitanje zašto nije prije započeo taj oblik prosvjeda, jer ionako, uz ovakve zahtjeve, ne bih ga bio podržao ni u tom slučaju.
Pravi cilj zbog kojeg je organiziran takav štrajk, koji veoma podsjeća na onaj u specijalnim njemačkim zatvorima u sedamdesetim godinama, kojeg je vodila jedna grupa maoističkih boraca (Crvene Brigade su bili u odnosu na njih slobodari...), i koje mnogi anarhisti još i danas cijene (ali zašto???), bio je vršiti pritisak na Tsiprasa i njegovu bandu.
Reformistički cilj, ili revolucionaran ako vam je draže, ali značenje ostaje isto (revolucije su u povijesti dovele samo do promjene vlasti, i to je činjenica a ne teorija). Vršiti pritisak na vladu, prebacujući joj odgovornost eventualne smrti zatvorenika u štrajku glađu, kada se misli da ta vlada može popustiti zahtjevima, to je politika, a ne anarhizam. To znači priznati, čak i samo simbolički, vlast, njegove zakone i državu. Tko podržava takve borbe nije drugačiji od onih koji ih vode na vlastitoj koži.
Zar bi RadioAzione trebao sve tu prešutjeti?
U redu! Onda neka govore riječi Maziotisa, tako nećete reći da smo mi ti koji ustrajemo na tome.
Iz teksta Nikosa Maziotisa o okončanju štrajka glađu. Čitav tekst na engleskom na 325
...

RadioAzione [Hrvatska] ne objavljuje izjave/tekstove koji se na bilo koji način pozivaju na zahtjeve za ukidanjem zakona, zato što Anarhija kao što ne traži ukidanje rada, već je u potrazi za njegovim uništenjem, tako ne traži ukidanje zakona, nego uništenje njih i svih struktura i osoba koji ih provode.
Mart 2015.
RadioAzione [Croatia] doesn't translates/publishes the claims/texts which are in any way related to the demands for the abolition of laws, as the Anarchy doesn't demand the abolition of work, because wants to destroy it, so doesn't demand abolition of laws, but the destruction of them and all structures and persons who apply them.

Text in English version: Comment about the hunger strike
Testo in versione italiana: RadioAzione [Italia]
Smatramo da je u ovom trenutku nužno da barem nakratko skrenemo pozornost na neka pitanja koja proizlaze iz konteksta štrajka glađu ZVĆ i koja su nadasve iznikla iz njihove podrške zahtjevima "Mreže borbenih zatvorenika (DAK), koju sačinjavaju i neki anarhisti.
...

English version below
Razjasnimo jednom zauvijek.
U jednom tekstu kojeg potpisuju članovi CCF u grčkom zatvoru čitamo da možda nisu razumijeli, ili ne žele razumjeti, razlog zbog kojeg RadioAzione [Italija i Hrvatska] ne podržava, ne dijeli i kritizira štrajk glađu kojeg vode brojni anarhistički zatvorenici u grčkim zatvorima u ovom periodu.
Ne bi trebalo biti potrebe za dodatnim objašnjenjima zašto se ne slažemo s tim štrajkom, budući da ga motiviraju zahtjevi upućeni grčkoj državi.
Zahtjevi za ukidanjem zakona: ukidanje antiterorističkog zakona A (članak187), ukidanje antiterorističkog zakona B (članak 187A), ukidanje zakona o pokrivanju lica, ukidanje zakona o zatvorima tipa C, oslobođenje Savvasa Xirosa iz zdravstvenih razloga, ukidanje pravilnika Javnog Tužilaštva za prisilno uzimanje DNK (i općenito policijsko manipuliranje DNK za stvaranje krivaca).
U više tekstova koji dolaze iz grčkih logora jasno piše "vlada nije prihvatila naše zahtjeve i zato nastavljamo štrajk glađu".
I onda o čemu želimo govoriti?
Zar trebamo davati dodatna objašnjenja zašto ne podržavamo i zašto kritiziramo takav štrajk?
Jedan dan se piše da se ne priznaje državu, sudove i sve njene autoritarne mehanizme, a dan kasnije se štrajka glađu tražeći ukidanje nekih zakona njenoj vladi?
"Ili s anarhijom ili s autoritetom". Tražiti ukidanje zakona vladi znači priznati (ne "prihvatiti") taj autoritet.
"Napasti sve zakone ovoga svijeta" i tražiti od vlade njihovo ukidanje nije ista stvar.
Ovo prvo je antiautoritarna praksa, dok je druga reformistička (reformizam: metoda političkog djelovanja koja priznaje mogućnost izmijene postojećeg političkog društvenog poretka kroz organske i postepene reforme).
...

