w-2-wp-29-import-1.png

*Slijedi izjava Adriana, zatvorenog na odjelu visoke sigurnosti (AS2) zatvora u Ferrari, poslana 25. marta, dan nakon njegovog premještaja za preliminarno ročište na rimskom sudu, u sudskom procesu u kojem je optužen i Gianluca.* Cassa di Solidarietà Aracnide

Nasilje stvara nasilje. Neovisno bilo pravedno ili pogrešno, koliko god bila nejasna granica između oprečnosti i kako mogu konvergirati. Riječ i sam pojam nasilja poprima duboku mistifikaciju u rukama onih koji imaju monopol nad njime. Otpor se u svakom njegovom obliku mora ugušiti... što ne iznenađuje... „objasni im da je proljeće”...

Nažalost poznat je modus operandi političke pandurije, kroz artističku arhitekturu fantomskih kula od karata i optužbi za pripadanje maštovitim udruženjima, kao i oružje pravosudnog aparata Države-Kapitala, servilnog, u funkciji bijedne Vlasti, pobornika i pokretača dominatne logike.

Između cementa i čelika u kojima sam zatvoren, i zatvorskih lakeja koji vrše pandursku funkciju (vratar – nadzornik), pišem ovih nekoliko redaka kao osobni ispušni ventil, i prekidam opresivnu tišinu.

Pozdravljam i od srca zahvaljujem starim prijateljima i prijateljicama, svim drugovima, drugaricama te solidarnim i bliskim sredinama. Šaljem zato svu moju solidarnost svim pobunjenicima i svim potlačenima u otporu, u zatvorima i izvan zatvora, i snažni bratski zagrljaj za Gianlucu, dragog druga.

Smatram da je anarhizam nadasve jedan osjećaj, iz kojeg se rađaju oprečni osjećaji. Možemo ga isticati, osporavati, deformirati, teorizirati... osjećaj kao takav, treba ga živjeti!

Ali nema ničega sentimentalnog, nikakvih apstrakcija u skupu struktura i prakse kroz koje se odvija kontrola, upravljanje, podjarmljivanje i izrabljivanje života. Pljačkanje i sistematično uništenje okoliša nisu nimalo apstraktni.

Sve institucije, bile one političko-administrativne, ekonomsko-financijske ili socio-kulturalne, indirektno ili direktno su odgovorne za opstanak ovakvog stanja stvari, putem brojnih sredstava prisile, putem nametanja volje, dakle vršenja moći, što ovlaštava pravna država.

Moderna imperijalistička civilizacija se širi kroz iluziju i podmićivanje, ucjenu, militarizaciju teritorija i javno objavljujući rat. Bljuje cement i otrove, guta prirodu, homologira i uništava narode i kulture, guši svim snagama svaki otpor.

S druge pak strane već tisućljećima civilizirana tiranija obilježava ljudski rod, kao razvijenu robovlasničku vrstu.

U globalnom loncu mercifikacije liberalna politika i tržišna logika nameću zakone. I same države se ponizno pokoravaju nadnacionalnim organima, međunarodnim ugovorima i kobnoj financijsko moći.

Korporacije i multinacionalna poduzeća različitih sektora drže u rukama moć. U ime profita i napretka, noseći maske dobročinitelja i uz suradnju Vlada pljačkaju, uništavaju i ubijaju bez imalo skrupula.

Već dugo vremena vječni izrabljivači i zagađivači kako bi održali vlastiti status, vlastito djelovanje, dakle profit, pričaju o održivosti, recikliraju se kao „prijatelji okoliša” i budući da im je toliko stalo do ekologije postaju njeni pobornici i pokretači... energija i ekonomija postaju „etičke” i poprimaju zelenu boju... licemjerje postaje nepodnošljivo!

Vladatelji su izoštrili metode i naoštrili oštrice. Analiziraju gnusne vrijednosti, govore o rastu, razvoju i kroz tehnicizam poprimaju sve totalitarniji oblik. Nailazeći na mirno odobravanje.

Civlizirana ljudska fauna, dobro pripitomljena, drogirana je informacijama i masovno nagurana u gradove mravinjake; sastoji se od pojedinaca bez osobnosti, psihotičnih, potrošača naklonjenih samo-pripitomljavanju. Full-optional automi koji se, nezadovoljni, razmeću smart uređajima, svime opsjednuti, in primis sa sobom, neprijatelji različitog, provode „slobodno” vrijeme usamljeni u virtualnim svjetovima... s brojim „prijateljima”.

Osobe iz krda, bili oni pošteni radnici ili u očajnoj potrazi za poslom-dohotkom, žive na vlastitoj koži laž iluzornog dobrostanja, koje sada podrhtava, zatvorenici vlastitih umova, ostaju nepomični i indiferentni. U nekim slučajevima si daju oduška otužnim teatralnim predstavama građanske ogorčenosti, s psima čuvarima koji usmjeruju na pašnjak žalosno plačljivo blejanje.

Kad pak zaista dođe do osvještavanja i bijes se pretvori u pobunu, smjesta padne maska demokracije i otkrije se uvijek pravo lice: policijsko, vojno i krvničko. Šansa za testiranje novog oružja i nove aparature, kao i za rokamboleskni razvoj pravosuđa, i popunjavanje domovinskih zatvora.

Otkad su se zupčanici industrije pokrenuli, složenost događaja koji su uslijedili, odredili su određeno ustrojstvo moći i proizveli epohalne promjene. Pljačkanje života započelo je na širokom nivou.

