Adriano Antonacci

Slijedi izjava Adriana, zatvorenog na odjelu visoke sigurnosti (AS2) zatvora u Ferrari, poslana 25. marta, dan nakon njegovog premještaja za preliminarno ročište na rimskom sudu, u sudskom procesu u kojem je optužen i Gianluca. Cassa di Solidarietà Aracnide
Nasilje stvara nasilje. Neovisno bilo pravedno ili pogrešno, koliko god bila nejasna granica između oprečnosti i kako mogu konvergirati. Riječ i sam pojam nasilja poprima duboku mistifikaciju u rukama onih koji imaju monopol nad njime. Otpor se u svakom njegovom obliku mora ugušiti... što ne iznenađuje... „objasni im da je proljeće”...
Nažalost poznat je modus operandi političke pandurije, kroz artističku arhitekturu fantomskih kula od karata i optužbi za pripadanje maštovitim udruženjima, kao i oružje pravosudnog aparata Države-Kapitala, servilnog, u funkciji bijedne Vlasti, pobornika i pokretača dominatne logike.
Između cementa i čelika u kojima sam zatvoren, i zatvorskih lakeja koji vrše pandursku funkciju (vratar – nadzornik), pišem ovih nekoliko redaka kao osobni ispušni ventil, i prekidam opresivnu tišinu.
Pozdravljam i od srca zahvaljujem starim prijateljima i prijateljicama, svim drugovima, drugaricama te solidarnim i bliskim sredinama. Šaljem zato svu moju solidarnost svim pobunjenicima i svim potlačenima u otporu, u zatvorima i izvan zatvora, i snažni bratski zagrljaj za Gianlucu, dragog druga.
Smatram da je anarhizam nadasve jedan osjećaj, iz kojeg se rađaju oprečni osjećaji. Možemo ga isticati, osporavati, deformirati, teorizirati... osjećaj kao takav, treba ga živjeti!
Ali nema ničega sentimentalnog, nikakvih apstrakcija u skupu struktura i prakse kroz koje se odvija kontrola, upravljanje, podjarmljivanje i izrabljivanje života. Pljačkanje i sistematično uništenje okoliša nisu nimalo apstraktni.