Dozvolite mi samo nekoliko riječi o izrazu "društveni rat".
Ne zanima me previše društveni rat, prilično sam zaokupljen vodeći moj vlastiti rat, rat određen mojim pojmovima, mojim izmjenljivim ritmom i mojim razlozima.
Da nisam vodio ovaj osobni rat, i umjesto toga se usredotočio na današnje anarhističke struje i njihove načine "borbe", zasigurno bi depresija i osjećaj savladavajuće nemoći oduzele moj život, ako me dosada ne bi bila prije ubila.
Nedostatak nadahnuća kod većine civiliziranih anarhista i njihov "društevni rat" doveli su me da prigrlim stalni konflikt s društvom, koji se češće pripisuje nihilistima i individualistima nego anarhistima (mada bi trebalo). U toj kraljevini anarhizma, samo oni čije analize stavljaju na nišan osnovne temelje čitave represije - civilizacije - su vrijedni mojeg priznanja. Ja nemam vremena za "društveni rat", kojemu je cilj restrukturirati današnji sistem. Bilo koja borba koja ne cilja na destabilizaciju sistema, kojoj nije cilj njegova čitava i totalnom destrukcija, samo pomaže da sistem i njegova nadmoć nad divljinom postanu jači.
- Anarhija, anarhizam ili anarhisti? -
...

RadioAzione [Hrvatska] ne objavljuje izjave/tekstove koji se na bilo koji način pozivaju na zahtjeve za ukidanjem zakona, zato što Anarhija kao što ne traži ukidanje rada, već je u potrazi za njegovim uništenjem, tako ne traži ukidanje zakona, nego uništenje njih i svih struktura i osoba koji ih provode.
Mart 2015.
RadioAzione [Croatia] doesn't translates/publishes the claims/texts which are in any way related to the demands for the abolition of laws, as the Anarchy doesn't demand the abolition of work, because wants to destroy it, so doesn't demand abolition of laws, but the destruction of them and all structures and persons who apply them.

U utorak 17.02. napali smo Hondos outlet-centar u središtu Herakliona, koristeći improviziranu zapaljivu napravu.
Hondos Centar: "Usluge" uljepšavanja u kraljevstvu spektakla i iluzije. U kraljevini gdje se realnost temelji na obmani, gdje se konkretnost gradi na virtualnim temeljima i gdje se ljudska bića prepoznaju kroz potrošačke proizvode - "dostignuće". Tamo gdje su svi i sve brojevi, gdje se komodifikacija proširila na sve postojeće i dosegla pljenidbu same svijesti. Tamo gdje "te rad oslobađa" a svakodnevna rutina kastrira tvoje misli. Tamo gdje su svi istovremeno prostitutke i svodnici autoriteta.
Naspram tog stroja porobljavanja, izabrali smo Negaciju. Negaciju koja će nas odvesti u totalni konflikt s ovim svijetom i u doživljaj autentične slobode. Zasigurno ne postoji jedinstvena i neraspravljiva istina (ona je subjektivna), i sigurno ne postoji revolucionarni priručnik koji će nas voditi tom iskustvu. Isto tako sigurno smo i mi, odrastajući unutar tog društvenog stroja, nositelji i prenositelji, nekad više nekad manje, prevladavajućeg morala, načina razmišljanja i ponašanja.
I upravu tu započinje naša borba: u konfliktu sa nama samima, da iskorijenimo iz nas svako autoritarno ponašanje i mentalitet, svaka umjetna ideja, svaki trag prevladavajućeg morala. Taj neprekidni konflikt s našim kontradikcijama, našim kompromisima i ograničenjima ovog svijeta, dok mi sami ne postanemo izmjena koju želimo živjeti. Za nas je pretvaranje te negacije u napad neophodni dio i nastavak tog unutarnjeg konflikta. U napade koji stvaraju lokalni prostor-vrijeme slobode, uzrokujući pukotine u naizgled nepobjedivom neprijatelju-državi-sistemu, pružajući snagu onima kojih iz izvode, drugovima koji su zatočeni ili su pali (samo da bi ponovno napali) i onima koji su odlučili djelovati.
...

