De profundis clamavi

DE PROFUNDIS CLAMAVI

Ovo nije kritika upućena autokritici drugova iz Zavjere Vatrenih Ćelija, naslovljena "De Profundis". Ne očekuju mene duga desetljeća zatvora i zato nije na meni da sudim koje će metode drugovi koristiti kako bi ponovno došli do slobode i vratili se na putove anarhističke urbane gerile.

Ovaj tekst bi želio samo na trenutak zaustaviti neprekidni tok informacija, ili bolje reći kontra-informacija, za jedno samokritičko razmatranje.

Pošto mi se čini, vodeći i ja sama web-site kontrainformacije, da se često zanemaruje kritika tekstova koji su objavljuju/čitaju, gotovo kao da smo novinske agencije.

Da ne ulazim previše u prošlost (zato što slični primjeri nisu i neki novitet), započela bih jednom koja možda i nije tako trnovita, kada sam u jednoj izjavi o preuzimanju odgovornosti, od 12.-29.01., iz Grčke, pročitala citat jednog šefa mafije. Ne ulazim u odabir osobnih prijateljstava i ne govorim o etiketama koje nameće sistem (kao na primjer "kriminalci"), ali pretpostavljajući da mafijaška aktivnost i nije tako različita od one na prostoru Grčke, ili bivše Jugoslavije, ili Italije, te isto tako pretpostavljajući da smo svi više-manje upoznati s njenim organizacionim i političko-ekonomskim karakterom, nadilazi moje anarhističko shvaćanje potreba da se u kontekst anarhističke borbe/djela unese slična ličnost. Ili pak osobna prijateljstva pretvaraju već svakoga u druga?

Tako je drug postao i Ch. Xiros, član komunističke organizacije. Naravno, sada kada je i javno objavljeno da se radi potkazivaču (mala zagrada: kako je moguće da sve do danas nije objavljena navedena informacija, u ovom svijetu brze kontra-informacije?) mnogi su se požurili naglasiti kako mu nisu nikada izrazili solidarnost u prošlosti (a oni koji su to učinili, šute). Ali, kada se ne bi radilo o izdajici, da li bi komunist bio drug anarhista, osoba kojoj treba izraziti solidarnost i podržati je?

Meni, s moje strane, nije predstavljalo problem, kada sam objavila vijest o neuspjelom pokušaju bijega ZVĆ iz zatvora, nadodati da RadioAzione Hrvatska neće nikada izraziti solidarnost komunistu.

Ili je možda danas dovoljno uzeti pušku u ruke da bi se smatrali drugovi?

Gerilci svih zemalja ujedinite se?

Ujedinjeni u borbi za međunarodnu revoluciju?

Otpor Kurda, Palestinaca, Baskijaca, latino-američki gerilci svake vrste, RAF, Action Directe...

Živjela oružana borba sama po sebi?

Na koji bi drugi način mogla onda objasniti imena ćelija Neformalne Anarhističke Federacije (naglašavam "anarhističke" i "neformalne"), odnosno FAI, posvećene, na primjer, Meinhof iz RAf ili Jorge Saldiviju iz čileanskog Patriotskog Fronta Manuel Rodriguez (FPMR)?

Pitam se kako to da drugovi, ne samo oni koji se potpisuju imenima članova takvih organizacija, ili oni koji se pozivaju na njih u svojim tekstovima, nego i oni koji objavljuju/čitaju takve vijesti, ne vide u tome ništa kontradiktorno?

Možda zato što je, oprostite na neznanju, stvoren zajednički anarhistički-komunistički front?

Možda zato jer postoje zajedničke točke koje nas sjedinjuju u borbi? Krajnji cilj?

Jer je potrebno da se Povijest ponovi kako bi napokon naučili razliku između autoritarne ideologije i jedne anarhističke ideje koja stremi potpunom uništenju postojećeg?

Ali ako je razlika između dviju tako bezdana (barem u mojem poimanju anarhije je takva), ne bi li se trebala odraziti i na anarhizam u praksi?

Ili smo možda zaboravili da su ti komunistički gerilci, na područjima gdje su imali više "sreće", doprinijeli izgradnji komunističke države?

I kako se mogu onda ja, anarhistica, pozivati na osobe, i/ili s njima solidarizirati, čija je ideologija progonila, mučila i ubijala anarhiste?

Danas rame uz rame ispred zajedničkog (?) neprijatelja. Sutra ispred narodnih sudova. Danas zajedno kao "politički zatvorenici". Sutra u narodnim zatvorima.

Što pak taj izraz "politički zatvorenici", čest u anarhističkim sredinama, znači?

Možda da bi se razlikovali od drugih običnih zatvorenika, koji su u zatvoru zbog svoji djela, a ne zbog svojih ideja?

Ali i fašisti/nazi i islamisti su u zatvoru zbog svojih ideja.

No, budući da ja podržavam moje anarhističke drugove u zatvoru zbog srodnosti s njihovim idejama, kako mogu solidarizirati s "političkim zatvorenicima" općenito, čije ideje za mene predstavljaju neprijatelja?

Da, za moje individualističko-anarhističko Ja komunisti (i njima srodni), antiautoritarni, antifašisti (zato jer se ne izjašnjavam ni kao antiautoritarna ni kao antifašist, zato jer "anarhist" sadrži u sebi sve te i druge "anti", a tko osjeća potrebu da se označava takvim polu-pojmovima očito je da mu je anarhija preslobodna), su isti neprijatelji kao fašisti/nazi, demokrate, vjernici itd., kao sve što predstavlja prepreku ostvarenju mojih ideja, mojeg slobodnog života.

I svi ti komunisti, fašisti/nazi, vjernici, demokrate itd. imaju jednog jedinog zajedničkog neprijatelja: anarhista.

Dakle, ili ću izraziti moju solidarnost svim zatvorenicima općenito, iz očiglednog razloga jer se nalaze u zatvoru, ili samo srodnim anarhistima zatvorenicima.

Ali nikada "političkim zatvorenicima".

K tome, nisu li možda baš anarhisti protiv etiketiranja, kako unutar tako i izvan zatvora?

Jedna očita i jasna (?) stvar: nije djelo samo po sebi koje me čini srodno s nekim, nego ideja koja to djelo pokreće.

Inače ćemo iduću direktnu akciju moći potpisati kao ćelija "Margherita Cagol"*/FAI.

RadioAzione [Croazia]

*Jedna od osnivača Crvenih Brigada, poginula 1985. u oružanom sukobu s policijom.