ROMANOSOV ŠTRAJK GLAĐU I ANARHISTIČKA REAKCIJA
"Zatvor je najbrutalniji i najdirektniji izraz moć te ga kao i moć treba uništiti, ne može se postepeno ukinuti. Oni koji misle da ga mogu najprije poboljšati a zatim uništiti, zauvijek će ostati njegovi zatvorenici. Revulucionarni projekt anarhista je zajednička borba s narodom, kako bi se pobunio protiv svakog zlostavljanja i svakog ugnjetavanja, dakle i protiv zatvora. Ono što pokreće anarhiste je želja za boljim svijetom, boljim životom, za dostojanstvom i moralom koje su ekonomija i politika uništili. U takvom društvu ne može biti mjesta za zatvor. Zato anarhisti ulijevaju strah. Zato anarhiste zatvaraju u zatvore." Alfredo M. Bonanno, zatvor Rebibbia u Rimu, 20. marta 1997.
[Iz pamfleta "Chiusi a chiave. Una riflessione sul carcere"; engleski prijevod "Locked Up" u izdanju Elephant Editions, dostupan on-line na theanarchistlibrary.org, nap.prev.]
Da je Romanos izabrao frontalni napad bez sutrašnjice bio bi upotrijebio svoje oružje - bez obzira na žrtve - da spriječi hapšenje nakon pljačke, i bio bi vjerojatno poginuo u borbi. Gore navedeni hipotetski izbor pripada širokoj ustaničkoj/nihilističkoj struji i posjeduje svoja opravdanja, ono je uvažavajuće i relevantno za životne ideje, koje neću ovdje analizirati. Ali Romanos je odabrao drugačije. Dakle, on kao zatvorenik prolazi kroz jednu postepenu i mučnu istrebljivačku proceduru koju sprovodi država, koja se u stvari osvećuje, kako bih odgovorio nekim osobama (Shockault prekjučer u jednom postu na Athens Indymedia), mada one u to ne vjeruju. To se dešava zato jer autoritarna asimilacija i otuđenje su uvijek popraćeni nasilnom osvetom, prevedenom u zastrašujući primjer koji dostiže ekstremne granice.
Od tog trenutka Romanos je mogao ili prihvatiti svoju sudbinu i prepustiti joj se (to je pripitomljavanje) ili boriti se svakim sredstvom njemu na raspolaganju. On se odlučio boriti, ne da bi poboljšao uvjete zatvora, nego da bi poboljšao uvjete vlastitog preživljavanja. Sada, ako se ljevičari pridruže sličnim borbama ili odluče da ih podrže (nešto što ponekad čine) iz svojih vlastitih sebičnih, niskih ili ne, razloga, nije uopće bitno (trenutno). Zato jer kada napadneš najprije pogledaš svojeg neprijatelja naspram sebe u trenutku napada, a tek se zatim okreneš iza sebe prema onome tko te slijedi ili se pridružio borbi. Na primjer, da su komunisti napali snage represije na trgu Syntagma prije tri godine, anarhisti bi bili uz njih (rekao sam uz njih, a ne s njima) u paralelnom činu napada, i ne bi bili odustali kao što su to učinili. Onima koji tvrde da je napredak štrajka glađu doprinio formiranju društvenog konsenzusa glede državnih planova (zatvorske narukvice, videokonferencije itd.), odgovor leži u beskompromisnom izboru urbanih gerila gdjegod je u pitanju osveta.
Kakogod, odgovor ustaničkih anarhista/nihilista je da isticanje osvete i represija jačaju pobunjenički zamah i zato ga traže. Kao i konflikt. Na najbučniji način. "Nasilje, destrukcija i smrt" ne moraju uvijek biti primalje Povijesti (Shockault), ali su nesumnjivo primalje Anarhije. Zamisli anarhističku struju u svim svojim oblicima bez smrti tokom povijesti! Bila bi to šala koja bi nasmijala samo one koje misle da uzvisuje smrt. Nema ozbiljne borbe bez krvi, i smiješno je tražiti psihopatološke razloge koji su vrlo slični metodama državne propagande. Dok netko vjeruje da se država i autoritarne strukture mogu uništiti šalama i lupanjem loncima na gradskim trgovima. Romanos je svojom odlučnošću postigao značajno odstupanje, ili točnije povlačenje autoritarnog aparata. Što samo po sebi nosi višestruka značenja. Svi oni koji su otvoreni za agresivnu, konfliktnu anarhističku praksu, ustanici ili ne, naglašavaju ovu činjenicu i nastavljaju. Ostalima bi dobro došlo da preispitaju pitanje solidarnosti (sa svima i sa svakim tko je ugnjetavan, istim intenzitetom, i s njihovim drugovima), a nadasve pitanje metodologije akcije.
Nicolas Nessounos
Izvor: InterArma