Nakon što smo dovršili više od godinu dana djelovanja na području kontrainformacije i širenja teorije i prakse Crne Anarhije, smatramo da vrijedi reći nešto i o našoj dosadašnjoj aktivnosti. Da bi rezimirali, prepoznali greške, slabe točke, ali i iznijeli naše viđenje stanja anarhističke kontrainformacije u Grčkoj i šire.
Kontroinformacija
Osobe koje sačinjavaju Inter Armu su drugovi koji su, budući da posjeduju više ili manje iskustva ne samo s područja kontrainformacije, nego i borbe u Grčkoj, shvatili nužnost jedne središnje (ali ni u kom slučaju centralizirane) strukture kontrainformacije. Struktura koja na svjestan i ciljani način širi vijesti, razmatranja, analize i praksu šire ustaničke anarhističke sredine. Mi smatramo da smo taj cilj dostigli. Prisustvo Inter Arme je, u kombinaciji s odgovarajućim naporima malobrojnih ali prisutnih drugova u Grčkoj, uspjelo konsolidirati, što se teorije tiče, taj skup stavova i odnosa, i nadasve učiniti ih prepoznatljivima u odnosu na druge anarhističke pravce i gledišta. Osim toga, smatramo da smo dostigli ravnotežu između informacija o aktualnim temama s jedne strane i širenja ustaničke teorije s druge, u svrhu promicanja ne samo upoznavanja konteksta u kojem se odvija anarhistička borba, nego i promicanja dijalektike teorije i prakse među drugovima. K tome, bitna je i činjenica da dok anarhističku teoriju činimo pristupačnom svakome tko je zainteresiran, doprinosimo i ponudi tema za razmatranje mlađim drugovima. Mi smatramo da razinu koju smo dosegli trebamo i održavati. Istovremeno, neprekidna oklada je i evolucija sredstava borbe koje posjedujemo, u nastojanju da budemo što učinkovitiji.
...

Iz štampe je upravo izašao dugonajavljivani, premijerni broj anarhističkog glasnika "Molotov", a u njemu između ostalog:
- Sirija i mogućnost društvene revolucije u Kobaneu,
- Intervju s Nikosom Maziotisom, veteranom Revolucionarne borbe,
- Femicid – ubistvo žena zato što su žene,
- "Koko Lepo", autonomni dečji vrtić iz Beograda,
- Mladost i regresija u infantilnom društvu, Džon Zerzan,
- Teror-histerija pred vratima Hrvatske
- "Crna kuhinja", poezija
itd.
Svi zainteresovani za časopis i njegovu distribuciju neka se jave u inbox. Šerujte ukoliko znate o očemu je reč i volite podržati. Inače „Molotov” je besplatan, ali su donacije poželjne za one koji to mogu da si priušte.
Neizmerno hvala svima koji uzimaju učešće u stvaranju „Molotova” i pomažu nam da raspaljujemo i održavamo vatru slobodne misli i reči!
p.s. Apropo naše glavne teme, femicida: samo u 2014. godine, u Srbiji je od partnerskog nasilja ubijeno 27 žena. Samo za vreme rada na prvom broju „Molotova” (januar-mart) taj broj je uvećan za 5 novih žrtava.
SREĆAN 8. MART!
...