Svaki „pošteni” građanin, nesvjestan i malodušan, prosvijetljen je „novom” ideološkom ovisnošću, koju štuje kao božanstvo, kao novog boga spasitelja: „tehnološki zigurat” koji uz obećanje udobne i rajske budućnosti čudovišno kroči naprijed sa zastrašujućim ubrzanjem, uz artificijalizaciju okoliša i automatizaciju života, koristeći tehno-znanosti, sterilizira, eliminira ili modificira elemente koji se prirodno generiraju.

Sa svim monstruoznostima koje iz toga proizlaze.

Prijeteća nuklearna stvarnost, oštećenja, čak nepovratna, ekosistema i njihovih regenerativnih sposobnosti, drastično osiromašenje biorazličitosti, manipulacija prirode, dakle samog života, predstavljaju točku s koje nema povratka.

Inducirana potrošnja i način života, kontrola „resursa” (energetskih, prehrambenih, vodenih) i tehnologija kao oblik kontrole nad osobama, nad društvom, kao i nad vojnom avangardom, određuju i predviđaju integritet totalne i apsolutne moći.

U mračnoj baruštini u kojoj se nalazi postojeće, gubi se potraga za iracionalnom ljepotom i neposrednom budućnošću, te izgleda još turobnije i sumornije, aseptično i sterilno, izračunljivo i mjerivo, koliko i trulo, smrdljivo. Društvo civilizacije je ogledalo ovog apsurdnog mjesta u kojem sam primoran biti: zatvor nepremostivih zidova i nevidljivi zatvori.

Napredak, proizvod smeća i gluposti, jedna veliko odlagalište.

Sve zatvoreno, zatrovano, krvari zemlja, teku otpadne vode, stanice su poludile... opresija, izrabljivanje i smrt...

Naspram ovog stanja stvari indiferentnost i rezignacija zaslužuju poštovanje. Volim misliti da u svako vrijeme i u svakom mjestu tlačitelji uvije pronalaze ponosne i snažne braće i sestre.

Potrebno je pobuna, strasna, prenoseći na ulicu brojne tenzije djelovanja, kolektivno ili individualno, a ne svođenje svega na sterilnu političku analizu ili mentalne masturbacije na vrtuljcima skupština, koji u nekim slučajevima potiskuju individualnost. Svatko sa svojim sumnjama i uvjerenjima, „naoružan” vlastitom voljom.

Smatrajući uvijek fundamentalnim slobodni susret i suočavanje u slobodnim prostorima.

Ja osobno gajim sumnje u projektualne ciljeve i spektakularnu propagandu pošto, mada im priznajem potencijal, su to pojmovi koji pripadaju društvu izloga, utemeljenom na beskrajnom ništa, u ovo doba masovne informacije gdje centralizacija komunikativne volje, ili njena prekomjernost, može zbuniti i kompromitirati, u trenutku kad prevagne nad umovima drugih, degenerirajući u egzaltaciju, koja je samoj sebi svrha.

Ne pronalazim nigdje recept za potpunu slobodu, a još manje u mojim džepovima, i ne vjerujem u nikakvo buduće društvo, premda slobodno i bez nepravdi. Moja vizija je intimno individualistička, akrobatska, egzistencijalna.

Naravno, teorija i praksa, u bilo kojem kontekstu su, i uvijek će biti, esencijalne. Uvjeren sam da svaki pojedinac, pokrenut isključivo vlastitim percepcijama i voljom-strašću, može pronaći svoju slobodu u samoodređivanju.

Kao zatvorenik ne prestajem sanjati i zamišljati svijet bez autoritarnog nasilja, bez binoma potlačeni-tlačitelji, izrabljeni-izrabljivači; svijet bez moralnih i društvenih kočnica, koji reguliraju i potiskuju apetite i ograničavaju horizonte; svijet bez kaveza...

... sramote čovječanstva.

Svijet u kojem će ljudska arogancija biti zamijenjena simbiotskim i empatijskim suživotom sa svim živim bićima, poštujući prirodne ravnoteže, u kojem će potraga za individualnom slobodom biti jedini put kojim kročiti za dostizanje realnog i kolektivnog samoodređenja.

Industrijsko, znanstveno, tehnološko društvo, iza svojih brojnih maski sakriva svoje zastrašujuće lice genocida, ekocida... izmišljaju lijekove za izmišljene bolesti... u ovom sistemu premoći ima jako malo prirodnog, u odnosu na funkcionalno. I sabotirati postojeće postaje nužno.

Borbe za oslobođenje su različiti putovi koji se slijevaju u jednu jedinu borbu. U želucu gori plamen jednog toplog osjećaja. U kompulzivnoj pokretljivosti ovog vremena koje prolazi visokom brzinom, mreže represije-opresije postaju neizbježno sve gušće... ali njihovo oružje, njihov lijek je samo strah... zatočili su moje oči i moje tijelo, s druge strane ovih mrskih zidova horizonti, buntovan i neukroćeni duh, uvijek cjelovita misao.

Olovno nebo i nemirno more... puše olujni vjetar...

Drhti zemlja pozivajući na osvetu, iskonski otpori u daljini...

Za ljubav prema životu, za anarhiju... nema očekivanja... nema čekanja!

S dječačkom strašću i anarhističkom upornošću

Zagrljaj,

Adriano

Izvor: NeroVeleno