Istorija lokalnog anarhističkog pokreta, kao i anarhističkih uticaja u radničkom i socijalističkom pokretu, najvećem broju ljudi je potpuno nepoznata, uključivši tu i većinu lokalnih anarhista/kinja.
Ipak, ova istorija je veoma interesantna, sadržajnija i borbenija nego što je to do sada prikazivano u objavljenim istraživanjima o istoriji socijalističkog i radničkog pokreta. Od esecijalne važnosti je da upoznamo istoriju našeg pokreta: bez obzira na očigledne i drastične diskontinuitete koji obeležavaju razvoj anarhizma u našoj sredini od doba Prve internacionale do današnjih dana, postoje i brojni razlozi zbog kojih bi ove različite periode trebalo sagledati iz današnje perspektive i tako ih naknadno povezati i uporediti, doprinoseći time razvoju samosvesnijeg pokreta.
Ovom prilikom ćemo se posebno osvrnuti na period verovatno najizraženijeg prisustva anarhističkih i revolucionarno sindikalističkih ideja u našoj sredini. Uzećemo u obzir i teorijski razvoj anarhizma kao i praksu zasnovanu na anarhističkim principima. Na konretnim primerima grupa koje su delovale od 1904. do 1912. u Srbiji (posebno u Beogradu) razmotrićemo teorijski koncept “široke anarhističke tradicije” po kojem se kao delom istorije anarhističke antipolitike mogu smatrati i grupe i tendecije koje sebe nisu eksplicitno i otvoreno vezivale za ovu tradiciju, ali koje dele neke objektivne karakteristike sa anarhistima, posebno onima koji su sindikalistički orijentisani.
Petak, 27. februar, 20 časova
Infoshop "Furija" - Višnjička 76 - Beograd
...

U posljednja dva mjeseca pojedine države izvršile su na međunarodnom represivnom frontu dodatne napade na sve koji se ne pokoravaju njihovim direktivama, i dodatno pooštrile kaznene mjere, kao pokretanje, u Grčkoj, zatvora tipa C (ne tipa „gama” kako google predlaže a neki pišu).
Hapšenja u „Slučaju Pandora”, u Španjolskoj, i premještaj prvih zatvorenika (među kojima i neki anarhistički drug) u specijalne grčke zatvore su primjeri na europskoj razini.
Na međunarodnom nivou došlo je do drugih napada, kao hapšenje druga Diega Riosa u Čileu, u bijegu gotovo 5 godina. I uvijek u istoj zemlji, presuda koja je osudila drugaricu Tamaru Sol Farias Vergara na nešto više od 7 godina zatvora, okrivljena da je pucala na psa stražara u jednoj banci u Santiagu, uzvikujući „Osveta”.
Srećom, u ova posljednja dva mjeseca ne brojimo samo baksuze nego i dobar broj napada na strukture koje na bilo koji način surađuju s nadzorom nad pojedincem, kako isti ne bi izašao iz stada, kojeg u pašu vodi država.
Nadasve, i nažalost, ne može se ovdje govoriti o bijegu anarhističkih drugova iz zatvora. Govorim o neuspjelom pokušaj bijega ZVĆ u Grčkoj iz zatvora Koridallos.
No, „pokušaj bijega danas... vječna nada za uspjeh”.
Osim konkretnih djela represije, uz hapšenja i presude, nisu izostale ni prijetnje.
Prijetnje koje je nama, kao RadioAzione, uputila S.O.A. (hrvatske tajna služba), zbog navodnog osnivanja napadačkih ćelija s grčkim i hrvatskim drugovima, u suradnji s Anarhističkim Crnim Križem, u vezi naših osobnih odnosa i s drugovima u zatvoru diljem svijeta; prijetnje, laži, kroz štampu upućenu drugovima s web-sitea InterArma.
Nije slučajnost što su se na meti našla tri anarhistička web-sitea (među kojima Anarhistički Crni Križ izlazi i u štampanom izdanju) koji prevode i šire tekstove „izjava o preuzimanju odgovornosti” i nepokajanih drugova u zatvoru.
Ne govorim to zbog viktimizma, već da bi se još jednom naglasilo da nas prijetnje samo još više iritiraju... sve više... mnogo više!
I sve to usred potpune ravnodušnosti anarhističkih pojedinaca, grupa i „(nepokretnih)pokreta”.
Da li me sve to iznenađuje?
Nimalo.
Ako si neugodan, ako kažeš kako stvari stoje, ako izvučeš govna iz kanalizacije anarhije smatraju te neprijateljem, osoba s kojom se ne treba govoriti, nego je ogovarati, koja može i „crknuti”, zato jer ne želi sjesti u klupe anarhističke škole i slušati, naučiti i ponavljati lekcije učitelja.
Sasvim smo dobro svjesni da smo kao RadioAzione sve to.
Ali kada te netko mrzi iz tih razloga možeš biti samo ponosan, kao što nas prijetnje SOA-e čine samo snažnijima.
Moguće je da su se mnogi pretvarali kao da se ništa nije ni desilo, zato što su nas do sada etiketirali kao „internaute”, daleke od stvarnog života i povučene u virtualan život. Nažalost, oni koji su pokucali na vrata nisu bili ni avatari ni gorila iz Princa iz Perzije.
Završavam ovu točku naglašavajući da me sve to ne iznenađuje, zato što veći dio anarhističkog pokreta smatram jednom zgradom u kojoj se stanari međusobno udružuju i svađaju. Zato radije živim izoliran, pod mostovima ili na klupi.

DE PROFUNDIS CLAMAVI
Ovo nije kritika upućena autokritici drugova iz Zavjere Vatrenih Ćelija, naslovljena "De Profundis". Ne očekuju mene duga desetljeća zatvora i zato nije na meni da sudim koje će metode drugovi koristiti kako bi ponovno došli do slobode i vratili se na putove anarhističke urbane gerile.
Ovaj tekst bi želio samo na trenutak zaustaviti neprekidni tok informacija, ili bolje reći kontra-informacija, za jedno samokritičko razmatranje.
Pošto mi se čini, vodeći i ja sama web-site kontrainformacije, da se često zanemaruje kritika tekstova koji su objavljuju/čitaju, gotovo kao da smo novinske agencije.
Da ne ulazim previše u prošlost (zato što slični primjeri nisu i neki novitet), započela bih jednom koja možda i nije tako trnovita, kada sam u jednoj izjavi o preuzimanju odgovornosti, od 12.-29.01., iz Grčke, pročitala citat jednog šefa mafije. Ne ulazim u odabir osobnih prijateljstava i ne govorim o etiketama koje nameće sistem (kao na primjer "kriminalci"), ali pretpostavljajući da mafijaška aktivnost i nije tako različita od one na prostoru Grčke, ili bivše Jugoslavije, ili Italije, te isto tako pretpostavljajući da smo svi više-manje upoznati s njenim organizacionim i političko-ekonomskim karakterom, nadilazi moje anarhističko shvaćanje potreba da se u kontekst anarhističke borbe/djela unese slična ličnost. Ili pak osobna prijateljstva pretvaraju već svakoga u druga?
Tako je drug postao i Ch. Xiros, član komunističke organizacije. Naravno, sada kada je i javno objavljeno da se radi potkazivaču (mala zagrada: kako je moguće da sve do danas nije objavljena navedena informacija, u ovom svijetu brze kontra-informacije?) mnogi su se požurili naglasiti kako mu nisu nikada izrazili solidarnost u prošlosti (a oni koji su to učinili, šute). Ali, kada se ne bi radilo o izdajici, da li bi komunist bio drug anarhista, osoba kojoj treba izraziti solidarnost i podržati je?
Meni, s moje strane, nije predstavljalo problem, kada sam objavila vijest o neuspjelom pokušaju bijega ZVĆ iz zatvora, nadodati da RadioAzione Hrvatska neće nikada izraziti solidarnost komunistu.
Ili je možda danas dovoljno uzeti pušku u ruke da bi se smatrali drugovi?
Gerilci svih zemalja ujedinite se?
Ujedinjeni u borbi za međunarodnu revoluciju?
Otpor Kurda, Palestinaca, Baskijaca, latino-američki gerilci svake vrste, RAF, Action Directe...
Živjela oružana borba sama po sebi?

Branim ANARHIJU - Odgovor iz utopije protiv svih autoriteta

Naš jedini odgovor svakom mogućem
gospodaru, svakoj vladi.

Mi se ne prodajemo, mi ne pravimo
kompromise, vi ne napuštamo naše
snove.

Mi ne zaboravljamo drugove u bijegu,
zatočene, zatvorene,
taoce oružane gerilce, političke
zatvorenike.

Mi ne zaboravljamo imigrante u kavezima
pakla demokaracije.

Mi stojimo uvijek na putu borbe protiv
države, njenih pretorijanaca i
sudaca, para-države i njenih neo-nacističkih
predstavnika ili mafije kapitala i njenih
plaćenih lakeja.

Otvaram moje ruke
Ljubavi, Solidarnosti
Slobodi,
Nema veze koliko puta
iz početka.
Ja branim ANARHIJU
Izvor: Act For Freedom Now

"Zatvor je najbrutalniji i najdirektniji izraz moć te ga kao i moć treba uništiti, ne može se postepeno ukinuti. Oni koji misle da ga mogu najprije poboljšati a zatim uništiti, zauvijek će ostati njegovi zatvorenici. Revulucionarni projekt anarhista je zajednička borba s narodom, kako bi se pobunio protiv svakog zlostavljanja i svakog ugnjetavanja, dakle i protiv zatvora. Ono što pokreće anarhiste je želja za boljim svijetom, boljim životom, za dostojanstvom i moralom koje su ekonomija i politika uništili. U takvom društvu ne može biti mjesta za zatvor. Zato anarhisti ulijevaju strah. Zato anarhiste zatvaraju u zatvore." Alfredo M. Bonanno, zatvor Rebibbia u Rimu, 20. marta 1997.
[Iz pamfleta "Chiusi a chiave. Una riflessione sul carcere"; engleski prijevod "Locked Up" u izdanju Elephant Editions, dostupan on-line na theanarchistlibrary.org, nap.prev.]
Da je Romanos izabrao frontalni napad bez sutrašnjice bio bi upotrijebio svoje oružje - bez obzira na žrtve - da spriječi hapšenje nakon pljačke, i bio bi vjerojatno poginuo u borbi. Gore navedeni hipotetski izbor pripada širokoj ustaničkoj/nihilističkoj struji i posjeduje svoja opravdanja, ono je uvažavajuće i relevantno za životne ideje, koje neću ovdje analizirati. Ali Romanos je odabrao drugačije. Dakle, on kao zatvorenik prolazi kroz jednu postepenu i mučnu istrebljivačku proceduru koju sprovodi država, koja se u stvari osvećuje, kako bih odgovorio nekim osobama (Shockault prekjučer u jednom postu na Athens Indymedia), mada one u to ne vjeruju. To se dešava zato jer autoritarna asimilacija i otuđenje su uvijek popraćeni nasilnom osvetom, prevedenom u zastrašujući primjer koji dostiže ekstremne granice.
...

Dana 31.10.2014. osobe s web-sajta Contra Info objavile su tekst pod naslovom „To Whom May It Concern”, u kojem po enti put, ali sada javno, svoje vlastite frustracije zbog neuspjele izvorne ideje njihovog projekta, svaljuju kako na druga koji uređuje RadioAzione na talijanskom jeziku, tako i na mene, RadioAzione na srpsko-hrvatskom jeziku; vođeni vlastitim kratkovidnim paranojama jedino što im preostaje je upućivanje javnih uvreda, kako bi možda na taj način dostigli prestižno mjesto u svijetu kontra-informacije, kojem po niže iznijetom očito teže, kao da se radi o tržišnom natjecanju, a ne o širenju ideja. Umjesto da se bave sa mnom, odnosno nama, možda bi bilo bolje da ponekad ugase računalo i pogledaju na što anarhizam liči izvan okvira ekrana, jer ja se, odnosno mi, ionako ne bavim/o njima.
Spuštam kulise ravnodušnosti na Contra Info.
Slijedi tekst Contra Info i odgovor RadioAzione.
NADLEŽNIMA [To Whom May It Concern]
...

http://yu.radioazione.org/wp-content/uploads/2014/05/konverzace_ccf.png http://yu.radioazione.org/wp-content/uploads/2014/05/bastardi.png
Edice Černé internacionàly objavila je tri brošure na češkom jeziku koje se bave tematikom Neformalne Anarhističke Federacije: "Konverzace mezi anarchisty", prijevod engleske verzije "A conversation between anarchist"; "Bastardi! Vim kdo vas poslal!" u kojoj su sakupljene izjave talijanskih anarhista Alfreda Cospita i Nicola Gaia, osuđenih na dugogodišnji zatvor zbog ranjavanja izvršnog direktora nuklearnog poduzeća; "Neformalni Anarhisticka Federace", koja prati njen razvoj od prve izjave 2003., naslovljene "Otvoreno pismo anarhističkom i antiautoritarnom pokretu", povodom napada na talijanskog političara R.Prodija, tadašnjeg predsjednika Europske Komisije, pa sve do Feniks Projekta.
...

Književna Konfekcija USIUSK ("posvećen prevođenju, objavljivanju i promociji knjiga i eseja iz sveta anarhizma i nihilizma, što potonje ne čini nužno i uvek našim ideološkim odrednicama") objavila dva nova naslova:
PET SESTARA - ŽENE PROTIV CARA
Sedamdesete i osamdesete godine XIX veka... Ruski revolucionarni pokret, u to vreme jedan od najradikalnijih i najmasovnijih u Evropi, iznedrava hrabre pojedince koji se odriču porodičnih povlastica i ustaju protiv patrijahalnog društva u kojem bi, kao pripadnicima plemstva, i njih same čekalo istaknuto mesto. Pet upečatljivih ženskih figura iz ovih redova, povezanih čistotom svog ideala, nepokolebljivošću i ogromnim rezervama neverovatne snage koja ih, potpaljena živim primerima patnje, ropstva i brutalnog ekonomskog izrabljivanja seljaka i radnika iz neposrednog okruženja, bacaju se u vode oružane partizanske borbe protiv vlasti. Nesebični borci za slobodu ili teroristkinje?
http://yu.radioazione.org/wp-content/uploads/2014/04/petsestara.jpg
CRVENA DEVICA - MEMOARI LUIZ MIŠEL
Legendarna „Crvena devica“ francuskog radikalizma, živi svedok uspona i brutalnog gušenja Pariske komune, izgnanica na drugi kraj sveta iz kojeg vaskrsava kao neustrašiva propovednica revolucije, do svoje smrti 1905. godine... Prva osoba koja je javno razmotala i zavijorila crnu zastavu anarhizma, „taj barjak štrajkova i gladovanja“, povevši parisku sirotinju pod motoom „Hleba ili olova!“ Lučonoša idealizma progonjenih ili povešanih ruskih nihilistkinja, uzor Eme Golman i brojnih potonjih beskompromisnih zagovornika slobode i jednakosti...
http://yu.radioazione.org/wp-content/uploads/2014/04/10149234_236988036505172_1593288093_n.jpg
...

Kritika „građanskog anarhizma”, koja je krenula od nekoliko kraćih tekstova, drugova nihilista-egoista iz Dark Matter Pubblications [1] i članka Venone Q „Skandalozna razmišljanja” [2], oživjela je neophodnu osudu tipičnog britanskog (i ne samo) načina razmišljanja. Ta kritika još nije ni cjelovita ni širokog spektra, sastoji se samo od par crtica, ali dirnula je u živac. Gotovo jednu deceniju je građanski anarhizam u Britaniji usavršavao svoje teoretske izjave neometano, zato je ova kritika vrlo osvježavajuća. Ovaj fragment želi biti samo još jedan doprinos osvježenju navedenoj kritici „građanskog anarhizma”, uz nekoliko mojih razmatranja.
Ako je akcija odredivno svojstvo nove anarhističke prakse, što je antiteza „građanskom anarhizmu”, onda citiram ZVĆ (Zavjera Vatrenih Ćelija) kada kažu da „drugovi koji iskazuju čast svojim riječima sa svojim akcijama, predstavljaju najidealniji početak autentičnog dijaloga između tendencija anarhističkog pokreta. Mi preziremo lažne-reformističke anarhiste čija se politička teorija, idealizirana, sastoji od komocija i kukavičluka.”
Građanski anarhizam nije baš politička struja, već jedan otvoreni pojam koji se koristi za ocrtavanje utočišta za kukavične, reformistične i kolaboracionističke pojedince, koji koriste anarhizam kao oslonac za bijeg iz represije društva i potrebe za djelovanjem.
Ja ne ulazim u raspravu s tim osobama, ili s njihovom civiliziranosti utemeljenoj na odabranom obliku organizacije, ili izabranim metodama „direktne akcije”, na njima je da ustraju na čemu god preferiraju. To nije moja briga, osim kada mi pokušavaju nametnuti svoju volju.
Nemam ništa protiv masovne organizacije samoj po sebi, smatram je, jasno, osnovnim principom gotovo svih revolucionarnih aktivnosti, no budući da sam bio duže vremena blizak s tim „građanskim anarhizmom”, i da sam imao stoga vremena da razmotrim njegov današnji razvoj i smjer, mislim da se to krdo susreće s jednim ozbiljnim problemom, to jest odobrenje izražavanja različitih stavova i perspektiva koji odudaraju od grupnog razmišljanja po „partijskoj liniji”.

"Svijet je blatnjava i močvarna crkva, gdje svi posjeduju idol koji fetišistički obožavaju i oltar na kojem se žrtvuju" - Renzo Novatore
Anarhistički pokret bi trebao biti, pomislit ćeš, zajednički projekt sastavljen od individualnih ostvarenja i slobode, uzajamne pomoći i solidarnosti, iskrene komunikacije i individualne odgovornosti, nasilnih napada na institucije, menadžere i strukture Moći, protiv mentalnog programiranja i nesvjesnog ponašanja, protiv reproduciranja autoritarnog društva u našim međusobnim odnosima, u mislima i djelima.
Kakve veze ima s time ova konfuzija neformalnih hijerarhija, ideološkog reketarstva, mizernih klika, identitetskih geta, potencijalnih lidera, nepoštenja i noževa u leđe, koje vidimo pred nama ako pogledamo većinu samodefiniranog "anarhističkog pokreta"? Jako malo, osim možda u riječima ili u pukoj formi. Pokret je, očigledno, općenito više zainteresiran za zaštitu ideoloških utvrda, regrutiranje sljedbenika, očuvanje omarnih komocija vlastitih scena i, nadasve, praćenje svojih bezazlenih hobija, nego za anarhiju.
Orijentirati se i pokušati pronaći odredišnu točku u "pokretu" može izazvati dezorijentaciju. Mladi, ili novi, drugovi ulazeći u "pokret" (ili bolje reći u scenu) često bivaju zahvaćeni jednim od brandova političkih paket-aranžmana ili primorani da odaberu između lažnih izbora ponuđenih proizvoda koje serviraju razna ideološka reketarstva. Uvijek kada je sistem ideja strukturiran sa jednom vrhovnom apstrakcijom u središtu - dodijelivši ulogu ili zadatke tebi u njenu korist - taj je sistem ideologija. Ideologija je sistem reprimirane svjesnosti u kojoj ti više nisi jedinstveni pojedinac slobodne volje, nego samo komponenta, jedan kotačić.

Slijedi izjava Adriana, zatvorenog na odjelu visoke sigurnosti (AS2) zatvora u Ferrari, poslana 25. marta, dan nakon njegovog premještaja za preliminarno ročište na rimskom sudu, u sudskom procesu u kojem je optužen i Gianluca. Cassa di Solidarietà Aracnide
Nasilje stvara nasilje. Neovisno bilo pravedno ili pogrešno, koliko god bila nejasna granica između oprečnosti i kako mogu konvergirati. Riječ i sam pojam nasilja poprima duboku mistifikaciju u rukama onih koji imaju monopol nad njime. Otpor se u svakom njegovom obliku mora ugušiti... što ne iznenađuje... „objasni im da je proljeće”...
Nažalost poznat je modus operandi političke pandurije, kroz artističku arhitekturu fantomskih kula od karata i optužbi za pripadanje maštovitim udruženjima, kao i oružje pravosudnog aparata Države-Kapitala, servilnog, u funkciji bijedne Vlasti, pobornika i pokretača dominatne logike.
Između cementa i čelika u kojima sam zatvoren, i zatvorskih lakeja koji vrše pandursku funkciju (vratar – nadzornik), pišem ovih nekoliko redaka kao osobni ispušni ventil, i prekidam opresivnu tišinu.
Pozdravljam i od srca zahvaljujem starim prijateljima i prijateljicama, svim drugovima, drugaricama te solidarnim i bliskim sredinama. Šaljem zato svu moju solidarnost svim pobunjenicima i svim potlačenima u otporu, u zatvorima i izvan zatvora, i snažni bratski zagrljaj za Gianlucu, dragog druga.
Smatram da je anarhizam nadasve jedan osjećaj, iz kojeg se rađaju oprečni osjećaji. Možemo ga isticati, osporavati, deformirati, teorizirati... osjećaj kao takav, treba ga živjeti!
Ali nema ničega sentimentalnog, nikakvih apstrakcija u skupu struktura i prakse kroz koje se odvija kontrola, upravljanje, podjarmljivanje i izrabljivanje života. Pljačkanje i sistematično uništenje okoliša nisu nimalo apstraktni.